Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Povodom

Kako je Uredbom Ministarstva za rad, boračka i socijalna pitanja u Srbiju uvedeno robovlasništvo

Na žrtveniku krupnog kapitala

Robovlasništvo se vratilo u Srbiju, iz koje je proterano još početkom 19. veka, i to uredbom Ministarstva za rad, boračka i socijalna pitanja. Procenjuje se da danas u našoj zemlji ima 30.000 ljudi koji su u ropskom položaju, dok je nepoznat broj naših državljana koji su robovi u inostranstvu. Naša vlast sve manje pažnje pridaje ovom problemu, ističe i američki Stejt department, koji za to krivi opštu korupciju u Srbiji. U poslednje vreme kao poseban oblik trafikinga, sve je više slučajeva trgovine decom, pa čak i onom nerođenom. U ovom poslu angažovane su državne institucije i ljudi bliski vlasti, jer se sve obavlja po slovu zakona, a zarade su enormne. Na kraju, nove izbeglice donose nove probleme u vidu svojih tradicionalnih običaja u koje spada i posedovanje maloletnika.

Milan Malenović

Ujedinjene nacije su ropstvo zvanično zabranile 1948. godine, a poslednja država koja je donela zakon protiv robovlasništva bila je Mauritanija 1981. godine. Srbija nikada nije dozvoljavala držanje robova na svojoj teritoriji, to je bilo zabranjeno još prvim modernim ustavom, Sretenjskim iz 1835. godine. Uprkos tome, procenjuje se kako danas samo u našoj zemlji njih oko 30.000.

Moderno ropstvo se najčešće javlja u obliku dužničkog ropstva, prinudnog rada i u vidu trafikinga. Rob je svako ko je na bilo koji način (upotrebom sile, pretnjom, prevarom i slično) prinuđen da obavlja posao ili pruža usluge koje inače ne bi činio.

Srbija je posle tradicije duge 180 godina ponovo uvela prinudni rad (što je jedan od oblika ropstva) 24. oktobra 2014. godine kada je tadašnji ministar za socijalna davanja Aleksandar Vulin doneo Uredbu o merama radne uključenosti korisnika socijalne pomoći, koju je obrazložio kako "socijalna pomoć neće biti pomoć, nego zarada". Ustavni sud, kao produžena ruka izvršne vlasti, uprkos brojnim inicijativama nikada nije ispitao ustavnost ove uredbe koja se od tada nesmetano primenjuje.

Uredbom je predviđeno da svaki radno sposobni primalac socijalne pomoći mora da se odazove pozivu Centra za socijalni rad i da se radno angažuje i to tako što će za svakih 1.000 dinara pomoći raditi 8 sati, što predstavlja platu daleko ispod zagarantovanog minimalca. Za utvrđivanje postojanja ropstva nebitno je da li se neki rad, odnosno usluga plaćaju ili ne, važno je da li radnik ili pružalac usluga to radi dobrovoljno, ili pod prinudom.

Broju od oko 30.000 modernih robova u samoj Srbiji trebalo bi dodati i nepoznati broj naših građana koji su robovi u inostranstvu. Po istraživanjima međunarodne organizacije za borbu protiv robovlasništva „Walk Free" („Hodaj slobodno"), u Srbiji je od ukupnog broja stanovnika njih 3,33 promila u ropstvu, ali je njih 33,91 odsto ugroženo. Znači, čak svaki treći stanovnik Srbije je na samoj granici da postane rob.

Razlog za ovoliku osetljivost je na prvom mestu siromaštvo stanovništva, ali nije zanemarljiva ni podmitljivost nadležnih koji bi trebalo da se bore protiv robovlasništva, na šta je svojevremeno ukazalo i američko Ministarstvo spoljnih poslova.

Ovdašnja vlast želi da prikrije podatke o ropstvu i trgovini ljudima, a to pokazuje i izveštaj američkog Ministarstva spoljnih poslova (United States Department of State) od 11. maja 2017. koji tvrdi kako je u 2015. godini, kada je bilo najviše migranata na teritoriji Srbije u istoriji, zvanično otkriveno samo 36 slučajeva trgovine ljudima (što je takođe obuhvaćeno istraživanjem robovlasništva), dok je u prethodnoj godini bilo 119, a u 2013. ukupno 76 slučajeva. Tako ispada da što je više ilegalnih migranata to je manje krivičnih dela vezanih za njih i njihovo prebacivanje preko granice!?!

Za razliku od organizacije „Walk Free", koja tvrdi kako u periodu od 1. februara 2016. do kraja 2017. nema zvaničnih podataka o otkrivanju robova u Srbiji, američko Ministarstvo spoljnih poslova iznosi saznanja o slučajevima ropstva, ali koji su otkriveni ne od strane naših zvaničnih organa, već organizacije „Center for Protection of Trafficking Victims" ("Centar za zaštitu žrtava trafikinga"). U svom izveštaju od 12. decembra 2017. američko ministarstvo iznosi i sledeću informaciju (strana 350): U 2015. bio je 21 poznat slučaj seksualnog trafikinga, tri slučaja prisilnog rada, 10 slučajeva primoravanja na prošnju i dva slučaja primoravanja na kriminal. Većina žrtava, njih 22, bila su deca.

Ovako skromni rezultati naše policije posebno zabrinjavaju kada se uzme u obzir da iz godine u godinu pripadnici MUP-a, ali i tužioci, sudije i ostali relevantni faktori učestvuju na posebnim obukama koje se finansiraju iz državnog budžeta i novca pristiglog iz specijalnih programa Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, kao i pojedinih nevladinih organizacija. Samo u 2012. godini 1.243 policajca su obučena za borbu protiv robovlasništva, posebno trgovine ljudima, što je iznosilo 3,67 odsto svih policijskih službenika koji su u MUP-u radili te godine.

Odgovor na pitanje u čemu je problem da redovno obučavani policajci izađu na kraj sa modernim ropstvom i trgovinom ljudima nalazi se u izveštaju američkog Ministarstva spoljnih poslova iz 2014. godine, na strani 5: „Problemi su bili korupcija policije i nekažnjivost".

Američko Ministarstvo rada u svom izveštaju iz 2014. godine na strani 6 primećuje kako od svog osnivanja vlada naprednjaka i socijalista nije donela novu nacionalnu strategiju za borbu protiv trgovine ljudima, a da je stara istekla.

Osim ovoga, veliki problem kod rešavanja slučajeva ropstva, odnosno njihovog zataškavanja, igra i činjenica da naše sudije nemaju jasan stav u pogledu dekriminalizacije samih žrtava, pa se pojedinima sudilo kao da su oni počinioci. Ovo stoji u izveštaju Stejt Departmenta za 2017. godinu na strani 351. Organizacija "Walk Free" preporučuje da se žrtve robovlasništva ili oslobađaju krivice za dela počinjena pod prinudom, ili makar da se drastično blaže kažnjavaju posebno u slučajevima kada sarađuju sa istražnim organima.

U izveštaju Stejt Departmenta za 2017. na strani 350 tvrdi se kako sudije i tužioci u Srbiji neuobičajeno često pristaju na nagodbe sa optuženima, kojima se drastično smanjuju kazne za trafiking. U jednom slučaju, kaže se u izveštaju, koji je trajao punih šest godina, počinilac je pristao da prizna krivicu za daleko lakše krivično delo omogućavanje bavljenja prostitucijom i dobio na kraju kaznu zatvora u trajanju od samo sedam meseci. Da je bio osuđen za trgovinu belim robljem dobio bi kaznu zatvora između tri i 15 godina.

Stejt Department takođe primećuje kako nisu poznati slučajevi u kojima je počinilac optužen za trafiking i silovanje, što najčešće ide zajedno.Dok američko Ministarstvo spoljnih poslova redovno izveštava o slučajevima modernog robovlasništva u Srbiji i oštro osuđuje svaki slučaj, Evropska komisija je veoma suzdržana.

U ropski položaj u inostranstvu naši ljudi dospevaju uglavnom jer se odazovu na neki od oglasa za zapošljavanje koji je objavilo preduzeće koje nema odgovarajuću licencu. Malo naših ljudi zna da bonitet navodne agencije za posredovanje u zapošljavanju može da se proveri preko sajta Ministarstva za rad, jer su naše vlasti ovu uslugu učinile dostupnom za javnost pod pritiskom međunarodne zajednice, ali su istovremeno "zaboravile" da snažnom medijskom kampanjom toj istoj javnosti skrenu pažnju na ovaj novitet. U suštini, ništa se dramatično nije promenilo, jer se podaci ne ažuriraju dovoljno brzo.

Postoji čak i od države podržavan i sufinansiran način slanja naših ljudi na ropski rad u inostranstvu, o čemu je Magazin Tabloid već više puta pisao. Radi se o stranim kompanijama koje su ovde otvorila svoja predstavništva uz dobijanje državnih subvencija za novotvorena radna mesta, a onda sa radnicima sklopili takve radne ugovore po kojima imaju pravo da zaposlene pošalju u neki svoj pogon u inostranstvu.

Tamo naši ljudi rade za minimalac iz Srbije koji je i nekoliko puta niži od minimalca koji dobija lokalno stanovništvo. Uslovi smeštaja su katastrofalni, a zaposleni dnevno dobijaju samo jedan obrok od poslodavca i to u danima kada rade. Za ostalo moraju sami da se snalaze plaćajući od svoje mizerne platice hranu koja je skuplja nego u Srbiji.

Ukrajinska policija je 13. novembra otkrila pravi robovlasnički logor u blizini Odese u kome je bilo više od 100 ljudi (nekoliko njih i iz Srbije) koji su bili primoravani da svakodnevno rade na poljima. Radno vreme je iznosilo u proseku 13 sati dnevno, a sva zarada je bilo nekoliko tanjira neke čorbaste materije dnevno.

Naši ljudi su u ovaj moderni koncentracioni logor stigli na preporuku nekog "prijatelja" koji ih je uputio na određeno mesto na železničkoj stanici u Kijevu gde se traže radnici za jedno poljoprivredno dobro. Kako je jedan stanovnik sela koje je u blizini logora rekao, vlasnici imanja su iz neke od slovenskih zemalja, jer je uspeo da razume nekoliko reči od onoga što su govorili. Ukrajinske vlasti su zaključile istragu pre nego što se stiglo do krajnjih vlasnika, pa ne znamo da li su i oni iz Srbije.

Najviše naših radnika koji u ropskim uslovima rade u zemljama Evropske Unije nalazi se u Italiji i Grčkoj, gde na prostranim plantažama voća i povrća odrađuju cenu svog prebacivanja u Evropu. Pošto su im šverceri zaračunali i "zateznu kamatu", najveći broj njih mesecima ne može da se oslobodi.

U industrijalizovanim zemljama, kao što su Švajcarska, Nemačka ili Švedska, robovi iz Srbije se koriste skoro isključivo u prostituciji i prošnji.

Švajcarski portal watson.ch upozorava kako je sve više robova koji dospevaju u ruke trgovaca organima. Ljudi su postali najcenjenija roba, bilo celi ili u delovima.

Poseban vid trgovine belim robljem predstavlja trgovina decom. Osim dece koja su primorana da prose ili kradu za svoje "gazde" tu su i ona koja su oduzeta od bioloških roditelja i to od strane centara za socijalni rad, ali je i sve više slučajeva u kojima se mališani iz Srbije koriste u prostituciji.

Dragan Vulević, nezvanični guru državnih trgovaca decom u Srbiji, koji danas zauzima mesto posebnog savetnika ministra za rad, tvrdi kako se u Srbiji godišnje od bioloških roditelja oduzme oko 1.000 dece, što je po njegovom mišljenju daleko ispod mogućeg broja. U jednom intervjuu „Večernjim novostima" iz januara 2016. on navodi kako se u našoj zemlji isplaćuje 400.000 dečijih dodataka, a sve primaoce bi trebalo prekontrolisati da li oni uopšte imaju uslove da odgajaju decu!?! Oduzeta deca se po ceni od oko 30.000 evra po detetu prodaju u inostranstvu.

Osim ovog „legalnog" posla sa oduzetom decom, sve je više slučajeva nelegalne trgovine i podvođenja maloletnih osoba. Pre nekoliko godina u javnosti se trdilo kako je novosadski kafić „Cultur Exchange" u stvari ispostava u celom svetu zabranjene sekte „Family", najviše poznatoj po seksualnom iskorištavanju dece. Vlasnici kafića, francuski par, tvrdili su kako oni imaju najčasnije namere i žele da pospeše druženje dece i da su i sami roditelji. U međuvremenu su se na društvenim mrežama pojavile fotografije osoba koje neodoljivo liče na njih dvoje kako se potpuno goli kupaju sa grupom takođe gole dece.

Posebno je postala poznata organizacija koja često menja naziv (obavezno u imenu ima reč "nudizam" ili nešto slično, kao što je "kultura golog tela"), ali ne i način rada. Njeni pripadnici (veruje se da se radi o članovima sekte „Family") vrbuju decu po Srbiji tako što se siromašnim roditeljima predstavljaju kao međunarodna humanitarna organizacija koja organizuje besplatno letovanje u trajanju od mesec dana, najčešće u okolini Odese, mada se pominju i druga letovališta. Ono što se roditeljima ne saopštava jeste činjenica kako će njihova deca mesec dana biti u nudističkom kampu u kome borave i odrasli. Organizacija upravlja internet sajtom na kome se predstavlja kao zagovornik nudizma, ali najveći broj fotografija prikazuje golu decu od kojih većina još nije ušla ni u pubertet. Iako se radi o maloletnicima nijednom detetu nije skriveno lice. Prikazuju se i polni organi dece, a na pojedinim snimcima se vide devojčice kojima su već izrasle grudi, ali koje nemaju pubične dlačice, verovatno su obrijane kako bi izgledale mlađe.

I u reklamnom filmu koji se nudi na sajtu (može i da se kupi po ceni od 50 evra iako je "reklamni" film) najviše pažnje je posvećeno deci koja su snimana kako se potpuno gola šetaju, igraju, kupaju ili obavljaju neku drugu aktivnost. Izuzetno retko su u neposrednoj blizini odraslih osoba tako da se, najverovatnije, radi o deci koja su bez pratnje roditelja u organizaciji pomenute sekte dospela na letovanje. Deca iz siromašne Srbije letuju besplatno, ali zato odrasli iz bogatih evropskih zemalja skupo plaćaju mogućnost da uživaju u svojoj pedofilskoj nastranosti.

Posao koji izuzetno brzo napreduje poslednjih godina je trgovina još nerođenom decom.

U Srbiji, u kojoj policija već skoro tri godine nije uspela da otkrije ni jedan slučaj od 30.000 robova, posebno treba obratiti pažnju na jedan stari arapsko-persijski običaj, s obzirom na broj pristiglih migranata iz tog dela sveta. Radi se o „Bača bazijima", odnosno „dečacima igračima" u bukvalnom prevodu. Običaj je još prisutan, posebno u Avganistanu, Iranu i pojedinim arapskim zemljama duž obala Persijskog zaliva, a potiče iz Srednjeg veka sa teritorije tadašnjeg Korasana (ceo Avganistan, južni Turkmenistan, severni Pakistan i severno-istočni Iran).

Od siromašnih porodica se kupuju ili otimaju dečaci uzrasta između osam i najviše 12 godina koji se u bogatim pordicama, koje to sebi mogu da priušte, oblače u ženske haljine i uče da plešu igre kojima zavode svog gazdu. Kada uđu u pubertet, a najkasnije u šesnaestoj godini, oni se izbacuju na ulicu, najčešće bez ikakve odštete za vreme provedeno u gazdinoj porodici. Rani islamski istoričari pominju ljubav prema dečacima još u preislamskoj Arabiji.

Koran u suri 27 osuđuje ljubav dva muškarca, ali ne predviđa nikakvu kaznu. O ljubavi prema dečaku odevenom u žensku odeću nema ni reči, zbog čega se u prošlosti razvilo mišljenje kako prorok to nije zabranio. U svakom slučaju, u pojedinim delovima islamskog sveta i danas nije zabranjeno, čak je i stvar društvenog prestiža imati „Bača bazija".

Izbeglice koje u Evropu, pa i Srbiju pristižu iz Centralne Azije sve češće u žižu pažnje dospevaju zbog svog agresivnog odnosa prema deci, posebno onoj muškog pola, koju shodno običajima iz rodnog kraja posmatraju kao potencijane „Bača bazije". Sredinom novembra 2018. ovdašnji mediji su preneli slučaj silovanog dečaka od tri godine iz Grčke ukazujući da to nije izolovan slučaj i da će se isto uskoro dešavati na svim destinacijama do kojih su stigli migranti iz Centralne Azije. Kako migranti iz tog dela sveta duže budu primorani da borave u Srbiji čekajući mogućnost da nastave put, tako će oni i ovde početi sve češće da primenjuju svoje običaje donete iz otadžbine.

A 1. Sajam nerođene dece

Američka organizacija „Men having babies" ("Muškarci koji imaju bebe") po četvrti put je 22. i 23. septembra u briselskom hotelu "Hilton" organizovala sajam nerođene dece. Na ovim skupovima gej parovi mogu da se informišu o svim mogućnostima kako da potpuno legalno dođu do deteta i to novorođenčeta.

Ovaj postupak nije legalan u svim zemljama, ali jeste u najvećem broju zapadnih država. Radi se o tome da se izabere surogat majka koja će biti veštački oplođena ili semenom nekog od gej partnera koji žele dete, ili nepoznatog donora. Tim advokata (njih je obično troje) sa majkom sklapa ugovor po kome će ona za unapred određenu sumu roditi dete i po isteku određenog perioda (najčešće onog u kome dete mora da se hrani majčinim mlekom, ali nekada i ranije) isto predati gej paru.

Cena ovog postupka se kreće od 90.000 dolara do 160.000 američkih dolara (kako u katalogu organizacije „Men having babies" stoji to je "all inclusive", odnosno u to ulaze troškovi advokata, kao i putni troškovi majke ili gej para, kao i njihov smeštaj, ali i "odšteta" koja se plaća majci). U ponudi su sve češće surogat majke iz Istočne Evrope, pa tako i iz Srbije za koje se tvrdi kako su zdrave i poprilično jeftine. Iako je ovakav vid trgovine decom zabranjen u većini istočno-evropskih zemalja, organizatori "sajma" tvrde kako je novcem moguće sve ostvariti. A novac nije problem, tvrdi se u brošuri "sajma" koja reklamira i poseban program finansijske pomoći za gej parove koji se odluče da kupe dete.

U zemljama anglo-saksonskog pravnog sistema je prihvaćeno kako surogat majka po potpisivanju ugovora i početka trudnoće ne može da se povuče iz prihvaćenih obaveza i pozivajući se na prava majke zadrži dete, makar i vratila primljene pare. Zbog toga se, radi predostrožnosti, majke smeštaju u neku od zemalja pomenute pravne orijentacije i oduzimanjem putnih dokumenata primoravaju da se tu porode.

A 2. Ostavljena rodbina kao "kaucija"

Na specijalizovanom sajtu globalslaveryindex.org, koji objavljuje aktuelne podatke o modernom robovlasništvu širom sveta, postoji i jedan više nego interesantan podatak o arapskim zemljama iz kojih nam pristižu migranti, a na koji skoro niko nije obratio pažnju. Više od polovine od ukupno 520.000 robova (preciznije njih 51 odsto) u arapskom svetu su u dužničkom ropstvu. Pošto sve izbeglice iz tog dela sveta poseduju moderne i skupe mobilne telefone, jasno je da su oni na put krenuli sa odgovarajućom sumom novca, dok su članove svoje porodice u otadžbini ostavili kao "kauciju", odnosno garanciju da će ili novcem ili nekom uslugom (na primer terorističkim napadom) otplatiti dug.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane