Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ilegalno oružje

Svetska ilegalna trgovina oružjem

Zarada preča od prolivene krvi

Potražnja za ilegalnom trgovinom malog i laganog oružja postoji svugde na svetu, ali koncentracija se nalazi u zonama oružanih sukoba i tamo gde cveta organizovani kriminal i nasilje. Trgovina oružjem, pa i municijom, hrani građanske ratove i regionalne sukobe, a puni magacine terorista, kartela dilera droga i drugih naoružanih grupa. Trgovina oružjem veliki je svetski biznis, a ilegalna trgovina ima svoje posebne metode, svoje zakone. Crno tržište oružjem obično se odvija na regionalnom ili lokalnom nivou. Podaci govore da su veliki tovari ilegalnog oružja samo manji deo ilegalne trgovine, već se obično radi o mnogobrojnim isporukama manjih količina koje tokom vremena kod neautorizovanih krajnjih korisnika akumuliraju velike brojeve ilegalnog oružja i municije. Mada najveća količina ilegalnog oružja prolazi kroz privatne ruke, izvesne se vlade takođe bave tim poslom, bilo da pomažu njima bliskim zaraćenim stranama, bilo da se radi o profitu, tvrdi kolumnista Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnavnika Majami Herald

Milan Balinda

Kada se govori o trgovini oružjem uglavnom se podrazumeva oružani sistemi - tenkovi, topovi, podmornice, helikopteri ili lovci avioni. Manje se objavljuje bilo šta o kategoriji oružja poznatoj po skraćenici SALW, a to bi bilo malo i lagano oružje koje se često pominje po svojim brendiranim imenima - kalašnjikov, M16, G3 ili Uzi.

Upravo je to oružje koje se upotrebljava u svim vrstama ratova i oružanih sukoba širom sveta. To oružje proizvodi najveći broj mrtvih i ranjenih ljudi i to je od svih oružja danas u upotrebi najopasnije oružje masovnog uništenja.

Malo i lagano oružje je prenosivo oružje sa kalibrom do 100 mm. To su od pištolja i revolvera do jurišnih pušaka, mitraljeza i minobacača, ali i protivavionske rakete koje se ispaljuju sa ramena poznate pod engleskom skraćenicom MANPADS. Malo oružje je osmišljeno da ga nosi i koristi jedna osoba i imaju kalibar do 12,7 mm. Lako oružje ima veći kalibar, od 12,7 do 100 mm i njima upravljaju dvoje ili troje ljudi.

Od tog SALW oružja na stotine hiljade ljudi širom sveta gube živote svake godine, a više od milion je ranjeno. Po procenama stručnjaka na planeti cirkuliraju 875 miliona komada, neke procene govore i milijardu, SALW oružja i njihovo praćenje je ekstremno teško.

Procenjuje se da se oko 75 odsto tog oružja nalazi izvan kontrole država. Nalaze se u rukama oružanih grupa, ali i civila pojedinaca, militanata ili kriminalaca. Takođe se procenjuje da se godišnje proizvede od 700 do 900 hiljada tog malog i laganog oružja. Ono je otporno i traje duže vreme. Jedna AK-47 automatska pučka, kalašnjikov, upotrebljiva je, smrtonosna, i nakon decenija upotrebe.

Osim toga, kalašnjikov i jurišna puška G3 su jednostavne za upotrebu i lako se popravljaju. Čak i deca vojnici, kao što je slučaj u Africi, takođe pucaju iz tih pušaka.

SALW oružje privuklo je pažnju međunarodnim kontrolama oružja pri Ujedinjenim Nacijama tek u ranim i srednjim devedesetim godinama kada se iz sukoba na Balkanu, Somaliji i Ruandi shvatio njihov razorni potencijal. Zna se da skoro svo ilegalno oružje potiče iz prvobitne i legalne trgovine među državama, ali kasnije veoma često može da im se izgubi trag. Puteve municije još je teže pratiti jer ne postoje obaveze da se na njoj markira država porekla. Takođe nije strano da se poreklo izbriše i sa samog oružja.

Malo oružje najviše se nalazi u rukama civila i nije tačno da u Americi po glavi stanovnika ima najviše oružja u privatnim rukama. U zemlji kauboja na 100 stanovnika ima 21 komad ličnog oružja. U Jemenu 53, u Srbiji i Crnoj Gori 39, a u Kanadi i Urugvaju 35. Pre dve godine, tokom 2017, pokazuju statistike, najveći broj ubistava vatrenim oružjem dogodio se u El Salvadoru i Venecueli.

Istovremeno, u oružanim sukobima širom sveta od 1989. do početka ove godine poginulo je 2.436.351 osoba. Inače, u 2017. dramatično je povećan broj mrtvih od vatrenog oružja. Te godine poginulo je oko 589.000 ljudi. Najveće povećanje dogodilo se u Južnoj i Centralnoj Americi, a i u Karibima. Stokholmski međunarodni institut istraživanja mira (SIPRI) procenjuje da je vrednost trgovine oružjem u 2017. iznosio 95 milijardi dolara, a to se odnosi na sve legalno kupljeno i prodato oružje.

Najveći uvoznici oružja bili su Saudijska Arabija, Indija, Egipat. Australija i Alžir. Zajedno ove zemlje predstavljaju 35 odsto totalnog uvoza oružja. Relativno veliki uvoznik oružja su i Arapski Emirati koji, kao i Saudi, deo tog oružja, pre svega malog, prosleđuju svojim proksi snagama u Jemenu, što je zabranjeno međunarodnim odredbama.

Kršenjem međunarodnih dogovora bave se i neke države, "renomirane" države. Jedna od njih je i Velika Britanija. Britanska vlada optužena je da koristi tajnovita pravila za izvoz da bi prikrila količinu oružja koje ide u države Bliskog istoka, tvrdi organizacija Oko Bliskog istoka (MEE).

Ta organizacija je otkrila da je upotreba takozvane "otvorene licence" koja odobrava prodaju oružja državama na Bliskom istoku i u Severnoj Africi korišćena nešto više od 20 odsto češće nego ranije. Upotrebom te tajnovite uredbe izbegava se javno otkrivanje podataka o prodaji kao što su i tajne količine i cene prodatog. Prodaja oružja donosi britanskoj ekonomiji 8,3 milijardi dolara godišnje.

Otvorena licenca korišćena je i za prodaju jurišnih pušaka Turskoj u 2016, a to vreme kada je turski predsednik Erdogan vodio nasilnu ofanzivu protiv svojih političkih protivnika. Takođe koristeći isti metod, a da bi se izbegla britanska javnost, prodata je 2015. Egiptu akustični uređaji za kontrolu protesta. Saudijska Arabija je daleko najviše kupovala od Britanije pod pokroviteljstvom otvorene licence. Egiptu su prodati i ključni delovi za lovačke avione koji su napadali ciljeve u Jemenu. Prodaja tih delova porasla je za 75 odsto.

MEE tvrdi da je upotreba otvorene licence da bi se povečala prodaja vojne opreme Rijadu samo vrh ledenog brega, već kako je ta uredba korišćena i za prodaju oružja Ujedinjenim Arapskim Emiratima, već pomenutoj Turskoj i Egiptu, Omanu, Kuvajtu, Kataru Izraelu, Jordanu, Bahreinu, Alžiru i Iraku.

Takođe raste zabrinutost da se oružje proizvedeno u Britaniji koristi u turskim napadima na Kurde u Siriji. Jedan podatak pokazuje da su 136 otvorenih licenci korišćene za izvoz u Ujedinjene Arapske Emirate koji takođe bombarduju u Jemenu. Konačno, britanska vlada bila je prinuđena da se izvini nakon što je prekršila odluku suda koji je zabranio upotrebu licenci za prodaju oružja i druge vojne opreme Saudijskoj Arabiji.

Inače, u jemenskom građanskom ratu Saudi podržavaju vladu te države protiv Huti pobunjenika koje podržava Iran. U Jemenu se vodi proksi rat između Sauda i Teherana, ali problem je da na hiljade civila gube živote i da se osim ljudskih prava takođe krše sve ratne konvencije.

U neposrednoj blizini Jemena nalazi se i malena država Džibuti koja postaje trgovinski čvor za trgovinu oružja. Džibuti je strateški postavljen na Rogu Afrike i to između Severne Somalije i Jemena koji je morem udaljen samo 32 kilometra. Takođe, Džibuti se graniči sa Etiopijom i Eritrejom, izlazi i na Crveno more i na Indijski okean, a sada je jedna od zemalja sa najvećim ekonomskim razvojem na svetu.

Tuda prolaze najprometnije brodske linije. Džibuti je takođe domaćin nekoliko stranih vojnih baza. Francuska tamo ima svoju najveću vojnu bazu u Africi.

U američkoj vojnoj bazi mogu da se smeste nekih 4.000 vojnika, a iz te baze Amerika može da dejstvuje i u Jemenu i u Somaliji. Japan, Italija, Nemačka i Kina takođe imaju svoje vojne trupe tamo. Najveća količina oružja koja stiže u Džibuti dolazi od strane Hutija iz Jemena, a Džibuti podržava oružane grupacije na severu Somalije. Postoje podaci da deo tog oružja takođe stiže i do oružanih grupa u Sudanu i u Južnom Sudanu, kao i u Etiopiji. Za sada ne postoje dokazi da Džibuti direktno naoružava Al-Šabab terorističku organizaciju, drugi izveštaji tvrde da je Eritreja umešana u naoružavanju Al-Šabab boraca, kao i pomaganju etiopskih pobunjenih grupacija.

Strane vojne snage u Džibutiju očigledno nisu zabrinute zbog trgovine oružjem koje se događa ispred njihovih noseva i to najverovatnije jer neće da remete svoje odnose sa zemljom u kojoj imaju vojne baze. Radi se o zemljama koje imaju pravo veta u Ujedinjenim Nacijama, Amerika, Francuska i Kina, i tu niko ne može ništa da uradi.

Iran takođe ilegalno trguje oružjem. Na izvoznoj strani, mada se Iran nalazi pod sankcijama, Teheran izvozi anti tenkovske rakete, dronove, balističke i krstareće rakete, a sve to ide njihovim partnerima i saveznicima u proksi ratovima.

Primera radi, Huti pobunjenici su nedavno ispalili krstareću raketu na saudijski civilni aerodrom. Bilo je 26 povređenih. Iran takođe nastoji da uveze napredne rakete i tehnologiju iz Kine i Rusije.

Rakete su u centru interesovanja iranskog režima, a nakon rata sa Irakom, od 1980. do 1988, Teheran je iz Kine uvezao protiv-brodne rakete, kao mlaznjake i podmornice iz Rusije. Sad Iran gleda kako da se domogne ruskih i kineskih raketa koje mogu da se lansiraju sa mora. Radi se o ruskim Klub-K i kineskim YJ-18C. Ti bi raketni sistemi značajno unapredili iranske vojne kapacitete.

Jedan američki trgovac oružjem sa boravištem u Bugarskoj uhapšen je prošlog maja u gradu Fresno u Kaliforniji. Ara Dolarian radio je na projektu prodaje oružja i municije nigerijskoj vladi, a da za tako nešto nije imao potrebne američke dozvole.

U podignutoj optužnici stoji da je Dolarian pokušavao da proda bombe, rakete, vojne puške i avionske topove proizvedene u Istočnoj Evropi i Južnoj Africi vladi Nigerije za 8,5 miliona dolara. Nije precizirano iz koje je zemlje on nameravao da nabavi oružje. Iako nije posedovao američke dozvole, Dolarian je prihvatio negde oko 8,3 miliona dolara od jedne francuske kompanije za trgovinu oružjem koja je dejstvovala kao posrednik, a u ime Nigerije.

Novac je bio na putu ka nekoliko prikrivenih računa i on je nešto novca iskoristio da plati poreze i druga zaostala dugovanja. Američka federalna vlada konfiskovala je nešto preko šest miliona dolara koji su još uvek bili na Dolorainom računu.

On može da završi sa 20 godina robije i kaznom od milion dolara zbog ilegalne trgovine oružjem, ali takođe može da dobije dodatnih pet godina robije i 250.000 dolara zbog konspiracije, kao i 20 godina robije i kaznu od pola miliona dolara zbog pranja novca. Tokom poslednjih godina proizvođači oružja iz Istočne Evrope, uključujući i Bugarsku, cvetaju prodajući oružje u milionskim vrednostima, a uglavnom zemljama Bliskog istoka.

A na Bliskom istoku sada se u centru događanja nalazi Sirija. Sirijski građanski rat je jedan od najpogubnijih ratova koji se sada vode u svetu. Sve zaraćene strane akumulirale su spektar konvencionalnog, ali i nekonvencionalnog, oružja kao što je hemijsko oružje koje uglavnom koristi sirijski režim. Sirija je zasićena oružjem toliko da je svet već zabrinut šta će biti nakon okončanja rata, šta će biti sa tim oružjem, uključujući i posejane mine.

Odakle je stiglo svo to oružje? Pred početak rata sirijska vlada upustila se u modernizaciju svoje vojske snažno investirajući u sofisticirane tehnologije i povećavajući uvoz svih potrebnih oružja. Rusija je pre svih bila vodeći snabdevač, ali su tome doprinosile i druge zemlje kao što je Iran, a u nešto manjoj meri Belorusija, Kina i Severna Koreja. SIPRI u svojim izveštajima tvrdi da je Rusija snabdela Siriju sa 71 odsto njihovog uvoza u većem konvencionalnom naoružanju i to od 2008. do 2012, ali su takođe nastavili sa isporukom i nakon što je rat počeo. o Opozicione grupe, one koje se suprotstavljaju Asadovom režimu, dobijali su oružje iz raznoraznih izvora, uključujući strane vlade, ilegalna tržišta oružja i iz magacina sirijskog režima koje su praznile nakon pobeda u nekim od bitaka. Veruje se da su Katar i Saudijska Arabija od stranih režima najviše doprineli u finansiranju i snabdevanju opozicionih snaga u Siriji.

U ostale zemje koje su na neki način pozicionirale sebe nasuprot Asadovom režimu spadaju Izrael, Jordan, Turska, Hrvatska, Ujedinjeni Arapski Emirati i, naravno, Sjedinjene Države. U početku rata ilegalni transfer oružja iz nekontrolisanih zaliha u Libiji bilo je ključno za naoružavanje anti Asadovih grupacija. Ipak, tvrde stručnjaci, najveći izvor oružja i municije bili su vojni magacini sirijske vojske koja je u početku gubila bitku za bitkom.

Sve to izmešano oružje čini napore da im se proveri poreklo praktično nemogućim. Na primer, borci Islamske države nabavljali su moderno naoružanje od nekih opozicionih grupa u Siriji, ali i od iračkih bezbednosnih snaga. Sirijski građanski rat prestavlja jedan od najkomplikovanijih ratova na svetu jer, između ostalog, oružje koje se tamo upotrebljava može u svakom trenutku, a to se i događa, da promeni ruke korisnika. o Osim malog i laganog oružja, na ilegalnom tržištu mogu da se pronađu i velika i teška kao što su krstareće, pa i balističke, rakete, da se i ne pominju druge vrste raketa i granata.

Na tom i takvom ilegalnom tržištu dominira Severna Koreja i to nešto iz ideoloških razloga, a nešto zbog potreba, nedostatka novca. Ideološku bazu za "sami sebi dovoljni" postavio je osnivač Severne Koreje - Kim Il Sung, a to je bio deo ideologije kojom su podržavali svoj totalitarni sistem.

Tokom decenija njihova industrija oružja funkcionisala je na osnovu podrške država kao što su Sovjetski Savez i Kina. Njihova proizvodnja jeftinog konvencionalnog oružja donosila im je i nešto gotovine. Kupci su bili, između ostalih, Iran i Libija. Potražnja za takvim oružjem je znatno povećana nakon kolapsa SSSR koji je često snabdevao oružjem raznorazne zemlje Bliskog istoka i Afrike.

Nakon smrti Kim Il Sunga, njegov sin Kim Džong Il pojačao je proizvodnju oružja, kako za domaće potrebe, tako i za izvoz. Tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka Severna Koreja je izvozom orušja značajno punila svoj budžet. A nakon što su iz Ujedinjenih Nacija zabranili Severnoj Koreji izvoz oružja, mnoge zemlje su prestale da kupuju od njih. I mada Pjongjang ne proizvodi mnogo naprednog oružja, njihovi jeftini proizvodi nalaze kupce na ilegalnom tržištu.

Osim novca koji zarađuju prodaju uglja Kinezima i "izvozom" prinudnih radnika, Severna Koreja takođe hakuje kompujterske sisteme i falsifikuje američki dolar. Međunarodne sankcije zadaju težak udarac korejskom režimu i njihovoj sposobnosti da prodaju oružje na otvorenom tržištu. Ipak Pjongjang ima veliki motiv da pronađe put kako da zaradi nešto novca uz pomoć proizvode koje oni imaju - oružje.

Ukoliko su nekom režimu širom sveta potrebne rakete, korejske rakete, za početak pregovora može da pozove Severno korejsku ambasadu u Kairu. Na jednom ostrvu u Sueckom kanalu ističe se visoka skulptura automatske puške AK-47, kalašnjikova. Bajonet na pušci propinje se ka nebu.

To je skulptura koju je pre više decenija Severna Koreja poklonila Egiptu da bi se s njom proslavio rat protiv Izraela 1973. godine. Taj je rat Egipat izgubio, ali to ne utiče na virtualnu istoriju. Inače, tada su Severno korejski piloti leteli krilo uz krilo sa egipatskim.

Spomenik je potvrda višedecenijskog prijateljstva te dve zemlje, prijateljstva koje danas obuhvata i plodnu saradnju na ilegalnom tržištu oružja što je uzdrmalo veoma bliske i prijateljske odnose između egipatskog predsednika Abdela Fataha el-Sisija i Vašingtona. Toliko da je Amerika smanjila svoju novčanu pomoć egipatskoj vojci.

Egipat kupuje oružje iz Severne Koreje i dozvoljava im da koriste svoju ambasadu u Kairu kao bazu za prodaju vojnih potrepština u regionu. Te transakcije snabdevaju Pjongjang sa preko potrebnim novcem, u gotovini.

Bez sumnje, takvi poslovi takođe štete Egiptu jer ih Amerika kažnjava obustavom novčane pomoći. Tenzije između Vašingtona i Kaira mogu da buknu svakog trenutka kao što je bio slučaj pre manje od tri godine nakon izveštaja da je teretni brod Severne Koreje presreten ispred egipatske obale, a u tovaru je bilo 30.000 granata u vrednosti od nekih 26 miliona dolara.

Taj izveštaj takođe identifikuje kupca - Arapska organizacija za industrijalizaciju. Ta organizacija je državni konglamerat za naoružanje i predsednik Sisi je šef komiteta koji nadgleda tu grupaciju. Egipat je pre toga negirao da je bio primalac oružja jer je trgovanje oružja sa Severnom Korejom zabranjeno pod uslovima međunarodnih sankcija.

Nakon što je Amerika smanjila pomoć Egiptu, Kairo je rekao da prekida vojne veze sa Pjongjangom, smanjuje broj službenika u njihovoj ambasadi i počinje nadgledanje severnokorejskih diplomata. Ministar inostranih poslova Egipta izjavio su odnosi između dve zemlje "smanjene do minimuma, a takođe da skoro ne postoje dodatne ekonomske ili neke druge veze kooperacije".

Međutim, čini se da nije smanjen broj Korejaca u njihovoj ambasadi u Kairu, a američki predstavnici su izjavili da Pjongjang nastavlja sa snabdevanjem Egipta sa tehnologijom balističkih raketa.

Inače, severnokorejska ambasada u Kairu je njihova najveća ambasada u regionu, elegantna trospratnica u viktorijanskom stilu, a unutra na zidovima te ambasade okačene su fotografije severnokorejskog vođe Kim Džong-una kako stoji u bašti ili kako šeta duž riblje pijace. Prozori ambasade su obično prekriveni, a bezbednost odvraća prolaznike da fotografišu zgradu.

Kao i mnoga duga predstavništva Pjongjanga, njihova ambasada u Egiptu obuhvata više delovanja od samo diplomatskih. U Africi, naročito tamo, severnokorejske diplomate bave se širokom lepezom poslova ne bi li zaradili neki novac u čvrstoj valuti, tvrde analitičari Ujedinjenih Nacija.

U Južnoj Africi i Mozambiku severnokorejske diplomate čak su bile upletene i u zabranjeni biznis sa rogovima nosoroga. U Namibiji Severnokoreanci su izgradili veliki spomenik, kao i fabriku municije, a u Angoli treniraju predsedničku gardu borilačkim veštinama.

Nijedan posao im nije stran ukoliko može da se napravi neki dolar. Takođe, postoje izveštaji da je Severna Koreja snabdela Siriju sa komponentama za pravljenje hemijskog oružja. Sudanu su prodali satelitski navođene rakete. Svojevremeno su prodavali delove za Skud-B rakete Egiptu, a te rakete mogu da stignu do Izraela čak i ako se lansiraju iz duboke teritorije Egipta.

Bilo kako bilo, ilegalnom prodajom oružja mnogo manje se zarađuje nego legalnom, ali izgleda da najveći broj poginulih i ranjenih na svetu su pogođeni iz ilegalnog nego iz legalnog oružja. Amerika je najveći izvoznik oružja, a Saudijska Arabija najveću kupac.

Sto najvećih kompanija oružja su, procenjuje se, u 2017. prodali svoju robu u iznosu od 398,2 milijardi dolara, a Amerika čini 36 odsto cele svetske potrošnje na oružje.

U renomiranim izveštajima o kupoprodaji oružja malo se vodi računa o malom i laganom oružju jer njihova cena, sve skupa, ne može da se približi toku za velike vojne sisteme. Međutim, kako se tenkovi retko koriste na bojnim poljima, a još manje balističke rakete, malo oružja je koje ubija po svetu i u tom kontekstu nije ni malo zanemarljivo crno tržište oružja, a ni "tamni veb" (Dark Web), tajanstveni deo interneta na kome se prodaje sve i svašta, pa i oružje.

ANTRFILE:

Angela Merkel prodaje oružje Africi

Nemačka kancelarka je pozvala u parlamentu političare te zemlje da ponovo razmisle o ograničenju prodaje oružja zemljama subsaharskog regiona, Sahel pojasa. Sahel pojas prostire se širinom Afrike, od istoka do zapada i u toj zoni nalaze se zemlje kao što su Mauritanija, Mali, Niger, Čad, Sudan... Merkelovka je rekla da ograničenja prodaje oružja nisu u interesu Nemačke.

Merkel tvrdi da je to "jedan od najvećih problema s kojim se suočavamo u ovom trenutku", prenosi renomirani Dojče vele. Angela Merkel tvrdi da je to pitanje koje direktno dovodi u opasnost nemačku bezbednost zbog mogućnosti da se u Sahel regionu razvije terorizam i da bi Libija mogla postati sledeći proksi rat kao što je slučaj u Siriji. Inače, Nemačka od 2013. ima svoje vojne trupe stacionirane u Maliju. o Rekla je da Nemačka ne može da nastavi da trenira afričke snage da se bore protiv terorizma i da ih istovremeno ne snabdeva sa oružjem. "Pitam se da li je u našem interesu ako se Afrika naoružava od strane Rusije, ili možda Kine ili Saudijske Arabije? Ne mislim da možemo da ohrabrujemo stabilnost i mir u Africi, a da odbijamo da snabdevamo bilo kojim oružjem", rekla je, dodavši "ne možemo da treniramo ljude koji bi trebali da se bore protiv terorista, da bismo samo rekli neka sami pronađu oružje", preneo je Dojče vele. o Merkel je napomenula da su se Nemačka i Francuska nedavno na savetu grupe G7 složili da započnu inicijativu Sahel bezbednosti. Govor nemačke kancelarke odigrao se u isto vreme kada se srušio francuski vojni helikopter dok se borio protiv terorista u Maliju. Tada je poginulo 13 francuskih vojnika što je najveći broj u poslednjih skoro 40 godina.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane