Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

SUDNJI DAN

Ćaskanje u Davosu pred Sudnji dan

A sat otkucava

U pitoreskom alpskom odmaralištu Davos u Švajcarskoj sreli su se po pedeseti put oni najbogatiji, najuticajniji i najmoćniji da malo popričaju o budućnosti sveta. U Davosu svake godine ekonomska i politička elita razmenjuju iskustva, dogovaraju se šta im je činiti, a sve za dobrobit čovečanstva i profitne koristi. Nakon što se tako druže dva dana, raziđu se i malo se toga, ako išta, što su razgovarali ikada sprovede u realni život. Ove godine moralo bi biti drugačije i to zbog klimatske krize i socijalnih previranja, faktora koji bi trebalo da nateraju korporacijske lidere da razmisle izvan samih profitnih motiva. A jedan simbolični sat, sat Sudnjeg dana došao je na 100 sekundi do ponoći i sumraka svetske civilizacije. Nikad njegova kazaljka nije bila tako opasno blizu ponoći nakon koje jutro ne bi bilo isto kao pre. Mudraci koji upravljaju tim simboličnim časovnikom još od 1947. izračunali su da smo svet dogurali do ivice ponora. Ili će moćnici dobrovoljno promeniti svoju politiku, ili će ih narodi pobunama na to naterati, ili smo uglavnom gotovi... tvrdi kolumnista Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Hrald

Milan Balinda

Kada je Klaus Švab osnovao Svetski ekonomski forum na Alpima u skijaškom mestu Davosu 1971. godine, nije znao da su 30 godina ekonomskog rasta nakon Drugog svetskog rata na izmaku.

Originalna ideja Davosa bila je da promoviše veliku nemačku ekonomsku ideju o "multiple-poverioci", ideju da kompanije imaju šire društvene obaveze nego samo da jure za profitom akcionara.

Onda je nastupila naftna kriza, ekonomska stagnacija i recesija, a to je zaustavilo bilo koje napore za progresivne reforme kapitalističkog sistema. Korporacijski profiti su se smanjili, tražila su se rešenja i onda su se ugnezdile neoliberalne ekonomske ideje.

Osamdesetih godina prošlog veka pobedio je stav Miltona Fridmana: "Postoji jedna i samo jedna socijalna odgovornost biznisa - da se bavi aktivnostima smišljenim da povećaju profit".

To je bilo vreme Margaret Tačer i Ronalda Regana. Klaus Švab, koji sada ima 81 godinu, pokušava da se vrati tamo odakle je počeo, da stvori "kapitalizam poverioca". Taj kapitalizam bi uključio sve zainteresovane, pa i one koji štite interese planete koja se zagreva.

Već više od 30 godina dnevnice radnika stagniraju istovremeno dok se profit usmerava ka vlasnicima biznis akcija. Kada je Forum započeo u Davosu, objavljena su godišnja istraživanja organizacije Oksfam koja su otkrila da 26 najbogatijih milijardera imaju isto toliko koliko ima 3,8 milijardi ljudi sa najmanjim primanjima na svetu. Inaće, u svetu postoje 2.153 milijardera koji poseduju više od 4,6 milijardi ljudi, više od 60 odsto svetske populacije.

Samo 162 milijardera imaju isto bogatstvo koliko ima polovina čovečanstva. Oksfam u svom izveštaju zaključuje de ja "ekstremno bogatstvo dokaz manjkavog ekonomskog sistema". Među tim 162 milijardera nalaze se i Mark Cukerberg, vlasnik Fejsbuka, Džef Bezos, vlasnik Amazona, Bil Gejtc, vlasnik Majkrosofta i njima slični.

Taj izveštaj Oksfama, koji koristi podatke Kredit Svis Global Velt Report i Forbs Bilioner Ranking, jednom analogijom pokušao je da dočara o kojim se ekonomskim razlikama radi.

Naime, ako bi svako seo na svoje bogatstvo pretvoreno u novčanice od po 100 dolara i naslagane jedna preko druge, većina ljudi bi sedela na podu; osoba iz srednje klase bogate zemlje sedeo bi na visini stolice, a dvojica najbogatijih ljudi na svetu sedela bi u svemiru. o Prošla godina je bila dobra godina za super-bogate uprkos tome što je bogatstvo počelo da im se smanjuje početkom 2019, ali su se do kraja godine solidno oporavili.

Najbogatijih 500 ljudi na svetu svom bogatstvu pridodali su novih 1,2 triliona dolara, tvrde Blumberg analize.

Amerika ima najveću koncentraciju milijardera, njih 705, a u Francuskoj, na primer, sedam milijardera ima više od 30 odsto najsiromašnijih Francuza. Samo deset odsto najbogatijih u toj zemlji poseduju pola bogatstva Francuske.

Prošle je godine ekonomiskinja Stefani Kelton tvitovala: "Niko ne može da napravi milijardu dolara. Ti UZMEŠ milijardu dolara". A negde pred sam forum u Davosu izronila je priča o najbogatijoj ženi Afrike, Isabel dos Santoš, 46, iz Angole, koja po tvrdnjama Forbsa ima 2,2 milijardi.

Ona je ćerka bivšeg predsednika Angole još iz komunističkih vremena te zemlje, Hosea Eduarda dos Santoša, i majke Ruskinje šahovske šampionke, a rođena je u 1973. u Bakau, Azerbejdžanu, studirala je u Londonu i malo ko sumnja da Isabel nije veoma sposobna osoba.

Problem je, kako se tvrdi i kako se logično nameće, da je ona svoje milijarde pridobila zahvaljujući korupciji u Angoli, zemlji bogatoj naftom gde je njen otac držao skoro svu vlast u svojim rukama i gde dve trećine stanovnika živi sa samo dva dolara dnevno. Njen suprug, Kongoanac Sindika Dokolo, sin bankarskog tajkuna, poseduje najveću kolekciju afričke umetnosti na svetu. o Dos Santoš manje više prestavlja model kako se postaje milijarder u svetu u kome caruje korupcija. Inače, oko trećine svetskih milijardera svoj su novac nasledili.

Globalna nejednakost ekonomske moći dostigla je nivo svetske krize i zajedno sa korupcijom preti opstanku civilizacije. Svetski poznati francuski ekonomista Tomas Piketi tvrdi da beneficije globalnog ekonomskog rasta nisu podjednako distribuirane. Od 1980. do 2016. siromašnija polovina ljudi na svetu dobijali su 12 centi od svakog dolara globalnog rasta, dok je jedan odsto najbogatijih ljudi dobijao 27 centi od svakog dolara.

Oksfam sugeriše pregresivni sistem oporezivanja koji bi zatvorio rupe u propisima koje omogućavaju kompanijama i bogatim pojedincima da izbegnu plaćanje poreza. Kompanija Amazon, na primer, je 2018. platila 0 (nula) dolara na ime poreza iako je napravila 11 milijardi profita. Ako bi se povećali porezi na primanja jednog odsto najbogatijih na svetu za samo 0,5 odsto, tim novcem bi moglo da se kreira 117 miliona radnih mesta u edukaciji i zdravstvenoj zaštiti bolesnih i ostarelih.

Čak i Međunarodni monetarni fond, koji inače podržava niže poreze, poziva da se porezi povećaju najbogatijima i na taj način pokuša sa smanjenjem nejednakosti. o Ipak, nešto se osećalo u vazduhu tokom Foruma u Davosu, postoje indikacije da je svetska elita sklonija razmišljanju kako da se popravi način donošenja odluka u ekonomijama Zapada.

Veliki svetski problemi uzdrmali bi i samu elitu. Ti problemi uključuju klimatske promene, porast nacionalizma, veliki šokovi kao što je Bregzit i uticaj Kine kao velesile, protesti mladih širom planete. Sve to skupa smeta da se biznis nastavi po starom, a čini se da su neke od najvećih svetskih korporacija shvatile da će biti teško oštećene ukoliko se nešto ne promeni na bolje za ostatak sveta.

Pepsi i Ejpl obećali su da će povećati plate. Majkrosoft je obećao da će do 2030. postati karbon-negativan i da će uložiti jednu milijardu u tehnologiju smanjenja karbona u atmosferi.

Oko tri hiljade ljudi bilo je prisutno na Forumu u Davosu, a među njima 116 milijardera, direktora korporacija i visokih političkih zvaničnika kao što su Donald Tramp, brazilski predsednik Žair Bolsonaro, Angela Merkel i italijanski premijer Đuzepe Konte... Ali nisu bili samo oni, jer je bio prisutan i veliki broj novinara i aktivista, a među njima i zvezda borbe za suprotstavljanje klimatskim promenama, Šveđanka Greta Tunberg.

Ipak, čini se da se svetska elita sastala da bi diskutovala ono u šta se uglavnom ne razume. Bilo kako bilo, velike korporacije su pod pritiskom da nešto preduzmu; nisu više dovoljne izjave o dobrim namerama, traži se delovanje. o Nakon bestseler knjige Kapital u 21. veku, Tomas Piketi objavio je svoju novu, već se govori monumentalnu, knjigu Kapital i ideologija. Knjiga je u suštini istorija nejednakosti, kao i vizija o pravednijem društvu.

Francuski ekonomista u novoj knjizi, koja će se objaviti i na engleskom sledećeg meseca, analizira feudalno doba, a potom definiše još tri epohe: društvo zakupnine, socijaldemokratsko društvo i društvo neo-zakupnine.

Prva epoha nakon feudalnog sistema, društvo zakupnine traje od Francuske revolucije pa do kraja drugog svetskog rata, socijaldemokratsko društvo počinje 1945. i završava osamdesetih godina prošlog veka. Nakon toga, po Piketiu, živimo u vremenu neo-zakupnine.

Sa izuzetkom vremena socijaldemokratije, naša civilizacija od srednjeg veka živi u ekstremno nejednakom sistemu. Bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Bogati su plaćali veoma niske poreze u svim epohama ekstremne nejednakosti, a troškovi društva bili su na leđima zaposlenih.

Tokom pedesetih godina prošlog veka distribucija prihoda i bogatstva bili su ujednačeni više nego ikad tokom prethodne istorije. I tako je bilo nekih 30 godina. Do 1980.-tih porezi za najviša primanja u Americi iznosili su 81 odsto, a u Velikoj Britaniji čak 89 odsto. Otada su porezi "na bogatstvo" naglo počeli da padaju, a danas su na prostoru Evropske Unije najviši u Austriji, 55 odsto. U doba socijaldemokratije novac od poreza investirao se u edukaciju i zdravstvo. o Od osamdesetih u društvu neo-zakupnine koje je zamenilo zlatno doba socijaldemokratije porezi na visoka primanja su se konstantno smanjivali. Neo-liberali i konzervativci napustili su oporezivanje poreza na nasleđe i bogatstvo se opet koncentrisalo u rukama manjeg broja familija. Troškovi vlada modifikovani su da bi udovoljili socijalnim elitama, a ne generalnoj populaciji.

Korporacije i bogati pojedinci koriste sva moguća sredstva da ne plate porez, ili da plate mnogo manji, a između ostalog i poreske zaklone kao što su oni u Panami i na Kajmanskim Ostrvima. Piketi takođe analizira zašto se ugasilo zlatno doba i zašto je socijaldemokratija iščezla.

On tvrdi da je veliki razlog i promena u biračkom ponašanju gde on identifikuje dve velike promene. Prva, izlaznost na izbore se smanjila, i uopšte učestvovanje u političkom životu, ali ne podjednako u svim socijalnim klasama. Dok su bogatiji nastavili da učestvuju u političkim odvijanjima, niže klase su počele da posustaju. Druga, socijalni koreni desnog krila i levog krila glasača su se promenili. U prošlosti bogati su većinski glasali za desničarske partije, a siromašniji za levičarske. Danas je to često obrnuto. Radnička klasa uglavnom glasa za desničare, a srednja, obrazovanija klasa za levičare. Piketi takođe obrađuje i temu o klasama i identitetu i njihovom međusobnom sukobu. o Piketi tvrdi da danas postoje, po njegovoj klasifikaciji, četiri politička tabora: socijal-internacionalisti, socijal-nacionalisti, elitisti-internacionalisti i elitisti-nacionalisti. Mada raspravlja i šta valja činiti u budućnosti, a po pitanju pravednijeg društva, on je u svojoj novoj knjizi stavio težište na poreski sistem.

Zalaže se da najviša poreska stopa bude 90 odsto, kao i da porez na bogatstvo bude veći od rasta bogatstva da bi se postepeno ublažila nejednakost. On takođe izlaže plan da bi Austrija, koju uzima za primer, trebalo da od prihoda od oporezivanja bogatstva svakom građaninu na njegov 25. rođendan uruči 120.000 evra kapitala.

Ta suma bi činila 60 odsto prosečnog bogatstva građana te zemlje i bila bi demokratizacija bogatstva kako je to Piketi zamislio.

On za svoje ekonomske računice koristi Evropu, a u međuvremenu jedan novi izveštaj Ujedinjenih Nacija tvrdi da je na planeti skoro pola milijardi radno sposobnih ljudi nezaposleno, ili delimično zaposleno.

Taj izveštaj povezuje nedostatak radnih mesta i socijalne proteste, pre svega mladih, širom sveta. Kaže da će još gore tek stići. Taj izveštaj UN se sastavile u saradnji sa Međunarodnom organizacijom rada (MOR). "Za milione radnih ljudi postaje sve teže da izgrade bolji život svojim radom", izjavio je novinarima u Ženevi šef MOR, Gaj Rider. "Ne idemo u pravcu u kom bi trebalo da idemo. Situacija je lošija nego što smo mislili", dodao je Rider. o A Oksfam je u svom godišnjem izveštaju takođe objavio podatke o neplaćenom radu žena. One još od malih nogu na jedan ili drugi način služe, vode računa, paze druge ljude, a pre svega u svojim porodicama. Taj rad nije plaćen, a izračunato je da kad bi bio plaćen njegova vrednost bi godišnje iznosila 11 triliona dolara.

Ukoliko taj besplatni rad ne može da se plati, onda bi, u svakom slučaju, žene morale da budu ekonomski obezbeđene na jedan ili drugi način. Inače, žene koje su zaposlene do svojih penzija zarađuju manje od muškaraca te su im i penzije manje.

Žene koje su više opterećene svojim radom van radnog mesta ne žive u razvijenom delu sveta, već u onim koji nemaju ni infrastrukturu, a ni kućne aparate koji bi ženama olakšale već neplaćeni rad.

Briga o drugima je esencijalni temelj svih drugih ekonomskih aktivnosti, čitav ekonomski sistem ne bi funkcionisao bez tog temelja koji nije ekonomski cenjen. Svetski ekonomski sistem ne samo da je bez balansa, bez ravnoteže, već je i seksist, tvrde autori Oksfam izveštaja za ovu godinu.

Istraživanja pokazuju da osmogodišnja devojčica provede 30 odsto više vremena pomažući u kući od dečaka istih godina. Taj procenat raste na 50 odsto kad se radi o devojčici 10 godina staroj. Sve to vodi do većih šansi da devojčice ostanu u kući da da se nikad van nje ne zaposle. Sve skupa, tvrdi izveštaj Oksfama, 42 odsto žena na svetu ne mogu da prihvate plaćen rad zbog isuviše obaveza u kući, u privatnom porodičnom okruženju. Taj procenat u slučaju muškaraca iznosi šest odsto. o Inače, ekonomisti se uglavnom slažu da će se situacija pogoršati jer će, po njima, svetska ekonomija usporiti. Neće stati ove godine, ali će usporiti. Tu činjenicu uzeli su u obzir i oni koji vode računa o satu Sudnjeg dana. Uzeli su jer veći je rizik narodnih pobuna kad ekonomiji ne ide dobro. A svet je stigao do 100 sekundi pred ponoć zbog tri glavna problema: nuklearno naoružanje, klimatske promene i socijalno nezadovoljstvo.

Svet je "suštinski nestabilan". Inače, taj simboličan sat opslužuju renomirani naučnici iz raznoraznih sfera, kao i istaknuti javni radnici, a nadgleda ih komitet u kome sede i 13 dobitnika Nobelove nagrade. Sat Sudnjeg dana osnovali su naučnici koji su učestvovali u projektu Menhetan, projektu izgradnje američke atomske bombe. "Svetu je potrebno da se probudi. Naša planeta se suočava sa dve simultane sudbonosne opasnosti", tvrdi Meri Robinson, sekretar nezavisne grupe globalnih lidera zvane Starci.

Ona je takođe bivša predsednica Irske i bivša visoka predstavnica Ujedinjenih Nacija za ljudska prava. Robinson je rekla da zemlje koje ne pokušavaju da eliminišu emisiju gasove koji proizvode efekat staklene bašte, koji zagrevaju planetu, zemlje koje koriste fosilna goriva bez preke potrebe, osudili su "ljude na smrtnu kaznu". Sat Sudnjeg dana takođe ističe opasnost od rata informacijama i dezinformacijama. Taj rat umanjuje "sposobnost javnosti da odvoji istinu od neistine". o Upozorenja o nuklearnoj opasnosti stižu jer je očigledno da je kontrola nuklearnog naoružanja izmakla iz ruku. Ugovor iz 1987. o raketama srednjeg dometa između Amerike i Rusije (tada SSSR) već je istekao, a obe strane vrše probe novih raketa tog dometa.

Ugovor o strateškom nuklearnom arsenalu još je na snazi, ali postoji opasnost da se i on napusti. Ima mogućnosti da se on produži za dodatnih pet godina i ruski predsednik Vladimir Putin je pokazao svoju volju da se to učini, ali američka administracija insistira da se tom ugovoru o strateškom nuklearnom oružju priključi i Kina.

Kina je odbila da o tome razgovara. Ugovor između šest zemalja i Irana takođe više ne postoji, mada Evropa pokušava da ga održi u životu, a pregovori između Severne Koreje i Amerike zapeli su u ćorsokak i pre nego što su krenuli.

Bilo kako bilo, sat Sudnjeg dana nije nikada bio dalje od 17 minuta do ponoći i to se dogodilo kada je okončan Hladni rat. A što se dogovora o klimatskim promenama tiče, Amerika je u procesu napuštanja Pariskog ugovora.

Prošla godina je bila na drugom mestu od najtoplije godine ikad zabeležene. U 2019. prosečna temperatura bila je za 1,1 celzijus stepen viša od prosečne iz perioda od 1850. do 1900, a onda je naglo skočila zbog masovne upotrebe fosilnog goriva. Predviđa se da temperatura može da poraste od 3 do 4 celzijus stepena i to bi imalo katastrofalne posledice za ovu planetu.

Jedan međunarodni panel za klimatske promene objavio je 2018. da svet ima limit od 420 giga tona karbona koje može da emitira da bi postojalo 67 odsto šanse da temperatura ne poraste više od 1,5 stepeni celzijusa. Tvrdi se da je sada taj limit 340 giga tona.

Pretpostavljalo se da će se razviti tehnologija koja će biti sposobna da iz vazduha usisa višak karbon gasova, ali ta tehnologija do danas još ne postoji. Ekstremni vremenski uslovi, očekuje se, povećaće siromaštvo i nemire na globalnom nivou.

Pažnja javnosti na klimatsku krizu povećana je tokom prošle godine najviše zahvaljujući masovnim protestima mladih ljudi širom sveta. o Međutim, galopirajuća korupcija u sferi informacija prestavlja novi izazov svetskoj stabilnosti. Taj proces dezinformacija potpomognut je sofisticiranom tehnologijom. Tokom poslednje dve godine svedoci smo da mnogi svetski lideri umesto da pokušaju da spreče dezinformacije, koriste ih za svoju političku i materijalnu korist.

Očigledno je da političke vođe izbegavaju da podrže međunarodne dogovore o sprečavanju dezinformacija jer od tako nečeg ne bi imali ličnu korist. Dakle, civilizaciju može da dokusuri nuklearni rat i to je stvarna mogućnost. To isto mogu da urade klimatske promene koje su veoma prisutne i primetne. Ali, takođe civilizaciju mogu da unište korupcija i manipulativno širenje dezinformacija.

Demokratske vlade i institucije koje bi trebalo da se pozabave svim ovim problemima nisu se pokazale na visini zadataka. Taj sat Sudnjeg dana pomeran je samo 24 puta tokom svog života i nikad nije bio bliži ponoći od dva minuta, a sada je do smaka sveta, ili makar ove civilizacije, do samouništenja, ostalo 100 sekundi.

Bio je na dva minuta 1953. kada su Amerika i SSSR počeli da testiraju nuklearno oružje. Potom je pomeren i 2018. kada je već bilo jasno da su nekoliko stvari krenule lošom stazom. I mada grupa koja je zadužena za sat Sudnjeg dana i dalje nuklearnu katastrofu smatra najvećim problemom, klimatske promene su uzete u razmatranje od 2007. godine. Od tada je bilo osam pomeranja skazaljki i klimatske promene su u svakom od tih slučajeva uzimane u obzir. o A što se bogatih tiče, oni pronalaze načina da ne osiromaše. Švajcarske banke raportiraju da bogati izvlače gotovinu sa štednih računa švajcarskih banaka zbog negativnih kamata. Novac će držati u privatnim sefovima i drugim skladištima dok ne smisle nešto što bi im donelo više profita. Na kraju će se ipak završiti na dobrom starom zlatu koje nikad, nikad na duže staze, nije izgubilo vrednost. Rusija i Kina uveliko se snabdevaju tim metalom, a Amerika ga već ima u svojim trezorima.

Imamo i najave da se neki bogati spremaju za klimatsku katastrofu gradeći skloništa u kojima će izbeći visok nivo mora, poplave, hladnoću i glad. Još samo da reše na koji će način da plate svoje posluge u tim zaštićenim oazama.

ANTRFILE:

Pobune naše nasušne i svakodnevne

Tokom Arapskog proleća demonstranti su uzvikivali slogan - Ljudi hoće da obore sistem (ash-shaab yurid isqat an-nizam)! Taj se slogan i dalje koristi, a pitanje je kako će to postići. Uglavnom ljudi koji protestvuju ne znaju kako će postići to što zahtevaju, ali demonstracije se nastavljaju.

U Alžiru demonstracije traju već skoro godinu dana, u Hongkongu protesti su počeli marta prošle godine, u više zemalja Latinske Amerike demonstracije su svakodnevna pojava, u Iraku vlada je upucala par stotina demonstranata, Libanu se odvijaju ulični sukobi, po ulicama Pariza i drugih gradova Francuske policija i demonstranti odmeravaju psihološku i fizičku snagu. Danas su protesti ovde, sutra mogu da buknu tamo.

Uglavnom su na ulicama mladi ljudi jer sve što se događa i sa negativnim je posledicama afektiraće upravo današnje mlade ljude. Nezaposlenost je velika, plate su niske i mladi ne mogu da započnu život odraslih i da osnivaju porodice u takvom generalnom stanju stvari. Koreni protesta su i ekonomski i politički. U Španiji, na primer, 40 odsto ugovora o radu kraći su od mesec dana. Da li su oni koji rade pod takvim ugovorima zaposleni i koliko nezaposlenih stvarno ima?

Neoliberalizam, kako već sada svima može biti jasno, svima koji se malo potrude da im bude jasno, je srušio ogradu između vlasti i kapitala. Sada vlast radi u korist kapitala, a kapital u korist vlasti. Zato su se politički zahtevi pridružili ekonomskim na svim protestima širom sveta. Demonstranti uglavnom ne postižu sve što zahtevaju, čak postižu mnogo manje od očekivanog, ali tendencija je da ako se demontracije nastave, postići će se mnogo više.

Globalizam ima jedan pozitivni učinak: otkrio je koliko su slične političke klase u svakoj zemlji. Jedna značajna država ima za predsednika jednog mladog bankara, druga jednog starijeg milijardera, a obojica su bogatima obezbedili popuste na porezima. Finansijski ministar Čilea, kog je na to mesto postavio predsednik milijarder Pinjera, obratio se demonstrantima povodom cena namirnica da oni romantični i dalje mogu da kupuju cveće po veoma niskim cenama.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane