Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Poljoprivreda

Ministri i prevare: planirani slom srpskog argrara i stočarstva (3)

Od bogate zemlje, do doline gladi

Stočarska proizvodnja u Srbiji 2018. godine, nalazi se na nivou one iz 1910. godine! I ne samo to, nego godišnje i dalje opada za dva do tri odsto! Stočarstvo učestvuje samo sa 30 odsto u bruto domaćem proizvodu poljoprivrede, a prema svetskim standardima to se smatra proizvodnjom na nivou najniže nerazvijene zemlje. Istraživanje novinara Magazina Tabloid o kriminalnim poslovima Ministarstva poljoprivrede Srbije, vode uvek direktno u kabinet resornog ministra, a odatle u dislocirane centre moći, farmaceutske kompanije, uvozno - izvozni lobi i druge interesne grupe, sve uz blagoslov vladajućeg režima i njegovu ključnu ličnost, Aleksandra Vučića. U prvom nastavku ovog istraživanja, autor iznosi činjenice o prevari koju je doživeo magnat mesne industrije Nemačke, Klemens Tenis, kome je Vučić obećao povlašćeni tretman, bescarinski izvoz svinjskog mesa u Rusiju, besplatnu zemlju u Srbiji, da će mu država izgraditi farme, zaposliti ljude u Banatu i slično. Od svega toga nije dobio ništa, a kad je shvatio da veterinarska mafija masovno vakciniše svinje, jednostavno je prekinuo svaku komunikaciju sa vlastima u Srbiji.

Arpad Nađ

Posledice nakaradne politike vide se na svakom koraku. Za deceniju je čak 200.000 grla goveda manje nego što je bilo na početku 2018. godine! To znači, da je u Srbiji prošle 2017. godine bilo prema zvaničnim statističkim podacima (a veruje se i da je znatno manje) bilo 893.000 goveda, što je za 200.000 manje nego pre jedne decenije. Trend urušavanja stočarstva u Srbiji uhvatio je maha, pa je samo svinja u 2016. godini bilo manje za 800.000 nego pre pet godina. Najmanji pad zabeležen je kod ovaca. Svesna činjenice koliko je stočarstvo bitno za Srbiju, država je akcenat na podsticaje upravo stavila upravo na ovu poljoprivrednu granu. Stočarstvo u buduće treba da predstavlja osnovu daljeg razvoja poljoprivrede, smatra Nenad Terzić, rukovodilac grupe za stočarstvo i preradu stočarskih proizvoda u izjavi za javnost. Da bi stočar dobio novac za jagnjad, jarad i svinje, mora da ih proda klanici, ili da životinje budu namenjene izvozu. To je jedini način da stoka ode u legalne tokove. Za ove podsticaje grla ne moraju da budu umatičena i ovde se ne gleda kvalitet grla. To su tovna grla, za proizvodnju mesa, i to nema veze sa selekcijom i kvalitetom mesa. Novac dobijaju na osnovu prijemnice koju dobijaju u klanici ili prilikom izvoza, a to može da im izda i neki švercer na stočnim pijacama. Da bi se dobile subvencije za umatičena grla, mora da postoji registrovano gazdinstvo, minimum tri krmače ili nerasta, kod koza minimum pet, a kod ovaca najmanje deset grla. Premije za mleko su ostale iste, sedam dinara po litru. Dok kvalitetne priplodne mlečne i tovne krave dobijaju 25.000 dinara po grlu, dok za ovu kategoriju ovaca i koza sleduje po 7.000 dinara. Iznos podsticaja za proizvodnju ribe je i dalje 10 dinara po kilogramu, a subvencije po košnici pčela su 720 dinara po košnici. Za sve mere podrške oni koji se bave organskom proizvodnjom imaju dodatni podsticaj u iznosu od 40 odsto na definisane iznose subvencija.

I pored svih mera, prazne su staje i obori za tov svinja. Meso koje se kupuje iz uvoza je i sumnjivog kvaliteta. Istovremeno nemamo junetine za izvoz. Iako se u javnosti govori kako to činimo svakodnevno. Najbolji dokaz je da je Jugoslavija 1990. godine izvozila 50.000 tona ,,bebi bifa'', a od toga sa prostora današnje Srbije oko 30.000 tona. Do 1996. godine Srbija je imala dozvolu za godišnji izvoz ,,bebi bifa'' u EU u količini od 10.000 tona. Kako nije ispunjavala taj kontigent, on je onda smanjen na 8.875 tona, koliko može i danas da plasira, naravno bi imali toliko mesa. A, nema ni pet odsto od toga. Jer, su prazne staje u Srbiji. Toj izvoznoj brojci Srbija se nikada nije približila. Najbolji podatak je da - je 2015. godine izvezeno samo 315 tona ,,bebi bifa'', godinu dana kasnije 420 tona, a 2017. godine izvezeno je samo 480 tona ,,bebi bifa''. Sve ovo što se dešava sa agrarom Srbije, gde ona već decenijama stagnira, potvrđuje i istraživanje po kome je njegova stopa rasta za poslednje tri decenije samo - 0,45 odsto! Zato je Srbiji potrebna nova agrarna i socijalna reforma!

Ili nije ni bitno kako će se zvati, da li reforma, ili... potrebna je hitna akcija da se prvo zaustave ovi negativni trendovi, pa tek onda da se krene u oporavak koji će biti dug. Prema podacima iznetim u javnost od strane ministra poljoprivrede, Srbija godišnje izveze sirovina za proizvodnju hrane u vrednosti od oko 3,9 milijardi dolara (2017. godine). Istovremeno je uvezla za 2,2 milijarde dolara, pa je suficit bio 1,7 milijardi dolara. Na prvi pogled to je dobro. Ali, nije. Jer Srbija izvozi sirovine za proizvodnju hrane. Trebalo bi da izvozi finalne proizvode. Primera radi, hvalimo se da smo među deset izvoznika kukuruza u svetu! U 2018. godini ćemo proizvesti oko sedam miliona tona, a pošto nemamo stočnog fonda preostaće nam za izvoz oko tri miliona tona. Ministar se hvali da je ovaj rod premašio maštu, a on je manji od prosečnog roda u 2016. godini, kada je to bilo 7,5 miliona tona. Postavlja se pitanje zar ne bi bilo bolje da se taj kukuruz ovde troši za ishranu stoke, pa da se izvoze finalni proizvodi!? Ovako, primera radi, izvozimo kukuruz u Makedoniju, a od njih kupujemo svinje...

Prema podacima Uprave carina u Srbiji je u 2014. godini uvezeno 347.957 živih tovljenika za šta je plaćeno 48,2 miliona evra. Pored toga uvezeno je i oko 38.000 tona mesa najlošijeg kvaliteta, takozvane treće kategorije. To je otpad u zemljama iz kojih se kupuje, a to su Mađarska, Holandija, Belgija, Hrvatska...

Isti trend uvoza nastavljen je i proteklih godina. To znači da se u Srbiju godišnje uvozi u proseku oko 350.000 živih svinja i oko 38.000 tona mesnog otpada! Ono se i sad uvozi iz Belgije, Španije, Nemačke, Mađarske i Slovenije. Zbog ovakvog ponašanja Svetska organizacija za hranu FAO prognozira Srbiji da će od izvoznika hrane postati zavisna od njenog uvoza, naravno, ako nastavi da vodi ovakvu agrarnu politiku.

Domaća proizvodnja

U Srbiji se godišnje proizvede manje od 400.000 tona svih vrsta mesa. Ponajviše je svinjsko do 250.000 tona, živinsko do 80.000 tona, juneće do 75.000 tona. Prosečna potrošnja po stanovniku se kreće do 30 kilograma godišnje. Samo pre dve i po decenije na prostorima današnje Srbije proizvodilo se godišnje 650.000 tona svih vrsta mesa i trošilo po stanovniku u proseku po 65 kilograma godišnje. Niska proizvodnja mesa ukazuje na činjenicu da se stočarstvo u Srbiji danas nalazi na nivou 1910. godine. Da bi se spasila poljoprivreda i Srbija hitno je potrebno najmanje 100.000 junadi! To bi značilo više mesa za domaće potrebe, dovoljno ,,bebi bifa'', a to je oko 10.000 tona za izvoz, a imali bi i prirodnog gnojiva koje nedostaje za đubrenje njiva. Jer, ukoliko ne bude tog gnojiva od oranica koje se navodnjavaju za tri decenije će se stvoriti pustinje! Posledice nakaradne agrarne politike u Srbiji danas se vide na svakom koraku. Najbolji dokaz je činjenica vrednosti agrarne proizvodnje u Srbiji. Ona je naime, u 2014. godini bila 4,3 milijarde dolara, godinu dana kasnije tek nešto više od četiri milijarde dolara, zatim 2016. godine kada je bila rekordna proizvodnja ona je iznosila manje od 4,6 milijardi dolara, a 2017. godine do četiri milijarde dolara. Vrednost agrarne proizvodnje u svetu se meri visinom prihoda po jednom hektaru. Ona u Srbiji iznosi 1.000 dolara, a u Danskoj i Holandiji se kreće po 16.000 dolara! Ovakvi rezultati u poljoprivredi Srbije, delo su 13 ministara koji od 2000. godine do danas vode srpski agrar i sa podacima koje iznose obmanjuju javnost! Obećavaju im stalno bolje sutra, koje nikada da stigne danas!

Po trenutnom stanju, stočarstvo Srbije se nalazi na izdisaju. Ono je ekstenzivno i učestvuje u BDP agrara sa 30 odsto. Procenjena vrednost stočnih proizvoda u jednoj godini je oko 1,75 milijardi dolara, dok je izvoz stočnih proizvoda na minimumu i iznosi oko 40 miliona dolara godišnje, kaže eks ministar poljoprivrede u Jugoslaviji dr Ratko Lazarević. Održivi farmski razvoj stočarstva je najbrži i najsigurniji način da se sela ožive, da se razvijaju, a da se gazdinstva nasleđuju i da mladi ostaju na selu. Ovo je ujedno i najjeftinija državna investicija u razvoju ukupne privrede jer rešava ekonomski, ekološki, proizvodni, socijalni i bezbednosni interes za duži period, za buduće generacije.

Ovakvi rezultati poljoprivrede Srbije delo su 13 ministara koji vode srpski agrar od demokratskih promena 2000. godine, do sredine oktobra 2018. godine. Evo i imena tih kreatora i tvoraca te loše agroekonomske politike Srbije:

Ministri koji su vodili agrar srbije od 2000. do 2018. godine

1. Živanko Radovančev, koordinator (2000.g)

2. Dr Dragan Veselinov

3. Dr Stojan Jevtić

4. Dr Ivana Dulić - Marković

5. Goran Živkov

6. Predrag Bubalo, koordinator

7. Dr Slobodan Milosavljević

8. Dr Saša Dragin

9. Dušan Petrović

10. Goran Knežević

11. Dr Dragan Glamočić

12. Dr Snežana Bogosavljević - Bošković

13. Branislav Nedimović (od 2016. g)

Interesi čoveka i prirode

Srpsko stočarstvo u budućnosti ne može da se posmatra izolovano. Njegov razvoj će zavisiti od ukupnog razvoja poljoprivrede i sela, okruženja, novih tehnika i tehnologija koje dolaze, broja stanovnika na planeti, globalizaciji u svetu i razume se, od naše organizovanosti i spremnosti da svoje potrebe i izazove u savremenom agroekološkom razvoju proizvodnje hrane prihvatimo i usavršavamo u interesu čoveka i prirodne sredine. To znači da, uz ozbiljan strateški program razvoja stočarstva koji ima karakter državnog interesa, potrebno je vreme od oko 20 do 25 godina, da se proizvodnja stabilizuje i obezbede potrebe domaćeg stanovništva u hrani i zadovolje zahtevi svetskog tržišta hrane. Ovo je veoma odgovoran i krupan zadatak, podjednako važan za struku, farmere i državu. Bilo je dosta lutanja, javašluka i neodgovornosti, a vreme koje je pred nama ne dozvoljava nikakve eksperimente, improvizacije, čekanje da probleme i nedostatke reši vreme.

Država nije proizvođač hrane, ali mere koje preduzima značajno doprinose povećanju produktivnosti i ukupnoj efikasnosti gazdinstva, što omogućava da se gazdinstvo razvija i nasleđuje u održivom sistemu. Prema tome, strateško opredeljenje države je razvoj održive, ekološki prihvatljve farmerske produktivne i konkurentne stočarske proizvodnje koja ispunjava ekonomske, ekološke i međunarodne standarde. Dakle, država treba da podstiče praktična, primenjena znanja i inovacije farmera u cilju povećanja produktivnsoti i ekonomičnosti, kao racionalno korišćenje resursa u proizvodnji. Državna strategija treba da se usmeri na brži razvoj ekološke proizvodnje stočnih proizvoda (mleko, meso, jaja, prerađevine), zdravstveno bezbednih i sertifikovanih proizvoda sa oznakom geografskog porekla za izvoz. Kroz razvoj zadrugarstva uspostaviće se i ravnomeran regionalni razvoj u Srbiji koji sad ne postoji. Dakle, kroz razvoj zadrugarstva gde se podstiče opstanak i ostanak sela (treba zaustaviti nestajanje svakog četvrtog sela) čine se prvi, pionirski koraci na tom putu. Jer, danas u Srbiji ima 4.709 naselja - sela. U fazi nestajanja je njih 1.200, dok u 1.034 sela ima manje od po 100 stanovnika. Već za jednu deceniju, sa ovakvom politikom, nestaće svako četvrto. Situacija je takva da se prazne sela. U njima je 50.000 kuća bez vlasnika, au 150.000 trenutno niko ne živi. Broj stanovnika opada u njih 86 odsto. U dve trećine sela, njih 2.140 nema ambulante, dok u 2.760 nema vrtića. U 500 nema ni prodavnice, au 400 nema puta, više od 2000 nema poštu...Penzioni fond uplaćuje 155.720 poljoprivrednika. Na početku 2000. godine u fond je novac uplaćivalo njih 500.000! Prosečna seljačka penzija je 11.300 dinara!

Postavlja se pitanje šta nas očekuje u budućnosti? U svetu danas oko 50 odsto ukupnog broja stanovništva živi na selu (ima sedam milijardi stanovnika). U Srbiji u ruralnim područjima se nalazi više od 40 odsto žitelja. U uslovima današnje civilizacije kod nas, bio bi ogroman rizik ako bi se svo stanovništvo skoncenrisalo samo u tri grada, Beogradu, Nišu i Novom Sadu. Danas je već slučaj da trećina stanovništva Srbije živi u Beogradu. Pa je potrebno zaustaviti taj proces pražnjenja Srbije.

Rešenja problema

Ako bi država Srbija sad krenula sa novom agrarnom i socijalnom reformom, 2040. godine bi 47.000 gazdinstava posedovalo 1,15 miliona goveda. Tada bi 30.000 gazdinstava tovilo sedam miliona svinja, dok bi 20.000 domaćinstava gajilo 2,6 miliona ovaca, a još toliki broj gazdinstava bi tovio i 32 miliona pilića.

Očekivani rezultati

Ako bi se krenulo sa novom agrarnom i socijalnom reformom do 2040. godine ukupan broj gazdinstava koja se bave stočarstvom u 2040. godini trebalo bi da se smanji na 117.000. To znači da će se proizvodnja organizovati kod 44.000 robnih farmera koji bi se isključivo bavili stočarstvom i kod 73.000 gazdinstava koja, pored stočarstva, organizovala i drugu poljoprivrednu delatnost na gazdinstvu. Takvih gazdinstava ima u razvijenim zemljama sveta i Evrope. Vrednost ukupne stočarske proizvodnje na gazdinstvima robnih farmera (njih 44.000) i na mešovitim gazdinstvima treba da iznosi 3,5 milijardi evra. Vrednost proizvodnje na gazdinstvima robnih farmera 2,51 milijardu evra, a na gazdinstvima mešovite proizvodnje 981 miliona evra. U poređenju sa sadašnjim periodom vrednost proizvodnje na kraju 2040. godine treba da se poveća dva puta. Posmatrano po vrstama životinja najveću vrednost u iznosu od 1,67 milijardi evra treba da ostvare gazdinstva koja gaje goveda, zatim slede gazdinstva koja gaje svinje sa iznosom od 1,23 milijarde evra, živinarstvo sa 456 miliona evra, dok je vrednost proizvodnje najmanja u ovčarstvu i iznosi 134 miliona evra.

Primer šljiva

Primera radi, 1897. godine tadašnja Srbija je u SAD izvezla 30.000 tona suvih šljive za oko 30 miliona dolara. Bio je to prvi izvozni posao Srbije u SAD. Uz to prodato je i oko 250.000 svinja u Austrougarsku, pa je Srbija imala suficit u trgovini sa svetom! Današnja Srbija, u ovoj godini će imati bogat rod šljiva od oko 550.000 tona. Ali, proizvede i izveze se samo 5.000 tona suvih šljiva. To je Srbija danas! U odnosu na onu od pre 150 godina, kada se u svet izvozilo šest puta više suve šljive i 50 puta svinja. Tada smo na 1.000 stanovnika, imali viša svinja nego što su ih imale SAD. Izvoza suvih šljiva danas nema u SAD, a tek na kašičicu idu u EU i Rusiju! I svinje za prehranu naroda u Srbiji takođe uvozimo!

Proizvodnja pšenice iznosila je 2.942.000 tone, što je za 29,3 odsto više u odnosu na proizvodnju u 2017. Godini. Podaci ministarstva poljoprivrede pokazuju da u odnosu na desetogodišnji prosek (2008 - 2017), proizvodnja pšenice je veća za 17,7 odsto, kukuruza za 15,2 odsto, suncokreta za 58,5 odsto i soje za 47,2 odsto. Proizvodnja šećerne repe manja je za 9,5 odsto, Što se tiče proizvodnja kukuruzom biće oko oko sedma milion tona, što je za oko 74 odsto više u odnosu na proizvodnju u 2017. godini!

U poređenju sa proizvodnjom ostvarenom u 2017. godini očekuje se veća proizvodnja jabuka i to za 21,6 odsto i šljiva za 30,1 odsto. Takođe u odnosu na desetogodišnji prosek, očekuje se povećanje proizvodnje jabuka to za 21,8 odsto i šljiva za 1,8 odsto.

(Kraj)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane