Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pelješenje Srbije

Aleksandar i Andej Vučić preko UAE postali vlasnici najplodnije zemlje u Srbiji

Braća Vučić pljačkaju i sa braćom Arapima

Srbija je u paradoksalnoj situaciji da ima više nego dovoljno izuzetno kvalitetnog obradivog zemljišta, ali da hranu uvozi. Istovremeno, strani investitori (koji često nisu ni strani, a ni investitori) ovde proizvedene agrarne proizvode izvoze. Tako, na primer, Srbija snabdeva robne rezerve Ujedinjenih Arapskih Emirata hranom proizvedenom na poljoprivrednim dobrima koja su privatnicima ustupljena ili za džabe, ili za simboličnu nadoknadu. Dešava se i da oružje proizvedeno u Srbiji Ujedinjenim Arapskim Emiratima dajemo u zamenu za hranu proizvedenu na ovdašnjim poljima i to proglašavamo velikim poslovnim uspehom. Iz svih ovih prljavih poslova i kompanija stoji kapital Aleksandra Vučića i njegovog brata Andreja, koji su Srbiji naneli neprocenjivu štetu

Igor Milanović

Mediji su nedavno objavili kako je arapska kompanija „Elite Agro LLC" iz Abu Dabija kupila 100 odsto udela u „Al Rawafed" holdingu, takođe sa sedištem u Abu Dabiju. Obe ove kompanije su već prisutne na srpskom tržištu, ali se niko, pa ni zvaničnici naše vlade, nisu mnogo zainteresovali ko je novi vlasnik ukupno 12.000 hektara najplodnijeg zemljišta u Vojvodini.

Holding „Al Rawafed" je jedna od mnogobrojnih fantomskih firmi koje su iz Ujedinjenih Arapskih Emirata došle u Srbiju. Nigde ne mogu da se pronađu podaci ni o njenim vlasnicima, niti o čelnim ljudima. Čak i uvek dobro obavešteni Bloomberg ne zna mnogo o ovom holdingu, osim da se pojavljuje na nekoliko mesta u svetu kao investitor. Od početka se smatralo da iza ovog preduzeća stoji, uglavnom, srpski kapital.

„Al Rawafed Srbija" doo osnovan je 28. avgusta 2014. kao zajedničko preduzeće fantomskog „Al Rawafed" holdinga i vlade Republike Srbije, s tim da „arapski" partner ima 80 odsto vlasništva, a vlada samo 20 odsto. Široj javnosti ova kompanija je postala poznata kada je preuzela poljoprivredno dobro „Morović" u Karađorđevu, sa sve reprezentativnim objektima koje je, zajedno sa svojim visokim gostima iz inostranstva, koristio još Josip Broz Tito. Za ovaj posed (veličine 3.731 hektar) arapsko-srpska kompanija ne plaća nikakav zakup, već Republika Srbija, kao suvlasnik preduzeća, ima pravo na petinu dobiti (ako se ostvari)!

U prvoj godini poslovanja „Al Rawafed Srbija" ne da nije prijavio nikakvu dobit, već je napravio gubitak u visini od 200 miliona dinara. Da li je Srbija, shodno svom udelu u vlasništvu, pokrila petinu ovog minusa nije poznato. U svakom slučaju, te godine nije bilo nikakave zarade za budžet, a kako stvari stoje, ni narednih godina nije bilo mnogo bolje.

Zbog ovako štetnog ugovora, državni prihodi su drastično smanjeni. Dok je Karađorđevom upravljalo naše Ministarstvo odbrane, prihodi budžeta su i do šest puta bili veći od onih koje država sada može da ubira na ime suvlasništva, iako ostaje otvoreno pitanje koliko je para, ako uopšte, „Al Rawafed Srbija" uplatio u državni budžet.

Ukupno „Al Rawafed Srbija" doo u našoj zemlji ima 10.416 hektara zemlje koji, po proceni same kompanije, vrede 19.700.000 evra. Kada se ovome doda vrednost mehanizacije, objekata i ostalog, dolazi se do ukupne vrednosti preduzeća od 105.770.000 evra, kako je navedeno na zvaničnom sajtu pomenute firme.

Zanimljiva je ova suma, jer je ona nešto malo viša od cene po kojoj je prodata „Poljoprivredna korporacija Beograd" (oko 18.000 hektara), a koja ni do danas nije uplaćena u budžet. Opskurni kupac, „Al Dahra" doo iz Iriga, je još jedna u nizu fantomskih firmi čiji je vlasnik neko u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, za koga ili uopšte nema podtaka, ili se izuzetno malo zna. Od početka je bilo jasno da je stvarni kupac PKB-a neko iz Srbije, ko ne raspolaže potrebnim kapitalom, kao što je bio i slučaj sa „Al Rawafedom".

O novom vlasniku „Al Rawafed" holdinga iz Abu Dabija, pa samim tim i „Al Rawafeda Srbija", je dosta poznato u poslovnom svetu, ali samo ako se čovek potrudi da istražuje.

„Elite Agro LLC" (kupac pomenutog holdinga) je na prvi pogled, takođe, jedna od fantomskih firmi iz Abu Dabija, jer se uopšte ne zna ko su njeni čelni ljudi, da slučajno ne postoje podaci o njenom skrivenom, pravom vlasniku. U poslovnom svetu se najčešće, kao vlasnik, pominje „Advanced Investments Company" iz Emirata, što je samo uobičajeni naziv iza koga se (iz razumljivih razloga) krije „YAS Holding", sa sedištem u Khalifa Commercial Center u Abu Dabiju. YAS bismo najlakše opisali kao svojevrsnu mešavinu strateških robnih rezervi i trgovca oružjem, a kompanija je u potpunosti u vlasništvu i pod neposrednom kontrolom vladajuće porodice Abu Dabija.

Osnovna delatnost „YAS Holdinga" je da Emirate snabdeva oružjem (koje se delom prosleđuje različitim terorističkim grupama), kao i da u inostranstvu obezbedi dovoljne zalihe hrane i vode za agrarno siromašni Abu Dabi, koje bi se koristile kao ratne rezerve. YAS je, samim tim, kompletno vojna kompanija koja civilne resurse pretvara u vojne.

Koliko je poznato (između ostalih o ovome izveštava i „Bloomberg") YAS veoma često menja hranu za oružje i obrnuto - u zavisnosti od toga šta mu je u tom trenutku potrebnije. Iz tog razloga moguće je i da je kupovina „Al Rawafeda" od strane njegove ćerke-kompanije deo opsežnijeg dogovora o trgovini oružjem između Srbije i Ujedinjenih Arapskih Emirata o kome javnost ne sme da bude obaveštena.

U svakom slučaju, kompanije iz Emirata koje, kako se čini, sve imaju jednog te istog vlasnika sa mogućim suvlasnicima iz Srbije, u našoj zemlji već poseduju preko 30.000 hektara, čime bi bile najveći veleposednici. Iza njih je „Matijević Agrar" sa takođe oko 30.000 hektara, a sledi „MK Grupa" Miodraga Kostića sa 25.000 hektara.

Jedna od posebnosti „prodaje" zemlje Arapima je to što oni za nju ništa ne plaćaju. Kao što smo već naveli, „Morović" im je dat bez ikakve nadoknade, a ni za PKB više od pola godine posle akvizicije nisu uplatili ni dinar. „Al Rawafed Srbija" u svom vlasništvu ima samo 2.586 hektara, dok je ostalo zemljište u zakupu, odnosno preuzeto putem ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji sa državom. Kada poljoprivredno zemljište daje Arapima u zakup, naša država je široke ruke.

U Bačkoj Palanci, katastarska opština Bajša, „Al Rawafed" je 2016. po zaključku vlade dobio u zakup od 20 godina 112 hektara, po ceni od 28.011 evra godišnje. Isto na 20 godina ova kompanija je u Gornjoj Rogatici od države zakupila 372,8 hektara po godišnjoj ceni od 93.205,5 evra, odnosno 250 evra po hektaru.

Ovo je bila standardna cena koju su plaćali arapski zakupci (oko 250 evra godišnje po hektaru), a koja je u međuvremenu smanjena na oko 200 evra po hektaru na godišnjem nivou. Interesantna je i činjenica, koja se uopšte ne spominje u domaćim medijima, kako je država pre početka „poslovno-tehničke" saradnje sa Arapima u Karađorđevu, sa dobra „Morović" dobijala 223 evra po hektaru prihoda. Davanje zemlje u zakup Arapima (koji u slučaju „Morovića" ni ne plaćaju) i to po ceni od 200 do, maksimalno, 250 evra po hektaru na godišnjem nivou, nije nikakav poslovni uspeh za Srbiju. I sa slabo organizovanom proizvodnjom u sopstvenoj režiji ona bi dobijala isti prihod, s tim da bi hrana bila korišćena na domaćem tržištu.

Pri svemu tome, zakonska ograničenja za pomenute arapske kompanije uopšte ne važe.

„Yugo Elit Agro" doo, u vlasništvu „Elite Agro LLC" iz Abu Dabija, je od jeseni 2014. vlasnik AD „Zobnatice" koja je, uprkos pljačkaškoj privatizaciji, kojoj je bila prethodno izložena, uspela da sačuva, između ostalog, i farmu svinja sa 600 krmača i 4.000 tovljenika. U neka srećnija vremena ovo poljoprivredno dobro je godišnje na tržište isporučivalo 11.000 svinja. Danas tamo nema ni jedne, a i stada ovaca su redukovana na samo 200 grla, dok nekada nadaleko poznata ergela broji samo 115 konja. Arapski vlasnici nameravaju da ovo poljoprivredno dobro prvenstveno koriste kao elitno odmaralište, dok im je agrarna proizvodnja nebitna.

Po pravu preče zakupnine, na osnovu stočarstva koje u „Zobnatici" više ne postoji, „Yugo Elit Agro" doo je od države uspeo da uzme obradivo zemljište u zakup, po izuzetno povoljnim cenama. Tako je, primera radi, Ministarstvo poljoprivrede - Opština Bačka Topola po ugovoru od 9. avgusta 2016. pomenutom dobru u zakup dalo 45,6 hektara zemljišta po povlašćenoj ceni od 8.661,27 evra godišnje i to isključivo zbog stočnog fonda koji, kao što se vidi postoji jedva u naznakama.

Sve ovo je urađeno uprkos saznanjima da je arapski vlasnik u međuvremenu na oko 100 hektara nekadašnjih njiva, koje je kupio zajedno sa AD „Zobnaticom", zasadio - borovnice. „Zobnatici", očigledno ne treba stočna hrana (u koju definitivno ne spadaju borovnice), ali ona i dalje pod tim izgovorom ima preče pravo zakupa u odnosu na domaće proljoprivrednike.

Dolaskom navodnih „arapskih investitora" srpski agrar je još više devastiran i danas je u takvoj situaciji da Srbija većinu osnovnih namirnica mora da uvozi. Sada je jasnije zbog čega je to tako - „arapski investitori", koji često nisu arapski, već domaći iz političke elite, većinu proizvoda izvoze u Ujedinjene Arapske Emirate, koji ih zatim jednim delom stavljaju u strateške rezerve (za slučaj rata ili velikih prirodnih katastrofa), a delom ih menjaju za naoružanje. Srbija je, faktički, kolonija ove zemlje iz Persijskog zaliva, jer je u istovetnoj poziciji u kojoj je, na primer, bila Indija u odnosu na Veliku Britaniju pre stotinak godina. Mi služimo da Ujedinjene Arapske Emirate snabdevamo jeftinom hranom i vodom.

Dok strane kompanije, na prvom mestu one arapske, u srpskom agraru rade šta hoće, domaći individualni proizvođač je gurnut ne samo u zapećak, već na rub egzistencije. Subvencije su od dolaska naprednjaka na vlast drastično smanjene i danas su skoro simbolične. Pošto je Srbija otvorila svoje tržište za poljoprivredne proizvode iz inostranstva, domaći poljoprivrednik mora da izdrži i konkurenciju iz zemalja koje obilno subvencionišu agrar.

Srbija je nekada bila veliki proizvođač krompira koji sada ne uživa nikakvu zaštitu države u smislu subvencija ili, makar, beskamatnih kredita. Zbog toga kilogram ovog proizvoda na tržištu košta oko 80 do 90 dinara i to samo da bi proizvođač bio na nuli. Sa druge strane pojavile su se neverovatno velike količine krompira koji se prodaje po 70 dinara za kilogram i koji je iz uvoza. Radi se o krompiru iz Albanije, kako se navodi.

U stvarnosti, kako su utvrdile poljoprivredne inspekcije, krompir potiče sa Kosova, ali se deklariše kao da je iz Albanije. Ni u Albaniji, a ni u samoproglašenom Kosovu proizvodnja krompira nije subvencionisana od strane države, tako da je nejasno kako ovaj proizvod, uz uračunate troškove prevoza i različitih taksi, može da bude jeftiniji od onog domaćeg.

Proizvodnja, istina, nije subvencionisana ni u Albaniji ni u samoproklamovanoj državi Kosovo, ali jeste izvoz u Srbiju. Najvažniji proizvođaći krompira u Srbiji nalaze se u pojasu koji prisvajaju zagovornici stvaranja Velike Albanije, zbog čega je jasan politički motiv koji stoji iza izvoza krompira u Srbiju po dampinškim cenama - uništiti domaću proizvodnju i primorati domaće proizvođače da svoje zemljište prodaju Albancima koji će, zatim, po kosovskom scenariju, taj deo Srbije pokušati da otcepe.

Ukupno je u ovogodišnjem republičkom budžetu za sve subvencije u poljoprivredi predviđeno samo 36,2 milijardi dinara, odnosno oko 300 miliona evra. Ovo je, na papiru, povećanje od 7,6 milijardi dinara u odnosu na prethodnu fiskalnu godinu, ali u stvarnosti poljprivrednicima ostaje manje nego ranije.

Da bi konkurisao za subvencije, srpski poljoprivrednik mora da ima prijavljeno poljoprivredno domaćinstvo, a samo sva dokumentacija uz pripadajuće takse košta koliko prosečna višemesečna subvencija. Posle toga dolaze obnove registracije, porezi i akcize (koje su povećane), tako da na kraju poljoprivredniku ostaje manje para u odnosu na period pre „povećanja" subvencija. Uz to dolazi i zdravstveo i penziono osiguranje za poljoprivrednike koje je, po postojeći zakonima, nemoguće raskinuti, čak i kada se odjavi poljoprivredno domaćinstvo. U slučaju da se ova osiguranja ne plaćaju (jer osiguranik nema više para), država ih prinudno naplaćuje.

I ovakve, krnje, subvencije dodeljuju se samo za poljoprivredna dobra manja od 20 hektara, a stvarno stanje na terenu se rigorozno proverava. Tako se dešava da neko ko ima ar više od predviđene površine (i to pokuša da sakrije) plati sve moguće takse za neophodnu dokumentaciju potrebnu za subvencije, koje na kraju ne dobije zbog viška zemljišta. Posebno su rigorozne službe koje raspolažu parama iz pretpristupnih fondova Evropske Unije i koje, po nezvaničnim podacima, na ime taksi u budžet ubace skoro istu svotu kolika se na kraju isplati našim seljacima za subvencije.

Upravo zbog ovih administrativnih ograničenja, mnogi seljaci su do skora od države u takozvanu „arendu" (zakup) uzimali manje parcele, do ukupne površine od 20 hektara. Da bi to sprečile i zemlju dale „stranim" investitorima, lokalne samouprave najčešće objedinjuju parcele koje bi da iznajme (čak i kada one nisu međusobno fizički spojene) i tako stvaraju posede od stotinak ili više stotina hetara koji se domaćem individualnom proizvođaču ne isplate za „arendu".

Tako dolazimo u situaciju da pored izuzetno plodne zemlje mi uvozimo hranu, dok naši proizvodi sumnjivim putevima odlaze u inostranstvo. Mi hranimo druge, a naš seljak sve više gladuje

A1: Zatiranje tragova

Komplikovani lanac vlasništva novog veleposednika u Srbiji, pojednostavljeno, izgleda ovako: „Al Rawafed Srbija" je u posedu Republike Srbije (20 odsto) i „Al Rawafed" holdinga iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Direktor je Dragan Crnjanski, a u Nadzornom odboru od pet članova, samo je Miroslav Stevanović srpski državljanin.

„Al Rawafed" holding iz Ujedinjenih Arapskih Emirat imao je do skoro nepoznatog vlasnika, a sada je u posedu „Elite Agro LLC" iz Abu Dabija, koja nema poznate direktore, a na svom sajtu navodi samo da posluje u UAE, Srbiji i na Magrebu. Po „Bloombergu", međunardnom najpoznatijem portalu o kompanijama, ova firma je deo emiratske „Advanced Investments Company.", što je samo uobičajeni naziv za grupaciju „YAS Holding", na čijem je čelu Muršed Al Redaini i koja je, kao kompanija od izuzetnog značaja, u potpunosti u posedu vladarske dinastije iz Abu Dabija, Al Nahjan. YAS se bavi proizvodnjom i trgovinom oružja i hrane, posluje i u avio industriji, ima i razgranatu mrežu savetodavnih (konsalting) firmi iza kojih se kriju agenti za nabavku ili prodaju naoružanja.

Postoje verodostojni izveštaji koji preduzeća povezana sa ovom kompanijom dovode u vezu sa terorističkim organizacijama, zbog čega se YAS krije iza veoma komplikovanog lanca vlasnika.

„Elite Agro LLC" je od ranije vlasnik ovdašnjeg preduzeća „Yugo Elite Agro" doo, sa sedištem u Ulici Vladimira Popovića 6 u Beogradu, direktor je državljanin Ujedinjenih Arapskih Emirata. „Yugo Elite", koji nema Upravni ni nadzorni odbor, od 2014. je jedini vlasnik AD „Zobnatice" iz Bačke Topole.

„Al Rawafed Srbija" doo i „Yugo Elite Agro" doo imaju zajedno 12.000 hektara zemlje što u vlasništvu, što u trajnom zakupu.

„Poljoprivrednu korporaciju Beograd" je kupilo preduzeće „Al Dahra Srbija" doo iz Padinske Skele, osnovano u martu 2018. namenski samo za ovaj posao. Vlasnik je „Al Dahra Serbia LLC" iz Abu Dabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, a direktor je Vojin Lazarević. Ko je konačni vlasnik ovog emiratskog privrednog društva nije moguće saznati. Po imenu to bi mogla (ali da napomenemo kako se radi o čistoj špekulaciji) da bude „Al Dahra Holding LLC" koja se nalazi na istoj adresi u Abu Dabiju. S obzirom da kupoprodajna suma ni posle pola godine nije uplaćena, a da je „Al Dahra Holding" ozbiljna međunarodna kompanija za koju svota od 105 miliona evra ne predstavlja nikakav problem, verovatno ona nije pravi ili konačni vlasnik kupca PKB-a.

U Irigu postoji i „Al Dahra Rudnap" doo (direktor Petar Čelić) koji je u vlasništvu „AL DAHRA INTERNATIONAL INVESTMENTS LLC" koji se, po navodima u ovdašnjoj Agenciji za privredne registre, nalazi na istoj adresi u Abu Dabiju na kojoj je i „Al Dahra Holding", a to je sedmi sprat u poslovnoj zgradi pod imenom „Al Ain Tower". Ni jedna međunarodna organizacija koja prati poslovanje kompanija na svetskom planu nema nikakve podatke o ovom privrednom društvu: ni ko je vlasnik ni koliki mu je osnovni kapital, ni ko su direktori, pa čak ni na kojoj se adresi nalazi.

A2 Ko pita Ministartsvo odbrane?

Zbog činjenice da ne postoje garancije da će biti isplaćena adekvatna nadoknada, stručne službe Ministarstva su još 2013. iznele negativan stav o predlogu raspodele dobiti u slučaju preuzimanja poljoprivrednog dobra "Morović" u Karađorđevu od strane "Al Rawafed Srbije" doo. Kao argument je navedeno upravo to što će, u slučaju da „Al Rawafed" ne ostvaruje profit, naš prihod bio ravan nuli, umesto dotadašnjih 223 evra po hektaru godišnje, koliko je bio prosečni prihod poslednjih godina.

Uprkos ovakvom mišljenju takav model isplaćivanja naknade ugovoren je sa „Al Rawafedom" samo godinu dana kasnije. Pomenuto mišljenje stručnih službi je u međuvremenu sklonjeno, kako je priznao tadašnji ministar odbrane Zoran Đorđević. On je svojevremeno na pitanje "Insajdera", zbog čega je mišljenje stručnjaka iz Vojske Srbije ignorisano, odgovorio da je Vojska tokom pregovora radila analizu "šta hoćemo i kako hoćemo", ali da niko nije izričito naveo da je ugovor nepovoljan.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane