Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

O tome se ćuti

Završni račun Vučićeve kriminalne ekonomije i klinička slika naprednjačke pandemije

KAKO PROPASTI UZ PODRŠKU VLASTI

Decenija naprednjačke vlasti unazadila je Srbiju u svakom smislu. Najmanje dvadeset do pedeset godina zaostaje za srednje razvijenim državama, a čitav vek za visoko razvijenim. Zaostajanje Srbije nije samo ekonomsko nego i kulturno i duhovno. Jednom rečju- civilizacijsko. I ovo nisu zaključci sa zatvorenih sastanaka srpskih neprijatelja, nego javno dostupni podaci, od kojih ne može da pobegne ni Republički zavod za statistiku Srbije. Samovolja Aleksandra Vučića otišla je predaleko, kao i njegova lažna vera u svemoć. Posledice su nastupile. Klinička slika naprednjačke pandemije ima lošu prognozu: bankrot, izolacija i novi talas siromaštva, umiranja, demografskog nestajanja i slom poslednjih zdravih delova ove stare i geostrateški važne evropske države.

Luka Mitrović

Nasuprot lažnim podacima kojima barata Vučićeva fabrika laži, broj onih radno sposobnih građana Srbije koji danas traže zaposlenje u ovoj državi, premašio je 500.000. Stvarne zarade onih koji su zaposleni u državnim i privatnim preduzećima, uglavnom preko Srpske napredne stranke, kao Vučićeva glasačka mašina, skoro su za polovinu manje nego 1990. godine, uoči raspada Jugoslavije. Čak 30 odsto stanovništva i dalje je siromašno, dok je skoro pola miliona pred granicom dubokog siromaštva, jer ima mesečne prihode po domaćinstvu koji su dovoljni samo za komunalne troškove, struju, vodu, prevoz, eventualno izdržavanje maloletne dece i polovinu jednog obroka dnevno. Mnogi iz ove kategorije mogu samo da plate osnovne troškove državi.

Vučićeva država krije od naroda da njegov režim ima najveću stopu nenaplativih potraživanja na evropskom kontinentu. Nema domaćih ulaganja, a nema ni domaće štednje. Udeo domaće štednje u BDP-u je minimalan. Privredni sistem Srbije je takav da stanovništvo troši, a stranci ulažu i profitiraju. Veći deo građana živi od danas do sutra, a svako domaćinstvo se bavi “preraspodelom siromaštva”.

I Vučićev maher za prevare, Siniša Mali, udovoljava svom šefu tako što u napadu lažnog milosrđa deli građanima povremeno po 30 evra. Penzioneri su u septembru prošle godine dobili i 50 evra, a u decembru još 20. Deljenje para “ iz helikoptera” se nastavilo i u ovoj godini, pa je u februaru penzionerima uplatio po 170 eura, a nekoj nedefinisanoj grupi (“mladima od 16 do 29 godina”) po 100 evra, takođe u februaru.

To je sve skupa iznosilo blizu milijardu evra (sasvim precizno, oko 700 miliona evra, kada se uključi i povećanje penzija za pet odsto koje je takođe obećano). Upravo toliko je uzeto od penzionera kada im je Vučićev klan pre nekoliko godina smanjio penzije za još 10 do 20 procenata.

Ovaj novac “vraćen” je iz novih zaduženja koje Vučić manijakalno uzima od globalnih bankarskih aždaja. Trenutno, na polovini 2022. godine, njegov režim se nalazi “u minusu” preko 35 milijardi evra. Tačnije rečeno, njegov režim zadužio je državu Srbiju, njene građane i njihove potomke za tih 35 milijardi evra. A, novi dugovi tek će stići na red. Jer je ovaj samodržac na putu da uzme još neku milijardu evra kredita do kraja 2022.

Zadužuje Vučić buduće generacije, zakopava Srbiju sve dublje, udvara se “mladima” i penzionerima da bi glasali za njega, dok više od 500.000 nezaposlenih nemaju nikakva primanja. Njegova mržnja prema srpskom radništvu, prema bilo kakvoj primisli sindikalnog organizovanja ili bilo kakve ideje socijalne države, očigledna je. Diktator takvog profila ne može sakriti da mrzi i zemlju koja je dobro udomila i obogatila i njega i njegovu porodicu.

Na dan kad je položio svečanu zakletvu u Skupštini Srbije i tako počeo svoj poslednji predsednički mandat, posebno je istakao: “...Ja sam slučajno rođen u Srbiji, moji su svi sa one strane Drine”). Više od polovine njegovih SNS poslanika takođe su “odande”. Zato su mu dugo i toplo aplaudirali. Jer su zgazili Srbe u Srbiji, te opljačkali i na zao glas izneli državu koja ih je primila kao majka, smestila, zbrinula i dobila “zmiju u nedrima” koja danas rastače njene poslednje resurse.

Naprednjačka pljačkaška pandemija dovela je i do velikih poskupljenja osnovnih životnih namirnica, još znatno pre svih kriza kojima se danas Vučić pravda. Tako je u maju ove 2022. godine, cena kilograma svinjskog vrata i krmenadle dostigla i 600 dinara junetina između 800 i 1.100 dinara. Ne samo u Beogradu nego i u svim gradovima u Srbiji, prema tvrdnji Republičkog zavoda za statistiku. Skuplji su ove godine i sir, mleko i jaja. Jedno jaje na pijaci i supermarketima koštalo je prošle godine od 12,5 do 16 dinara, ove se cena kreće od 15 do 20 dinara, koliko je u Kragujevcu, Šapcu, Subotici na primer.

Kilogram domaćeg sira je marta 2021. koštao u prodavnicama od 240 dinara u Kraljevu do 557 dinara, a toliko je koštao i u Zrenjaninu i Zaječaru. Godinu dana kasnije, 2022. sir je u Kraljevu poskupeo 30 dinara, u Zrenjaninu i Zaječaru je dostigao gotovo 600 dinara, isto koliko i u Sremskoj Mitrovici i Šapcu. U ova dva grada kilogram sira je poskupeo za godinu dana i do 100 dinara. Isto tako se desilo i sa sterilisanim mlekom koje je ove godine poskupelo u rasponu od 92 do 110 dinara, dok je prošle godine koštalo od 73 do 100 dinara.

Krompir je u Valjevu u martu mesecu ove godine koštao četiri i po puta više nego pre godinu dana, kilogram se prodavao po 90 dinara, dok je prošle godine u isto vreme bio 20 dinara. U Beogradu, Zaječaru, Nišu ove godine je 90 dinara, dok je prošlog marta kilogram bio 60 dinara. Tako su poskupeli na primer i očišćeni orasi koji su u prodavnicama ovog marta koštali od 750 u Zaječaru i 780 u Vranju, do 1.300 dinara u Beogradu, Valjevu, Kraljevu, Šapcu, Novom Sadu, Zrenjaninu i Subotici. Prošle godine cene su bile znatno niže, 1.180 dinara bili su najskuplji orasi u Sremskoj Mitrovici, najjeftiniji u Vranju 715 dinara, ali je u proseku cena bila oko 1.000 dinara za kilogram. Najprodavanije južno voće, banane, prošle godine koštale su od 100 do 150 dinara po kilogramu, ove godine su skuplje, u većini gradova za godinu dana su poskupele 20 do 30 dinara.

Pored poskupljenja hrane i goriva koja građani Srbije sve teže podnose, stigla su i povećanja cena komunalnih usluga. Tako širom Srbije počinje dizanje cena odvoženja smeća, snabdevanja vodom i gradski prevoz, a neke od ovih usluga biće skuplje i za 30 do čak 50 odsto. Posle najavljenog poskupljenja struje, svako sedmo domaćinstvo u Srbiji neće moći da je plaća i očekuju se dugoročna isključenja u mnogim domaćinstvima.

U međuvremenu, dok se “orkestar” Vučić-Brnabić-Mali zabavlja kreacijom novih lažnih obećanja i hvali “istorijskim uspesima”, predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež, hvali se “novim investicijama Albanije u Srbiju”, a sve kao posledica velikog postignuća, takozvanog “Otvoreni Balkan” programa. Tako, između ostalog, Čadež slavi ovaj “poduhvat” pa kaže: “Vidljiv je razvoj trgovinskih odnosa, ali i razvoj zajedničkih poslova. Imate velike kompanije iz Albanije poput Agna grupe koje kupuju kompanije u Srbiji i uspešno posluju... To je izgradnja poverenja u poslovnoj zajednici. Zato su privrede Srbije, Albanije i Severne Makedonije zahtevale konkretne korake kroz inicijativu Otvoreni Balkan i mislim da imamo prve prave korake”

Vučićeva destruktivna ekonomija svakodnevno sahranjuje sve što je zdravo i još uvek živo u Srbiji. Zvanični i nezvanični spisak dugova u koju je gurnuo preostalih sedam miliona građana, teško je sagledati u ovom trenutku. Ali, oni najvažniji dugovi izgledaju nepremostivo u ovoj generaciji.

Srbija se do sada kod evropskih banaka, uključujući EBRD, EIB, CEB i Nemačku razvojnu banku, kao i Međunarodnu banku za obnovu i razvoj (IBRD), zadužila za ukupno 8,37 milijardi evra, dok kineskoj EXIM banci duguje 1,15 milijardi evra a direkto je dužna stranim vladama ukupno 2,66 milijarde evra. Poslednji zvanični presek stanja javnog duga 31. marta 2022. godine, govori nam nekoliko zapanjujućih činjenica. Tako su nas naprednjačke vlasti više zadužile po osnovu hartija od vrednosti emitovanih na domaćem (10,88 milijardi evra) nego na stranom tržištu (6,16 milijardi evra).

Ali, kad je reč o trenutnim dugovima prema stranim vladama, na prvom mestu nisu ni Evropska unija, ni Kina, niti Rusija, već Vlada i Fond Abu Dabija sa 1,72 milijarde evra. Stranim vladama dugujemo ukupno 2,66 milijarde evra, približno koliko i Međunarodnoj banci za obnovu i razvoj (IBRD), prema kojoj trenutno imamo obaveze u vrednosti od 2,19 milijardi evra. Ukupni javni dug je, inače, na kraju prvog dela godine iznosio 28,1 milijardu evra ili 55,7% BDP, dok se Aleksandar Vučić sprdao sa građanima Srbije govoreći bez srama da „neće biti dozvoljeno” da udeo javnog duga pređe 60,5% BDP te da je to njegova “crvena linija”.

Opet prema zvaničnm podacima Republike Srbije, rebalans budžeta predviđa deficit od 381,7 milijardi dinara i još 478,6 milijardi dinara za otplatu glavnica i nabavku finansijske imovine. To dakle znači da bi ova država trebalo da obezbedi nešto više od sedam milijardi evra kako bi pokrila oba „minusa”, što nas opet vraća na pitanje cene budućeg zaduživanja, što bilateralnog, kod stranih država, što na međunarodnom finansijskom tržištu. Odnos javnog duga i BDP na kraju ove godine, ovim tempom i novim Vučićevim ludilima, biće trajno poremećen, bez nade da se iz toga narednih decenija Srbija izvuče.

Kojim tempom Vučić hara ovom zemljom, vrlo teško je moguće pratiti kako se država zadužuje i u koje svrhe. Vučićevi mediji beočno lažu o pozajmicama za infrastrukturne projekte - puteve, pruge, elektrane ili beogradski metro. Ali, naravno, preskaču podatke o kamatama, specijalnim uslovima, teretu nad državnom imovinom, starim dugovima.

Detalji oko finansiranja beogradskog metroa nikome osim Vučiću i Siniši Malom nisu dostupni. U nekakvom Zakonu o metrou i gradskoj železnici, koji je Skupština Srbije usvojila 20. maja ove godine, navedeno je da je vrednost tih projekata procenjena na „oko šest milijardi evra”, kao i da su „pregovori sa bankama u toku za obezbeđivanje što povoljnijih uslova kreditiranja”.

Kad je reč o kreditima koje je Srbija uzimala od Exim banke Kine (Export-Import Bank of China), kamatne stope na dolarske pozajmice kreću se od 2% za dve deonice brze pruge, preko 2,5% za deonice autoputa Surčin-Obrenovac ili Obrenovac-Ljig, do 3% za pozajmicu za izgradnju mosta Zemun-Borča ili prve faze modernizacije termoelektrane “Kostolac B”. Kredit za obilaznicu oko Beograda uzet je u juanima, sa 2,5% kamate. I krediti Vlade Abu Dabija (Ujedinjeni Arapski Emirati) u lokalnoj valuti (dirhamu) koštaju Srbiju od 2,25 do 2,5%, odnosno 2% u američkim dolarima. A, Vučić se hvalio da je dobio “i bespovratna sredstva i najpovoljniju pozajmicu na svetu” od ove porodice arapskih feudalaca.

Malo površnje istraživanje, dovešće nas do zaduživanja u Turskoj Deniz banci za kredit u evrima za izgradnju puteva Novi Pazar-Tutin, Sremska Rača-Kuzmin i za most preko Save koji danas svaki građanin Srbije plaća sa kamatom od 2,5%, dok Evropskoj investicionoj banci (EIB) za kreditiranje izgradnje „Autoputa mira” od Niša do Merdara Srbija plaća kako “demokratski”. Ponuđeno je Vučiću da bira: EIB nudi varijabilnu kamatnu stopu po formuli šestomesečni EURIBOR plus 1%, uz mogućnost da se kamatna stopa fiksira ako se proceni da je to povoljnija opcija sa stanovišta upravljanja javnim dugom. Pa je tako Siniša Mali “procenio” ono je što je štetno za Srbiju ali dobro za njegovog šefa.

Treba podsetiti i na to da su u Srbiji već godinama prisutne međunarodne finansijske institucije poput EIB, IBRD ili Svetske banke, koje investiraju u projekte koji treba da povežu evropske regione preko Srbije, i da se grade pojedini putevi koji su pre politički nego ekonomski opravdani. Nije sporno da su međunarodne trase kroz Srbiju potrebne i Evropi i svim građanima ove zemlje, ali je sporno da su brojne deonice (mnoge od njih i danas nedovršene), postale mesta Vučićeve promocije, kad god dođe do potrebe njemu i njegovoj stranci.

Da li je bilo opravdano zaduživati se u inostranstu u periodu od 2012. do 2016. godine, u vreme visokog javnog duga i plaćati po 2 do 3% kamate Azerbejdžanu, Rusiji ili Kini, dok su nas evroobveznice koštale i do 7,5% odsto godišnje? To jasno govori da politički kurs Aleksandra Vučića ne postoji. Ne postoji ni njegov ekonomski kurs. Njegova jedina strategija je otimačina i promocija. Građenje kulta sopstvene ličnosti. U odsustvu bilo kakve struke kad su u pitanju ovako krupne i delikatne stvari važne za budućnost države Srbije, njenih građana i njihovih potomaka, sve je prepušteno jednom sluludom čoveku čiji zdravstveni karton nikada za deset godina nije bio predočen makar nekoj skupštinskoj komisiji ako ne i svim građanima Srbije.

On lično sklapa “aranžmane” “neposrednom pogodbom” direktnim dogovorom, po sistemu ‘ko finansira taj i gradi’, uz manjinsko učešće domaće kooperative, pravi tajne sporazumi sa izvođačima iz različitih zemalja i angažuje svoje nestručnjake i tek osnovane stranačke firme da naplate reket izvođačima. Njegova “politička ekonomija” u praksi izgleda ovako: ako Kinezi grade obilaznicu oko Beograda, Azerbejdžanci će graditi deo autoputa. Ako američka firma gradi Moravski koridor Francuzi će učestvovati u projektu beogradskog metroa. Na taj način Vučić misli da kupi svoj politički uticaj u tim zemljama, računajući da je nastupio novi “Hladi rat” a da je on novi Tito.

procvatu državnog i “paradržavnog” kriminala u Srbiji od početka “naprednjačke pandemije” i Vučićevog samovlašća, neko bubuće oslobođeno tužilaštvo moraće da pročita debele knjige dokaza. A, ima ih, više nego knjiga u Vavilonskoj bilbioteci. Tako, između ostalih “poslova” samozvanog Vođe, ističe se i šverc naoružanja i opreme, zbog čega je Srbija dospela na razne međunarodne crne liste, zajedno sa Vučićevim “prijateljima” i pojedinim članovima vlade. Zvanično, Srbija oružje prodaje samo zemljama koje imaju međunarodnu dozvolu i koje nisu pod međunarodnim sankcijama, ali sve svetske službe za praćenje puteva oružja (uključujući i ruske, koje su najbolje obaveštene u ovom slučaju), znaju da je riječ o sistemskom preusmeravanju oružja i vojne opreme naoružanim grupama optuženim za ozbiljna kršenja ljudskih prava ali i da takva trgovina krši brojne međunarodne zakone.

Pre dve godine izbio je veliki skandal kad je američki vojni portal „Arms Watch” srušen od strane Vučićevih hakera iz Srbije, nakon objavljivanja tekstova o izvozu enormne količine srpskog oružja u Jemen, za potrebe međunarodne (islamske) terorističke organizacije.

Dve najveće sile na svetu znaju da je Vučić stavio “u pogon” vojnu indostriju Srbije, takozvanu namensku proizvodnju, u svrhe ličnog bogaćenja njegovog klana ali i u svrhe pranja novca od švreca oružja, kako bi udovoljio i sebi i legendarnom prevarantu i ljubitelju “maketa” Muhamedu Al Abaru iz Emirata. Tako je Beograd dobio građevinsku grobnicu iz koje neće decenijama izaći, a nove se tek spremaju, dok bageri zatrpavaju priobalje Save (uskoro i Dunava sa novim “mega projektima”).

Srbiju čeka gigantski enegetski kolaps. Decenija naprednjačke pljačke uništila je EPS. Delovi ove državne kompanije, poslednjeg bastiona nekada moćne srpske industrije, “pojedeni” su već na samom početku Vučićeve vladavine, kad je silom odvojena “Elektromreža Srbije” od EPS.a, a za račun jedne stranke i jednog čoveka.

Otimačina je trajala punu deceniju, ulaganja i obnova, te stvaranje novih proizvodnih kapaciteta nisu postojali i ne postoje i dalje. Početkom ove 2022. godine ispao je kompletan elektroenergetski sistem Srbije, samo zato što u Elektroprivredi Srbije nisu vodili računa o tome koliko ugalj može da bude mokar i koliko blato može da ošteti svih šest blokova u Termoelektrani Nikola Tesla (TENT). Nezvanično, zbog besomučne pljačke kvalitetnog uglja za potrebe Vučićevih tajkuna. A, kako se ovaj opasan, bolesni manipulant pravdao zbog ovog nezapamćenog skandala? Jednostavnim izgovorima, kao da razgovara sa pretškolskom decom: „...Zbog mokrog uglja...Zato Obrenovac jedno vreme nije imao grejanje, i zato smo uvozili enormne količine električne energije. Brzo se reagovalo finansijski, ali je šteta ogromna”.

I pred kamerama svojih televizija, na očigled zapanjene Srbije, obratio se vršiocu dužnosti direktora EPS-a Miloradu Grčiću (kome je nekoliko godina ranije mandat istekao), već antologijskim rečima:

„...Ne znam šta bih ti rekao, Mićo... Za naše greške ljudi će morati da snose posledice...Očekujem i tvoju reakciju u skladu sa tim. Kad god hoćeš - danas, sutra... Mi koji obavljamo javni posao možemo da grešimo, ali kod tako krupnih stvari naš stepen odgovornosti mora da bude mnogo viši”.

Ni to mu nije bilo dovoljno pa je sprdnju nastavio: „Verujem da smo se razumeli oko lične i svake druge odgovornosti”, poručio je Vučić Grčiću, na šta je lažni direktor EPS-a odgovorio: „Jasno mi je i razumeo sam”.

No, niti se Vučić odrekao “Miće” niti se Srbija oslobodila Vučića. Drama još traje i ne vidi joj se kraj. Za očekivati je bilo da barem pola miliona građana Srbije izađe na dan kad je polagao zakletvu i pokaže šta misli i o njemu i o surovim pljačkama i još surovijim šalama koje koštaju i današnju i neke sutrašnje naraštaje.

A 1.

Ubijaju domaće, uvoze strano

Mnogo je primera kako funkcioniše Vučićev mehanizam za likvidaciju svega što je srpsko i svega što je domaći proizvod i domaće znanje...Jedan od njih, u sferi agroindsutrije svakako zaslužuje posebnu pažnju...

Naime, industrija poljoprivrednih mašina, traktora i oprema za deset godina naprednjačke vlasti je skoro sasvim devastirana, mada još uvek postoje ljudski, tehnološki i drugi potencijali da ona stane "na noge".

U poljoprivredi, potencijalno glavnoj industriji koju je Vučićeva "nova ekonomska politika" sahranila, u upotrebi je trenutno oko 2,5 miliona komada razne poljoprivredne opreme, u proseku stare 20 godina, a da bi se to obnovilo, procenjuje se da je godišnje potrebno oko 10.000 traktora i oko 700 kombajna. Oko 80 odsto ovih potreba u budućnosti mogla bi da pokrije domaća industrija, ali je banditizam uvozničkog lobija dobio "počasno" mesto u Vučićevoj Srbiji.

Da je prave politike i prave države, pokretanjem proizvodnje poljoprivrednih mašina Srbija bi mogla da uposli najmanje 10.000 radnika. I onu osnovnu stočarsku proizvodnju u Srbiji uništava uvoznički lobi. Oni pune petorazrednom ali preskupom robom megamarkete, koji prodaju meso lošijeg kvaliteta i ucenjuju klaničare, koji robu u početku daju besplatno, kako bi se našli na vitrinama. Kasnije se isplaćuje sa zakašnjenjem od najmanje 100 dana.

U Srbiju je pre samo godinu dana ponovo uvezeno gotovo milion svinja u formi svežeg, smrznutog i mašinski otkoštenog mesa, koje se dodaje u suhomesnate proizvode i najlošijeg je kvaliteta. A domaća proizvodnja nestaje. Takve i slične veleizdajničke poslove obavljaju Vučićevi "biznismeni" i finansijeri njegovih faraonskih planova o navodno bokjoj Srbiji na putu u "zlatno doba". Istovremeno, na domaćem tržištu srpski poljoprivredni proizvođač nema nikakva prava niti beneficije i potpuno je zgažen nelojalnom konkurencijom koju čine strani proizvođači i domaći uvoznički lobi (uz Vučićevu pomoć), oslobođen svih carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda i drugih vancarinskih mera zaštite domaće robe.

Nije li samo taj podatak dovoljan da milioni ljudi u ovoj zemlji jednom zauvek stanu na put radikalsko-naprednjačkoj mafiji i njenom samozvanom vođi? Ili je Srbija zaista zaspala snom pravednika, dok joj Vučićevi mafijaši odvode decu u inostranstvo i sprdaju se sa radnicima i penzionerima?

Glosa

Srbija je do 209. 2,78 miliona svinja, što je najmanji broj od 1959. godine. Danas ih je za 30 odsto manje. Smanjivanje stočnog fonda kreće se u proseku od 2% do 3% godišnje.

podeli ovaj članak:

Natrag