Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

O tome se ćuti

Šta je Aleksandar Vučić prodao Ukrajini kako bi njegov režim još malo potrajao

POMOĆI MU NEMA, NI OD UJKA SEMA

O prodaji municije režimu u Kijevu, u zamenu za „bolji status" Vučićevog režima pred Zapadom, čulo se nedavno sa stranica „Financial Times"-a, čijem uredništvu i novinarima je odlazeći diktator sve u vezi sa tim priznao. Nije prvi put da je Vučić sarađivao sa NATO paktom a istovremeno obećavao Ruskoj federaciji „vojnu neutralnost" i potpunu lojalnost prema političkoj i ekonomskoj politici vlade u Moskvi. I na Zapadu i na Istoku, računalo se na njegov slab karakter. Na kraju, svi su sa njim bili na gubitku. Zapad je manje gadljiv, pa ga još koriste kao „korisnog idiota". Ali, ono što njega i njegov režim vuče ka konačnom dnu, to je svakako sukob sa građanima Srbije. Njegova otvorena mržnja prema svemu što je u Srbiji zdravo i slobodno, zavist i bes koju mu izaziva svaka slobodna kritička reč, to je njegov usud. A, nije prvi diktator koji je pao zbog egomanije, ličnih kompleksa i sličnih anomalija.

Nikola Vlahović

Oko podne 1. juna 2023. godine došlo je do „stand up" susreta Aleksandra Vučića i šefa režima u Kijevu, komičara Volodimira Zelenskog, u Kišinjevu (Moldavija). Nisu mnogo razgovarali tog dana, ali jesu preko posrednika, mesecima ranije, u vezi sa naoružavanjem Ukrajine. Nešto ranije tog dana, austrijski kancelar Karl Nehamer, takođe je u jednom neformalnom razgovoru predložio Vučiću da sugeriše njegovim ljudima u Kosovskoj Mitrovici, „da ne napadaju austrijske jedinice KFOR". Nije o drugima bilo govora. Austrijske jedinice KFOR nose vidljive zastave i ambleme svoje države, nije ih teško prepoznati. Dva sata kasnije, „neko" je u Kosovskoj Mitrovici dobio „signal odozgo" i počinje predstava kakvu samo Vučić može da režira! Ne samo da su jedinice KFOR iz Austrije pozdravljene od strane lokalnih predstavnika Vučićeve stranke, nego je narodu (opet „sa vrha") rečeno da se povuče.

Na samom početku rata u Ukrajini, austrijski kancelar Karl Nemaher, podsećanja radi, prvi je (i tada jedini) prihvatio ponudu vlade u Moskvi da plaća rusku naftu u rubljama. Uzgred, u Moskvi mu je rečeno da je „neutralnost Austrije nepovrediva" što se Rusije tiče. I što se zvaničnog Beča tiče, tada je razlog za brigu u vezi sa tim ratom, prestao da postoji.

Režim A. Vučića iz ovoga nije izvukao nikakvu pouku. Naprotiv, upadao je sve dublje u blato anglo američkog podaništva, što je danas već postalo vidljivo i globalnim medijima, koji nisu bili naklonjeni Srbiji.

Čime je srpski diktator „stimulisao" anglo američku vojnu diplomatiju pa ga je ovoliko dugo držala „iznad vode"? Ovo kratko pitanje otvara niz drugih dilema o tome da li je Srbija kao država žrtvovana i da li je njenom narodu određen status stalnog taoca?

Odgovor na ovo pitanje pokušao je da pronađe ugledni „Financial Times", list kome se može verovati, jer je uvek govorio činjenicama, pa tek onda analizama.

Tako u jednom od svojih prolećnih brojeva 2023. godine, „Financial Times" piše da je „kanal kojim se srpska municija usmerava ka ukrajinskom frontu bila ključni faktor u primetnom zaokretu Vučića ka Zapadu", što je imalo za rezultat da su SAD, NATO i EU nedavno podržale Vučićev režim u, očigledno, insceniranom sukobu KFOR i „prvoboraca" njegove stranke na Kosovu i Metohiji, pod imenom „Srpska lista".

I, već na početku, da stvari budu jasne, treba podsetiti da Aleksandar Vučić nije nikakav „patriota" ili „mega Srbin", nego običan vlastohlepni bilmez, koji je „školu" naučio od svojih idola, Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića. Baš tim redom. Tu „školu" je Vučić usavršio promovišući mizeriju, kukavičluk, licemerje i podmuklost, kao ličnu i kao političku vrlinu.

Da je to zaista tako govori i činjenica da je ova sumanuti čovek u svjostvu predsednika Rpublike Srbije, suspendovao i republikansko uređenje i parlamentarizam, i to nasilnim putem, što ga je već odavno kandidovalo da bude optužen za pozivanje na nasilno rušenje ustavnog poretka R. Srbije. To je ono isto krivično delo koje pokušava da pripiše glavnom i odgovornom uredniku ovog magazina, sa ciljem da prikrije svoju podrivečku i veleizdajničku ulogu u demontaži Srbije kao države. Moć, sila, zakoni, parlament, mediji, bezbednosne službe, kriminalne falange, sve je to već godinama u njegovim rukama.

Model ovakve diktature jedinstven je danas ne samo u Evropi nego, verovatno i u svetu. Jer, ne postoji nijedan diktator na svetu koga je anglo američka vojno obaveštajna sila zaštitila, a da taj nije učinio velike „usluge" toj sili, na štetu svoga naroda i svoje države.

tome „Financial Times" i piše, otvoreno denuncirajući Vučićeve „vojne poslove" sa Ukrajinom, prodaju municije, naoružanja i opreme, što direktno, što indirektno, preko drugih, trećih ili petih lica i kompanija.

I da ne bude zabuna: Aleksandar Vučić je sam potvrdio sve ovo, rekavši doslovno „da se ne protivi tome da njegova zemlja prodaje municiju posrednicima koji je isporučuju Ukrajini", što je „Financial Times" opisao kao „znak da se verni balkanski saveznik Rusije okreće ka Zapadu". List je još naveo da je Vučić samo formalno podržavao Moskvu i da je, takođe samo formalno odbio da se uskladi sa zapadnim sankcijama protiv Rusije nakon njene invazije na Ukrajinu, ali da je u promeni kursa rekao da je upoznat sa izveštajima američke vlade da je srpska municija preko posrednika završila u Ukrajini i da ne planira da to spreči.

Umesto bilo kakvog objašnjenja ili opravdanja, odlazeći diktator odgovara na pitanje „Financial Times"-a njegovom omiljenom metodom, kontrapitanjem: "Šta je alternativa za nas? Da ga ne proizvodimo? Da ga ne prodajemo?".

Troje zapadnoevropskih diplomata sa kojima je uredništvo „Financial Times"-a bilo u kontaktu, tvrdi da je kanal kojim se srpska municija usmerava ka ukrajinskom frontu zapravo „Vučićeva karta", za prelazak na „prozapadni kurs" kako bi sebi produžio život na vlasti, što je odmah uzrokovalo primetni zaokret SAD, NATO i EU prema Srbiji, i privremeno prema njegovom režimu.

Uredništvo „Financial Times"-a nije se na ovome zadržalo već je tražilo da se Vučić izjasni na pitanje: da li je to bio smišljen korak za pridobijanje zapadnih prestonica? I Vučić im je rekao šta je imao da kaže: "Ali ja nisam budala. Svestan sam da je naše oružje u Ukrajini" pa je priznao i to da „hoda po žici", između Moskve i zapadnih sila. Da Vučić „neće pomoći ruskim ratnim naporima" tvrdi i „Financial Times" i prenosi Vučićeve reči da se Srbija pridružila svim rezolucijama UN kojima se osuđuje invazija Rusije na Ukrajinu kao i zabranama izvoza roba u Rusiju.

"Nećemo biti centar za ponovni izvoz nečega u Rusiju", jasno je Vučić kazao za „Financial Times", te da su prošla vremena kada je razgovarao sa ruskim predsednikom Vladimirom Putinom na svaka tri meseca, pravdajući se da nije bio ni u kakvom kontaktu sa Kremljom već godinu dana osim što je primao posetioce iz Moskve.

U međuvremenu, američka odbrambeno obavještajna agencija „Džejns" detaljno je objasnila kako je došlo do toga da Zapad preokrene Vučićev režim i snažne veze Srbije sa Rusijom, na „prozapadni kurs". Ukratko rečeno, vojno-obaveštajna korporacija „Džejns" utvrdila je da je taj posao lako išao sa Vučićem i njegovim režimom, ali „vrlo teško" sa javnim mišljenjem u Srbiji, „koje je mahom prorusko".

Analitičari Džejnsa Stefano Maras i Ines Gonsales, videli su u svemu ovome i anglo američku akciju koja te trebala da „zaštiti Balkan i jug Evrope od ruskog uticaja", a Srbija sa nerešenim pitanjem Kosova, viđena je kao glavni problem.

Albanka, Enđeluše Morina, viša naučna saradnica Evropskog saveta za spoljne odnose, videvši da je Amerika spremna da povlađuje Srbiji ukoliko se okrene ka Zapadu, optužila je vladu nepriznatog Kosova za to jer je „nasela na provokaciju".

Ali, nakon svega što se desilo, nakon što je svoje stalne taoce, Srbe iz Kosovske Mitrovice i drugih severnih opština Kosova doslovno preprodao više puta, sad traži nove izbore (po zakonima nepriznatog Kosova) u kojima će ovaj put učestvovati. Zašto? Jedino objašnjenje je da mu odgovara što duži konflikt i stalno „vanredno stanje" u kome se on uporno predstavlja (a Zapad to prihvata) kao „garant mira".

„Financial Times" piše da će Vučić tek da se suoči sa „rastućim ogorčenjem" stanovništva u Srbiji i da mu je „stabilnost ugrožena".

Ko je uopšte podmetnuo „priču" o Zajednici srpskih opština, koja sve kososvko-metohijske Srbe svodi na izolovane etničke enklave, kao Kurde sa perspektivom Hazara, da što brže nestanu sa tog istorijskog prostora?

Jer, da bude jasnije, Srba ima više od 150.000 na jugu Kosova i Metohije, a njih Vučićeva vlast ne pominje kao da ne postoje. Čitava njegova predstava sa Kosovom počinje i završava se u dve ulice severnog dela Kosovske Mitrovice, sa scenografijom njegove stranke i likovima njenih „lidera". Tu grupu lokalnih baraba, na čelu sa dvojicom osvedočenih kriminalaca, Vučić već godinama unazad podastire Srbiji preko svih medija kao „patriote na braniku otadžbine", a ustvari se radi o sada već prebogatoj družini kojoj lokalni Srbi na severu Kosova i Metohije, služe kao taoci i statisti. Njihova sloboda je ugrožena i od albanskog separatizma i od Vučićevih „patriota" sa multimilionskim kontom na domaćim i stranim bankama. Ipak, konačno, 13. juna 2023. godine, građani Kosovske Mitrovice, ogorčeni Srbi-taoci Vučićevog režima, odlučili su da se obračunaju sa nekim članovima njegove „Srpske liste". Dolazi vreme kad će pitanje svoje dalje sudbine rešavati sami, jer najbolje znaju kako im je i šta treba da rade.

Ovih dana je na volšeban način u ruke albanskih separatista došao dokument sa memorandumom Srpske akademije nauka i umetosti, pod naslovom "Analiza uloge i značaja formiranja Zajednice srpskih opština" što je odmah protumačeno kao „projekat zaokruživanja srpskog sveta". Autentičnost još nije potvrđena, a datiran je na 7. februar 2023. godine i navodno ga je potpisao akademik Vasilije Krestić. Oni koji su imali prilike da vide taj papir, tvrde da je reč o konceptu, odnosno radnoj verziji dokumenta, gde u gornjem desnom uglu piše da je za „internu upotrebu".

Upućeni kažu da ovo ne bi ovo bio prvi put da Srpska akademija nauka i umetnosti ima problema sa „krticama" u svojim redovima, jer još nije zaboravljen efekat čuvenog (prvog) Memoranduma SANU, koji je 1986. godine, isto kao nezavršen nacrt, objavljen u "Večernjim novostima" a zatim upotrebljen kao dokaz srpskog nacionalizma i velikosrpskih težnji i p je mnogima to bio alibi za ratove u ondašnjoj Jugoslaviji, što je i uticalo na njen konačni raspad.

Pod uslovom da je ovaj novi dokument SANU autentičan, postavlja se pitanje, kako je do dokumenta koji je "samo za internu upotrebu" u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti došao jedan funkcioner nepriznatog Kosova, zapravo, i ko mu je iz Beograda dostavio radnu verziju dokumenta koji su mogli da vide samo srpski akademici?

A, u dokumentu o kome je reč, između ostalog piše: "Pitanje konačnog uspostavljanja ove Zajednice ne samo da bi imalo pozitivne efekte po svakodnevni život i interese Srba na Kosovu, već bi ona predstavljala samo korak ka očuvanju državotvornog srpskog nacionalnog programa, otelotvorenog u sintagmi 'srpski svet', kako u kulturno identitetskom, tako i u nacionalnom smislu, i to u veoma značajnom istorijskom trenutku, kada su pojedine susedne zemlje potpomognute zapadnim delom međunarodne zajednice usmerene na satanizaciju svega onoga što nosi epitet srpskog, pri čemu je po sredi jedan opasan više decenijski kontinuitet baziran na izgradnji sopstvenog identiteta negiranjem tuđeg, u ovom slučaju srpskog".

Da li je zaista jedna grupa srpskih akademika samostalno krenula u ovako nešto, ili je u pitanju svojevrsna „akademska diverzija" kako bi se kompromitovao bilo bilo kakav pristojan status Srba na Kosovu i Metohiji?

Znajući kakva je orijentacija Aleksandra Vučića prema ovakvoj vrsti „razmatranja", ne bi bilo nikakvo iznenađenje i da je on lično naručio ovako nešto. A, kako je poznato, „podali su mu se" mnogi akademici, patrijarh SPC i većina episkopa, profesori univerziteta, članovi književnih, umetničkih i novinarskih udruženja, pa što ne bi i jedna grupa „nacionalnih radnika", autentičnih štetočina koji očito ne shvataju kakva je situacija na terenu niti ih zanimaju ljudski životi preostalih Srba koji bi po njihovom shvatanju trebali da izginu za njihove salonske „strategije", kao što su i ginuli devedestih, dok se društvo kućnih patriota bogatilo i školovalo svoju decu i unuke u zapadnoj Evropi i Americi.

Ovakav „dokument" može da nanese veliku štetu samo Srbima na Kosovu i Metohiji, jer je Kurtijeva vlada već počela da ga vidi kao evoluciju političkog programa Srbije koji je za kneza Aleksandra Karađorđevića napisao ministar unutrašnjih poslova Ilija Garašanin 1844. godine, a prema kome je Srbija je trebalo da tajno i javno radi na ujedinjavanju sa delovima Hrvatske, Bosnom, Hercegovinom, Crnom Gorom i Severnom Albanijom.

I taj stari dokument koji su iskoristili svi srpski neprijatelji i ovaj sadašnji, bio ozbiljan ili ne, govori samo o stanju uma jedne propale politike koja stoji na temeljima starim duže od trideset godina, a koje su postavili sledbenici Slobodana Miloševića sa jedne i Vojislava Šešelja sa druge strane.

Sa tom i takvom politikom žrtvovanja preostalih Srba na Kosovu i Metohiji, opsednut je Aleksandar Vučić, kome je to glavni adut u nadi da će da poživi još malo na vlasti. Druga „tačka oslonca" je izvoz naoružanja, municije i opreme iz srpske namenske proizvodnje u Ukrajinu, sa ciljem da se „dopadne" Zapadu kako bi njegova diktatura još potrajala.

Jedno je Vučić zaboravio: Ruska federacija mu ovo neće oprostiti. Ni Amerika ni EU, takođe mu neće pomoći da ostvari svoj naum u beskonačnoj autokratiji koju je uspostavio. Već su mnogi stavili tačku na bilo kakvu dalju saradnju sa njim.

Zato je postao danas za građane Srbije znatno opasniji nego što je to juče bio. Podmeće pred masu ogorčenih građana lažne opozicionare kalibra Dragana Đilasa, popunjava specijalne jedinice ukoliko se „stvar otme kontroli" i slično.

Čitava politička zajednica Evropske unije vidi ga kao ordinardnu budalu, klovna koji je degutantan do te mere da beže od njega kad ga vide. Nikad se nije desilo da je za skoro jedanaest godina apsolutističke vladavine, ušao u TV studio bilo koje televizije u državi, da se suoči sa različitim mišljenjem. U istom tom periodu, na svaki novinski tekst i na svako novinarsko pitanje koje „ne miluje njegove uši", odgovarao je drskim kontarpitanjima, optužbama pa čak i podmuklim pretnjama. U poslednje vreme šalje „svoje ljude" da prete pojedinim narodnim poslanicima kojima prave „sačekuše" ispred Skupštine Srbije. Svako danas može da dobije batine, da bude zatvoren i napadnut, protiv svakoga može da se raspiše poternica i digne krivična prijava, samo li se taj „svako" usudi da nešto kaže protiv njegove diktature ili, ne daj bože, da kritikuje njegove bližnje, familiju, kumove, bliske prijatelje.

To tako ne rade ni mafijaši iz Kalabrije i sa Sicilije, koji imaju tradiciju da prvo pošalju „ljubaznu poruku" ili „ponudu koja se ne odbija".

Istina, mnogima iz srpskog javnog establišmenta je bilo dovoljno da im „prijatelj" ili neko koga znaju „stavi opasnost u izgled".

Deset godina je pod Vučićevom komandom stvarana razbojnička družina na temeljima preživelog parapolitičkog šljama iz devedesetih, i ona danas diriguje unutrašnjom situacijom u državi. Unutrašnje, prikrivene i javno deklarisane frakcije te družine, uveliko se spremaju da se obruše na njega, čim im se pruži prilika, a ona je blizu, nikad bliže nije bila.

Kad je Aleksandar Vučić formalno započeo svoj drugi predsednički mandat u Službenom glasniku objavljeno je ko su članovi njegovog tima (generalni sekretar, pet savetnika i šef kabineta). Funkciju savetnika za saradnju sa medijima nastavila je da obavlja Suzana Vasiljević, koja je jedan od njegovih najbližih saradnika otkako je došao na vlast. Njenu skandaloznu prošlost i sadašnjost, ovaj dvonedeljnik je detaljno opisivao, uključujući i aferu sa francuskim obaveštajcem po imenu Žorž Urio (tada sa kancelarijom u MUP-u Srbije)

Suzana Vasiljević je „po funkciji" istovremeno i članica Nadzornog odbora Er Srbije, članica Saveta Fakulteta dramskih umetnosti, članica Upravnog odbora Košarkaškog saveza Srbije, a krajem aprila 2021. godine, postavljena je i za članicu Upravnog odbora Beogradske filharmonije. Sve ove institucije i kulturne ustanove, S. Vasiljević kontroliše preko mreže svojih doušnika i dokonih radnika BIA.

Po pitanju spoljne politike Vučića savetuje Tatjana Jović (a, „savetnica" Jović nikad nije radila ni u jednoj ambasadi, nikad ni dana u MSP, niti se bilo kada na bilo koji način bavila spoljnom politikom ili diplomatijom, niti išta zna o tome), dok je za savetnika za politička pitanja i odnose sa osobama sa invaliditetom imenovan Nenad Mihailović.

U timu Aleksandra Vučića ostao je i danas „egzistira" Milorad Veljović, na mestu savetnika za bezbednost, mada je, takođe u ovom magazinu prikazan onakvim kakav je: besprizoran, korumpiran i zabavljen „biznisom". Ne treba zaboraviti ni na tu činjenicu: svi ili skoro svi Veljovićevi kadrovi su bili pohapšeni po raznim osnovama, uglavnom zbog korupcije i sardnje sa mafijom.

U Vučićevom „timu" je i Verica Lazić, bivša direktorka RFZO, savetnica predsednika za socijalna i zdravstvena pitanja, koja praktično i dalje drži pod kontrolom ovu instituciju i novac koji se tamo nalazi, zbog lakše protivzakonite manipulacije stečenim pravom građana.

Funkcija generalnog sekretara ostala je Suzani Paunović, dok je za šefa kabineta ponovo imenovao Ivicu Kojića. A, kako je dobro poznato, Kojić je postao u međuvremenu neka vrsta „političkog krila" Vučićevih batinaša. On je predsednikov „emisar", on predvodi parapolicijske trupe da zastrašuju građane, on je nadležan i za druge prljave poslove, kako bi predsednik „mirno spavao".

Može li ovakav „tim" da ostane nekažnjen u nastupajućim događajima? Treba li neko sutrašnje pravosuđe da ima milosti prema ljudima koji su u delo sprovodili u delu sve Vučićeve bolesne ambicije? Ko će sutra, kad Suzane Vasiljević ne bude, da Vučića „presvlači" tri puta dnevno u sve skuplja odela, sakoe, košulje, cipele, ko će umesto njega da pije na sajmovima vina da „šef ne pretera", ko će, zaista, ovom za običan život prilično nesposobnom čoveku, biti pri ruci? Ako tog poštenog pravosuđa bude, onda će biti vremena da shvati koliko mu je dobro bilo dok je sprovodio samovlašće i diktaturu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane