Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Analiza

Noam Čomski: „Rekvijem za američki san: 10 principa koncentracije bogatsva i moći"

Strah, novac i kontrola masa

U knjizi „Rekvijem za američki san" Noam Čomski analizira načine koje je grupa bogataša upotrebila kako bi ugušila demokratske procese i preuzela svu vlast u svoje ruke. Čomski je identifikovao deset principa koncentracije bogatstva i moći u Americi: suzbijanje demokratije, oblikovanje ideologije, reforma ekonomije, prebacivanje tereta na srednju i nižu klasu, gušenje sindikata i pokreta solidarnosti, izborni inženjering, upravljanje preko regulatornih tela, upotreba straha za kontrolu masa, proizvodnja pristanka kao sredstva kojim se narodom manipuliše lakše nego primenom sile. Čomski je svakom od tih deset principa posvetio posebno poglavlje, uz koje je dodao delove važnih tekstova, koji su uticali na njegovu analizu i doveli ga do ovih zaključaka.

Priredila: I. Jovanović

Industrija odnosa s javnošću fenomen je koji se razvio u "najslobodnijim zemljama", u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama. Sasvim je jasan razlog tome. Pre sto godina postalo je jasno da neće biti lako narod kontrolisati silom. Previše slobode izboreno je radničkim organizovanjem, u parlamentima mnogih zemalja pojavile su se laburističke stranke, žene su počele da se bore za pravo glasa na izborima, ravnopravne uslove obrazovanja i rada...

Kao u šezdesetim godinama prošlog veka, demokratija je postala opasna, a reakcija je na neki način bila slična. Ključnu ulogu odigrao je razvoj industrije odnosa s javnošću. Vodeća intelektualna figura tog razvoja i svojevrsni guru bio je Edvard Bernejs, koji je govorio progresivnim jezikom u maniru Vilsona, Ruzvelta i Kenedija, s takozvanog levog krila političkog spektra. Napisao je knjigu pod nazivom "Propaganda", a taj pojam se u to vreme koristio pošteno. Bio je to svojevrsni priručnik iz teorije razvoja industrije odnosa s javnošću. On je objasnio zašto je to važno Medisonovim rečnikom.

Rekao je da zemljom mora vladati "inteligentna manjina", što znači da je deo toga svako ko se predstavlja kao takav. Dakle, inteligentna manjina mora voditi zemlju u interesu celog naroda. Ne možete narodu prepustiti da sam donosi odluke jer će one biti katastrofalne. Ono što pritom moramo napraviti zove se "proizvodnja pristanka". Narod je preglup da to shvati, pa ćemo smisliti način na koji će pristati na ono što mi odlučimo. Eto, to je svrha postojanja industrije odnosa s javnošću.

Podrazumeva se da ljude morate kontrolisati preko onoga u šta veruju, preko njihovih stavova. Jedan od najboljih načina da se utiče na tuđe stavove jeste ono što je veliki stručnjak iz političke ekonomije, Torstin Veblen, nazvao "fabrikovanje potrošača". Ako možete fabrikovati želje ljudi, ako uspete da kupovinu stvari u u okvirima nečijih finansijskih mogućnosti učinite najvažnijim na svetu, tada će se ljudi naći u potrošačkoj zamci. Ako čitamo štampu iz dvadesetih godina dvadesetog veka, koja se bavila ekonomskim temama, videćemo da se tamo govori o potrebi da se ljude usmeri prema površnijim stvarima u životu, poput "pomodne potrošnje", i da ćemo ih tako skinuti s vrata.

Zapravo, Bernejs je imao nekoliko ključnih dostignuća koja valja pažljivije analizirati. Prvo od njih bilo je da se žene privuklo pušenju. Žene tada nisu pušile i on je organizovao velike reklamne kampanje - mislim da se radilo o cigaretama "Chesterfield", negde oko 1930. godine - da uveri žene kako je pušenje, mi bismo danas rekli, "cool". Da je to ono što se pristaje, ono što bi prava, moderna žena trebalo da čini.

Ne zna se tačno koliko se desetina miliona umrlih može vezati uz taj marketinški uspeh. (Drugi njegov veliki uspeh dogodio se pedesetih godina, kad je radio za United Fruit Company i uspeo da uveri ljude da svrgnu demokratsku vladu Gvatemale - jer je pretila toj kompaniji gubitkom kontrole nad celokupnom ekonomijom i državom u celini - nakon čega je usledilo više od pedeset godina strave i užasnih zločina.)

Dakle, evo, ovako se ideje provlače kroz ljudsku istoriju. Reklamna industrija samo je vrhunac takvih htenja - fabrikovanja potrošača, zamki konzumerizma - a sve to vrlo sofisticirano. Vrhunac toga vidimo danas oko sebe, kad, recimo, tinejdžerke, ako imaju slobodnu subotu, odu u šetnju u trgovački centar, a ne u biblioteku ili neku sličnu ustanovu. Mnoga deca misle da nisu postigla ništa u životu ako nemaju najnoviju elektronsku igračku.

Ideja je da se kontrolišu svi, da se celo društvo pretvori u savršeni sistem. Savršeni sistem bazirao bi se na dijadama - parovima. Par činite vi i vaš televizor, ili možda vi i vaš iPhone i internet, to vama predstavlja ono što bi pravi život trebalo da bude - kakve biste elektronske sprave ili igračke trebalo da imate, šta biste trebalo da preduzmete u vezi sa svojim zdravljem. Onda ćete trošiti svoje vreme i ulagati napor da se svega toga domognete, svih tih stvari koje vam zapravo ne trebaju ili ih i ne želite - možda ćete ih vrlo brzo baciti u đubre - ali sve se to smatra merom pristojnog života.

Ako ste ikada pohađali neki tečaj iz ekonomije, onda znate da se svako tržište zasniva na dobro informisanim potrošačima koji racionalno vrše svoj odabir. Ne moram vam govoriti da zapravo uopšte nije tako. Kad bi se reklamni stručnjaci prilagođavali tržišnim principima, onda bi neki proizvođači, recimo General Motors, objavili kratko obaveštenje o svojim proizvodima i njihovim svojstvima, zajedno s komentarima napisanim u časopisima poput "Consumers Reports" i onda biste vi na temelju svega toga doneli svoj sud.

Iracionalni izbori

Samo što reklama za automobil nije to. Reklama za automobil je fudbalska zvezda, glumica, automobil koji radi kojekakve ludorije, penje se na planinu ili nešto tome slično. Ako ste ikada upalili televizor, onda znate da se stotine miliona dolara troše da bi se stvorili neinformisani potrošači koji će odabrati nešto iracionalno - eto, to je reklama.

Pre nekog vremena reklamna industrija je shvatila da postoji veliki deo stanovništva kome se do tada još nisu obraćali - deca. Deca nemaju novaca pa se zato deci nisu obraćali. Tada su shvatili da je to bilo pogrešno. Deca zaista nemaju novaca, ali njihovi roditelji imaju. Tako se u reklamnoj industriji razvilo nešto što se nazvalo "psihologija zanovetanja". Tako celi psihološki sektori akademskog sveta danas proučavaju razne vrste prigovaranja. Ako reklamna agencija želi da dete moljaka za neki proizvod, onda će ga reklamirati na sasvim određeni način. Ako žele da moljaka nešto drugo, onda će se to reklamirati drugačije.

Roditeljima je ovo poznato jer vide da se događa. Kad gledam televizijski program sa svojim unucima, vidim da su oni već u dobi od dve godine zatrpani propagandom - u vezi s onim što traže da im roditelji kupe. To počinje već u ranom detinjstvu i jasno je vidljivo. Zapravo, postoje i vrlo dobre studije koje se bave učincima propagande na decu i na starije, tekom odrastanja. A to je tek jedna od zamki koje nam se postavljaju.

Još jedna vrlo važna forma postavljanja zamki je preko dugovanja. To nismo mi izmislili, dugovanja imaju zanimljivu istoriju. Moramo se vratiti u tridesete godine devetnaestog stoleća, kad je Velika Britanija odlučila da u svojim kolonijama ukine ropstvo pa se pojavio problem. Šta da se radi kad se robovi oslobode? Kako da ih se natera da i dalje rade na plantažama? Jer, konačno, zemlje ima dovoljno na sve strane, pa oni mogu lako otići kojekuda, naći svoj komad i na njemu lepo i srećno živeti. Tako su se oni poslužili istom metodom. Smislili su načine da ih uhvate u zamku konzumerizma. Važno je bilo propagandom i uveravanjima navesti robove da poveruju kako moraju imati određenu robu. Da pođu u trgovinu u vlasništvu kompanije i uzmu što im treba, na dug. Tako su se sami uhvatili u zamku i vratili se u robovlasničku ekonomiju.

Kad iste te institucije - sistemi odnosa s javnošću - učestvuju na izborima, deluju na isti način. Žele da stvore neinformisano biračko telo koje će doneti iracionalnu odluku, vrlo često i protiv vlastitih interesa. Demokratija bi trebalo da se temelji na dobro informisanim građanima koji donose racionalne odluke. Ali industrija odnosa s javnošću vodi političke kampanje tako da do vas stigne jedino površna informacija, iluzija, stvaraju se popularne osobe i slično. Što dalje od bitnih pitanja - a zašto se treba držati što dalje od bitnih pitanja, vrlo je jasno. Oko bitnih pitanja uvek postoji veliko razmimoilaženje između vođene javne politike i javnog mnjenja. Zato treba narod zabaviti sporednim stvarima i na taj način potom možemo da manipulišemo demokratijom na isti način kako smo to činili i s tržištem. Na taj način ćemo pridoneti opštem marginalizovanju naroda, atomiziranju ljudi tako da im se pažnja usmerava i skreće što dalje od onoga što bi im trebalo biti važno i da, recimo, umesto da žive slobodno, nesputano, u demokratskom društvu, jednostavno samo rade za nas.

Promena svega

Na glasačima je da budu samo posmatrači, ne i učesnici. Tek tada dobivamo ono što se naziva "demokratija koja propisno funkcioniše" - i evo nas, vratili smo se do Medisona, do Pauelovog "Memoranduma", i tako dalje. I sve to postaje jasno svaki put kad se počnu događati neke ekstravagantne stvari.

Odmah nakon izbora predsednik Obama primio je nagradu marketinške industrije za najbolju marketinšku kampanju 2008. godine. O tome se nije izveštavalo u Americi, ali pogledate li međunarodne ekonomske medije, izvršni menadžeri bili su euforični. Govorili su: "Do sada smo prodali mnogo kandidata, reklamirali smo kandidate kao pastu za zube, još od Regana, ali ovo je naša najveća pobeda".

Obično se ne slažem s onim što govori Sara Palin, ali kad se narugala onome što je nazvala "obećanja o promeni svega" - bila je u pravu. Pre svega, Obama zapravo nije obećao ništa, uglavnom tek iluzije. Vratimo se malo i pogledajmo njegovu retoriku za vreme kampanje. Vrlo se malo govorilo o političkim pitanjima i za to je bilo razloga - jer javno mnjenje se oštro razlikuje od onoga šta o tome misle i jedna i druga stranka, kao i od onoga što žele oni koji ih finansiraju. Politika se sve više fokusira na privatne interese koji finansiraju kampanje - dok je javnost sasvim marginalizovana.

Kad malo promislite o tome, marketinška industrija - koja troši stotine miliona dolara godišnje da bi stvorila ljude koji će se fokusirati na ispunjenje vlastitih, veštački podstaknutih želja, potrošača koji je neinformisan i koji je naviknut na donošenje iracionalnih odluka - ta marketinška industrija troši taj veliki novac zato što su ljudi racionalna bića. Inače ih ne bi bilo briga. Ovako oni nastoje ljude pretvoriti u iracionalne stvorove i u to ulažu ogromne napore. I mislim da su u pravu. Oni ne bacaju svoj novac uzalud. Da oni to ne rade, ljudi bi donosili racionalne odluke, a ja mislim da bi racionalne odluke pre svega dovele do svrgavanja tih nelegitimnih autoriteta i rušenja postojeće institucionalne hijerarhije.

Klasa poslovnih ljudi je svesna pravila igre, tako da svaki put kad snaga naroda ojača, to zabrine i njih i obrazovane slojeve društva koji se slažu oko toga da "previše demokratije" uvek stvara probleme. Setimo se, u poređenju sa sličnim društvima, Sjedinjene Države imaju dugu i nasilnu istoriju radničkog pokreta. Radnički pokret nekada je bio vrlo jak, ali je 20-ih godina 20. stoljeća, u razdoblju koje nije toliko različito od današnjega, bio doslovno zgažen - delom zbog straha Vudro Vilsona od crvenih, delom zbog drugih razloga. (Jedan od velikih istoričara radničkog pokreta Dejvid Montgomeri to je opisao u jednoj od svojih najvažnijih knjiga- "Pad kuće rada".)

Dakle, radnički pokret bio je prilično uspavan ranih 30-ih godina 20. stoljeća, ali je već sredinom 30-ih počela njegova obnova. Osnivanje Kongresa industrijskih organizacija (CIO) bilo je najvažnije u tom procesu. To je privuklo mnoštvo ljudi i dodatno uticalo na druge vrste aktivizma, među kojima je bila, iako to danas ne bismo smeli da pominjemo, i Komunistička partija kao predvodnica svih vrsta aktivizama - borbe za društvena prava, radničke saveze, društvene i političke pokrete, i tako dalje.

Slomiti štrajkače

Tokom Drugog svetskog rata stvari su bile na čekanju, no odmah po završetku počela je snažna ofanziva poslodavaca. Taft-Hartlijev zakon i politiku senatora Mekartija pratila je snažna ofanziva korporativne propagande - ofanziva na radničke sindikate, obrazovni sistem, sportske lige, infiltriranje u crkve, posvuda - i to golemih razmera. O tome se mnogo pisalo.

Da bi se ljudi s tim složili, pokušalo ih se navesti na što neodređeniji odnos prema državi. S jedne strane ljude je valjalo podstaknuti da državnu vlast zamrze, da počnu da se plašte vlasti, da ta država ne postane instrument volje naroda, dok se privatne korporacije ostavilo na miru bez obzira na to što su zagovarale tiraniju - što više moći steknu i što više oslabe državu, to je bolje bogatima i moćnima. S jedne se, dakle, strane ljude podsticalo da zamrze državu, dok su s druge strane tu državu morali potpomagati, jer se privatni sektor uvelike oslanjao na državnu podršku - od razvijanja visoke tehnologije do spasavanja u finansijskim posrnućima, stvaranja međunarodne sile, i tako dalje - vrlo širok spektar.

Ofanziva je dodatno uzela maha za vreme Reganove vladavine. Regan se poslovnoj eliti obratio otprilike ovako: "Ako hoćete ilegalno slomiti organizatore i štrajkove, samo navalite" - i, zapravo, ilegalno sprečavanje štrajkova postalo je sve češće, dok su se nezakonita otpuštanja utrostručila. I pre toga, 1978. godine, vođa Sindikata radnika u automobilskoj industriji Dag Frejzer naveo je da se "poslovna elita upustila u klasni rat protiv radničke klase". To se nastavilo i 90-ih godina, a za vreme Džordža Buša doseglo je vrhunac. Trenutno je manje od sedam posto radnika u privatnom sektoru sindikalno organizovano, ali to nije zato što to ne žele - ankete su pokazale da se oni u velikoj većini žele organizovati - jednostavno nisu u stanju.

Pre nekoliko godina videli smo dramatičan iskaz javne podrške sindikatima - u Medisonu, u državi Viskonsin, kao i u nekoliko drugih saveznih država 2011. godine - kad su guverner Voker, njegove superbogate pristalice braća Koh i republikansko zakonodavstvo pokušali uništiti zadnje ostatke radničkog pokreta, što je dovelo do masovnih javnih protesta. U Medisonu su se svakog dana na ulicama okupljale desetine hiljada ljudi i tako "blokirali" glavni grad države. Imali su golemu javnu podršku. Ankete su pokazale da ih je podržavala značajna većina naroda. Nije bilo dovoljno zaustaviti tražene zakonske promene jer, da se situacija nastavila, moglo se dogoditi da neka susretljiva državna vlast reaguje primenom nekih političkih mera koje bi se pozabavile pravim problemima koji muče ovu zemlju (a ne onima koji zanimaju samo finansijske institucije). Konačan učinak te posleratne ofanzive poslovnog sveta jeste da su izostale uobičajene mere koje bi usledile nakon napada visoko osveštene poslovne klase.

Ako se nalazite u poziciji moći, želite klasnu samosvest zadržati za sebe, ali je i eliminisati kod svih drugih. Vratimo se u 19. stoleće, u prve godine industrijske revolucije u Sjedinjenim Državama, kad su radnici toga bili veoma svesni. Bilo im je jasno da se rad za nadnicu nije bitno razlikovao od robovskog rada, osim po tome što je imao privremeni karakter. Štaviše, ta je ideja bila toliko raširena da je postala sloganom Republikanske stranke. To je bila ideja s kojom su severnjački radnici odlazili u Građanski rat - hteli su da eliminišu robovski rad na jugu, ali i robovske nadnice na severu zemlje. "Radni ljudi trebali bi preuzeti fabrike", glasio je slogan velikih masovnih radničkih organizacija koje su se tek počele razvijati.

To se može pratiti sve od početaka američke istorije, a izvori su vrlo zanimljivi. Pre 150 godina, u vreme ranih dana industrijske revolucije, postojala je slobodna štampa. Tako su, na primer, radnici imali vlastite novine, u fabrikama i drugde, uglavnom po Novoj Engleskoj. U tim novinama postojale su i neke večne teme. Napadao se industrijski sistem za koji se pisalo da zapravo pretvara slobodne Amerikance u robove. O radu za nadnicu pisalo se da se ne razlikuje mnogo od robovskoga, ali vrlo često tema tekstova je bio bes protiv onoga što se nazivalo, citiraću, "duh novog vremena, koji govori da čovek treba misliti samo na to kako da se obogati, a ne na druge ljude". To se događalo sredinom 19. stoleća. To je bio "novi duh" prije 150 godina - grabež i bogaćenje, a na druge neka misli neko drugi. Bilo je to vrlo oštroumno klasno promišljanje. U interesu vlasti i moći, dobro je da se te ideje izbiju ljudima iz glave. Ne želimo da oni postanu svesni da su zapravo klasa ugnjetavanih ljudi. Tako je nastala situacija koju imamo i danas, da je reč "klasa" postala neugodna. Ta se reč ne izgovara.

Svi dobro poznajemo prvi odlomak knjige Adama Smita "Bogatstvo naroda", u kome piše da i mesar i pekar i svi ljudi rade zajedno, i da je podela poslova divna. Ali nevelikom je broju ljudi poznato ono što o tome piše, recimo, na 450. strani, gde oštro osuđuje podelu rada, govoreći da čini ljude silno glupima i neukima jer ih se tera da rade rutinski, jednostavne poslove, pri čemu ne razvijaju i ne primenjuju ni svoju inteligenciju ni svoj kreativni kapacitet. Stoga on zagovara zamisao da bi u svakom civilizovanom društvu oko toga morala da interveniše vlast, da se takve stvari ne bi događale.

Mi smo ljudska bića, nismo automati. Ako radite svoj posao, to ne znači da ste prestali da budete ljudsko biće. A ako ste ljudsko biće, to onda znači da biste morali uživati blagodati kulturne tradicije - ne samo svoje vlastite, nego i tradicija drugih - i da biste tako trebali ne samo postati vešti u svom poslu, nego i mudri. Onaj ko je u stanju da misli - misli kreativno, misli nezavisno, ko je u stanju da istražuje - taj može pridoneti društvu u kojem živi. Ako toga nema, onda vas lako može zameniti i robot. Mislim da to ne bismo smeli zanemariti ako želimo imati društvo u kojem zaista vredi živeti.

Još jedna od onih reči koje se ne smeju izgovoriti jeste "profit". Kad čujemo političara da kaže "mi moramo otvoriti radna mesta", razmislite malo. To se gotovo uvek može prevesti kao "mi moramo ostvariti profit".

Srednja klasa

Njih nije briga za radna mesta - jer isti ti ljudi koji govore "moramo stvoriti radna mesta" vrlo su spremno otvorili ta radna mesta u Meksiku ili u Kini, jer su tamo ostvarili veći profit. To je jedino što ih zanima. Ceo taj retorički sistem izmišljen je da bi se ljude odvratilo od onoga što se zaista događa - i to je razumljivo, jer upravo takve stvari čine ljudi koji imaju moć. No, mi moramo biti u stanju da to prepoznamo.

Zapravo, Sjedinjene Države imaju manju socijalnu mobilnost u poređenju s drugim visoko razvijenim državama, ali ako počnete razgovarati o klasama, onda će ljudi o tome ipak početi da razmišljaju. Štaviše, imam prijateljicu koja predaje Uvod u istoriju na jednom državnom univerzitetu, koja je zamolila studente da opišu svoju klasnu pripadnost. Dobila je dve vrste odgovora: ako ti je otac u zatvoru, onda pripadaš najnižoj klasi, a ako ti je otac službenik, onda si srednja klasa. Dakle, to su jedine kategorije, pripadaš ili nižoj ili srednjoj klasi. Ali ako govorimo o radnicima, onda najčešće govorimo o srednjoj klasi. Kao što sam već naveo, ta srednja klasa, u tom smislu - jedinstveno za Ameriku - ozbiljno je napadnuta.

Ovo naše društvo jedno je od retkih u kojem se ne govori o klasama. Zadnji put kad sam proveravao, naš popis stanovništva ne razlikuje stanovništvo po klasama. A zapravo je podela na klase vrlo jednostavna. Postoje oni koji izdaju naređenja i oni koji naređenja izvršavaju. U principu to je ono što definiše klasu. Dakako da je to ipak nešto složenije, ali u osnovi je tačno.

Mi se genetski ne razlikujemo od ljudi iz 30-ih godina 20. stoljeća. Ono što se napravilo tada, može se napraviti opet. A setimo se, ono vreme nije bilo mnogo drugačije od današnjeg. Bilo je to doba velikih razlika, teške represije, destrukcije radničkog pokreta, ali i daleko siromašnije društvo od današnjeg, s daleko manje mogućnosti. Mi bismo danas mogli iz slične situacije preokrenuti razvoj događaja u drugom smeru. Ali to moramo napraviti. Neće se dogoditi samo od sebe.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane