Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

SLOBODA JE UNCUT

Svi ljudi sveta hoće da budu slobodni, ali nisu svi svesni šta to istinski znači, niti su spremni da se bore za svoju slobodu. A sloboda je zapravo večita borba za slobodu. Pogrešno misleći da je sloboda pravo koje im prirodno pripada i koje neko treba da im obezbedi, mnogi u Srbiji ne razumeju da sloboda podrazumeva i obaveze. Ko ne želi obaveze, zapravo ne želi slobodu. Sloboda podrazumeva da svako ima izbor, da može sam da donosi odluke, a pošto donošenje odluka donosi i odgovornost, ljudi to izbegavaju jer ne žele da preuzmu odgovornost. Lakše im je da to prepuste nekom drugom, pa da mogu da kukaju i da imaju koga da optužuju za sve što im nije po volji. Da im uvek neko drugi bude kriv za njihovu bedu, egzistencijalnu i duhovnu, smatra kolumnista Magazina Tabloid Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Sloboda, o kako to gordo zveči! Sigurno se sećate kako je Slobodanu Miloševiću narod skandirao "Slobo Slobodo", a kada je puko svi su bili protiv njega. I oni koji su bili protiv ratova, zato što ih je uopšte vodio, ali i oni koji su intimno bili za ratove, zato što ih je sve izgubio. Bio im je oslobodilac i garant slobode, a onda i najveći krivac što je nema, mada on ne bi mogao raditi sve što je radio da nije imao njihovu bezuslovnu podršku.

Jedan od legandarnih boraca za slobodu, Če Gevara, najbolje je definisao taj fenomen izjavom da on onije oslobodilac. "Oslobodioci ne postoje. Ljudi sami sebe oslobađaju". Ili ne.

Svi smo navodno za slobodu, ličnu i slobodu svoje zemlje, za slobodu govora, medija,umetnosti, za slobodne izbore, za slobodno kretanje ljudi, roba i novca, za slobodnu ljubav, ali kad to kažu ne misle svi na isto. Većina pod slobodom podrazumeva samo svoja prava, a ne i prava drugih, ne i obaveze.

Ma koliko zborili da žele da budu slobodni ljudi, većina u Srbiji ne laća se sloboda koje su im na raspolaganju, jer ne žele da preuzmu odgovornost. Zašto?

Još je Perikle zaključio da "Tajna slobode počiva u hrabrosti", dok je prvi glavni Rabin Izraela, Abraham Icak, i to relativizovao izjavom: "Ja ne govorim zato što imam hrabrosti da govorim, ja govorim zato što nemam hrabrosti da ćutim".

Nisu uvek kroz istoriju čovečanstva svi imali pravo na slobodu, a status slobodnog ili neslobodnog čoveka nije mogao da se bira, nego je bio predodređen od rođenja. Razvojem civilizacije došlo se dotle da u takozvanom "slobodnom svetu", demokratski sistemi Ustavom garantuju pravo svim građanima da budu slobodni, ali njihova sloboda ipak nije zagarantovana, moraju se za nju uvek iznova izboriti. Ni jedan režim, neće im je pokloniti, naprotiv i najbolja vlast će pokušavati da je ograniči i limitira, kako bi mogla da realizuje svoje interese koji ne moraju uvek biti u najboljem interesu građana i države. Kako reče Meša Selimović, " Čovek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem".

Čitavu svoju istoriju Srbija je potrošila na borbu za slobodu, za nju je izginula gotovo polovina stanovništva, pa ipak ni danas nije sasvim slobodna država, a ni njeni građani to nisu.

Kad god bi se ovaj narod oslobodio stranih agresora, po pravilu bi svoju sudbinu predavao u ruke svojim oslobodiocima, koji, kako reče Če ni ne postoje, pa se prirodno pretvaraju u domaće okupatore. I sad ima spoljnih sila koje kidišu na našu slobodu, ali najveća opsnost su naše lažne mesije koje u naše ime, pa i uz našu saglasnost, upravljaju našim sudbinama.

Sloboda je uncut koji nas večito zavodi, iznenađuje i provocira, sloboda nas inspiriše na velika dela, ali i zavarava u zabludi da smo je osvojili.

Uncut ili kako neki kažu huncut, ima više tumačenja ali svi su saglasni u brojnim karakteristikama koje ga čine neuhvatljivim za jednoznačno definisanje. On je i domišljat šaljivdžija i vragolasti veseljak, i obešenjak i mudrac, ali i lukava i prefinjena hulja. Sve to ume da bude i sloboda, u zavisnosti od toga kako je ko shvata i konzumira, šta je sve spreman za nju da učini i žrtvuje i šta od nje očekuje.Šta joj daje, a šta od nje uzima.

Sloboda se neprestano mora osvajati, za slobodu se treba boriti i izboriti. Ona, istina, donosi prava ali i obaveze da se čuva i neguje, da se ne zloupotrebljava. Sloboda je dvosmerna ulica, ako je uzimaš za sebe moraš je dati i drugima, jer nema ti slobode ako si sam slobodan, a drugi nisu. Sloboda je dovitljiva zavodnica, mnogo obećava ali i uslovljava, koketira sa svima ali bira društvo. Nikako ne ide sa Vučićem i njegovim kartelom.

Srbija je zarobljena država, njene institucije su zarobljene, mediji takođe, tako da su građani taoci jednog čoveka i jedne partije organizovane kao mafijaška familija. Njome caruju laž i korupcija, pretnje, ucene i strah, tako da je bemisleno govoriti o slobodi. A kad nema slobode, ne može biti reči ni o slobodnim izborima. Njih ne može i neće biti dok je ovaj i ovakav režim na vlasti. Očigledno, reč je o prastaroj dilemi da li je starija kokoš ili jaje, da li se prvo treba osloboditi ropstva da bi se došlo do slobodnih izbora, ili izborima treba doći do slobode.

Imajući sve to na umu, nije lako odgovoriti na pitanje kako se Srbija može otarasiti autoritarnog režima. Izborima to neće biti moguće, ni na ovim koji slede na proleće, ni na nekim drugim koje očekuju opozicione stranke koje su sad opredeljene za bojkot. Njihov rezon da će bojkotom iznuditi nove izbore nedugo posle ovih, ne deluje ubedljivo, još manje obećavajuće, jer čak i da bude tako, da ubrzo posle ovih budu raspisani još jedni izbori, to ništa ne menja na stvari. I ti bi se izbori mogli bojkotovati, jer sasvim sigurno neće ispunjavati uslove na kojima sad insistiraju bojkotaši. A to, onda, ozbiljno dovodi u pitanje i smisao bojkota na kojem se sad insistira.

Ponekad imam utisak da aktuelna opozicija, odnosno njeni najistaknutiji lideri stranaka okupljenih u Savezu za Srbiju, posebno Đilas i Jeremić, nemaju ni nameru da nešto ozbiljnije preduzmu protiv režima, nego da je njihova taktika da čekaju da se sam uruši. Njihovo je samo da rade na sebi, da ostanu prisutni na političkoj sceni i budu spremni da uskoče kad se to dogodi. Jeremić se čak jednom i izlanuo na taj način. Ovaj režim će sigurno pasti, kad tad, reče na jednom partijskom skupu, na nama je da se pripremimo za taj trenutak!

Logika je jasna, tako kilavi kakvi su nemaju šta da traže na izborima, naprotiv, mogu samo da izgube, da pokažu svoju nemoć i dožive katastrofalni poraz, posle kojeg bi mogli biti izbrisani sa liste čekanja za preuzimanje vlasti, čak i kad režim padne sam od sebe.

Sasvim suprotno, prava opozicija, kojoj je prevashodno stalo do interesa građana i funkcionisanja pravne države, trebalo bi da razmišlja sasvim drugačije. Trebala bi tragati za nekim drugim metodama borbe, uključujući i korišćenje svake prilike, pa i izborne kampanje, za demistifikaciju lažnog mesije Vučića i njegovih korumpiranih i nesposobnih slugerana.

Za dokazivanje opasnih namera i štetočinskog delovanja vlasti, neophodan je pristup najuticajnijim medijima, pre svega televizijama sa nacionalnom frekvencijom, a to je trenutno moguće samo u izbornoj kampanji.

Šta vrede priče na N1 televiziji, kad to ne vidi i ne čuje devedeset posto zavedenih birača, omamljenih svakodnevnim nastupima Vučića na telvizijama sa najvećom gledanošću.

Šta vrede argumentacija Marinike Tepić, sa značajnim dokazima o malverzacijama u trgovini oružjem i tužba Živkovića tim povodom protiv Vučića, Nebojše Stefanovića i njegovog oca, saopšteni u holu Skupštine, kad to ne dopire do najšire javnosti. A zarobljeno pravosuđe sasvim sigurno neće ništa preduzeti po tim saznanjima.

Odličan je, na primer, bio pokušaj studenata, koji su nedavno blokirali i Rektorat Univerziteta, da dočekaju Vučića ispred RTS-a, pred njegov nastup u emisiji "Upitnik", sa pitanjima koja mu u tom intervjuu sigurno neće biti postavljena. Doduše, nije sasvim uspeo jer se veliki vođa ko poslednja fukara ušunjao u studio, ali je ipak i uštrojeni RTS morao da prenese deo atmosfere ispred sopstvene zgrade.

Čak je i čuvena navijačica, Olivera Jovičević, morala to da spomene na početku razgovora, pitajući ga kako je ušao u Bastilju, pa svi mogli da vide kako ovaj svoj nastup morao da započne masnim lažima kako je došao peške do ulaza iz Aberdareve, gde ga je čekalo stotinak ljudi a niko ga nije video. Da ne pričamo o siledžijama sa kojima je opkolio zgradu javnog servisa, kako bi ga zaštitili od opasnih studentkinja koje su se, do zuba naoružane pitanjima, rasporedile na sva tri ulaza u RTS. Inače, taj divan u emisiji, koja je trajala duplo duže nego inače, nikako se ne može svrstati u kategoriju intervjua.

Bilo je, doduše, raznih pitanja, ali nijednog odgovora. Kao i obično bio je to monolog uplašenog vođe, koji je povodom svakog pitanja, ma o čemu, pevao svoju pesmu o autoputevima, mostovima i brzim prugama, koje je svojeručno izgradio i koje će tek da gradi po vasceloj domovini koju voli najviše na svetu. Naravno, za sve što eventualno kvari utisak o neverovatnom napretku koji nikad u istoriji Srbijice nije zabeležen, kriva je bivša vlast a sadašnja opzicija.

Poput beogradskih studenata, i po lokalu, hrabri pojedinci i grupe, vode svoje bitke sa provincijalnim šerifima i režimskih tajkunima, naizgled bez većeg odjeka, ali pošto je sve više takvih primera, koji sve ozbiljnije tresu porodično stablo familije bitangi iz Srpske napredne stranke, to se sve više čuje, pa sve veći broj građana počinje da shvata da, ipak, i od njih nešto zavisi i da i oni mogu da doprinesu boljitku. Po Platonovom principu: "Slobodan čovek je slobodan i u zatvoru"

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane