Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Dokle je došla trakavica oko iseljenja Muzeja Nikole Tesle

Glavobolja kao posledica razmišljanja

Kakva je međusobna veza Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji i Milene Dragićević Šešić. Zbog čega se Muzej Nikole Tesle seli u zgradu Željezničke stanice I kome je to zasmetalo.Kako je Kominterna pokušala da se dočepa dokumentacije Nikole Tesle. Kako se na najgori način potvrdila izreka ko će kome ako ne svoj svome. Kako se više od 50 godina krši Zakon o grobljima, gde je u sobi uređena grobnica. Kako je demolirana Genčićeva vila i kakve su posledice vladavine Vladimira Jelenkovića i njegove bulumente. Šta bi zapravo trebalo uraditi sa ovim bizarnim muzejem

Stanislav Živkov

Već odavno traju nagađanja da li je nekadašnja Genčićeva vila u Krunskoj ulici napokon biti vraćena potomcima svog graditelja, a kako se nedavno pročulo, proces restitucije je završen i predstoji vraćanje kuće i iseljavanje uzurpatorskog korisnika Muzeja Nikole Tesle napolje. Sama vila Podignuta je između 1927 i 1929 godine, prema projektu arhitekte Dragiše Brašovana

Genčićeva vila nalazi se na uglu ulica Prote Mateje i Krunske ulice. Zidanje zgrade započeto je u junu 1927 godine, a završeno je decembra 1929.

Zgrada je do pred Drugi svetski rat bila privatna porodična kuća, a u februaru 1940. u njoj je otvoren Institut za italijansku kulturu, sa javno dostupnom bibliotekom. Muzeju Nikole Tesle useljen je u vilu 1952. godine i napokon posle skoro 70 godina leteće napolje. Naravno pošto je država dužna da obezbedi smeštaj muzeju čiji je osnivač nedavno je odlučeno da se Muzej Nikole Tesle preseli u ispražnjenu i rekonstruisanu zgradu nekadašnje Željezničke stanice na Savskom trgu u Beogradu, što samo po sebi nije loša ideja jer će time dobiti znatno veću kvadraturu od one sa kojom je raspolagao u Genčićevoj vili.

Kako bi se bolje razumeo dalji tekst, potrebno je citirati dijalog iz genijalne knjige Bore Ćosića „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji" koji glasi ovako: mama je rekla : Stašno me zaboli glava kada pomislim koliko ljudi živi na kugli zemaljskoj, na šta joj je tata rekao : Ko te tera da misliš! E sad pošto je kod nas uobičajena praksa da se, po sistemu zadušnih baba, o doslovce svemu nepozvane svoje mišljenje daju raznorazne stručnjakinje za sve i svašta, očito je da je jako zabolela glava jednu takvu sveznajuću spodobu jer se po svim medijima oglasila šefica katedre UNESKO-a za kulturnu politiku i menadžment Univerziteta umetnosti u Beogradu, profesorica Milena Dragićević-Šešić, koja je kao velika stručnjakinja ne zna ni sama za šta, nakon velike glavobolje prouzrokovane dubokoumnim razmišljanjem ustvrdila da je glavni problem što nema javne rasprave u vezi sa premeštanjem muzeja Nikole Tesle.

A sama činjenica da nije bilo javne rasprave je očito jako povredila samozvane stručnjake i stručnjakinje poput Šešićke koja se u muzeologiju razume kao Marica u krivi k.... što je i pokazala tvrdnjom kako sama zgrada železnice sa delom Nikole Tesle, teško može da se kulturološki dovede u vezu što u prevodu znači da je po Šešićki za slučaj preseljenja nekog muzeja iz jedne u drugu zgradu obavezno kulturološko dovođenje sadržaja muzeja sa novom zgradom što je totalni idiotizam!

Zatim joj je jako zasmetalo a verovatno i još nekima što kao nisu videli stručni elaborat te da se odluke donose po sistemu evo sad imamo zgradu sa kojom ne znamo šta ćemo pa ćemo tamo da smestimo muzej iako je prethodno rekla kako su a priori, svim našim muzejima potrebni iskoraci u prostoru ali i da se odluke ne mogu donositi na taj način, da se bez javne rasprave neće saznati pravi razlozi za i protiv premeštanja muzeja, što sve dodatno pokazuje da nema prave politike razmišljanja.

Šešićka se definitivno zanela u svojim razmišljanjima pa je tako rekla da pre nego što se donese bilo kakva odluka potrebno je da postoji studija o izvodljivosti, stručna studija koju bi napravili, pre svega muzeolozi, pa onda istoričari, ako bi se pravio muzej nauke to bi bili istoričari nauke, dakle vrlo specifična grupacija istoričara, biografi Nikole Tesle i mnogi drugi što bi naravno čitavu stvar oteglo barem narednih deset godina jer organizacija javne rasprave podrazumeva prikupljanje mišljenja kurte, murte, uličara, javnog mnjenja, formiranje raznih komisija odnosno arčenje para na doživotno isprazno mudrosranje plaćeno dnevnicama doživotnog tima stručnjaka i stručnjakinja, a uz dnevnice idu pivo, ćevapi, pljeskavice, vešalice, analiza stanja, kiseli krastavci, loza, projekti, baklava, po mogućnosti recimo u restoranu Little Bay omiljenom svratištu Cvjetičanin dr Tatjane, ex direktorke Narodnog muzeja.

I nastupajuće profesorke na katedri za arheologiju sa 10% radnog vremena! Ipak sasvim suprotno je izjavio nekadašnji pomoćnik ministra prosvete, Milovan Šuvakov ocenjuje da bi najbolje bilo da je zgrada stare železničke zadržala nekadašnju funkciju ali ako ako više nije moguće da ova fantastična zgrada obavlja funkciju za koju je projektovana, slažem se da je dobar izbor da služi za namene iz domena kulture i nauke i dodaje da je sadašnja lokacija Muzeja Nikole Tesle, koliko je njemu poznato, oduvek smatrana privremenim rešenjem.

Zgradu su nakon promena 2000. putem restitucije zatražili stari vlasnici. Pored potrebe za većim prostorom, to je još jedan od razloga zašto se govori o preseljenju Muzeja Nikole Tesle. Naravno Šuvakov je ostao dosledan u stavu da se po svaku cenu oi dalje krši Zakon o sahranjivanju pa se tako pribojavao da se slučajno ne desi da u ovom premeštanju muzeja posmrtni ostaci Nikole Tesle završe na nekom drugom mestu, recimo u aleji velikana što bi bilo sasvim u redu za razliku od skandaloznih pokušaja da se Teslin pepeo preseli u crkvu. Inače siroma Tesla je već godinama žrtva raznoraznih nekrofila i fetišista pošto se razvlači njegova urna oko koje se otimaju osobe okupljene oko Muzeja Nikole Tesle, a sa druge strane profesionalni nekrofili okupljeni oko Srpske pravoslavne crkve.

Ali, i jedni i drugi zaboravljaju da još uvek važi Zakon o grobljima u kome je članom 1. jasno određeno da se sahranjivanje umrlih, određivanje i stavljanje van upotrebe groblja, održavanje i uređenje groblja i krematorijuma, vrši na način utvrđen propisom skupštine opštine, donetim u skladu sa načelima ovog zakona i drugim propisima koji se odnose na sahranjivanje i groblja.

Dalje, član 2. kaže da se sahranjivanje umrlih može vršiti samo na groblju i da se van groblja može izvršiti pokopavanje samo u slučajevima predviđenim posebnim zakonom ili na zakonu zasnovanom odlukom skupštine opštine.

Uzgred, i član 10. određuje da se pokopavanje posmrtnih ostataka umrlog vrši na groblju koje je u upotrebi. Sve ovo naravno ni najmanje nikoga nije sprečilo u sistematskoj primeni pravila da su zakoni napravljeni da bi bili kršeni. Sve ovo je odavno zakuvao Teslin sestrić, Sava Kosanović, koji je na mig iz Moskve u odsudnim trenucima Drugog svetskog rata, promenio ćurak i službu kraljevskog diplomate zamenio službom Titovog diplomate i agenta Kominterne pod kodnim imenom "Kolo"i naprasno počeo da agituje za njega!

Kosanović je inače, mnogo ranije po nalogu svojih šefova, započeo realizaciju plana kojim je Moskva po svaku cenu pokušavala da se domogne Tesline dokumentacije i patenata. Kako bi se to neometano moglo uraditi, bilo je potrebno staviti šapu i na samog Nikolu Teslu pa je Kosanović tokom poslednjih godina Teslinog života, sam sebe proglasio za "Teslinog glasnogovornika", koji je pod izgovorom da štiti svog ostarelog i bolesnog ujaka Nikolu Teslu od dosadnih posetilaca, uspeo da ga potpuno izoluje od kontakata sa javnošću i plasirao izjave koje nisu mogle da se provere, i određivao po svojim kriterijumima ko može da poseti Teslu.

tome kolika je zapravo bila samovolja Kosanovića, najbolje govori činjenica da je, osim skandaloznih nedela falsifikovanja Teslinih izjava, počinio i duhovni zločin prema svome ujaku, kremirajući ga, iako u zaostavštini slavnog velikana, nikada nije pronađeno ništa što bi moglo da uputi da je kremacija bila njegova želja.

Posebna je priča to što je Tesla odrastao u vrlo religioznoj porodici. Ovakvo ponašanje Kosanovića bilo je u potpunoj suprotnosti pravoslavnom poreklu, načinu života i opredeljenju Tesle, a sve to kako bi Kosanović sticao nove poene od tadašnjeg režima kome je bilo od suštinskog značaja da se prikaže svetu kao komunizam sa humanim likom.

Nije samo Kosanovićev i Kominternin prvenstveni cilj zapravo bio Teslin naučni arhiv, jer su nakon njegove smrti i pripadnici američkog FBI iz hotelske sobe odneli veliki deo njegove dokumentacije, znajući da bi iznošenje tog materijala predstavljalo veliki bezbednosni rizik za Ameriku.

Uglavnom, Kosanović je, osim jednog dela Tesline dokumentacije, dovukao apsolutno sve što je zatečeno u hotelskoj sobi, uključujući tu i gomile odeće, veša, cipela, biblioteku, sef, krevet, nakon čega je sve to redom i inventarisano da bi novoosnovani Muzej Nikole Tesle imao kakvu takvu muzejsku zbirku a nebitno je bilo da li svi ti predmeti imaju toliki značaj, pa da ih je trebalo inventarisati. Samim time je nastao do danas nerešiv problem kako prazno prikazati u šupljem.

Da je materijal inventarisan krajnje nekritički, najbolje govori sadašnja podela muzejskih predmeta na zbirke koja je u najmanju ruku idiotska o čemu najbolje govori činjenica da je urna sa pepelom Nikole Tesle inventarisana kao deo memorijalne zbirke.

Pored urne, u ovoj zbirci se nalazi pet gipsanih odlivaka posmrtne maske Nikole Tesle, kao i posmrtni otisak Tesline desne ruke. Muzejski stav kako ova zbirka predstavlja jedinstveni memorijal o Nikoli Tesli predstavlja najordinarniju budalaštinu iz prostog razloga pre svega što svaki čovek zaslužuje dostojnu sahranu, posmrtni ostaci ne mogu biti eksponat niti muzej može biti nečiji grob!

Pošto su opskurne ličnosti, poput Save Kosanovića, izvršili svoju nekrofilnu misiju, za ovako monumentalnu memorijalnu zbirku trebalo je pronaći i monumentalno sedište pa je 1952. godine na brzinu u još neoduzetu vilu porodice industrijalca Đorđa Genčića u Krunskoj ulici, na silu useljen muzej Nikole Tesle za šta je vila u samom startu bila i ostala sasvim neuslovna za organizovanje iole suvisle muzejske postavke.

Zbog toga je u nekoliko navrata temeljno adaptirana, bolje rečeno demolirana, kako bi se omogućio kružni tok posetioca u prizemlju zgrade. Posebna je priča da je Muzej Nikole Tesle dobio šut-kartu iz te zgrade pošto je pri samom isteku roka, stigla i prijava te je pokrenut postupak restitucije od strane naslednika Đorđa Genčića, ministra unutrašnjih poslova u vreme Aleksandra Obrenovića i vođe Majskog prevrata, sa zahtevom da im se vrati zdanje u Krunskoj ulici u Beogradu kome se nalazi Muzej Nikole Tesle.

Naime, Genčićevu kuću je kao domaćica vodila njegova sestričina Danica Jovanović, kćerka Genčićeve rođene sestre Pene.

Testamentom je Genčić svoje imanje u Beogradu i Zaječaru ostavio upravo njoj i Peninom unuku Radomiru Zlatičaninu. Radomir nije imao potomaka niti je ostavio testament. Danica se takođe nije udavala niti imala decu, a 1950. godine napisala je testament koji je danas ključni dokument za određivanje naslednika ove vile.

Danica je nasledstvo nad vilom u Krunskoj podelila na četiri jednaka dela i svaki namenila potomcima svojih sestara (Mileve, Zorke i Nikolete) i brata Stanka (ima ih ukupno 14). Danica je ubrzo nakon Genčićeve smrti (1938) zdanje iznajmila italijanskom institutu i nikad se više u tu kuću nije vratila.

Vila joj je zvanično oduzeta 10. jula 1959. godine, a dve godine kasnije Danica umire. Zahtev za restituciju Genčićevih naslednika svakako je vrlo neprijatno iznenadio sve poštovaoce dela Nikole Tesle, okupljene oko Muzeja Nikole Tesle koji je gotovo 10 godina u javnosti bio daleko poznatiji po svemu drugome nego po muzeološkoj delatnosti.

Naime, ovaj muzeološki zaplet započet je 2006. godine najpre kada je tadašnji direktor dr Branimir Jovanović uz krivičnu prijavu smenjen, i kada je po liniji Demokratske stranke na mesto direktora imenovan izvesni Vladimir Jelenković, svojevremeno urednik naučnog programa RTS-a i još što- šta.

U tom trenutku, muzeološki autodidakt, bez dana radnog staža u muzejskoj struci, koji je poput slona u staklarskoj radnji krenuo da zavodi red u muzeju, sa samo njemu znanim ciljevima a uz svesrdnu pomoć izvesnog Mladena Vujovića, do tad zaposlenog u jednom beogradskom arhivu, koji je na kraju avanzovao do mesta pomoćnika direktora.

Biseri su se ređali redom, pa je tako ostalo zabeleženo kako je Jelenković, koji inače uopšte ne poznaje oblast zaštite kulturnih dobara, nema iskustva u radu u ustanovi zaštite, niti je poznavalac Teslinog dela, odmah po stupanju na dužnost dovukao dva honorarca, Zoricu Nečajev, pravnicu i Mladena Vujovića koji postaju njegovi glavni saradnici u vođenju Muzeja i obavljanju delatnosti koji su odmah predstavljeni kao budući sekretar i pomoćnik direktora i bez obzira što nisu zvanično postavljeni na te funkcije, počeli sa radom.

Tako su rukovođenje Muzejom preuzeli nestručnjaci i muzeološki autodidakti pa je tako Dubravka Smiljanić, sekretar Muzeja prestala da obavlja poslove sekretara ustanove, koje je preuzela honorarac Zorica Nečajev, kao i pečate i štambilje muzeja, da bi samo dan dva kasnije Smiljanićeva bila izbačena iz kancelarije u kojoj je radila, a gde je čuvan i kompletan registraturski materijal koji je po njenom izbacivanju, ostao u kancelariji u koju se uselio honorarac Mladen Vujović. N

ešto kasnije, zaposleni Muzeja su obavešteni dopisom na oglasnoj tabli da pored direktora Muzeja Vladimira Jelenkovića, ključeve ulaznih vrata Muzeja poseduju honorarni saradnici Mladen Vujović i novoangažovani honorarni saradnik Aleksandar Đokić, čime im je omogućen nekontrolisan ulaz u Muzej i boravak u Muzeju.

Iako je već na osnovu odluke Upravnog odbora bila pripremljena nova sistematizacija, Jelenković je po svaku cenu pokušavao (i uspeo) da progura svoju kako bi se po svaku cenu obezbedila stalna radna mesta za Zoricu Nečajev i Mladena Vujovića, koji su od novembra 2006. bez konkursa zasnovali radni odnos na neodređeno vreme na mestu sekretara odnosno pomoćnika direktora.

Ubrzo je postalo jasno zbog čega su i kome podeljeni ključevi muzeja pošto dolaskom Jelenkovića nije zaduženo lice koje je u stalnom radnom odnosu u Muzeju da se stara o Arhivi Muzeja u odsustvu arhiviste Jelene Kalderon (na porodiljskom bolovanju). Niti su se primenjivale, sve procedure oko korišćenja i rukovanja arhivskom gradjom. Štaviše angažovana je nova grupa honorarnih saradnika na obradi arhivske građe koja je u Muzeju radila sve do večernjih časova, bez kontrole ulaska.

Nepotrebno je obustavljena već uspostavljena procedura u obradi i klasifikaciji arhivske građe iz zaostavštine Nikole Tesle, koju je ustanovila arhivista Muzeja Nikole Tesle Jelena Kalderon, prema preporukama i u saradnji sa kolegama iz nadležne ustanove zaštite, Arhiva Srbije da bi potom bez konsultacija Vujović sa saradnicima, na brzinu sve smandrljao, a sličan postupak je primenio i na registraturski materijal nastao tokom rada Muzeja!

U potpunosti su marginalizovani i upravni i nadzorni odbor pa se tako UO nikada nije bavio zakonitošću rada ustanove što mu je nadležnost! Plan rada za 2007. donet je bez UO i predat osnivaču bez odluke UO o usvajanju, što je presedan. Član Upravnog odbora iz redova zaposlenih kustos Zorica Civrić, upozoravala je usmeno direktora i predsednika UO na neophodnost sazivanja Upravnog odbora.

Nadzorni odbor (od tri člana) koji je duži period radio sa dva člana, dugo vremena radio je samo sa jednim članom (predstavnik Muzeja), tako da godinama nije postojala nikakva kontrola nad radom Muzeja, ni od Upravnog, niti od Nadzornog odbora. Iako je još 2003. godine započeta priča o modernizaciji totalno deplasirane stalne postavke muzeja, od početne ideje "modernizacije" stalne postavke, nadalje uvođenjem pojmovne zbrke oko toga šta se želi od Muzeja, prešlo se na zahtev za "osavremenjavanjem" stalne postavke, pa "osvežavanjem", da bi se došlo do ideje o "rekonstrukciji" stalne postavke.

S obzirom da je pitanje adekvatnog smeštaja građe po prioritetu ispred modernizacije, osavremenjavanja, osvežavanja ili rekonstrukcije stalne postavke, Upravni odbor Muzeja zauzeo je stav da je rekonstrukcija cele zgrade Muzeja jedino celishodno rešenje i jedino trajno rešenje kojim će se sačuvati zaostavština Nikole Tesle. UO je odlučio da se ne ulazi u parcijalna rešenja, već da se radi rekonstrukcija cele zgrade, kao i da se za rekonstrukciju Muzeja i stalnu postavku Muzeja raspiše međunarodni konkurs za izbor autora i međunarodni tender za izvođenje radova i opremu.

U novembru 2006, ne uzimajući u obzir odluku Upravnog odbora, protivno svim pravilima struke i zdravog razuma, u velikoj preši se ušlo u građevinske radove u prostoru polovine stalne postavke u prizemlju, u hodnicima i u dvema kancelarijama na spratu (direktorska i sekretarijat) sa obrazloženjem direktora "da bi se vratio sjaj Genčićevoj kući".

U drugoj polovini stalne postavke gde se nalaze radni eksponati, posetioci su, prolazeći pored skela i susretajući se sa majstorima na ulazu, "neometano" razgledali eksponate i gledali filmove koji se prikazuju na postavci samo za ovu priliku. Građevinski radovi u prostoru polovine stalne postavke su otpočeli, a da prethodno nisu zaštićeni eksponati u drugom delu postavke od prašine, isparenja laka i boja koji dolaze iz dela gde su radovi.

Gore navedeni posao je bez konkursa dobio arh. Predrag Arsić sa svojim izvođačem a nikada nije utvrđeno da li uopšte postoji dozvola Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda za radove u zgradi koja je proglašena za spomenik kulture 1987. kao ni projektni zadatak za koji zaposleni nikada nisu saznali ko ga je uopšte izradio.

Posebna je priča cirkus koji nastao sa tzv. izložbenom delatnošću pošto je namerno stvarana pogrešna slika u javnosti jer se svako gostovanje proglašavalo novom izložbom bez obzira na vremensko trajanje (par sati, jedno popodne, nekoliko dana do par nedelja) i bez obzira na izloženi sadržaj što ni najmanje nije zasmetalo tadašnjoj gradskoj kultrutregerici Gorici Mojović da javno proglašava Jelenkovića za najuspešnijeg direktora Muzeja Nikole Tesle od osnivanja do tada!

Jelenkovićeva vladavina bila je vreme terora i šikane o čemu svedoči događaj od 11. novembra 2006. kada je Jelenković pretio pojedinim zaposlenima i poručio im da im je bolje da sami odu iz muzeja jer će im rad u muzeju biti pakao a u mobingu mu se svesrdno pridružio i Vujović koji je javno izjavio da su njegove žrtve zaslužile sve šta im se dešava, kao i mnogo gore muke i veće kazne pošto je eto on kao savestan muzeolog izvršio istragu, prozreo krivce, skupio dokaze, odrezao kaznu i osudio pa čak i izvršio!

Uglavnom Civrićka i Smiljanićka su najurene iz muzeja a ovaj duo fantasticus je nastavio po svome. Ubrzo nakon Jelenkovićevog imenovanja, u javnosti pokrenuta inciijativa da se urna sa pepelom Nikole Tesle napokon dostojno sahrani i prepucavanje od tada traje manje više konstantno uz manje prekide.

Stvar je presečena Sporazumom koji je potpisan u Patrijaršiji SPC a koji su potpisali partijarh Irinej, ministarka energetike Zorana Mihajlović ispred Vlade Srbije i predsednik Privremenog organa Beograda Siniša Mali. Posmrtni ostaci naučnika Nikole Tesle biće premešteni iz muzeja posvećenog tom velikanu u Beogradu u portu Hrama Svetog Save, gde će mu biti podignut i spomenik što je mnogima zasmetalo jer više nisu mogli da kapitališu Teslinu urnu.

A, da je Nikola Tesla bio komercijalno jako isplativ najbolje govore desetine članaka po svoj mogućoj štampi, istraživanje tajnog oružja, tajne Teslinog Tornja, lekovitost Tesline struje, Atlantiđani, Prasrbi i šta sve još ne, a što je sve imalo idealno uporište u Teslinom svetilištu koje je uređeno u jednom budžaku izložbene postavke gde je između zidova prekrivenih crnom draperijom postavljen visok postament i na njega urna, specijalno osvetljena, kako bi se stekao dojam nadljudskosti a čitav ambijent u najmanju ruku podseća na nekakav oltar.

Doduše pošto se ovde radi o urni, s obzirom da se u tzv. Muzeju čuva i Teslina biblioteka, pravo čudo je da nikome do sada nije palo napamet da naruči urnu u obliku knjige i, poput udovca čuvene spisateljice Žaklin Susan, smesti tu urnu između knjiga!

Iako su nakon Jelenkovića bila još dva direktora, očito je da je sadašnji Muzej Nikole Tesle potpuno promašena stvar koja predstavlja sve samo ne poštovanje prema životu i delu Nikole Tesle, koji bi se sigurno prevrtao u grobu kada bi ga imao!

Pepeo nije muzejski eksponat da ljudi dolaze i da gledaju i oduševljavaju se!

Krajnje je vreme da se urna konačno sahrani ispod spomenika Tesli, a da se ovaj bizarni muzej ukine i pripoji Muzeju nauke i tehnike kao posebno odeljenje, a sam Muzej Nauke i tehnike preimenuje u Muzej Nauke i Tehnike "Nikola Tesla", jer, uostalom u Zagrebu već postoji Tehnički muzej "Nikola Tesla"!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane