Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Dežurna

Pink mora pasti poput Bastilje!

Istorijska praksa je pokazala da se vlasti mogu menjati, ali da bez promene sistema ne dolazi do suštinske promene već se sve svodi na onu narodnu „sjaši Kurta da uzjaše Murta“. Isto tako vlasti se menjaju na izborima, a promena sistema je uvek povezana sa nekim oblikom revolucije koja se potom samo verifikuje na izborima čime se stvari uvode u neke legalne tokove. Pri tome revolucije ne moraju i uglavnom i nisu nasilne već mogu biti poput Plišane revolucije u Čehoslovačkoj ili Revolucije karanfila u Portugalu. Jasno je da Srbiji treba promena nakaradnog sistema koji je od našeg društva napravio toksičnu deponiju koja ubija ljude. Na nama je da uradimo sve da revolucija bude nežna u izvođenju, ali i nemilosrdna po efektima koje će u društvu i državi stvoriti, smatra Dr inž. Miroslav Parović, predsednik Narodnog slobodarskog pokreta

Miroslav Parović

Hajde prvo da razmotrimo šta su to ključne odlike sistema u kojem živimo. Da li se u Srbiji ceni rad? Ne, imamo najlošiji zakon o radu po kojem su zaposleni deo subvencija koje se daju stranim kompanijama i imaju pravo samo da ćute i rade. Da li se u Srbiji ceni znanje? Ne, najbolji dokaz za to je to što su nam na najodgovornijim mestima u društvu ljudi koji nemaju adekvatno obrazovanje radno i životno iskustvo, a jedini kriterijum izbora je podobnost i lojalnost Vučićevom režimu. Da li u Srbiji postoji vladavina prava? Ne, jer je samo kod nas moguće da za gaženje deteta na pešačkom prelazu vinovnik dobije samo kućni pritvor ili da za divljanje Lambordžinijem i javne pretnje policiji ne bude kažnjen izgrednik već njegov automobil. Da li se u Srbiji brine o životnoj sredini? Ne, divlje deponije su na sve strane, a sve fekalije i otpadne vode puštamo direktno u reke bez bilo kakvog prečišćenja. Da li se u Srbiji brine o životu ljudi? Ne, ljudi su svedeni na puki broj, a u ekstremnim slučajevima kao što je to na Kosovu i Metohiji naš narod je od strane aktuelne vlasti u ulozi topovskog mesa i monete za potkusurivanje. Dakle, sistem u kojem mi živimo je takav za ne poželeti ni najgorem neprijatelju i sasvim logično da su se ljudi nakon majskih tragedija shvatili da je krajnji trenutak za promenu.

Dakle postoji voljni momenat u narodu, a prethodnih pet protestnih skupova su pokazali da se stvara i kritična masa spremnih ljudi. Takođe, Vučićev kontramiting je pokazao da je njegov sistem poput dinosaurusa sa malom glavom, a ogromnim telom koje ta mala glava više ne može da nahrani, te da on gotovo da nema bilo koga ko je spreman da ga brani. U najkraćem, snaga naroda raste, snaga Vučića pada i tačka preseka te dve putanje biće idealni trenutak za revoluciju. Ako uzmemo za primer Plišanu revoluciju u Čehoslovačkoj možemo videti da je čitav proces nežne promene sistema trajao bezmalo dve godine. Počelo je nizom manjih proteste krajem 1988. i početkom 1989. godine da bi se onda desio ključni deo promena počevši od 17. novembra do 25. novembra kada je na ulicama Praga bilo preko pola miliona ljudi. Pritisnuta ovom ogromnom potencijalnom energijom naroda, a bez mehanizama da odbrane svoj već potpuno truli komunistički režim vlast je popustila i napravljena je neka vrsta prelaznih političkih rešenja tako što je lider Praškog proleća koje se odigralo 1968., Aleksander Dupček postao šef saveznog parlamenta, a Vlaclav Havel je imenovan za predsednika države. Time je napravljena prelazna vlast koja je pripremila demokratske parlamentarne izbore koji su održani juna 1990. i nakon toga Češka i Slovačka postaju normalna i uređena društva.

Na mapi puta nežne revolucije mi se trenutno nalazimo negde u blizini one završne faze u kojoj će se akumulisati dovoljna potencijalna energija naroda. Otuda ne treba da čudi što Vučić radi sve da isprovocira podele i sukobe kako bi se akomulisana energija trošila ne međusobne svađe i podele. U tom pogledu angažovao je razne ekstremističke pokrete kako desnice tako i liberala. Prisustvo Žena u crnom i vojvođanskih autonomaša sa jedne, kao i Dostojnih i njima sličnih sa druge strane jasna su indikacija namere vlasti. Međutim, ključni udar nije trebao jer nije ni mogao da dođe sa ekstrema. Ključni udar je bio planiran preko tzv. „državotvorne opozicije“ (DSS, POKS, Dveri i Zavetnici) čija je jasna namera koja je čak i javno izrečena bila da se formira neka vrsta nacionalne kolone unutar protesta uz obrazloženje da je narod izmanipulisan i da ga preuzimaju građanisti. Boško Obradović je čak javno izračunao da bi ta nacionalna kolona koja bi se formirala imala 50 mandata na izborima. Praktično od subote 27. maja kada su „državotvorci“ prvi put došli na protest krenulo se sa javnim urušavanjem istog. Srećom pa je narod prozreo tu igru te se nakon nekoliko dana stvar raščistila saopštenjem Milice Đurđević Stamenkovski o tome kako Zavetnici neće da imaju ništa sa kako kaže prozapadnom opozicijom, tako da će ostati zanimljivo videti dalju dinamiku odnosa nje i Boška Obradovića. Dodouše, moguće da je po sredi i neka vrsta igre po principu da umiljata „državotvorna opozicija“ dve mame sisa.

Kako nisu prošli udari preko raznih satrapa, naredna faza pokušaja gušenja protesta ići će kroz sredinu i to preko pokušaja kupovine nekoga od deklarisanih organizatora. U tom pogledu vlast je angažovala i međunarodne lobiste koji sufliraju nekim liderima opozicije u Srbiji kako je Vučić i dalje jak kod stranaca i kako ne treba da se nadaju da je gotov. Uz tu priču ide i preporuka kako je potrebna deeskalacija i sklanjanje naroda sa ulice te vraćanje u institucije. Iz toga što čujem deluje mi kako će ovaj letnji prelazni rok na srpskoj političkoj sceni biti mnogo zanimljiviji od fudbalskog prelaznog roka. Vlast ne žali novce da u svoje redove dovede neka zvučna pojačanja. Srećna okolnost je ta što niko od nas nema autoritet nad pobunjenim narodom i shodno tome čak ni bombastični transferi u Vučićeve redove neće napraviti neke velike probleme. Takođe, stanje u taboru vlasti je jako loše, opet fudbalskim žargonom rečeno situacija u svlačionici im nije baš sjajna što je jako važno jer onda na terenu prave velike greške i otvaraju nam šanse.

Elem, postavlja se dalje pitanje šta nama valja činiti?! Prvo, mora se jako voditi računa da se brzo eliminišu oni koji rovare kako se ne bi na njih trošila velika energija. U tom pogledu ključno je da se ne odustaje i ne menja spisak zahteva protesta. Iako je taj spisak manjkav i verovatno bi svako na njega mogao dodati nešto ili nešto skloniti, ali sada je taj aklamacijom usvojeni usmeni dokument glavni legitimitet koji svi mi zajedno imamo. Srećna okolnost je što je na spisku zahteva i onaj o ukidanju nacionalne frekvencije za televiziju Pink. Da nije bilo tog zahteva ova naša tiha srpska revolucija ne bi imala praktično nikakve šanse za uspeh. Naime, Pink je simbol propasti punih trideset godina unazad. Nije bilo društvene i političke tragedije, a da Pink u tome nije imao udela. Od promocije i reklamiranja ratnih profitera, kriminalaca, prostitutki do reklame i potpore bukvalno za svaku vlast. Na ovaj način Pink je postao nešto poput Bastilje u predrevolucionarnoj Francuskoj. Čisto radi podsećanja, Bastilja je bila kula u Parizu koja je služila kao zatvor mahom za političke zatvorenike. U tadašnjim političkim igrama i nadmudrivanjima oko toga da li će pre vlast da izvede državni udar ili narod revoluciju, udar na Bastilju i njen pad 14. jula 1789. označio je pobedu naroda. Valja primetiti da nije izvršen napad na kraljevski dvor u Versaju niti na neku drugu državnu instituciju već na omraženi simbol. I upravo je pad tog omraženog simbola označavao pad sistema tako da danas nikome nije previše interesantno to što su Luj XVI i Marija Antoaneta zvanično sa vlasti zbačeni 1792. i konačno pogubljeni oktobra 1793. već se pad Bastilje slavi kao nacionalni praznik Francuske.

Otuda je značaj pada Pinka u ovom momentu važniji od pada samog Vučića jer čak i da Vučić sutra ode, a ostane Pink, neće doći do promene sistema. Iz tog razloga je ponoviću to još jednom, ključno da se bez obzira na brojne druge političke izazove i događaje poput najnovije izdaje na Kosovu ne odustane od postavljenih zahteva i da se oni ne menjaju na bilo koji način. I sam Vučić je svestan tog simboličkog značaja Pinka i otuda je spreman da ga brani do kraja. Videli smo da je u cilju pokušaja umirivanja narodne pobune škola u čitavoj Srbiji praktično ukinuta dekretom, bukvalno preko noći i bez konsultacija sa nastavnim kadrom. Istovremeno Zadruga je i dalje aktuelna i biće završena manje više kada je bilo i planirano, a na ime pretrpljenog „duševnog bola i patnje“ vlast će preko Telekoma vlasniku Pinka isplatiti ogromne pare kroz kupovinu jedne od firmi u kojoj ovaj ima svoj udeo. Uz to, Vučić je odlučio da ojača simbol zla tako što je u pomoć Pinku poslao i novu televiziju Informer čime jasno pokazuje da sprema fortifikaciju za konačni obračun.

Ulazimo dakle u završnu fazu. Moramo zadržati jednu kolonu kroz koju treba uvećavati potencijalnu energiju narodnih masa. Drugo, moramo se usmeriti prvo ka rušenju simbola Pinka. Dan oduzimanja frekvencije ovom mediju biće u istoriji označen kao dan prve srpske mirne revolucije. Znam sigurno će mnogi koji ovo čitaju pomisliti da Vučić neće pasti bez fizičkog obračuna i da je nežna revolucija u našem slučaju isključena. I ti ljudi koji tako razmišljaju su možda i u pravu, al ako vlast ne bude htela mirno da se povuče valja na pameti imati stihove Branka Miljkovića: „ko ne ume da sluša pesmu, slušaće oluju“.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane