Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranja

Kako je nepostojećem udruženju građana nepostojeći muzej predložen za nepostojeću nagradu

KOLARIĆU PANIĆU - VRTIMO SE SAMIĆU

Ko je i za kakve nepostojeće muzeološke domete predložio ostatke Etnografskog Muzeja za dodelu zvanja muzeja godine? Kakve su stručne i muzeološke kvalifikacije predlagača? Kako su najobičniji tehnički radovi proglašeni za navodni muzeološki Everest? Šta je zapravo radio Etnografski muzej pa je zaslužio predlaganje? Ko su sve učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu urnisanja Etnografskog muzeja? Na šta se sve zapravo svodi rad kojekakvih udruženja građana

Stanislav Živkov

Stara dečija pesmica Kolariću - Paniću - sami sebi samiću najbolje ukazuje besmisao postojanja i rada kojekakvih kvazi strukovnih udruženja građana, a gotovo da nema dana da se ispili još poneko a kao glavni rezultat toga je prosta činjenica da se raznorazne babetine i neradnici lepe ko muva na lepak na članstvo u kojekakvim udruženjima iako je dobro poznato da se rad svih takvih udruženja manje više svede na održavanje godišnje skupštine, dodelu bezveznih i bezvrednih nagrada, međusobnog cerekanja svih prisutnih po sistemu ja tebi grofe ti meni vojvodo, a nakon svega toga pristupa se glavnoj tački proslave dotičnog udruženja a to je održavanje programa uživo pod nazivom "Veliko ždranje" što je zajednički imenitelj i, recimo, za sahrane pa ako je već reč o sahranama nedavno je najavljeno održavanje svečanog ispraćaja u muzeološku grobnicu kompletne srpske muzeologije.

Pošto su za nepoznate zasluge hohštaplerskom udruženju ICOM kandidovane štetočine iz Etnografskog muzeja u Beogradu za koji nikome normalnom uopšte nije jasno po kom kriterijumu je nakon enormne pljačke koja se odigravala u poslednjih desetak godina, u muzeju koji je okupiran od strane kriminalnog miljea, naravno, u režiji Ministarstva kulture i informisanja, kosovarske mafije, osuđenih IB-ovaca i glavnih organizatora precizno, bivše direktorke Menković Mirjane, njene pajtašice Aleksandre Fulgosi, koja je, nakon svih pljački, još uvek na mestu savetnika ministra kulture, upravo ovaj muzej, bolje rečeno njegovi posmrtni ostaci su navrat nanos predloženi za bezvrednu titulu muzeja godine.

Naravno za ovako nešto, kako bi se izbeglo govorkanje da su sami sebe predložili našao se čovek sa strane izvesni dr Milan Popadić, profesor Odeljenja za istoriju umetnosti, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, a inače sa skandalozne štetočinske Katedre za heritologiju, novokomponovane izmišljotine za koju bi bilo jako lepo da se nađe neko pametan pa da prevede šta je zapravo heritologija i objasni zbog čega je po svaku cenu potrebno prodavati muda za bubrege pod izgovorom veće zvučnosti strane reči u nekom nazivu.

A o tome da Popadić upravo prodaje maglu najbolje govore podaci sa web sajta dotične katedre gde doslovce piše sledeće: Popadić istražuje teorijsko-metodološke probleme muzeologije i heritologije, kao i baštinske aspekte moderne umetnosti i arhitekture. Autor je knjiga „Čiji je Mikelanđelov David? Baština u svakodnevnom životu" i „Vreme prošlo u vremenu sadašnjem: Uvod u studije baštine", a zajednički imenitelj za sva ova pisanija bio bi prezentacija praznog u šupljem. Popadić je takođe dobitnik nagrade „Lazar Trifunović" za kritičko pisanje o savremenoj vizuelnoj kulturi 2013. a opet bi bilo potrebno da se nađe neko pametan da objasni šta je uopšte vizuelna kultura, tim pre ako se zna da su i vizuelna umetnost i vizuelna kultura najordinarnija budalaština i nepostojeća kategorija.

A pošto se upravo g-din Popadić našao pametan pa da predloži Etnografski muzej za nagradu, stiče se utisak da je Popadić ili neobavešten kao Koštunica, ili je lik koji kao da je s kruške pao te nije čuo za hapšenje ex direktorke Mirjane Menković, pa mrtav hladan daje preporuku za Nagradu Muzeja godine Nacionalnom komitetu ICOM Srbija, koji je takođe jedno od brojnih udruženja koja ne služe apsolutno ničemu. Štaviše u svom dopisu navodi da je Etnografski muzej u Beogradu u 2021. godini, obeležavao 120 godina postojanja i da bi trebalo pobrojati promene državnih granica i uređenja, ideoloških i kulturnih modela, akademskih i naučnih paradigmi, koje su se nizale na prostoru u nadležnosti ove kuće, te da tih 120 godina dobije realnu specifičnu težinu trajanja muzejske ustanove u Srbiji.

Zato ne čudi, kaže on, da je spoj institucionalnog iskustva i savremenih profesionalnih zahteva omogućio Etnografskom muzeju da u 2021. godini realizuje niz uspešnih aktivnosti i postigne upečatljive rezultate. U nabrajanju kitnjastih laži gosn Popadić je zaboravio da navede da su se direktori etnolozi ove institucije takmičili u kršenju civilizacijskih normi, te da ova funkcija neminovno pokazuje lice varvara. Koliko su te aktivnosti bile uspešne, navešćemo u ovom tekstu.

Etnografski muzej se za Nagradu Muzej godine Nacionalnog komiteta ICOM Srbija ove godine kandidovao, ni manje ni više, pod motom "Mi smo odgovorni". A pod tim motom našlo se devet aktivnosti: izložbe (njih pet), nastavak procesa digitalizacije, izdavačka delatnost, obeležavanje 120 godina postojanja, centralizacija nematerijalnog kulturnog nasleđa, nova internet prezentacija, posebni programi namenjeni osetljivim kategorijama posetilaca, promocija društvene odgovornosti, te sanacija i konzervacija sanacije zgrade muzeja, odnosno ukratko rečeno preterano izmešane babe i žabe od koji su očito nastale čavke i čapraz divan!

Prateći ove veoma raznovrsne sadržaje, postavljene zadatke i realizovane ciljeve može se primetiti da delatnost Etnografskog muzeja efektno prikazuje kako sprega-muzeja kao institucije i muzejske ustanove može da bude veoma plodotvorna. Jer, ilustracije radi, pod krovom ove kuće je u 2021. godini nastavljena briga o nematerijalnom kulturnom nasleđu, odnosno još jednoj nepostojećoj kategoriji za koju do danas niko nije uspeo da objasni kako se čuva, inventariše i konzervira nešto što ne postoji baš kao i prvorazredni izvor kulturnog pamćenja, dakle još jedna nepostojeća kategorija, ali je zato vrlo postojeća kategorija nikla na krovu muzeja što će reći da je tamo osvanula fotonaponska elektrana, kao obnovljivi izvor energije neophodne za realizaciju muzejske delatnosti.

Postavljaju se stoga neka pitanja, recimo da li je postavljanje fotonaposke elektrane muzeološki Everest ravan zameni 10 WC šolja i lavaboa ili postavljanju šanka i frižidera sa pićem, a takođe se postavlja i pitanje kako se muzejska delatnost uopšte odvijala do sada 120 godina bez fotonaponske elektrane? U tom smislu i moto "Mi smo odgovorni" ima naročit značaj za prepoznavanje mesta i značaja muzeja u savremenom društvu, a Etnografski muzej ga svojim aktivnostima u prethodnoj godini svakako ne opravdava tim pre jer niko nije u stanju da objasni šta zapravo znači termin „društvena odgovornost" osim što je svima ponovo belodano jasno da je to još jedna budalaština i izmišljotina a zapravo se radi o nečemu što je odavno poznato, a to su sponzorstva i donacije, samo što u konkretnom slučaju svi moraju biti društveno odgovorni.

Imajući sve navedeno u vidu, Popadić najsrdačnije preporučuje aktivnosti i rezultate Etnografskog muzeja u 2021. godini za Nagradu Muzej godine Nacionalnog komiteta ICOM Srbija, pri čemu je slučajno ili namerno, uostalom nebitno je, zaboravio da kao razlog za njegovo pismo preporuke navede i preuređeni klozet što je doprinelo osvešćivanju i pomeranju civilizacijskih normi, otprilike kao kada su umesto tzv engleskih klozeta, odnosno čučavaca marljivi dečki počeli da postavljaju klozetske šolje, najpre tzv tanjirače gde su se jasno mogli videti produkti napornog rada na klozetskoj šolji, da bi kasnije usledili sadašnji klozeti sa direktnim odvodom produkata.

Ipak vezano za klozete, njihovu nematerijalnu baštinsku vrednost, pre jedno 5-6 godina shvatili su preparator Etnografskog muzeja Nebojša Jeremić i ex direktorka ostataka pančevačkog muzeja BMW Mesicki Svetlana koji su organizovali vađenje i restauraciju klozeta čučavca kao vrednog primera nematerijalne baštine! Popadić je takođe istakao da je ovo druga u nizu nominacija u kategoriji Muzej godine, jer je u istoriji nagrade Etnografski muzej dobio priznanje za muzejskog stručnjaka godine 2005. kada je titulu ponela sadašnja direktorka muzeja Tijana Čolak Antić Popović Vasić.

U periodu kada je, opet preko tatinih veza, izdejstvovala ovu nagradu, Tijana, na posao nije ni dolazila, za odgovornost nije ni znala. Bila je poznata po tome sto je u Muzej svraćala ishitrenim koracima, na kratko, kako bi samo bila viđena, i potom nestajala s posla. Danas, kao direktor, poznata je po praćenju i maltretiranju radnika koji kasne na posao makar i 15 minuta, te po nezakonitom otimanju plata zbog kašnjenja, izigravajući društveno odgovornu osobu. Takođe, poznata je i po prepoznatljivoj, ciničnoj lukavosti, otimanju advokata od uzbunjivača, te nameštanju istim radna mesta kod Ombudsmana, naravno, sve preko svog rođaka, što nije znala da sakrije, već se time još javno hvalila: "trebalo bi svi da znate, ministar je moj rođak!"

Tijana Čolak Antić Popović Vasić, kao najgori kustos Etnografskog muzeja, pored Miroslava Mitrovića, koji su za 30-ak godina imali samo po jednu izložbu i nekoliko promašenih tekstova, ali više brutalnih pljački, funkciju direktora je dobila od svog nesuđenog rođaka Vladana Vukosavljevića.

Nakon hapšenja Menkovićke, Tužilaštvo za organizovani kriminal je Tijanu Čolak Antić Popović Vasić pozvalo i zahtevalo da se izjasni da li se priključuje krivičnom gonjenju Menkovićke, na šta ona nije imala odgovor. Priupitala je Tužilaštvo "šta to znači?" Tužilaštvo je ponovilo pitanje, nakon čega je sirota ona opet ostala bez odgovora. Naravno, nije mogla da se izjasni pred Tužilaštvom da je i sama sastavni deo istog organizovanog kriminala, pa je nakon dužeg razmišljanja i konsultovanja sa pravnicima, ipak morala da slaže pred Tužilaštvom i da kaže kako se priključuje krivičnom gonjenju.

Da je to laž, biće jasno najpre po tome što je isto kao i Menkovićka, dala nezakonito ovlašćenje privatnoj kriminalnoj advokatskoj kancelariji Miloša Aligrudića i Dragana Mijailovića, koji su uhvaćeni u svakom izveštaju revizorskih institucija kako pljačkaju bez naloga, bez ugovora, bez mozga... Tijanina laž je posebno došla do izražaja u vanrednom stanju prošle godine kada je Menkovićku vratila u Muzej na mesto kustosa, uprkos tome sto je Tužilaštvo za organizovani kriminal više puta izdavalo rešenja da se Menkovićka ne sme ni približiti Muzeju.

Tako je Menkovićka bez ikakvog stida i moralne odgovornosti za sve skandale koje je priredila ovoj instituciji o kojima bruji cela Srbija, radila poslednjih godinu i po dana, dakle, od vanrednog stanja pa sve do presude koju je Tužilaštvo nedavno donelo i po kojoj je osuđena na godinu i po dana zatvora, zbog zloupotrebe položaja i nanošenja štete ovoj ustanovi do dana današnjeg, s obzirom da Apelacioni sud, sada već godinu dana nakon presude, nije potvrdio istu. Ovom prilikom joj je izrečena i zabrana rada zbog rušenja ugleda nacionalnoj instituciji, a obavezana je da nadoknadi pričinjenu štetu, ali ne celokupnu, već samo 1%.

Naime, Menkovićka je sa svojom kriminalnom grupom u kojoj se najviše isticao njen sin Stefan Menković i snajka, kao i njihovi drugovi, proneverila preko 400 miliona budžetskog novca, a Tužilaštvo za organizovani kriminal zahteva da se od svega vrati samo 7.787.101 dinar opljačkanog novca svih građana. Nakon prispele presude Tijana Čolak Antić Popović Vasić šalje Mirjanu Menković, bivšu direktorku na godišnji odmor, a i sama odlazi na isti, ne bi li smislile kako da prežive zloupotrebu službenog položaja i kako bi pronašle osobe koje će za sva njihova nepočinstva u ovoj instituciji, koju su pretvorile, blago rečeno, u krematorijum, urgirati u posebnom odeljenju Višeg suda da ovu nepravosnažnu presudu preinače u nanogicu s kojom bi po svemu sudeći Menkovićka morala otići u penziju.

Pored ugnjetavanja radnika od strane ovih frustriranih babetina koje žude za vlašću, jasno je da nikada neće izvršiti istinsku reformu bilo čega, pa tako neće ni ove propale institucije koja je usled njihovog direktovanja potpuno prestala da funkcioniše. Pod njihovom vlašću, zaposleni međusobno isključivo ogovaraju jedni druge, lažu i prosipaju mržnju i zlo na sve strane. U ogovaranjima prednjače snajke, šurnjaje i ostali rođaci bivših direktora. Tijana je još bezobraznije i besomučnije pljačkala nakon odlaska Menkovićke, znajući da su već sve inspekcije radile i nadajući se da ne bi trebalo ponovo da dođu. Baveći se još zastrašivanjem radnika, otimanjem advokata, nameštajući im preko svog rođaka bolja radna mesta, vršeći različite pritiske, te je zbog slabe reakcije pravnih institucija Tijana nastavila sa pljačkom, radeći podmuklo, kako samo kukavice umeju da rade.

Tijana Čolak Antić Popović Vasić je inspektore MUP- a, za vreme rada u Etnografskom muzeju, pratila sve vreme, raspitujući se ko su oni i ko ih je poslao, ne bi li pouzdane informacije dostavila svom rođaku-prodavcu stanova, kako bi on, zahvaljujući funkciji kojoj se nikada u životu nije nadao, uspeo da preko svojih veza spreči rad Policije i nastavio da pljačka. Elem, imajući u vidu da su bezbrojne inspekcije već završile svoj posao u ovoj instituciji i bez obzira na hapšenje Menkovićke, Vladan Vukosavljević je sa svojom rođakinjom Tijanom Čolak Antić Popović Vasić, brutalno nastavio da pljačka budžetski novac, misleći da je opasnost prošla.

Njihovu pljačku, koja se dogodila samo mesec dana nakon hapšenja Menkovićke, otkriće Državna revizorska institucija i prikazati u svom Izveštaju kao prvu tačku.

Navodi se da je Etnografski muzej jedinstvena ustanova kulture u kojoj se čuva etnografsko kulturno nasleđe Srbije, ali se ne navodi da je to isto blago, zahvaljujući nameštanju direktorskog mesta od strane Ministarstva kulture i postavljanjem svojih rođaka i drugarica, potpuno uništeno, opljačkano što je bilo vredno pljačke, tako da se ostaci mogu videti eventualno digitalno.

Tih pet izložbi koje navodi dr Popadić u zagradi, prošle su prilično neslavno, pa se tako zna da je izložba pod nazivom "Izložba o izložbama", koja je bila postavljena u Akademskom parku potpuno porušena od strane revoltiranih i dobro obaveštenih građana. Četiri ogromna metalna postamenta teških 150 i 200 kilograma, visokih po 2 metra, na kojima je postavka na otvorenom posvećena 120 godišnjici Etnografskog muzeja su bila izvrnuta, te su napravila ršum u parku. Izložba je neslavno prevremeno prekinuta sa uviđajem policije. Autori tvrde da na panoima nije bilo ničeg što bi nekoga moglo da izazove na bilo kakav revolt, te im nije jasno zašto je to neko učinio, jer je za ovakav čin bila potrebna velika snaga i više izvršilaca.

Autori bi trebalo da znaju da su građani dobro upoznati sa istorijatom ove neslavne kuće koja je već deceniju unazad dobro poznata po korupciji i otimanju budžetskog novca, tj. novca tih istih građana, te su građani možda zbog toga revoltirani. Na Dan muzeja, 20. septembra, otvorena je izložba "S obramicom niz put", autora Marka Stojanovića.

U svojoj prezentaciji za Nagradu, Tijana Čolak Antić Popović Vasić tvrdi da je prikazana raznolikost u izgledu obramica, uslovljena kulturološkim i geografskim osobenostima. Za one koji ne znaju šta je obramica ili kobilka, napominjemo da su zapravo u pitanju obične motke sa zarezima ili kukama na krajevima, pogodne za prenos tereta do 10 kg težine, na svakoj strani. Ova izložba je zapravo dokaz da su u Etnografskom muzeju, nakon svih pljački ne samo budžetskog novca, već i predmeta, ostale samo motke. Dakle, za Dan muzeja su najprigodnije za izlaganje bile motke, što su svakako manje interesantne od vibratora i lutke na naduvavanje, po čijem izlaganju je Stojanović daleko više poznat. I to nije sve, motke su dalje izlagane i u Kruševcu, kao da tamo nemaju motke.

Kako ove motke inače imaju široku primenu, bilo bi najbolje da se primena proširi, te da oni najodgovorniji, a to su direktori, "pojdu kobilku" odnosno fasuju usranom motkom po leđima. Ne bi bilo na odmet da npr. Tijana Čolak Antić Popović Vasić i Menkovićka pokažu ovu primenu na samoj izložbi, kako bi izložba dobila interaktivni karakter.

Izložba "Seljak u karikaturi" lista Jež, autora Tatjane Mikulić, inače rođakinje ex direktorke Vilme Niškanović, poznatije kao Majka Sultanija, koja je u Muzej došla po nepotističkoj vezi a što je glavni razlog propasti ove institucije - dovlačenje takvih rođaka, kojima se nameštaju i izmišljaju izložbe koje nikog ne interesuju i za koje se bacaju državne pare. Ova izložba koja bi kroz pop kulturu, trebala da ukazuje na problematiku prikaza srpskog seljaka u savremenom društvu je potpuno neinteresantna, bleda, neposećena i neprimećena, štaviše ispostavilo se da ama baš nikog ne interesuje. Zapravo, ukoliko se može nazvati izložbom nešto što je uzeto iz samog lista Jež i uveličano lošom štampom?

Praveći potpuno nebulozne izložbe od državnih para, koje sa muzejskom delatnošću nemaju nikakve veze, autorka, osim što je došla po nepotističkoj vezi, ona je u vreme Majke Sultanije još i dobila stan u Pančevu. Zna se da je Majka Sultanija zajedno sa Tijanom Čolak Antić Popović Vasić maznula velike novce na nekakvom softveru, koji nikada nije instaliran a sama Tijana je davno maznula takođe veliku lovu za poseban pedofilski web sajt koji takođe do danas nikada nije proradio a za drpažu nikom ništa!

U Manakovoj kući predstavljena je Izložba fotografija Hristifora Crnilovića. Tada su prvi put prikazane fotografije snimljene 1940-ih. O devastiranoj Manakovoj kući od strane Menkovićke je Tabloid više puta pisao, tako da se na kraju ispostavilo da je bila pre devastacija nego rekonstrukcija, a sve je zapravo bilo štih proba za rekonstrukciju zgrade na Studentskom trgu koja Menkovićkinom kriminalnom miljeu nije pošla za rukom. Ispostavilo se da su uništili samo Manakovu kuću.

U prezentaciji za Nagradu, Tijanica ističe da se na polju muzeološke delatnosti ističe izložba Etnografske mape od 19. do 21. veka, od materijalnog ka digitalnom kojom je ustanova pružila uvid u svoj 120-godišnji rad, a tim povodom je napravljeno čak 19 digitalnih mapa etnografskih oblasti Srbije koje su povezane sa Registrom kulturnih dobara Muzeja. Ovim povodom realizovana je i interaktivna mapa na kojoj su predstavljeni predmeti iz muzeja, mapirani po oblastima u kojima su pronađeni, sa fotografijama, dodatnim materijalom i opisom.

Šteta što autor izložbe Miroslav Mitrović nije napravio mapu svih pljački u Etnografskom muzeju. To bi bila najinteresantnija i najinteraktivnija etnografska mapa. Na takvoj mapi bi trebao najpre da predstavi koliko je novca sam uzeo "izpod žita" za vreme direktovanja njegove drugarice Menkovićke koja, by the way, trenutno sedi u dokumentaciji s njim, mada, s dokumentacijom nema nikakve veze, zato što se ne zna gde je njeno mesto u Muzeju s obzirom da za svoj dugogodišnji etnološki rad treba da završi u Centralnom zatvoru.

Takođe je davala novac i šakom i kapom Miroslavu Mitroviću, što je ušlo u svaki izveštaj svih inspekcija,da bi se on, sa skromnim kašnjenjem od šest godina, konačno smilostivio da je napravi. Imajući u vidu da ovu izložbu Mitrović radi još od 2016. godine, sama izložba nije baš slavno prošla s obzirom na činjenicu koliko je novca uloženo. Kolika su samo očekivanja i ulaganja bila za sve ove godine, može se samo dodati "tresla se gora, rodio se miš". Inače za Mitrovića se zna da je iskonsko zlo, da samo bleji na unutrašnjoj terasi Etnografskog muzeja sa svim babama koje se godinama nakanjuju da odu u penziju i da sa njima ogovara ceo kolektiv.

Pored ovih sramnih (pet) činjenica a nikako izložbi, u svojoj prezentaciji za Nagradu Muzeja godine, Tijana argumentuje i sledeće: da je ostvarena međunarodna i međumuzejska saradnja, smatrajući odlazak u Crnu Goru za međunarodnu saradnju kao i odlazak u Kruševac s motkama; navodi posetu stručnjaka Jerevanu radi uspostavljanja saradnje, koja na kraju nije uspostavljena, te su se samo arčile državne pare kako bi ona prošetala svoje dupe; da su realizovana stručna terenska istraživanja iz oblasti narodnih znanja i verovanja, narodnog graditeljstva, stanovanja, privređivanja, ishrane, higijene, nakita i ukrašavanja, a što je osnovna delatnost Muzeja!

Takođe tvrdi kako je ustanova posebno pomerila sopstvene granice zato što je navodno prvi put sanirana fasada, što nije tačno, već su fasadu, prali, ankerisali i sanirali redom svi direktori, zato što je to jedan od poznatih načina za otimanje novca, koji inače ne bi mogli da dobiju za predstavljanje zurli, vibratora i motki! Takođe navodi da je ustanova otišla korak dalje i postala prvi muzej koji je, osim pranja novca na fasadi, uvela i solarne panele, što je, takođe, poznat način - gotovo paket aranžman za pranje novca. A kao posebno dostignuće Tijanica tvrdi da je uvedeno plaćanje karticama, wi-fi, uređen klozet za osobe sa invaliditetom i obezbeđeno je mesto sa odgovarajućom opremom za prepovijanje beba, jer majke baš eto trče i čekaju u redu da prepovijaju bebe u štrokavom Etnografskom muzeju, s obzirom na činjenicu da direktori koji dolaze po nepotističkim vezama nisu sposobni da obezbede ni spremačice koje bi eventualno dovele ovu bednu instituciju u red.

Inače, u Etnografskom muzeju je vazda preovladavalo mišljenje da direktor treba da bude svakako etnolog, kao ceneći svoju struku, a onda kada se to desi, ti isti etnolozi se bave rekonstrukcijom zgrade, solarnim panelima, pranjem fasade, zamenom prozora i vrata, te preuređivanjem klozeta po spratovima, zato što su to poznati načini za otimanje budžetskog novca, a bio je tamo jedan direktor koji je slao svog poslovnog pajtaša da pokupuje sve primerke Magayina Tabloida po kioscima u okolini muzeja, a taj njegov posilni i pajtaš je Tabloid raznosio po spratovima gde se u tajnosti čitao o nerekonstruisanim klozetima. A sada je rekonstrukcija klozeta proglašena za vrhunsko muzeološko dostignuće, vredno titule muzeja godine! A možda je rekonstrukcija bila hitno potrebna zbog štajerskih kvaliteta svih direktorki muzeja.

Uostalom, davno je jedna uvažena arhitektica ovom autoru rekla: dete pun mi je kurac nedojebanih doktorki nauka!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane