Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

OPOZICIJA PROTIV OPOZICIJE

Sve je očiglednije da će u kampanji Vučića i SNS za predstojeće izbore biti glavne četiri teme: 1. Navodna briga za Kosovo i sve Srbe svemira 2. Navodni uspesi u ekonomiji i ratu protiv korona virusa 3. Navodna borba protiv kriminala i korupcije i 4. Nesposobna i lopovska bivša vlast a sadašnja opozicija. Jedina tema u kojoj ima i dosta istine je ova poslednja o opoziciji koju predvode debelo kompromitovani bivši vlastodršci. Upravo zato to je i ključni adut režima, kec u rukavu za slučaj da narod posumnja u prve tri poprilično šuplje parole, jer nameće se dilema za koga drugog razočarani da glasaju pošto su lideri opozicije već bili na vlasti i nebrigom i lopovlukom sve upropastili. Kada bi se taj adut izbio iz Vučićevih ruku on bi bio u velikom problemu. Kako? Jednostavno, sklanjanjem onih koji mu služe kao strašila i izgovor za sve, bez obzira da li su i koliko krivi, smatra kolumnista Magazina Tabloid Miodrag Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu, a mandat mu je skratio tadašnji ministar Vuk Jeremić

Piše: Mile Isakov

Nije više uopšte važno da li su i koliko Tadić, Đilas i Jeremić krivi, a krivi su i za to što nam je sadašnja vlast takva kakva je, njihov katastrofalan imidž u javnosti je definitivno utvrđen i nepopravljiv. Ako je u nečemu Vučić uspeo, uspeo je u tome da njih ocrni i namaže govnima tako da ih ne može oprati ni Dunav ni Sava. A tome su i sami dobrano doprineli i dok su bili vlast, ali i odbijajući da shvate da više to nisu i da opozicija zahteva potpuno drugačiji način ponašanja i delovanja. Najpre su morali priznati, sebi a onda i građanima, da su oni najzaslužniji za povratak otpisanih radikala i socijalista.

Samo tako su, eventualno, mogli da povrate poverenje birača, da su im na vreme saopštili: Jeste, mi smo zabrljali i tako omogućili povratak na vlast najgorih, mi smo za to odgovorni i naša je obaveza da to ispravimo. Mi ćemo da ih srušimo, da biste mogli slobodno da birate najbolje, a mi to očigledno nismo jer smo svoju šansu prokockali. I mogli su odavno da ih sruše već samim priznanjem o dilovima koje su sa njima pravili, od vraćanja iz mrtvih Dačića i SPS-a, do odlučujućeg doprinosa u stvaranju Srpske napredne stranke. Već to bi odvratilo mnoge njihove glasače od slepe podrške i poslušnosti. Da ne pričamo o svim prljavim poslovima i novcima, koji su se vrteli u tim trgovinama, o kojima su mogli na bezbroj načina da obaveste javnost i time diskvalifikuju lažne patriote i lažne evropejce, lažne junake i lažne poštenjačine, tako da nikad ne dostignu ove visine.

Pošto to nisu učinili, jer bi tako diskvalifikovali i sebe iz svake kombinacije za povratak na vlast, doživeli su da njih Vučić diskvalifikuje upravo time, pričom o tome kako je njima stalo jedino do povratka na vlast kako bi mogli ponovo da pljačkaju. I u tome ima dosta istine, što dokazuje i činjenica da zbog svojih ambicija nisu oni diskvalifikovali njega objavljivanjem svega što su svojevremeno njemu učinili spašavajući ih od zaslužene lustracije pa i robije. O prljavom novcu koji su im davali ili omogućavali da steknu, da i ne govorimo.

U tom smislu je Vučić u pravu, nije njima stalo do dobrobiti nacije, njihov najvažniji cilj je povratak na vlast. Da je obrnuto odavno bi žrtvovali svoje političke karijere zarad opšteg interesa i pokopali sve snove prerušenih i našminkanih radikala i socijalista o tome da se dokopaju neprikosnovene i neograničene vlasti.

Zbog toga što to nisu uradili kad je trebalo sad nemaju nikakve šanse i što je još gore svojim prisustvom u opoziciji uništavaju i šanse svih drugih koji se pokušavaju suprotstaviti ovom skandalozno korumpiranom, primitivnom i nemoralnom režimu.

Sada je, međutim, kasno za pokajanje. Propustili su šansu najpre da ih sve lustriraju i tako isključe iz politike, a onda i da iznošenjem u javnost zajedničkog prljavog veša, koji su za njih prali zajedno sa njihovim biografijama, spreče njihovo povampirenje. Sada im više niko ne bi poverovao kada bi i to učinili, zato se moraju skloniti. Najbolje bi bilo da se sami povuku priznavajući da su smetnja, čak i ako misle da nisu krivi. Ako za to nemaju snage i hrabrosti, onda ih njihovi saradnici i saborci, koji nemaju takvog putera na glavi, moraju posmenjivati i otarasiti se tog balasta.

Tek kada se Vučiću oduzme taj univerzalni izgovor za sve što ne valja i zatvori taj izlaz iz svake neprijatne situacije, na račun prethodne vlasti koja bi „ponovo da hara i pljačka", opozicija bi stekla nekakve šanse. Sve dok su u igri isti likovi koji to oličavaju, dok su oni na bilo koji način deo opozicije ona ne može ubediti većinu da ovaj režim treba menjati, još manje pridobiti njeno poverenje i glasove. Zbog njih opozicija ne može dobiti podršku čak ni od dobrog dela protivnika ove vlasti, jer te ljude smatraju odgovornim za to što smo uopšte došli u ovu situaciju da se ponovo borimo protiv onih koje smo jednom, na najteži mogući način, jedva oborili. I verovali da smo ih se za sva vremena rešili.

To se pre svega odnosi na Borisa Tadića, koji je, istina nešto manje i civilizovanije od Vučića, takođe vladao svim i svačim, ali i na njegove ministre Jeremića i Đilasa, pa verovatno i još neke njihove balansere.

Jedino, što se Đilasa tiče, imam nekolike dileme. Nisam živeo u Beogradu pa nemam pravi uvid, ali na osnovu onoga što sam mogao da saznam iz medija čini mi se da je bio poprilično dobar gradonačelnik. Ako je to tačno i ako je siguran u svoju ispravnost, on bi možda mogao, pa verovatno i morao, da stisne petlju i da izađe na crtu. Da se lično kandiduje za gradonačelnika, a ne da potura Mariniku ili nekog drugog i da se krije iza njih. Da se isprsi i kaže, da ja sam taj, znam taj posao odlično, radio sam ga veoma dobro i opet ću, samo sad još bolje na osnovu tog iskustva i naučenih grešaka. Činjenica da nisam uhapšen i da nema čak ni istražnog postupka protiv mene, jasno govori da su sve klevete režimlija laži i izmišljotine zato što me se plaše. Znaju da ih ja mogu pobediti u Beogradu, a kad izgube Beograd gotovi su, izgubiće i u Srbiji. Biće to pakao za mene, ali spreman sam na to zbog tog konačnog cilja, a nemam čega da se plašim. Evo mene eto vas. Ili tako nekako ili nikako. A ko na to nije spreman onda i on treba da se sasvim povuče i prepusti stranku i opoziciju nekim drugim, neokaljanim ljudima.

Inače, Vučić je u velikom problemu zbog nesumnjivih veza sa kriminalnom grupom Velje nevolje i panično pokušava da se od toga opere, opet prebacujući krivicu na pomenute lidere opozicije tvrdeći da oni nagovaraju i plaćaju dotičnog mafijaša da njega oblati. Sad i Hrkalovićku proglašava Đilasovom, sutra će ako zatreba ispasti da je Danilo zapravo Đilasov sin a Andrej Đilasov brat, a ne njegov.

Može mu se jer Tadić, Jeremić i Đilas nose takve hipoteke da im se svašta može prikačiti. Naročito Đilas sa onih čuvenih ''619 ukradenih miliona evra''. Gde samo nađoše onih 19? I zašto, zar nije dovoljno šesto miliona? Đilas je to više puta demantovao, ali da sam na njegovom mestu ja bih ih samo za to pitao i tražio da to dokažu, samo tih 19 miliona, na kom to poslu baš ta suma. Za onih šesto je puno posla za koji oni nisu ni sposobni.

Naravno, dodali su tih 19 da bi bilo uverljivije jer okrugle sume uvek deluju poprilično paušalno i sasvim je svejedno dali je u pitanju 400, 500 ili šesto miliona, jer sve su to običnom svetu potpuno nestvarne i nedokučive sume. Ali, onih 19 je već moguće i treba da predstavlja dokaz o ozbiljnom i vrlo preciznom istraživanju. Pametnijim ljudima, međutim, upravo to je dokaz da je sve izmontirano. Ne kažem da ovaj nije nešto i drpio, jer ne znam, a uopšte ne sumnjam da je njegova firma bolje zarađivala u vreme dok je imao politički uticaj, ali isto tako mi je jasno otkud ovi novi to znaju, pa mogu da se frljaju ciframa. Znaju to iz svog iskustva. I oni to isto rade nameštajući poslove sa državnim novcem firmama svojih rođaka, prijatelja i poslušnika, koji im onda veći deo uplaćuju tamo gde treba. I ja to znam iz iskustva jer rađeno je to i u moje vreme, a na osnovu iskustava iz Miloševićevog perioda. Svaka vlast to radi i iz generacije u generaciju samo usavršava. I podiže ulog.

Radio je to i Vučić sa bandom Velje Nevolje, a onda deo novca stečenog valjanjem droge delio, između ostalog, Zvezdi i Partizanu, kupujući tako njihovu poslušnost i glasove njihovih ostrašćenih navijača. Kao i sa Stefanovićevim ocem u Krušiku, kao i sa Koluvijom u Jovanjici i sa Telekomom, koji je posle investicije u kupovinu dve televizije sa nacionalnom frekvencijom otkupio i prava na prenos Premijer lige upravo za 600 miliona evra. Baš vole tu sumu! Inače, Premijer ligu prati relativno mali broj najvećih zaljubljenika u fudbal, tako da od toga nema zarade, ali to je urađeno samo zato da bi se oduzelo od jedine nezavisne televizije, po principu da komšiji crkne krava.

Zbog svega toga, u paničnom strahu da ne bude provaljen u vezi sa pravim kriminalcima, krenuo je bezočno da se brani u višesatnom intervjuu na Pinku, uz detaljno opisivanje njihovih zločina. Uz prikazivanje najodvratnijih snimaka sa klanja ljudi, predsednik države je lično objasnio kako se to radi, „najpre sa skalperom i nožem, da bi sekira mogla da pogodi kosti precizno tamo gde treba". Nečuveno, čime se bavi predsednk, o čemu i šta priča. To su oduvek radile najgore novine u tzv „crnoj hronici", a taj posao poveravali najlošijim novinarima.

I, naravno, Vučić tvrdi da se sa Veljom Nevoljom nikad nije sreo, ali već iz njegovog objašnjenja jasno je da on u to nikako ne može biti tako siguran. „Ne bi bio problem i da jesam 2014, 15 ili 16, ali slučajno nisam. Kažem slučajno jer ja komuniciram sa milion ljudi, pa je bilo moguće da sam i njega negde sreo, ali eto nisam". Logika mu očigledno nije jača strana, jer od milion ljudi on sigurno ne zna i ne pamti najveći broj njih, pa kako onda može da tvrdi da jedan određen čovek, kojeg takođe ne poznaje, nije bio među njima. Nema načina da bude tako siguran da ni slučajno nije sreo baš tu osobu, osim ako je ne zna.

A evo i kakve argumente za Belivukove zločine daje: Mi znamo, ali nema dokaza za sud! Najpre, postavlja se pitanje ko su to Mi? Da li to znači da i on učestvuje u istrazi koju bi trebalo da vodi policija po nalogu tužioca, nezavisno od vlasti? A onda dolazi i pitanje, šta vredi što Mi nešto znaju ako nema dokaza za sud, kao što sam priznaje. Ipak, reče i da će optužnica biti remek delo tužioca, što znači da učestvuje i u radu tužilaštva, mada ne bi smeo i nije kompetentan. Međutim, iz toga se može izvući samo jedan zaključak, optužnica će biti remek delo jer će iz ničega napraviti nešto, pošto nema relevantnih dokaza za sud. Ali, nije ni važno šta će reći sud, jer Mi znamo. Na taj način je samo potvrdio sve sumnje o njegovoj povezanosti sa Belivukovim klanom od čega očajnički pokušava da se odbrani. Očigledno da Mi znaju mnogo o tome šta je ta kriminalna banda sve radila na osnovu saradnje sa njima, zato moraju biti doživotno diskvalifikovani i ućutkani, jer i oni dosta toga znaju.

Teško da će Vučić na taj način uspeti da se opere do izbora, pa bi na njima mogao to i da plati. Samo je pitanje za koga bi glasali svi oni koji mu ne poveruju. Na potezu je opozicija, koja takođe treba da se opere.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane