Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

DIKTATURE

Ni 21. vek većini stanovnika planete nije doneo slobodu govora

Turski stisak i kineski poluzagrljaj

Danas bi Džordž Orvel s pravom mogao da negoduje tvrdeći da je on napisao svoje knjige 1984 i Životinjsku farmu kao upozorenje, a ne kao priručnike. I mada je u mnogim zemljama 1984 upravo citirana kao upozorenje šta može da nam se dogodi ako bi dopustili da diktatori dođu na vlast, u nekim drugim, a njihov broj raste, 1984 je savršena zbirka ciljeva kojim teži svaki autokrata, svaki diktatorski sistem koji drži do sebe. "Ponekad dva i dva su četiri, Vinstone. Ponekad su pet. Ponekad su tri. Ponekad su sve to istovremeno. Moraš više da se trudiš. Nije lako postati normalan." Jedna od poruka apokaliptičnog romana 1984 je da diktatori i partije mogu da urade šta god hoće. Država u kojoj Veliki brat ima totalnu kontrolu nad stanovništvom je Kina, a turski predsednik Erdogan upire se svom snagom da postigne kineski stepen diktature. U nekoliko drugih zemalja autokrati u nastajanju dive se postignućima Kineza i Turaka, odnosno kineskoj komunističkoj partiji i turskom islamskom nacionalizmu, tvrdi kolumnista Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

"Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je snaga." To su Orvelove sarkastične poruke čije se varijacije primenjuju u Turskoj i Kini. ž

Turska je svojim trupama ušla u Siriju i napadajući sirijsku regularnu vojsku prete da će im se osvetiti. Ne objašnjavaju zašta će im se osvetiti u samoj Siriji u kojoj su turske trupe upale jer otomanski sistem logike ne mora da bude logičan sve dok je otomanski.

U Kini policija na ulicama pendreči građane koji nisu stavili zaštitne maske na lice, a one koji nisu prijavili da imaju povišenu temperaturu nazivaju "klasnim neprijateljima".

U Evropi, decenijama nakon pada komunizma, zaboravljeno je koliko je teška optužba da je neko "klasni neprijatelj". U Kini nije!

Cilj kineske komunističke partije je da ostane na vlasti, a cilj njihovog predsednika Sia je da ostane na čelu te partije. Reaguju na sve zašta smatraju da prestavlja opasnost po njih i nema nikakve sumnje da oni savršeno znaju šta može da im pomrsi račune. To što obični građani širom sveta ne znaju da je raspad kineske komunističke partije, a i same Kine, realna mogućnost, nikako ne znači da kineski vrh političke moći toga nije svestan. Druga je stvar što ako Kina počne da se raspada, to će zasigurno izazvati neželjene efekte širom planete, baš kao što je naizgled običan grip već uzdrmao svetsku ekonomiju, a i nerve. o Redžep Tajipu Erdogan ima jasni cilj. Njegov je cilj da povrati slavu Otomanske imperije. Turska bi morala, razmišlja Erdogan, da bude upečatljivo dominantna snaga na Bliskom istoku, a i da diriguje muslimanskim državama od možda Bosne, pa do Egipta. Usput hoće da izbriše Izrael sa lica zemlje, da Jevreje gurne u more i ispod mora. Satrće Kurde, a i Grčku će naučiti pameti.

Ne smatra da je precenio snage Turske jer će islam da mu u tome pomogne. Malo ga uznemiruje činjenica da je nekih 50 odsto Turaka protiv njegove politike, ali će na sledećim izborima više pažnje posvetiti procesu prebrojavanja glasačkih listića.

Poslednji put je na izborima izgubio najveće gradove u zemlji, ali smišlja kako da mu se tako nešto ponovo ne dogodi. Ukoliko bi krenuo u osvajačke ratove, narod bi ga podržao. Prvo će napasti Siriju jer je ona već izmučena građanskim ratom. Rusi bi mogli da mu zadaju probleme, ali Erdogan smatra da i njih može da nadmudri. Što se Amerikanaca tiče, pa oni bi ionako hteli da napuste Bliski istok čim se ukaže dobra prilika.

Erdogan zna da Vašington mnogo puta vuče pogrešne poteze i da, jednostavno rečeno, izgleda da ne znaju šta rade. Nepredvidivi su.

Da li ta "nepredvidivost" ide Erdoganu u korist sasvim je drugo pitanje. U međuvremeno situacija u Sirije se komplikuje jer je to mala bara sa mnogo krokodila. Turska vojska i njihovi proksi pobunjenici sukobili su se sa sirijskim vladinim trupama u provinciji Idlib. Tursko ministarstvo odbrane izdalo je saopštenje da je više od 50 sirijskih vojnika ubijeno i da je to bila osveta za sirijske vazdušne napade u kojima su poginula dvojica turskih vojnika. Broj poginulih vojnika turskih saveznika u Siriji nije objavljen, a njih su takođe bombardovali ruski avioni.

Ruski avioni su napali proksi turske snage koje su na dva mesta probile sirijsku odbranu. Napadom Rusa iz vazduha sirijske regularne snage uspele su da "zakrpe rupe u svojoj odbrani". Inače, razgovori između Ankare i Moskve nisu doneli rezultate, ali se čini da obe zemlje pokušavaju da direktno ne napadnu jedna drugi i sve se "naplaćuje" preko proksi snaga, mada su prilikom ruskog vazdušnog napada poginula i dvojica turskih vojnika. o Zbog situacije, zbog sukoba u sirijskoj provinciji Idlib, Angela Merkel i Emanuel Makron žele hitan sastanak sa Putinom i Erdoganom. Razgovarali su telefonom, ali se o sastanku još ništa nije objavilo. Erdoganu je, koliko god da mu je to mrsko, stalo da ostavi dobar utisak na Evropu.

U utorak, 18. februara turski sud je odustao od krivičnog gonjenja devetoro aktivista grupe koji su učestvovali 2013. u protestima u Gezi parku, u centru Istambula. Bili su optuženi za terorističko delovanje. Istovremeno su obustavljanje poternice za sedmoro aktivista koji su se nalazili u skrivanju. Glavno optuženi, Osman Kavala, ponovo je uhapšen samo par sati nakon što ga je sud oslobodio.

Inače, protesti u Istambulu počeli su nakon što su se građani usprotivali izgradnji jednog šoping centra u centru Istambula, u parku na trgu Taksim, retkoj zelenoj oazi u tom gradu. Protesti su se brzo raširili na ostatak zemlje gde su građani izražavali nezadovoljstvo sa vladavinom "Erdogovane klike".

Policija je oštro reagovala na demonstracije i tada je poginulo 22 ljudi, a oko pet hiljada je bilo uhapšeno. Nakon tih demonstracija jasno se ocrtala granica između turske levice i desnice i započeli su odlučujući napori vladajućeg snaga da ustanovi autokratski sistem. To delovanje traje i dan danas.

A u taj utorak Turska je izdala 695 sudskih naloga za hapšenje osumnjičenih širom zemlje koji su navodno povezani u mrežu Erdogovanog protivnika koji živi u Americi, Fetulaha Gulena, koji je početkom svoje političke karijere bio blizak saradnik sa današnjim turskim vladarom.

Turske vlasti ponovo su uhapsile filantropa i biznismena Osmana Kavalu, 65, koji je već proveo 840 dana u zatvoru s maksimalnom bezbednošću. Ovoga puta optužen je za učestvovanje u neuspelom državnom udaru iz 2016. godine. Vlast je rešila da Kavala ne sme biti slobodan, a nakon što je oslobodila druge najverovatnije da bi se dodvorila Zapadu koji je insistirao da se radi o očiglednom političkom procesu.

Ankara, koja je rastrgnuta na mnogim frontovima: ekonomskom, sirijskom, u odnosima sa Rusijom i Amerikom, je voljna da učini "ustupke" kako bi se donekle oslobodila pritisaka. A onda ipak uhapsi Kabalu jer im se učinilo da su preterano popustili. Tužilaštvo je naredilo hapšenje i 157 osoba, uključujući i 101 aktivnog oficira, izveštava turska novinska agencija Anadolija.

U drugoj istrazi tužilaštvo je izdalo nalog za zadržavanje u pritvoru 71 osobe za koje tvrdi da su Gulenove pristalice u minisarstvu pravde. Od tog broja u trenutku hapšenja njih 33 još je radilo u tom ministarstvu.

U međuvremenu u turskim zatvorima se nalaze na desetine hiljada ljudi koji su, u suštini, optuženi i osuđeni za "političke delikte". Desetine hiljada vojnih lica, novinara, profesora i drugih dobili su otkaze u državnim ili semi-državnim institucijama.

Ovakva nervoza Ankare sada možda i ne leži u samoj Turskoj, već u Siriji gde se turske vojne snage zaglibljuju u talogu rata. Turska, Edrogan se plaši da će Sirija postati turski Vijetnam u kojem bi bilo nemoguće pobediti.

Uzevši da je Ankara donekle diplomatski izolovana od Evrope, a i Amerike, i budući da je njen krajnji cilj obaranje sirijskog predsednika Bašara al-Asada, koga inače podržava Rusija, Turska s opravdanjem već može da se pita "u šta smo se uvalili!?"

Vašingtonu prvobitan plan jeste bio da se otarasi Asada, ali im to sada više nije važno, a Erdoganu jeste. Erdogan koji je krenuo sa promovisanjem islama u svojoj zemlji, sada sprovodi islamski nacionalizam i još misli da bi Turska mogla da bude glavni faktor u tom delu sveta, uključujući i na Mediteranu.

Turska je nedavno poslala svoje vojne jedinice u Libiju i proglasila sporazum između Ankare i Tripolija o podeli Sredozemnog mora. Tu su Grci zanemeli, isto kao i Francuzi, Egipat i Italija, jer takva megalomanska ideja nikom normalnom ne bi pala na pamet.

Turska ekonomija ne može čvrsto da stane na svoje noge, ali nije sasvim urušena mada bi to Americi bilo lako da postigne. Razlog zašto Vašington pušta Erdogana da izigrava klovna je bezbednosna situacija na Bliskom istoku - svako mora da ostane na svom mestu da se ne bi poremetio balans u svetu, a pre svega ekonomski.

Nikome ne bi odgovaralo kad bi 100 miliona Turaka ostalo bez dovoljno hrane, kad ne bi mogli da kupe strane proizvode, kad ne bi mogli da izvoze svoje. Tako nešto ne bi odgovaralo ni susedu Grčkoj koja se svaki dan žali da turski vojni avioni proleću kroz vazdušni prostor grčkih ostrva.

Takođe i turska mornarica šikanira grčku obalnu stražu čak i kada je ona na zadatku da na grčko kopno prebaci sirijske izbeglice. Erdogan ima i nekolicinu pristalica u drugim zemljama, a pre svega onih koji bi takođe da budu autokratske vođe.

U Bosni muslimansko stanovništvo ga ceni zbog istorijskih veza, na Kosovu zbog islamskih, a u Srbiji nije sasvim jasno zašto, osim što se radi o nekim ekonomskim i finansijskim transakcijama.

I dok u Turskoj vlast priželjkuje povratak na scenu slavne islamske prošlosti, u Kini vlast na raznorazne načine zlostavlja svoje muslimane.

Novootkriveni dokumenti pokazuju kako se u Kini kriminalizuje religija, pre svega islamska. U nedelju, 16. februara, Asošietid pres objavio je snimak dokumenta na kojima može da se prodre u metode kojima vlast kontroliše etničke manjine, uglavnom muslimansku.

Komunisti, koja god da je verzija na vlasti, u zatvorima, pritvorima, logorima i kampovima drži više od milion ljudi pripadnika manjinskih grupa stanovništva. Baza podataka koju je pribavio AP otkriva detalje o pritvoru 311 osoba koji imaju rođake u inostranstvu i listu informacija o više od dve hiljade njihovih komšija i prijatelja.

Svaki podatak uključuje ime pritvorenog, njegovu adresu, matični broj građana, datum i mesto privođenja, kao i detaljne podatke o njihovim familijama, religiozne i komšijske okolnosti, razlog za privođenje i odluku da li da budu oslobođeni ili ne. Dokumenti koje je obelodanila agencija AP ne preciziraju koja je vladina institucija sastavila tu bazu podataka. Taj dokument u potpunosti pokazuje kako kineski autoriteti odlučuju koga da zatvore, a koga da puste iz zatvora.

Iz tog dokumenta može da se zaključi da je kineska vlast uglavnom fokusirana na religiji kao razlogu za hapšenje i ne na političke ekstremiste. Razlog za hapšenje mogu da bude i normalne aktivnosti kao što su molitve, odlazak u džamije, ili puštanje duge brade. Neki su uhapšeni zato što su imali mnogo dece.

Vladini predstavnici su na pitanja stranih novinara odgovorili da je sve to "besmisleno" i da nije "vredno da se o tome bilo šta komentariše".

Peking je ranije izjavio da se radi o sabirnim centrima za volontersko radno obučavanje i da se ne diskriminiše na osnovu religije. Familije zatočenih su praćene i posmatrane i svako njihovo domaćinstvo je okarakterisano kao "vredno poverenja" ili "nije vredno poverenja". Njihovo ponašanje je kategorizirano ili kao "ordinarno" ili kao "dobro". Familije imaju "laku" ili "tešku" versku atmosferu. Iz mnogih ranije poznatih dokumenata može da se vidi da ljudi sede po zatvorima ili kampovima bez obzira da li su napravili neki prekršaj ili ne. Svi su, u izvesnim manjinskim grupama, sumnjivi, svi su osumnjičeni.

Oko 31 odsto sumnjivih iz grupe "nevrednih poverenja" spadaju u grupu mlađih, između 25 i 29 godina života. Ipak, nisu samo vernici hapšeni, podaci pokazuju da su mete i mnogi koji su bili u inostranstvu, tražili pasoš ili su u svoje kompjutere instalirali strane aplikacije.

Izvesni apotekar po imenu Toti Himid zatvoren je u jednom kampu jer je putovao u strane zemlje, njih 26. Bile su to uglavnom muslimanske zemlje i tamo nije odlazio u džamije jer nije bio naročito religiozan te nije ni nosio dugu bradu. Putovao je jer je imao dovoljno novca i zato što je voleo putovanja.

Jedan dokument pokazuje da je Himid jednom posetio džamiju i to kada je otišao na sahranu svoga dede. Kasnije, piše u dokumentu, otišao je dva puta u tu istu lokalnu džamiju, jednom na molitvu i drugi put jer se tamo održavao neki festival. Vlasti su zaključile da je apotekar Himid "veoma opasan" i strpala ga u radni logor na "produženu obuku".

Kineski prominentni profesor Šu Zangrun, koji je objavio retku javnu kritiku kineskog predsednika Si Džinpinga, a povodom krize koronavirusa, stavljen je u kućni pritvor, zabranjeno mu je da se pojavljuje na društvenim mrežama i uopšte pristup internetu. Njegov žestok atak na vladajući sistem, njihovu kontrolu i cenzuru objavljen je prošlog meseca i bio je hrabar primer neslaganja koje dolazi iz liberalnog polja društva. Tekst je nosio naslov: Viralni alarm: kada bes nadvlada strah.

Tokom kućnog zatočeništva ispred kuće profesora stražarilo je 24 sata dnevno najmanje dvoje ljudi, a policijski auto sa sa svetlima bio je parkiran ispred na ulici. Kada je Šu objavio svoj esej bio je upozoren da će najverovatnije biti kažnjen. On je tada odgovorio da je već bio kažnjen jer su mu zabranili da radi kao profesor i da mu je sloboda bila ograničena i to nakon što je prethodno već bio objavio neke tekstove nepovoljne po vladajuću kliku i kineski politički sistem. "Ja sad veoma lako mogu da prognoziram da ću biti meta nove kazne; zaista, ovo može biti poslednji tekst koji pišem," rekao je na kraju svog najnovijeg eseja.

Šuov kriticizam kineskih lidera objavljen je neposredno pre široke debate o slobodi govora. Smrt 7. februara lekara uzbunjivaća Lia Venlianga, koji je pokušao da upozori svoje kolege o koronavirusu, ali je ućutkan i upozoren od strane bezbednosnih snaga, pokrenula je retku i neobičnu javnu kritiku cenzure u zemlji.

Liova smrt jasno je oslikala partijsku vladavinu i kontrolu. Posledica je bila da je novinarima dato nešto malo više slobode da pišu o životu u gradu Vuhanu koji se nalazi u karantinu. Eksperi kažu da svi ti događaji ne bi trebalo da zavedu u verovanje da se nešto od značaja menja u kineskoj komunističkoj partiji.

Kao dokaz ne-menjanja može da posluži primer dvojice građanska-novinara koji su javljali iz epicentra epidemije i koji su nestali, a pretpostavlja se da su uhapšeni.

Kineski vojni hirurg koji je otkrio vladino prikrivanje epidemije SARS, 2002. - 2003, nalazi se od prošle godine u kućnom pritvoru. Uhapšen je nakon što je pisao političkom vrhu tražeći da se revidira stav o pro-demokratskom pokretu Tiananmen trga.

Poznavaoci prilika u Kini tvrde da ne postoji sloboda govora, a posledice na pojedince koji se usude da progovore su na nivou odmazde. Ekonomski će biti pogođeni jer će izgubiti posao, a mogu i da izgube ličnu slobodu. Takođe su izolovani od svog okruženja i društva generalno i zato je znatan broj intelektualaca odlučilo da napusti zemlju.

Od kako je preuzeo vlast 2012. godine predsednik Si je širom zemlje povećao ideološku kontrolu i potisnuo građanska prava. Pre toga postajala je "stidljiva tendencija" da se kineskim medijima da više sloboda, a naročito kada se radi o korupciji na lokalu i kod nižih partijskih i državnih funkcionera. Si takve slobode ne trpi jer on je ortodoksna verzija komunizma koju zastupaju svi oni obrazovno slični njemu, a on nema značajno obrazovanje i nigde po svetu nije putovao, nema šire vidike.

Čak i unutar kominističke partije kadrovima se preti disciplinskim merama ukoliko istaknu mišljenja koja se razlikuju, ili donekle razlikuju od uputstava koja se lansiraju sa vrha. Pod Siovim stegama veći broj prominentnih liberalnih intelektualaca, novinara, akademika, advokata za ljudska prava i članova nevladinih organizacija ili su bili ućutkani, ili zatvoreni, ili su pobegli u inostranstvo.

Si ne dozvoljava ni stranim medijima da objave ono što misle. Kina je prošlog meseca oduzela akreditacije troje novinara Vol Strit džurnala, a nakon što se te dnevne novine sa sedištem u Njujorku odbile da se izvine za tekst u kojem su Kinu nazvali "istinskim bolesnikom Azije". Geng Šuang, kineski ministar spoljnih poslova, izjavio je da je VSdž okarakterisao Kinu kao rasističku državu, a u odnosu na epidemiju koronavirusa.

Istovremeno je američka administracija u Vašingtonu rekla da će početi da tretira pet kineskih državnih medija koji deluju u Americi kao što tretira strane ambasade. Zahtevaće od njih da u Ministarstvu spoljnih poslova registruju svoje zaposlene kao i imovinu koju poseduju u Sjedinjenim Državama. Inače, mediji širom sveta objavljuju članke koji ističu da se kineski predsednik "prikrio" od epidemije virusa da ne bi bio okrivljen za sve loše što kineski autoriteti rade povodom zaustavljanja koronavirusa.

Mediji tvrde da Si rado prihvata hvalu, ali izbegava pokudu. Si je u prve redove gurnuo premijera i mnogi analitičari tvrde da će nespremnost da se javno oglasi naneti štetu njegovom populističkom liku.

Smatraju da će se on pojaviti kad se situacija popravi, a ukoliko se pogorša kritike će preuzeti premijer Li Kegijang. Prethodno je na zvaničnim platformama socijalnih medija stajalo da Si "lično komanduje" situacijom, ali je kasnije to povučeno jer je izazivalo negativne i humorističke reakcije.

Na nekim socijalnim forumima na kineskom, ali to su forumi izvan Kine, stajali su komentari u stilu: "možda je on već pronašao sigurno mesto da se sakrije, da sebe smesti u karantin!?" Drugi post kaže da je "on možda jedan od onih sa maskom koje su nestale u Vuhanu", a odnosi se na nedostatak tih maski u gradu.

Bilo kako bilo, Kina je zemlja koja kolonizuje samu sebe sa svim tim zatvorima, pritvorima i radnim i edukativnim logorima. Sa svim tim kamerama koji očitavaju lica da bi autoriteti znali gde se ko nalazi u bilo kom trenutku. A što se kampova tiče, kineski autoriteti u početku su negirali da tako nešto uopšte postoji. Potom su govorili da postoje ali da su to mesta za patriotsku edukaciju i radno obrazovanje čiji je cilj da integrišu kineske manjine.

Tamo se gaji samokritika, a i sprovode kursevi mandarin jezika. Prošlog februara čak je i turska vlada javno osudila način na koji Kinezi tretiraju muslimanske manjine. Najveći broj muslimana žive na krajnjem zapadu Kine, u provinciji Sindžijang.

Ta provincija je veličine tri Francuske i graniči se sa Tibetom na jednoj strani, potom Indijom, Pakistanom, Kirgistanom, Kazahstanom, Mongolijom i dodiruje Rusiju. Provincija Sindžijang je takođe postala laboratorija za testiranje visoke tehnologije komunikacija i bezbednosnih podataka. Pametni telefoni mogu biti podvrgnuti pregledu od strane policije i drugih mesta za proveru.

Ogromni sistem kamera sa programima za prepoznavanje lica redovno se modernizuju. Takođe, mnogi pripadnici manjina iz te provincije morali su da predaju svoje pasoše i tako su vlasti smanjili mogućnost iseljavanja iz Kine.

Sve to skupa, uzevši u obzir rastuće nezadovoljstvo kineskih muslimana, može da se pretvori u eksplozivni koktel. To vlasti u Pekingu veoma dobro znaju, a znaju i za sve druge probleme koji se nadimaju kao testo. Kina nije imuna na revolucije, na narodne pobune i, na kraju, i na raspad.

Nisu Kinezi različiti od ostatka sveta, a dokaze smo videli kada je na Tiananman trgu jedan Kinez sa plastičnom kesom u ruci stao sam ispred kolone tenkova. Takođe smo videli kad profesor piše o svom nezadovoljstvu optužujući vlasti i sistem, a znajući da će to da ga košta slobode.

ANTRFILE:

Zaustaviti virus ili pokrenuti ekonomiju

Nakon dugog raspusta zbog proslave kineske Nove godine, a zahvaljujući velikom delu zemlje u karantinu, 15. februara u svoje domove i pre svega na radna mesta vratilo se samo 80 miliona od 300 miliona onih koji su bili na putovanju. Vlasti su računale da će se do kraja meseca pojaviti ostatak od 30 miliona. A šta 200 miliona koji ne rade?

Mnoga susedstva, a i čitavi gradići, zatvoreni su za sve one koji nisu tamo prijavljeni. Njujork tajms je izračunao da je oko 750 miliona stanovnika ograničeno po pitanju slobode kretanja. Od tog broja oko 150 miliona ne može da napusti mesta gde se nalaze. Mnogi rade iz svojih kuća, ali gro fabričke proizvodnje stoji. Veoma mali broj restorana je otvoreno.

Blumbergov ekonomski izveštaj tvrdi da je ekonomska aktivnost smanjena za nekih 40 do 50 odsto. Japanska banka Nomura tvrdi da su očekivanja ekonomskog rasta u prvom trimestru spala sa 3,5 odsto na 3 odsto. Istovremeno, kineska vlada tvrdi da će do kraja godine ekonomski rast biti 6 odsto što je tačno onoliko koliko je pre koronavirusa predviđeno. A Američka trgovinska komora tvrdi da mnoge kompanije nemaju dovoljno radnika na radnim mestima. Inače, potrošnja struje nalazi se na nivou od 50 odsto u odnosu na isti period prošle godine.

Sve skupa, kineska zdravstvena, a i ekonomska kriza u najavi, imaće negativne posledice na ostatak sveta. Sam virus već afektira zemlje širom sveta, a pre svega, i za sada, u Japanu, na ostatku Dalekog istoka, a, za sada u manjoj meri, i u Evropi, specijalno Italiji.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane