Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekonomija

Stvaranje zavisne, porobljene i eksploatisane ekonomije (16)

Dolarski paradoks i alhemija

Razvojna paraliza privrede, socijalnog i društvenog sistema. Svedoci smo opšte paralize privrednih tokova i poslovanja uzrokovanih širokom virusnom (brzo širećom) infekcijom. Međutim, ova nova kriza samo je produbila probleme i otkrila sve slabosti privrede, društva i sistema na kojem funkcionišu, smatra prof. dr Slobodan Komazec.

Prof. dr Slobodan Komazec

4) Zloupotreba dolara u nacionalne ciljeve SAD i brojne intervencije u svetu

SAD kupuju realna dobra od drugih država za svoj dolar - koji se štampa po volji i sopstvenim potrebama. Svojom valutom SAD finansira svoj ogroman uvoz, ali i ogromne vojne i paravojne rashode širom sveta. Ta zelena novčanica dobila je natprirodnu moć da se njom kupuje sve u svetu, ruše vlade i države, vode ratovi i dr. Nisu postojale granice emisije dolara. Niko to pitanje nije ni mogao postaviti. Oni koji su to pokušali neslavno su završili 8Libija, Irak, Čile i sl.)

Prevrat dolara nastao je onog trenutka kada je dolar kao nacionalni novac, postao i svetska rezervna valuta i poluga uticaja i moći SAD u svetu. Finansijska dolarska moć i zloupotreba dolara u nacionalne ciljeve SAD , kojim se sve kupuje u svetu, finansira sve u sopstvenoj privredi - čak iz čiste emisije - najveća je suprotnost savremenih svetskih finansija. „Kriza dolara" je automatski i finansijska kriza u svetu.

Finansijski slom SAD prelio se i oslabio ostatak sveta, pri čemu je dolar trenutono „ojačao". Cilj „jačanja" dolara u krizi je poznat, kao i postepeno povećanje kamatne stope (u osnovi za privlačenje kapitala iz sveta i pokazivanje svetu da je dolar čvrst i stabilan).

Dolar se koristi za finansiranje ogromnih vojnih rashoda vojne intervencije u svetu, pokriće budžetskog deficita, izvoz kapitala i ogromnih kupovina realnih dobara po svetu, bez da se odrazi na nacionalnu privredu (SAD). Uspon i zloupotreba dolara doveli su konačno do njegove krize i sloma sistema zasnovanog na njemu.

"Šakom i kapom se izdvaja za vojsku i ratove" iz budžeta SAD. Vojni rashodi doživljavaju astronomske jznose. Tako su u fiskalnoj 2008. godini iznosili 480 milijardi dolara, za 2009. planirani u visini 516 milijardi, a u 2010. godini preko 700 milijardi, 2022. oko 880 milijardi. Finansiranje protivraketnog štita u Poljskoj i Češkoj koštalo je 720 miliona dolara (u 2008. godini to je iznosilo "svega" 225 miliona). Celi projekat će koštati 4,7 milijarde dolara. Tu je i dva puta po 70 milijardi dolara za "globalni rat protiv terorizma". Koja bi to država bez "rezervne valute" mogla finansirati? Takva država i moć ne postoji nigde u svetu. SAD su preko dolara omogućile ovakve astronomske poslove.

Samo rat u Iraku i Avganistanu do sada su koštali 1,7 biliona (ili hiljadu i sedamsto milijardi dolara). Za izvršeni prevrat u Ukrajini direktno je dato 5 milijardi dolara (diplomatskom poštom).

"Naše oružane snage moraju prestrojiti svoj potencijal i reformisati druge" (Obama). "Reforme drugih armija koje sprovode SAD u okviru raznih programa "obuči i ojačaj" ustvari predstavljaju stvaranje kolonijalnih armija u strategiji zauzimanja svetskog gospodarenja i puku predaju suvereniteta zemalja koje su SAD priznale za globalnog lidera". „Pomoć prijateljima" se svodi na marionetske režime koje su doveli na vlast kroz lokalne ratove, izazvane "revolucije" i prevrate, koji priznaju globalnu ulogu SAD, a sve pod parolom "širenja demokratije" i slobode, odnosne naroda od totalitarnih režima'' u tim zemljama.

Najveći broj država držeći devizne rezerve u finansiraju SAD kao jednu od najrazvijenijih privreda u svetu (Kina, Japan, Rusija, Tajvan, Južna Koreja i dr). U stvari te zemlje dugoročno beskamatno finansiraju potrebe SAD.

Upravo su Kina, Rusija i Japan bili najveći kupci američkih vrednosnih papira na berzama. To je dovelo do velikih potresa u bankama ovih država kada je izbila kriza na Volstritu. Berzanske krize u SAD su se redovno prelivale na sve berze u svetu. Bankarske krize isto tako.

Brojni pokušaji do sada da se izvrši reforma svetskog monetarnog i (finansijskog) sistema, nešto kao "novi Breton Vuds" do sada nisu dali rezultate. Namernom deprecijacijom dolara SAD povećavaju svoju konkurentnost i izvoz, ali to ugrožava izvoz država. Dizanje ili spuštanje kamate služi za privlačenje i „usisavanje" kapitala iz sveta u SAD.

Dizanjem kamate u cilju borbe protiv inflacije SAD hartija od vrednosti državnog trezora ili drugih hartija od vrednosti (akcije, obveznice i dr) privlače strani kapital koji u osnovi finansira ogroman platno-bilansni i budžetski deficit SAD. Visoki standard se održava na ogromnoj masi kredita, liberalnoj kreditnoj politici FEDA-a, ali i neto prilivu kapitala u SAD (koja kao "upijač" apsorbuje ogromne kapitale). Bez dolara kao svetskog novca takvi troškov bili bi nemogući.

Privreda SAD ima sve veći spoljnotrgovinski deficit. Deficit stalno raste tako da je od 217 milijardi iz 2001. godine povećan na 1.400 milijardi u 2009. godini, 1.550 milijardi u 2010. godini i preko 2 biliona u 2022. godini. To iznosi oko 10% bruto domaćeg proizvoda. Spoljnotrgovinski deficit se finansira emisijom dolara i dolarskih hartija od vrednosti koje kupuju one države koje imaju veliki izvoz u SAD, čime povećavaju svoje devizne rezerve i HOV u SAD. Time ove države finansiraju spoljnotrgovinski deficit SAD i visoku nerealnu potrošnju i standard, ali i ogroman deficit budžeta.

5) Dolarski paradoks i alhemija

U savremenim ekonomski, finansijskim i političkim odnosima u svetu dolar je postao i izvor sve većih sukoba. Često se čuje „dolar je u problemu, ugrožena je uloga svetske valute broj jedan". „Krah dolara je neminovan". Radi se o "dolarskom paradoksu" i sistemu emisije novca bez pokrića. Stoga se tvrdi da se „zelenima crno piše".

Dolar kao svetski novac je omogućio ovakve rashode i život u SAD iznad mogućnosti, na kreditnoj osnovi. Emisija dolara najvećim delom je završavala u deviznim rezervama drugih država, koje su u tim iznosom fmansirale SAD. Manji deo je završavao na domaćem tržištu (uglavnom na berzama). Kada je trebalo obarao se kurs dolara kao i bazna kamata (kao i do sada).

Rusija i Kina (kao članice BRIKS-a) međusobnu trgovinu ubuduće će obračunavati nacionalnim valutama, rublji i juanu, a ne u američkom dolaru. Umesto monopolskog položaja i uloge dolara, stvara se multipolarni sistem valuta i plaćanja.

Dolarske rezerve u svetu su veće od MASE dolara u SAD (samo je Kina držala 3,2 biliona dolara u deviznim rezervama), Rusija je isto tako držala ogromne dolarske devizne rezerve, Japan,Tajvan i dr. Kina pokušava da smanji rizik od devalvacije dolara i veliku zavisnost od njega preko diversifikacije svojih deviznih rezervi. Kina nastoji da formira strukturu rezervi u odnosu 40:40:20, što znači učešće dolara, evra i svoje valute juana.

Federalni rezervni sistem SAD kao njihova centralna (Alen Grinspen kao istaknuti neoliberal i njen direktor) je godinama provodio ekspanzivnu i liberalnu monetarnu politiku, niske kamatne stope, ekspanziju kredita, što je dovodilo do ekspanzije potrošnje, gotovo nestanka štednje, manjih poreza i sve veći budžetski deficit, ali i deficit spoljne trgovine. To je bio proces koji je destruktivno delovao na američku privredu i sistematski je vodio u krizu. Može li kurs dolara da raste na svetskim deviznim berzama u situaciji kada je privreda SAD u duboko recesiji, a finansijski sistem pred slomom? Pri tome je i bankarski sistem u velikim problemima - kada treba spasavati od bankrota.

Kako je moguće da se desi da su SAD doživele finansijski slom, koji je oslabio svetsku privredu, banke i finansije, a da njena valuta i pored ogromne emisije ojača. Otkriveno je da je to "vešta spekulativna akcija američke monetarne vlasti, koja nastoji da sadašnju veliku finansijsku krizu iskoristi za svoje ciljeve i interese. Pošto je tražnja kredita opala, kamata se može podići naviše da bi se naglo vratio kapital u SAD i povećala tražnja dolara, čime bi se u uslovima svetske finansijske krize i krize na berzama obveznice američke vlade prikazale kao ulaganje za investitore.

Možete li zamisliti potrese u svetskoj privredi i finansijama da slučajno dolar devalvira. Devizne rezerve i sva potraživanja drugih država prema SAD bila bi za taj procenat obezvređena, a kupovna moć smanjena. Time bi se SAD jednim potezom oslobodile ogromnog tereta spoljnih dugova, ali i platnobilansnog deficita. Ko je u tome može sprečiti, osim unutrašnjih prilika u SAD.

Posle 11. septembra 2001. FED je emitovao više novca i ubacio u opticaj nego u celoj prethodnoj istoriji dolara od preko 200 godina. Poslovne banke su ubacile daleko više novca preko "inovativnih finansijskih proizvoda" - čisto virtuelno zabeleženi u kompjuterima. Ovi bankarski „finansijski proizvodi (fjučersi, opcije, hedž-transakcije) postali su opasni onog momenta kada su se dalje mogli prodavati, ali i osiguravati kod vodećih osiguravajućih društava. Ovi proizvodi stvaraju sopstvenu cirkulaciju, umnožavajući se bez kontrole i gotovo neograničeno. Iza svega toga stoji dolar.

Zbog zloupotrebe dolara u nacionalnoj i svetsko privredi, nova finansijska kriza ponovo izbacuje na površinu "problem dolara" i nužnost reforme svetskog monetarnog sistema. Dolar već gubi poziciju glavne svetske valute, uz jačanje uloge evra (i učešća evra u svetskim deviznim rezervama). Sve veći značaj evra kao jedinstvene valute 18 država Evropske unije je realna "nova globalna stvarnost". To predstavlja kraj ere dominacije dolara - koji treba u ovoj fazi da se svede na novac regionalnog značaja, a kasnije isključivo nacionalnog značaja. Istina i evro u poslednje vreme je u krizi zbog ogromne emisije ECB ipada vrednosti evra.

Rađaju se ideje o stvaranju više valutnih zona sa regionalnim valutama u međusobnim obračunima i plaćanjima (zona rublje, zona jena, zona evra, zona juana, latino-američka zona sa novom zajedničkom valutom i dr.). Zahvaljujući ekonomskoj snazi Brazila, naftnim rezervama Venecuele, ogromnoj poljoprivrednoj proizvodnji Argentine - mogla bi se stvorili sopstvena valutna zona. Svet sve više traži suštinsku reformu svetskog finansijskog monetarnog sistema i svetskih institucija koje su postale i ostale proizvod grupe najrazvijenih zemalja, ali i MMF, Svetske banke i STO (pod dominacijom SAD). Stoga je i sistem breton-vuds i ušao u ozbiljnu krizu.

Odgovor razvijenih je bio da se samo poveća uloga i sredstva MMF (sa 250 na 500 milijardi, a kasnije i na 750 milijardi dolara), bez bilo kakve reforme mehanizma funkcionisanja Međunarodnog monetarnog fonda. Fond ostaje i dalje poluga uticaja i ucene država - dužnika od strane SAD i razvijenih država - kreditora.

Dok dolar ne „siđe sa trona" svetske rezervne valute, svetska privreda će periodično ulaziti u krize i lomove., bez obzira da li će se po spoljnoj manifestaciji javljati kao kriza berzi, kriza dolara, ekonomska kriza, finansijska kriza i sl. Neoliberalni i monetaristički model doživeo je svoj potpuni slom, što je iz temelja poljuljalo sve stubove neoliberalnog kapitalizma. Kapitalizam nije "idealan i večiti sistem", kako su smatrali mnogi ekonomisti - klasičari. Neoliberalizam je "otvorio" nacionalne privrede, učinio ih ranjivim i nezaštićenim za prodor zapadnog kapitala i neviđenu eksploataciju realnih dobara preko virtuelnog kapitala i dolara bez bilo kakve realne osnove ili pokrića. Bezvrednim papirom kupovalo se po svetu sve do čega se dođe, vode se ratovi, vrši astronomsko naoružanje, lome "neposlušne" i nepoćudne države - sve u interesu izmišljene "demokratije" - koja se izvozi u te zemlje. U osnovi, radi se o stvaranju "perifernih privreda i država" u interesu krupnog zapadnog finansijskog kapitala. To je i osnovni smisao Vašingtonskog konsenzusa i njihovog "novog svetskog poretka".

Da li je kriza dirigovana?

Kriza se godinama kumulirala. Nezajažljivi finansijski kapital i njegove institucije (MMF, Svetska banka i Svetska trgovinska organizacija - STO) rušili su sve pred sobom u "stvaranju" rofitai na nepostojećem kapitalu. Deficiti su eksplodirali, ogromni vojni i neproizvodni rashodi takođe - lom je morao uslediti. Deregulacija bankarskog sektora i berzanskog poslovanja otvorili su prostor za nekontrolisano povećanje kredita i dugova stanovništva i privrede, ali i stvaranje spekulativne ekonomije - koja je zadominirala.

SAD su od osamdesetih godina („reganomika") prešle na politiku neumernog trošenja, iznad svojih mogućnosti. Javlja se „politika arogancije, lenjost i bahatost". Besplatna vožnja je pri kraju, cena dosadašnje neumerenosti se mora platiti. I pored „upumpavanja" do sada (2023.godine) preko 30,2 biliona dolara u povećanje likvidnosti banaka i osiguravajućih društava, oživljavanja plaćanja i kreditiranja, nema šanse da se iz emisije dolara stvara realni kapital. Kriza je tek zahvatila realni sektor privrede. Ona će potrajati duže od svih dosadašnjih periodičnih kriza kroz koje je ciklično prolazio kapitalizam.

Mnogi bankari, vlade i ekonomisti smatraju da je u 2023.godini ulazak u recesiju na vidiku i da će opravak biti dosta dug i mukotrpan. Kriza i dalje traje, a kada će završiti - teško je proceniti. Šta će se desiti ako Kongres SAD u junu ne poveća prag javnog duga. Hoće li država proglasiti bankrotstvo.

Odustajanje ili odlaganje nužne reforme globalnog finansijskog sistema, bez obzira na postepeno smirivanje situacije nastale krizom, preti da se kriza i lomovi sve češće javljaju kao periodične finansijske krize. Izgleda kao da se svetski monetarni i finansijski sistem stvarno nalazi "na ivici ponora". Ovde se pre svega misli na MMF, Svetsku banku i STO. MMF je stvoren da se brine o globalnoj ekonomskoj stabilnosti (kursevi i likvidnost), a on se pretvorio u glavnog ideološkog propagatora liberalizacije tržišta kapitala (što je jedan od osnovnih uzroka krize). Sve je jasnija tvrdnja da MMF umesto da "gasi krize" sam ih sve više "proizvodi". Da bi se globalna ekonomija učinila stabilnom nužna je "reforma globalne finansijske arhitekture", pre svega da bi se sprečile nove krize.

Globalizacija, kao što se vidi, često zamenjuje stare diktature nacionalnih elita novim diktaturama međunarodnh finansija. Zemljama je faktički rečeno da, ako ne poštuju određene uslove, MMF ili kapitalna tržišta da će odbiti da im odobravaju zajmove. Te zemlje su u osnovi prinuđene da delimično odustanu od svojih suvereniteta, da puste da ih kapriciozna tržišta kapitala (uključujući i špekulante čiji su jedini interesi kratkoročne prirode, a ne dugoročni razvoj zemlje i unapređenje životnog standarda stanovništva) disciplinuju, govoreći im šta bi trehalo da rade, a šta ne. Podsetimo se samo novog stend baj aranžmana Srbije sa MMF i preuzetih obaveza, ali i predaje finansijskog suvereniteta na odlučivanje Fonda. To je dobar primer kako se navlači dužnička omča, dok država ulazi u sferu ucenjene države.

6) Monopol dolara u svetu i život na račun drugih država

SAD imaju monopol-valutu u svetu. U dolaru se drži najveći deo deviznih rezervi u svetu (65%). Od ukidanja pokrića dolara u zlatu (Nikson, 1971) počelo je, videli smo,"ludačko štampanje dolara". Vladajuće strukture u SAD verovale da su pronašle magičnu formulu da se može živeti na račun, što su decenijama i provodile.

SAD su sada u dugovima do guše, postupajući najzaduženija država u svetu. Javni dug )e zastrašujuće visok 34 biliona dolara. Svaki građanin je zadužen sa118 .000 dolara. Zaduživanje traje i dalje. Svaki dan dug raste za nove

4 milijarde. Budžetski rashodi se moraju drastično kresati, ali se to ne čini i ne može. Tu se pre svega misIi na vojne rashode (godišnje direktni iznose preko 880 milijardi dolara), ali i socijalne i lične rashode. Da li su ministri finansija EU razmeštali stolice na „Titaniku" koji je već udario u ledeni breg? Isto se odnosi i na G-7. Monopol valuta SAD omogućava joj ne samo da stvara gotov novac, već i ogroman broj i iznos platnih kartica.

Do kraja 2010. godine u SAD je izdato 183 miliona kreditnih kartica na kojima je narastao dug od 853 milijarde dolara. Svaki građanin SAD ima po tom osnovu zađuženost od 56.000 dolara. Može li ekonomija dugova da izdrži ovakav teret emisije gotovog i sekudarnog novca, uz ogromne dugove i deficit budžeta? Dug je stvorio autonoman proces svoga povećanja. Zaduživanje SAD počelo je već sredinom veka. Dobro je to videti radi ilustracije da je politika zaduživanja dugoročni proces, ali je eksplozija nastala od krize 2008. godine. Dinamika rasta javnog duga bila je sledeća:

Paradoksalna je situacija da od 14,3 biliona ukupnog duga (2010.) na dug prema drugim državama otpada 4,5 biliona. Od toga na Kinu otpada početkom 2011. godine 1,2 biliona.Prema Japanu dug iznosi 885 milijardi dolara, V. Britanija 272 milijarde, izvoznice nafte 212 milijardi, Tajvan 155, Rusija 651 milijardu, Honkong 134, Švajcarska 107 milijardi dolara. SAD uživaju „iznuđeno poverenje" svetskih finansijskih krugova i instalisanih (kontrolisanih) vlada, ali i njihovih centralnih banaka.

Dolar dakle, dakle, služi kao instrument održavanja visoke nacionalne potrošnje, nezavisno od domaćeg bruto proizvoda, održavanje nezarađenog standarda, da bi ostali svet finansirao takvu rastrošnu potrošnju. Život na račun drugih se nastavlja sve dok je dolar istovremeno nacionalna i svetska valuta. SAD će učiniti sve da očuvaju taj "tron dolara". Afera i stvarna smena direktora MMF Stros Kana nije ništa drugo nego zaštita dolara i dominacije nad MMF od strane SAD. Naime, čim je dao izjavu da dolar koji je oslabio i više ne odgovara arhitekturi svetske privrede i odnosa snaga u njoj (narastanje snage Kine, Rusije, Brazila, Indije) i da bi globalnoj ekonomiji sada više odgovaralo da se formira valutna korpa MMF u kojoj bi se dolar zamenio nizom snažnih valuta (evro, juan, rublja, rial i dr.) došlo je do stvarnog montiranja afere i ostavke Stros Kana.Dirnuo je "sveto pismo" Vašingtcn-Vol Strit konsensusa tj. potpunu kontrolu nad novcem od strane Vašingtona preko dolara i MMF (još od Breton Vudsa). Dakle, razmišljao je o alternativi dolaru, ali je viđen i kao favorit (socijalista) na izborima za predsednika Francuske već omrznutom Sarkoziju (ali otvorenom satelitu američke politike u Evropi). Ugroziti hegemoniju dolara, a istovremeno se kao Evropljanin zalagati za dodatna sredstva da se otkloni kriza evrozone (pomoć Grčkoj, Portugalu, Irskoj, Španiji i dr.) neoprostiv je greh. "Big Money" Vol Strita koji prosto upravlja svetskim berzama, ali i MMF kao institucija koja čuva dolarski standard, nisu mogla da propuste priliku da otklone ovakve ideje. "Egzekutor je bila Imperija, taktička meta Evropska unija, a neposredni izvođač radova CIA.". Nastupila je falanga monetarnog terora u svetu neoliberalnog zločinačkog udruženja. Samo razmišljanje (ideja) o zameni dolara drugim novcem skupo se plaća.

Kan je izdanak neoliberalizma i gorke medicine MMF kojom ''veiiki novac" Vol Strita i FED-a maskirani u strukturalne reforme razara socijalna tkiva nesrećnih primalaca kredita. MMF je od osnivanja do danas postao poluga američkog Trezora pod kontrolom Vol Strita. Monetarna gorka pilula koju gutaju dužnici u krizi je u stvari administrativni tim zemljama u nevolji, sve u interesu banaka kreditora i multinacionalnih korporacija.

Imperija smišljeno gura EU u dublju krizu, posebno evrozonu, jer slabljenjem evrozone i evra kao valute - dolar postaje "sigurna luka" i mesto za plasmane kapitala iz sveta. To je perpetuiranje hegemonije SAD u svetskoi ekonomiji i finansijama. Finansijska alhemija dolara tada može da traje i dalje.

3. Blagostanje i visok standard na eksploataciju drugih država

1)Blagostanje i visok standard na osnovu dolarske moći i monopola valute

Dominacija dolara SAD u svetskom monetarnom sistemu je neosporna, kako po plaćanjima, tako i po sastavu svetskih monetarnih rezervi. U strukturi monetarnih rezervi, nakon demonetizacije zlata (1971.), uloga i značaj dolara su povećani i do 75-80% ukupnih rezervi. Dolar tada nije postao „bumerang valuta", naime da se svaka emisija dolara u svet (plaćanjima roba i usluga) ponovo javlja na tržištu SAD vršeći pritisak tražnje na domaća robna tržišta. Zadržavajući se u deviznim rezervama ustvari se trajno emituje likvidnost u svetsku privredu, čime dolar ostaje trajno u toj cirkulaciji i „blokiran" u deviznim rezervama drugih država.

Država koja ima nacionalni novac istovremeno kao i svetski novac (SAD) ima ogromne koristi u odnosu na druge države. Ovo se odnosi na sledeće:

)Emisija novog dolara nema realna ograničenja, osim monetarne politike i ukupne politike SAD,

2)Kupovna snaga SAD na svetskom tržištu gotovo nema ograničenja - sve se može finansirati novom emisijom dolara,

3)Običnim papirom („papirnim vinjetama") mogu se u svetu kupovati realna, finansijska i intelektualna dobra, ali i finansirati svi podobni režimi,

4)Preko finansijskog tržišta i novčanih derivata i surogata novca, kroz budžet SAD, mogu se finansirati astronomski izdaci za vojne potrebe i vođenje ratova u svetu, brojne intervencije, rušenje režima u nepodobnim državama,

5)Dolar se koristi kao stimulans i doping (uz nisku kamatnu stopu) razvoju domaće privrede, a zatim se izvozi inflacija u svet i nezaposlenost,

6) Briga za stabilnost dolara se prenosi na sve ostale države koje imaju devizne rezerve u dolarima ili su plasirale nacionalnu štednju u kupovinu trezorskih zapisa SAD. Time druge zemlje finansiraju budžetski deficit i platno bilansni deficit SAD koji dostižu astronomske razmere, bez nužnog ograničavanja nacionar javne potrošnje („dolar je naš novac, a vaša velika briga"),

7)Sve svoje ogromne vojne i paravojne rashode SAD mogu finansirati dolarima, koji se zatim odliva u svet,

8)Ne postoji kontrola monetarne emisije, kao ni kontrola kapitala, što vodi prelivanju krize na druge države,

9)Da bi došle do dolara i vršile plaćanja obaveza druge države moraju izvesti robu i usluge ili dobiti kredit u dolarima, čime se tražnja dolara stalno povećava.

Dolar se ustoličio kao rezervna valuta još od formiranja MMF 1944. godine u Breton Vudsu, mada tada u početku kao alternativia zlatu. Postepeno je, videli smo, zlato nestajalo iz prometa, istiskivano od dolara, čime je dolar postao osnovno međunarodno sredstvo obračuna i plaćanja.

Direktori FED-a (Ben Barnanke, Pol Voker i dr.) su u osnovi na području finansiranja i bankarstva kao Henri Kisindžer na području politike (širenje dolarske imperije koja prati politiku vojne i geostrateške aspiracije Imperije (SAD).

Da li direktori FED-a kontrolišu novac (dolare) ili se nalaze određeni „ljudi iz senke" koji upravljaju Federalnim rezervama i Njujorškom berzom? Da vidimo neke činjenice.

Sada ustvari (Rotšildi) kontrolišu novac u SAD, a time kontrolišu i državu. „Nije važno kakva marioneta sedi na tronu bankarske imperije, čovek koji kontroliše puštanie novca u Britaniju, kontroliše i britansku imperiju, a kontrolišem puštanje novca u Britaniju" (Natan Rotšild). Da navedemo i drugog autora koji je to vrlo otvoreno rekao.

„Oni koji kontrolišu tokove novca u svakoj državi su apsolutni gospodari cele industrije i trgovine. I kada shvatite da je celi sistem veoma lako kontrolisati... sa nekoliko moćnih ljudi na vrhu, vi počinjete shvatati kako niču periodi inflacije i deflacije". (Džejms Gerfild, predsednik SAD 1818.). Kao da je Gerfild živeo u naše vreme i tou periodu početka globalne finansijske krize i upravo takvih aktera krize u bankama i berzama SAD.

„Ako američki narod nekad reši da kontroliše štampanje novca prvo kroz inflaciju, a zatim kroz deflaciju, banke i korporacije...će lišiti narod sve svojine do tada, dok se njihova deca ne probude bez svojih kuća na kontinentu koje su zauzeli njihovi očevi".(Tomas Džeferson, 1878.).

Misao kao da je izrečena juče! Scenario nove krize upravo se odvijao po navedenom objašnjenju i najavi. Finansijska kriza 2008. godine, to je u potpunosti potvrdila.

Zakon je „dao bankarima izuzetno opasnu vlast pravljenja novca". Zakon o Federalnom rezervnom sistemu potpisan je 1913. godine (gotovo na prevaru za vreme božičnih praznika 23.12.1913. mada je obećano da se tada neće donositi). Smatra se da je to bila velika zavera međunarodnih bankara - grupe stvorene za uništavanje nacionalnih država preko izazivanja ratova, revolucija i kriza. Kakva strategija i vidovitost! Rotšildi vladaju Federalnim rezervnim sistemom SAD, ali i Engleskom bankom (Bank of England).

Nosioci akcija FED-a su krupne privatne banke i finansijski magnati. Tu se nalaze: Rotšild, Braća Lazar, Izrailj Mozes, Šifi banka, Varburg banka, Morgan, Goldman - Saks.

Najveći deo su stranci, koji vladaju FED-om, a preko FED-a i dolara drže u rukama i kroje sudbinu najvećem delu planete. Da li je čudno da ova grupa moćnih finansijskih magnata i bankara povremeno kreira i krize, lomove na berzama, bankrotstvo konkurentnih banaka - zgrćući pri tome ogromne milijarde dolara na špekulacijama. Oni upravljaju krizama, a ne savremene državne vlade. SAD su postale „bankrot država" koja je u potpunosti prešla u vlasništvo kreditora. Osnovana je tvrdnja da je za najtežu ekonomsku krizu i finansijsku katastrofu od Velike depresije do danas krivo 25 ljudi upravo iz ovog finansijskog sloja - finansijske svetske oligarhije. Postoje tvrdnje da oni stoje i iza procesa ujedinjenja evropskih država u AU.

Da li će odlučiti i režirati raspad ovog objedinjenog dela Evrope? Kada im zapreti integracija Evrope i evro valuta a ugrozi im vitalne interese ne treba odbaciti ni takvu strategiju.

Odedolarizaciji je govorio još 1965. godine Žiskov Esten kada je kritikovao privilegije koje dolar omogućava SAD. Ni jedna valuta pojedinačno ne može da ugrozi dolar kao svetsku valutu. To se vidi i iz učešća glavnih valuta danas u deviznim rezervama sveta.

Dakle, dominacija dolara u deviznim rezervama (i u međunarodnoj trovini) i dalje je dominantna.

2) Vojna dominacija, pokoravanje i stvaranje „zona od nacionalnog interesa" SAD

Ratna mašinerija i ogromni vojni rashodi i razvijen vojno-industrijski- kompleks su druga poluga. Danas SAD imaju baze u 144 od 192 zemlje članice UN. Mnogi su ponovo oživeli tezu daje Drugi svetski rat bio „najbolji lek" za izlazak iz krize 1929 - 1933. godine. Država je postala talac vojnog lobija i mašinerije. Neki smatraju daje rat nužnost i da će se nakon njega pojaviti novi model globalnog upravljanja i odnosa u svetu. Samo ne znam na koga? Ko preživi!

„Ludacima na vlasti treba Treći svetski rat, ali će se on voditi prljavim bombama, biološkim i hemijskim oružjem, tehnostrateškim oružjem, a to je tada poslednja bitka čovečanstva"16 (Džerald Selente).

Proces u svetu nije globalizacija, već multinacionalizacija sa megabankama i multi korporacijama (kao nosiocima svetskog finansijskog kapitala i interesa). U svetu danas cirkuliše 880 biliona i finanskijskih derivata, a postoji samo 84 biliona bruto proizvoda. Dakle deset puta više cirkuliše novca u odnosu na stvoreni bruto porizvod.

Deficit budžeta i javni dug se naglo povećavaju, a time i disproporcije u razvoju nove krize.

Samo isplata kamate na javni dug u 2010. godini u SAD iznosi 536 milijardi dolara. Isplate kamata, normalno, vrše se iz poreskih prihoda koje plaćaju svi slojevi društva, dok kamate i obveznice zajmova naplaćuju bogati slojevi društva, što dovodi daljnjem socijalnom i ekonomskom raslojavanju i diferencijaciji u okviru kapitalističkog društva. Istovremeno dolazi do otupljivanja oštrice progresivnog oporezivanja (veće opterećenje bogatih) i prevaljivanje tereta poreza sa bogatih na siromašne slojeve. Socijalni efekti poreske politike gotovo su neutralizovani.

Vojni rashodi dobijaju astronomske iznose. Trka u naoružanja katastrofalna u celom svetu. Ovde se radi samo o direktnim vojnim rashodima. Indirektni koji proističu iz vojne industrije, angažovanja u svetu, lokalnih ratova, antiraketnog štita, atomskih istraživanja i sl. nisu javno publikovani. Samo na pet država (SAD, Kina, Rusija, Indija, Saudijska Arabija) otpada preko 62% vojnih: rashoda u svetu.

Državni kapitalizam ili savremeni imperijalizam i neokolonijalizam danas predstavlja simbiozu političkog i ekonomskog vojno: - tehnokratskog odlučivanja. U takvim uslovima u pogledu vojnih rashoda možemo rezonovati sledeće:

1)Vojna ekonomika ima i dalje sve klasične karakteristike parazitizma uz istovremeno sve veći trend širenja;

2)Osnovna karakteristika javnih rashoda je njihova stalna ekspanzija;

3)Vojna ekonomika ima u savrmenom državno - monopolističkom kapitalizmu veliki uticaj na celokupnu ekonomiku tih zemalja, ali uglavnom u negativnom smislu. Vojna snaga se javlja kao „sistem odvraćanja" i uspostavljanja nekakave ravnoteže straha.

Smatra se da u vodećim kapitalističkim zemljama (npr. u SAD) vojna ekonomika čak dominira nad privatnom i proizvodnjom za ostale potrebe, što je često čini presudnim faktorom u ponašanju celokupne privrede.

3)Pohlepne novčane psihopate

Najveći deo ovako „stvorenog" fiktivnog novca otišao je u spekulativnu sferu, u spekulacije banaka i berzi, kupovinom hartija od vrednosti visoko zaduženih država u smanjenju tereta njihovih spoljnih dugova (Grčka, Italija, Portugal, Španija i dr.), tako da emisioni novac pokriva budžetske rashode i kamate na spoljne dugove - da bi ove države ostale likvidne i uredno izvršavale dospele obaveze po dugovima. Inače, to je mehanizam protiv masovnog bankrota niza država i sigurnog raspada EU i evrozone. To što se banke Nemačke, Francuske, V. Britanije i SAD kupujući ove hartije od vrednosti isisavale ogromne kapitale i profit iz visoko zaduženih država - to će se tek kasnije otkrivati. Sada to funkcioniše kao analgetik protiv velikih bolova i nesanice.

Enormna emisija novca bez bilo kakvog realnog pokrića ulazi, videli smo, u spekulativnu ekonomiju ili za „lečenje" ogromno naduvanih deficita u budžetima ili za olakšavanje tereta javnih dugova (za sprečavanje bankrota banaka i država) i nema onu stimulativnu razvojnu funkciju u oživljavanju posustale i gotovo zamrznute realne privrede.

Spekulacije u finansijama sada dominiraju, a pohlepne novčane psihopate ne brine razvoj i zaposlenost radne snage, dok socijalni problemi za njih i ne postoje, a u stvarnosti su na granici eksplozije.

Popunjavajući emisijom novca i novčanim surogatima finansijsku sferu i banke, centralne banke im omogućavaju ulazak u spekulacije, zgrtanje ogromnih profita „stvorenih" u finansijskoj sferi. Kamata i profit se odvajaju od realne ekonomije i njenih rezultata, pretvarajući se u nekakav oblik otuđene i „paralelne" ekonomije. Novčani kapital se "popunjava" novim novcem. Gde treba da cirkuliše dohodak i štednja (akumulacija) sada cirkuliše i "oplođava" se fiktivni kapital. Finansijski balon je ponovo naduvan do pucanja. Moć i prokletstvo novca stvorili su novu funkciju dominacije i upravljanja društvima i državama. Pojedinac je otuđen i bespomoćan. Takav sistem mu je direktno suprotstavljen. Dobro je proučiti knjige Džona Perkinsa: Ispovesti ekonomskog ubice (2004), i Nove ispovesti ekonomskog ubice (2006), ali i studiju Momira Bulatovića: Nevidljivi lanci - moć nepostojećeg novca (2018).

Upumpavanje ogromne mase likvidnog novca ubzo je imao za posledicu inflatorni pritisak i velike preraspodele sistemom cena. Realne plate i naknade će i dalje opadati, a time i mogućnosti povećanja štednje i potrošnje. Od dinamike oživljavanja kreditne funkcije banaka zavisi ponašanje lične i

investicione potrošnje. Visoki rizici i neizvesnost i dalje ostaju, što koči dugoročne investicije. Zbog velike opreznosti spekulativni kapital (u hartije od vrednosti) će se sporo oporavljati, a time i berzansko poslovanje.

Dakle, ogromna količina novca je prosto upumpana u bankarski sektor (indirektno i u javni sektor), pri čemu se najveći deo odlio u „crnu rupu" spekulativne ekonomije. To su te mračne strane deregulisanog tržišta i kapitala. Finansijska alhemija i doping nisu uspeli da pokrenu i ožive realnu ekonomiju i investicije. Banke su samostalno odlučivale o plasmanu ovih poklonjenih sredstava i najveći deo plasirale u kupovinu državnih hartija od vrednosti, jer je privreda već prezadužena i loš dužnik, a država siguran. Istovremeno je, bez obzira na preporuke o potrebi vođenja visoke i realne kamate (iznad stope inflacije), došlo u svim državama ranije do velikog obaranja referentne kamate ili kamate centralne banke. Poznato jeda je referentna kamata u SAD u krizi 80-ih godina bila na visokom nivou od 10-12% da bi početkom krize u 2008. bila spuštena na 5%, a od oktobra 2008. dalje obara na 1%. Ni to nije bio dovoljan „podsticaj" tražnji i razvoju, tako da se 16 decembra 2016. snižava na nulu i povremeno na 0,25%. U 2018. je postepeno povećavana na 1,5 do 1,75% s tendencijom daljeg povećanja na 2-2,5%. Slično se događa i u V. Britaniji gde se referentna kamata snižava sa 6% na svega 0,5%. U poslednjoj godini referentna kamata u SAD raste na 5,5%.

Država na bazi neomonetarizma i liberalizma ne nalazi izlaz iz ove krize. Novi „životni dah"' privredama traže u dodatnoj masovnoj emisiji i „stvaranju" bankarskog i „nebankarskog" (fiktivnog, virtuelnog) novca. Životno je postalo važno upumpati dodatnu likvidnost i tražnju i omogućiti lakše pretvaranje realnih dobara i kapitala u novčano - finansijski kapital. Jer, postojeći model kapitalizma „bez duše" i pljačkaškog spekulativnog (nekontrolisanog) kapitala - dovodi do razaranja ovog tipia kapitalizma. „Umiranje krupnog kapitala" pokušava se sprečiti enormnom emisijom novca. Poučeni iskustvom Japana koji pati od višedecenijske deflacije (i niske stope rasta), koji se prvi okrenuo tzv. „kvantitativnom monetarnom popuštanju" (već od 2001. godine) i emitovao 4,5 biliona dolara u spašavanju ekonomije, ali bez pokretanja inflacije, većina razvijenih privreda se okrenula istom metodu. Pre ostalih SAD su prve nastavile politiku „kvantitativnog popuštanja" (ustvari, prosto rečeno, vrlo ekspanzivne monetarne politike) već krajem 2008. u toku krize. Kupovinom trezorskih zapisa i hipotekrniih hartija od vrednosti u nekoliko emisija FED je povećao plasman za 4,5 biliona dolara. To je samo emisija FED-a, bez poslovnog bankarstva. U periodu krize 2008-2020. godine ukupno je „stvoreno" bankarskog i nebankarskog novca (2,4 biliona dolara).

Osnovno pitanje od kojeg u analizi polazimo jeste: kako će se završiti ova kriza dolara u sklopu opšte finansijske krize, a kako kriza evro zone. Dolar je već osamdesetih godina (od Breton Vudsa 1944. i osnivanja MMF) postao osnovna svetska valuta, ali je zadržao i dalje sve funkcije nacionalne valute. Ukidanjem pokrića dolara u zlatu (1971) dolar nema nikakvo zlatno pokriće, a njegovom ogromnom emisijom u svet i zloupotrebama od strane novčanih magnata i američke Centralne banke (FED-a) prestala je i nužna veza i sa robnim pokrićem. Eksplozija dugova, razvojem sekundarnog ili fiktivnog novca u obliku „derivata novca" sama sfera novca je dovedena gotovo do apsurda. Pri tome je potpuno izgubljena,kontrola mase novca i novčanih tokova, kako u SAD, tako i u svetu.

U svetu se sve više postavlja zahtev da se umesto dolara kao svetski novac uvede nova „korpa valuta" u koju bi uz dolar ušli i kineski juan, ruska rublja, japanski jen, funta i evro. Sistem bi se formirao slično formiranju „specijalnih prava vučenja" kod MMF. SAD će učiniti sve da do toga ne dođe i da dolar i dalje ostane na pijedestalu svetske valute.

Istovremeno, SAD će učiniti sve, bilo prikriveno, bilo otvoreno, da se Evropska unija kao projekat integracije država Evrope raspadne, a posebno evrozona i evro (kao glavni konkurent američkom dolaru u svetskim monetarnim rezervama i plaćanjima).

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane