Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

JEDAN OD MILION I SEDAMSTO

Može li iko, osim Vučića, da zamisli million i sedam stotina hiljada penzionera u isto vreme na gomili? Ne bi ih ni on mogao okupiti čak i da im, umesto što, obeća svakom po hiljadu eura na ruke. Pa ipak, on nam uredno preti pomorom kao u Italiji, Španiji i Americi zajedno, pa puta pet, ako bismo na jedan sat izašli u šetnju. I niko od onih iz opozicije, koji su predložili da se takva šetnja penzosima omogući, da mu objasni da nije reč o protestnim šetnjama i mitinzima protiv njega u Beogradu, nego o prostom pešačenju u svom kvartu, protiv krvnog pritiska i atrofije mišića, za bolju cirkulaciju i više kiseonika za pluća, srce i mozak. A, to što se on plaši da će ga tako bolje prokrvljeni mozgovi ugroziti, to je problem njegovog zdravlja a ne cele nacije, tvrdi Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj vladi i ambasador Srbije u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Jedared, davno, mlada koleginica u novosadskoj televiziji, dobila je priliku da se direktno uključi u TV Dnevnik sa koncerta Lepe Brene u Temišvaru i pošto je objasnila da se nalazi na prepunom fudbalskom stadionu, izveštaj je započela rečenicom - Javljam se odande!

E tako nekako se ja sad javljam odande, iz izolacije, kao sa onog sveta. Sakriven ne znano od čega, a nemoćan da se zaštitim, uznemiren vestima o pandemiji koja se nezadrživo širi planetom i zabrinut panikom koja se stvara u zemlji, počinjem da se plašim i svoje sopstvene senke u kojoj se već odavno kriju razne boleštine.

I čim se zakašljem, pomislim da je stigla i ova nova koja nas je sve saterala u mišije rupe. Stidim se sam pred sobom zbog toga, ali živ me sram pojede svaki put kad se distanciram i od ćerke, sina i snajke, kad mi sa maskama na licu donesu osnovne potrebštine.

Kakav je to život? Živiš da bi preživeo! I kakav bi to bio sraman kraj.

Ovaj tekst sam već bio otkazao gloduru Brkiću, zbog hroničnog cistitsa koji je, mada uobičajen kad se vreme tako naglo menja, zapretio da mi potpuno razbije psihološki imuni sistem. A, onda sam se setio pokojnog prijatelja i sjajnog pisca Voje Despotova, koji je voleo da kaže: Oduvek sam želeo da umrem mlad, a sad sam zakasnio!

Zaista, čega se ja to plašim u sedamdesetoj godini, koju ni u najluđim snovima nisam očekivao da ću doživeti. Smrti? Ili sramote, da odem tako ponižen i otuđen, povijajući glavu i sakrivajući pogled i od najmilijih? Bez glasa, prećutkujući i najveće budalaštine koje nas čine tako uplašenim i bespomoćnim. Neće moći. Uplašen čovek je pola čoveka. A ja sam još u jednom komadu i samo tako hoću da budem tu ili da odem.

Nerviraju me i sve te poznate ličnosti koje hrabreći TV gledaoce pričaju svoje besmislene priče o tome kako se baš lepo snalaze i osećaju u izolaciji, kako su jedva dočekali da se odmore i saberu sami sa sobom, a onda upućuju na solidarnost jer svi smo kao u istom sosu.

Kakva, bre, solidarnost? Samo na rečima. Ovo je borba za opstanak. Svako gleda sebe i svoje najbliže. Pa i države se tako ponašaju, otimajući se za sredstva za zaštitu i lečenje. Nema solidarnosti.

Zaraženi i umrli nisu ljudi, samo brojevi koji nas manje ili više plaše. A onda panika, kad naše mudro rukovodstvo pokuša da nas disciplinuje uterivanjem još većeg straha.

U tome se naročito ističe predsednik države, koji bi morao biti upravo obrnuto „faktor mira i stabilnosti", dakle glavna uzdanica i oslonac, onaj koji uliva poverenje da država zna šta radi, da se stara o svemu i da ćemo svi, ma šta da nas snađe, biti zbrinuti kako valja i dolikuje. Ne bi to bila nikakva garancija, ali sasvim pristojna uteha, i nada koja umire poslednja.

Umesto toga Vučić javno razmišlja o merama koje će da uvede a da pritom priznaje da ne zna kako bi to moglo biti sprovedeno i kako će funkcionisati, jer, eto, prvi put se događa. Ni malo ohrabrujuće saopštava građanima da će on da eksperimentiše, pa šta ispadne.

Dakle, on će da proba nešto na nama kao zamorćićima, ne zna kakve bi posledice to moglo imati, ali zato jako dobro zna da bi sve ono što predlažu drugi, naročito iz opozicije, bila prava katastrofa.

Najtragičnije zvuči njegova reakcija na predlog da se penzionerima omogući da jednom dnevno prošetaju sat vremena na svežem vazduhu.

Jednom reče da je suludo pustiti milion i sedam stotina hiljada penzionera u isto vreme na ulicu, kao da bi svi izašli baš u istom trenutku i okupili se na istom mestu, pa sam pomislio da je to samo jedna od njegovih euforičnih faza, te da će kad ga upozore na glupost koju je izgovorio od toga odustati.

Jer suludo je uopšte razmišljati na taj način. Ali, ne, ohrabren divljenjem prema toj mudrosti od Ane Brnabić i nekih poniznih lekara, nastavio je sa tom pričom u još jezivijoj formi, tvrdeći da bi u slučaju da poslušaju taj predlog, a ne njega, penzioneri umirali tako da ni sva beogradska groblja zajedno ne bi mogla da ih prime.

Ta rečeneca, u kojoj je i nabrajao groblja po Beogradu, nesumnjivo potvrđuje da on od opozicije predloženu šetnju penzionera, u strahu vidi kao njihovo okupljane na ulicama Beograda.

Na stranu sad što je to morbidna teorija , koju ne bi trebalo pominjati čak ni da je moguća, ali pošto nema nikakve veze sa zdravom pameću, mora se postaviti pitanje, a sa čime ima. Sa namerom ili ne, ta zastrašujuća priča može da ubija jednako, ako ne i više od virusa.

Najpre da probamo logično da o njoj razmislimo. Jeste da Srbija ima milion i sedam stotina hiljada penzionera, što izgleda Vučiću najviše smeta, ali niko normalan ne može da o njima razmišlja u brojevima i njihovu jednosatnu šetnju zamišlja kao o masi na jednoj gomili. Ti su ljudi rasejani po celoj Srbiji, pa i po Beogradu, tako da ni kad bi svi izašli u šetnju ne može se govoriti o milionima, čak ni o stotinama u kontaktu. Dakle, nisu svi na istom mestu, a ne bi morali ni svi izlaziti u isto vreme. Mnogo je sati u jednom danu.

Gde su mu sad lokalne vlasti, pa i one po mesnim zajednicama, za koje se otimao svim sredstvima, pa da naprave planove i raspored eventualnih šetnji po satima tokom čitavog dana.

Kada bi se to uradilo, po principu par-nepar ili nekom drugom sistemu, nema nikakve šanse da se u istoj ulici u isto vreme nađe više od dvadesetak penzionera, a to znači i na popriličnoj udaljenosti. Nema nikakve šanse ni da se sretnu penzioneri sa Vračara sa onima na Karaburmi ili u Novom Beogradu, kao ni oni sa Limana u Novom Sadu, sa onima u centru, ili onima na Detelinari i Novom Naselju.

A kad se rasporede na 24 sata, male su šanse da se sretnu i sa komšijama iz susednog kvarta. O kojim milionima je tu reč? O čemu to priča taj čovek? Koga plaši? I zašto to radi?

Sa takvom pričom deluje kao potpuno izbezumljen čovek, koji ne zna gde udara, a taj čovek odlučuje o našoj sudbini u dramatičnoj situaciji u kojoj se ne snalaze ni mnogo pribraniji, mudriji i odmereniji državnici. Kako onda mogu da se osećaju građani, šta da misle i kako da se ponašaju?

Ja sam jedan od tih milion i sedamsto i već mesec dana ne izlazim iz svog dvorišta na selu, ali ipak ulovim dovoljno svežeg vazduha i malo sunca, tek da ne poludim. Ali, šta da rade moji ispisnici po stanovima. Većina penzionera prosto mora da šeta, to im je u opisu posla a piše i u dijagnozi lekara, zbog pritiska, zbog srca, zbog cirkulacije i elementarne kondicije.

Da bi održali svoj organizam u relativno pristojnoj funkciji, da bi održali koliko toliko podnošljiv kvalitet života, bez čega život ništa ni ne vredi. Izdržali su oni što šta, pa i gore stresove, izdržaće i ovaj karantin i policijske časove, ali teško da će u poodmaklim godinama bez posledica podneti neprestano dosipanje soli na rane, surove i nehumane pretnje smrću, koju i sami već imaju na umu i bez virusa. I bez predsednika, koji ih na to svakodnevno podseća.

Ako ništa drugo, zaslužili su malo više razumevanja i poštovanja. O nadi da ima ko da im pomogne i ako se razbole, da i ne govorimo.

Ovako, stvara se atmosfera potpunog beznađa, utisak da se možemo pouzdati samo u se i u svoje kljuse. I da ćemo preživeti samo ako budemo imali sreće. I takvo stanje će očigledno da potraje još poprilično.

Možda se fizički može izdržati, ali šta ćemo sa psihom. Šta će biti sa ljudima. A šta je država bez ljudi? Ništa. Makar imala i predsednika.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane