Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Srđan Cvetković IZMEĐU SRPA I ČEKIĆA: Politička represija u Srbiji 1953-1985. (4)

Obračun sa Maspokom

Istoriografija je dugo zaobilazila osetljivu temu političke represije u socijalističkom društvu. Istraživače je do kraja 80-ih godina prošlog veka pokretanje ove teme često vodilo iza rešetaka. U postkomunističkom periodu istraživanje političke represije je nailazilo na otpor usled brojnih administrativnih prepreka birokratskog aparata koji nije do kraja reformisan. Istoričar Srđan Cvetković je, knjigom „Između srpa i čekića", doprineo suočavanju društva sa nedemokratskim nasleđem i političkom represijom u periodu 1953-1985. Uz presek različitih oblika kojima se politička represija manifestovala, izvršena je klasifikacija političkih osuđenika, procenjen je njen intenzitet, a poseban akcenat je stavljen na službe bezbednosti kao kičmu represivnog aparata. Arhivi bezbednosnih službi su još nedostupni istraživačima, iako je ta građa davno izgubila operativni karakter i prevazišla zakonske odredbe o poverljivosti. Ipak, autor je u radu koristio arhivske fondove u Arhivu Jugoslavije (pre svega Predsedništva SFRJ, SSUP-a i Vrhovnog suda Jugoslavije), koji sadrže brojne policijsko-bezbednosne biltene, stenograme sa sednica i sastanaka u kojima se nalaze sumirani i ekstrahovani podaci.

Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove koji ilustruju načine na koje je vršena represija nad političkim protivnicima i kritičarima komunističke ideologije i njenog vođe Josipa Broza.

Srđan Cvetković

Spoj nacionalizma i socijalizma sa komunističkim vođama širom Evrope činio se pogodnim ključem reformisanja socijalizma, smatrajući da ustupci nacionalnom ne znače i ustupak pluralizmu. Nacionalizam kao najvitalnija ideologija trebalo je u određenim trenucima da ojača poljuljan legitimitet komunističkih rukovodstava i lidera, pa su iz njega pojedini komunistički režimi povremeno dodatno crpli svoju snagu.

Početkom 60-ih započeo je proces konfederalizacije partije i države, praćen buđenjem nacionalizma kod Hrvata i Albanaca 70-ih i 80-ih, zatim Srba i Slovenaca krajem osme decenije. Poput domina, u multinacionalnoj državi, kakva je Jugoslavija, jedan nacionalizam izazivao je i podsticao drugi, i obratno. Koketiranje komunističkih rukovodstava s nacionalizmom u Jugoslaviji se, na kraju, pokazao pogubnim po državu i njene narode. Proces je kulminaciju doživeo početkom 90-ih i operacionalizaciju u burnom i krvavom raspletu jugoslovenske krize. Komunističke vođe, ogrnuti u plaštove nacionalizma kao „spasioci nacije", utemeljivači novih nacionalnih država, u jednom slučaju, ili zaštitnici Jugoslavije ili srpskog naroda, u drugom slučaju, javiće se kao raspaljivači krvavih međunacionalnih ratova.

Jedan od prelomnih događaja koji je početkom 70-ih pomogao pobedu konzervativne struje i „čvrste ruke" jeste pojava Maspoka u Hrvatskoj. Masovne demonstracije i zahtevi hrvatskog komunističkog rukovodstva, intelektualaca i studenata za većom nezavisnošću i državnom posebnošću Hrvatske, bili su najozbiljniji i najmasovniji politički pokret i iskušenje za Savez komunista Jugoslavije, od vremena obračuna sa pristalicama Staljina nakon 1948. Obračun sa Maspokom u Hrvatskoj bio je najintenzivniji politički progon koji je obeležio 70-te godine. Najveća opasnost bila je u tome što je on ozbiljno zahvatio SKH i izazvao raskol u partiji.

Hrvatsko proljeće

Posmatračima sa strane se činilo da se partijsko rukovodstvo pobunilo protiv Tita i Beograda, isto kao što se Tito ranije pobunio protiv Staljina ili Dubček protiv Brežnjeva (pokret nazvan „hrvatsko proljeće" - asocijacija na „Praško proleće" 1968). Hrvatski nacionalni pokret se, na nevolju po vlast, poklopio sa 30-godišnjicom NDH-a. Nacionalni duh prožeo je celokupno društvo, narodne mase, intelektualne krugove, kulturne manifestacije, studente i značajne delove partijskog vrha.

Već od sredine 60-ih u Hrvatskoj počinju da se manifestuju tendencije ka obnovi nacionalne tradicije razvijajući se sledećih godina u širok nacionalni pokret. Tražilo se pravo upotrebe nacionalnih imena i simbola i tolerantniji pristup hrvatskoj emigraciji. Marta 1967. najvažnije kulturne institucije objavile su „Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika", potpisanu od 13 vodećih hrvatskih pisaca i 43 kulturne institucije, na čelu sa Miroslavom Krležom, u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog jezika i napuštanje službenog imena „srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski". Ona je dobila podršku hrvatskog komunističkog rukovodstva, uz zamerke što je ozbiljna politička inicijativa pokrenuta van SKH i u pogrešnom trenutku. Kao odgovor stigao je „Predlog za razmišljanje", slična peticija od strane 45 srpskih pisaca oko Udruženja književnika, tražeći da „700.000 Srba u Hrvatskoj uče i govore srpski", zbog čega je došlo do smena u pojedinim redakcijama i medijima u Srbiji. S mesta urednika u Prosveti smenjen je Borislav Mihailović Mihiz, a Matija Bećković, Brana Crnčević i Duško Radović ostali su bez posla u Radio-televiziji Beograd. Takođe su zbog „Deklaracije" pozvani na odgovornost poznati hrvatski političari i javni radnici (Holjevac, Šentija, Tuđman, Komarica, Rukavina, Šibl), koji su bili isključeni iz SKH. Talas represije države prema studentima upotrebljen je spram učesnika protesta u Zagrebu 1968, koji ni izdaleka nisu imali snagu i naboj beogradskih demonstracija, zbog pretežno nacionalne orijentacije tamošnjih studenata. Račun za studentske nemire u Zagrebu platili su samo profesori Gajo Petrović i Mladen Čaldarević, te student Šime Vranić, koji su isključeni iz SKH.

Nosioci masovnog pokreta mogu se uprošćeno svesti na tri grupe. Prvu čine partijski funkcioneri, drugu aktivisti Matice Hrvatske, nastavnici na Sveučilištu i studenti, a treću - inteligencija i privrednici. „Pokret odozdo" činili su i predstavnici sedme sile (Vijesnik u srijedu, Telegram, Radio Zagreb i dr.). Najradikalniji „sveučilištarci" i članovi u Matici lobirali su za samostalnu Hrvatsku. U partijskim redovima došlo je do diferencijacije na tzv. progresivno (Miko Tripalo, Savka Dabčević i Pero Pirker) i konzervativno (Vladimir Bakarić i dr.) krilo. Progresivno krilo se stavilo na čelo pokreta, čime je verovatno postalo prvo republičko komunističko rukovodstvo posle rata koje je imalo gotovo opštenarodnu podršku.

Radikalizacijom zahteva se neizbežno došlo u sukob sa saveznim rukovodstvom. Deseta sednica CK SKH (15-17. januar 1970) je legalizovala Maspok, a otvaranjem „slučaja Miloš Žanko" jedna dogmatska kritika nacionalizma postala je simbol unitarizma „velikosrpske čaršije". I narodni heroj i jedan od najstarijih članova KPJ i organizacioni sekretar CK KPH Vicko Krstulović optužen je pred OKS u Zagrebu nakon što je u časopisu Bratstvo i jedinstvo objavio podatak da je u Jasenovcu stradalo više od 700.000 ljudi. Časopis je zabranjen, a izdavačko preduzeće Jugoslavija je likvidirano. Zaključci 10. sednice CK SKH imali su podršku većine građana Hrvatske, članova SKH, liberalnog dela partijskog i državnog vrha okupljenog oko Mike Triipala i Savke Dabčević Kučar. Za politički kontekst zanimljiva je poseta američkog predsednika Ričarda Niksona u jesen 1970, koga je protokol obavezivao da dođe u Beograd,ali je on otputovao u Zagreb, gde je izjavio da će Hrvatska i Zagreb „večno živeti", što se tumačilo kao indirektna podrška hrvatskom rukovodstvu. U to vreme Hrvatsku posećuje emigrantski politički prvak, sin slavnog vajara Ivana Mate Meštrovića, autor mnogih kritičkih članaka u emigrantskoj štampi i to kao gost Izvršnog veća Sabora Hrvatske i Matice Hrvatske. Takođe se spekulisalo sa navodnim kontaktima lidera Maspoka sa ekstremnim emigrantima kao što je Branko Jelić.

Na demonstracijama „hrvatskih sveučilištaraca" u Zagrebu 12. maja 1971. čule su se poruke da se Hrvatska ekonomski pljačka, a devize odlaze u Beograd, da giganti poput Ineksa i Geneksa izrabljuju hrvatsku obalu, da se obuka u JNA treba obavljati na jeziku republike gde su jedinice stacionirane i da tri četvrtine vojnika služi vojsku u svojoj republici. Predloženo je da se J.B. Tito izabere za doživotnog predsednika, ime države promeni u Savez jugoslovenskih socijalističkih samoupravnih republika, a glavni grad bude Novi Beograd. Najaktivniji učesnici tih protesta bili su profesori Marko Veselica i Šime Đodan, isključeni iz SKH zbog „skretanja u desno", 23. maja 1971, kao i Franjo Tuđman. Na velikom zboru radikalizovanih studenata 29. oktobra 1971, pred više od 1.000 prisutnih, Hrvoje Šošić je predložio prijem Hrvatske u OUN. Dražen Budiša ga je podržao odbacujući ustavne amandmane jer ih hrvatski narod ne želi, a Ivan Zvonimir Čičak je napao hrvatski sabor zbog nesposobnosti. Najčešća parola bila je „Hrvatskoj njezine devize". Štrajk studenata je, uprkos molbama iz SKH, otpočeo 22. novembra 1971. Podržalo ga je predsedništvo Matice Hrvatske na čelu sa Đodanom, Šegedinom i Tuđmanom. Prema izveštajima britanskih diplomata u bojkotu predavanja učestvovalo je oko 2.000 studenata, kojima se nisu pridružile kolege u Rijeci i Osijeku. Ante Paradžik, predsednik Saveza studenata Hrvatske, zahtevao je uvođenje hrvatskog jezika u JNA, služenje vojnog roka u republici ii premeštanje glavnog štaba jugoslovenske mornarice u Split. Budiša je na velikom mitingu 4. novembra 1971, pred oko 5.000 studenata, svestan da je to njegov poslednji govor, izjavio da će nakon njega doći „netko mnogo radikalniji".

Titovo kolebanje

Već početkom hrvatskog proleća, uoči 1. maja 1971, Brežnjev je u duhu „brežnjevljeve doktrine", navodno, ponudio Titu pomoć u vidu sovjetske armije, koja će doći da suzbije nemire. Tito nije s odobravanjem primio predlog, ali mu je ponuda, u svakom slučaju, išla u korist za smirivanje situacije, obuzdavanje i osudu hrvatskog rukovodstva. U jesen 1971. dolazi do posete sovjetskog potpredsednika Bajbakova sa ekonomskim timom koji se, navodno, interesovao za privrednu saradnju i baze na Jadranu. General Nikola Ljubičić angažovao se u podstrekivanju da se Tito više angažuje u obračunu s Maspokom, pošto je ovaj oklevao. Pritisak su vršile i boračke organizacije. Tito je tokom leta 1971. još uvek podržavao hrvatsko rukovodstvo. U hotelu Esplanada održao je čuveni govor u kojem je izjavio da sve što se priča o hrvatskom nacionalizmu i separatizmu, a naročito o tobožnjem nejedinstvu u hrvatskom političkom rukovodstvu, nije istina, što je razočaralo mnoge pristalice čvrste ruke i Jugoslavije. Na mnogim spontanim zborovima u Slavoniji mogla se već čuti presmica: „Druže Tito, ljubim te u čelo, daj obuci ustaško odijelo", što je Tita posebno iritiralo. Tito je, međutim, u intervjuu generalnom direktoru TV Beograd Zdravku Vukoviću rekao kako je „čuo od Hrvata da ih nešto žacne kad čuju 'Marš na Drinu' i da je jedan od najozbiljnijih problema naše partijske organizacije u Srbiji" i kako treba da se „više angažujemo na objašnjavanju međunacionalnih odnosa i nacionalnog pitanja". U tom istom razgovoru Tito je među sitnice uvrstio to što se tih dana u njegovom prisustvu u Zagrebu na proslavi JAZU svirala stara himna „Lijepa naša" i da misli da to „nije učinjeno namjerno, već nepromišljeno". Kasnije je tek interpretirano kako je to njega i generala Ljubičića razljutilo, posle čega je spočitano hrvatskom rukovodstvu da to više nikad ne čine. U stvari, kap koja je prelila čašu i naterala Tita da krene u obračun sa Maspokom, prema mišljenju nekih istraživača, jeste zahtev da se Hrvatska primi u OUN kao i masovni štrajk studenata krajem 1971.

Sastanak sa hrvatskim rukovodstvom sazvan je za 1. decembar 1971. u Karađorđevu (na godišnjicu osnivanja Jugoslavije), što se u Hrvatskoj tumačilo kao namerno izabran termin, kako bi se povredila nacionalna osećanja. Od 19 prisutnih članova SKH, osam se odreklo hrvatskog nacionalizma, dok je 11, na čelu sa Tripalom, Dabčević Kučar i Pirkerom to odbilo da učini smatrajući da su zahtevi legitimni i nisu kontrarevolucionarni. Rano ujutru 12. decembra Tripalo, Savka Dabčević i Pirker dali su ostavke, a studentski rukovodioci koji su organizovali protest su uhapšeni. Tokom protesta ispred sedišta CKH, zgrade Kockice u Zagrebu, okupilo se više stotina studenata i građana. U toku dana uhapšeno je 26 studenata, idućeg dana protest se razvio po domovima i uveče se nakupilo oko 4-5 hiljada ljudi. Prisustvo policije je bilo pojačano, privedene su 93 osobe, podignuto 32 prekršajne i tri krivične prijave. Parole su bile „Dolje izdajnik Tito", „Dolje Karađorđevo", „Dolje Bakarić", „Milicija ubice" i uzvikivale su se parole podrške Tripalu, Dabčević i Pirkeru. Prorektor Čičak, predsednik Saveza studenata Zagreba Budiša, potpredsednik Saveza studenata Zagreb Goran Dodig, uhapšeni su u noći između 11. i 12. decembra 1971., a predsednik Saveza studenata Hrvatske Ante Paradžik naknadno se, sutradan, sam prijavio. Kasnije, u noći 16. na 17, milicija je upala u jedan od studentskih domova i tom prilikom pohapsila 240 osoba, kod kojih su, osim letaka, pronađena i tri revolvera. Ukupno je, tih dana, privedeno 866 studenata; njih 475 prekršajno je kažnjeno zatvorom, izgonom iz Zagreba ili novčano. Protiv 35 je podnesena krivična prijava, dok je britanski veleposlanik D. Stjuart javio da su osuđena 76 studenta zbog učešća u izgredima, kontrarevolucionarnoj propagandi i delovanju protiv društvenog poretka, a postupanje sa studentima je bilo više nego loše. Vladimir Bakarić se, navodno, bojao atentata, a policija strahovala od praznika koji predstoje zbog masovnog dolaska emigranata.

Nakon 23. sednice CK SKH, započele su političke čistke širom Hrvatske. Podnošenjem ostavki i hapšenjima zbog teških krivičnih dela protiv naroda i države, kontrarevolucionarnog delovanja, nacionalizma, rušenja države i društvenog uređenja, bio je obuhvaćen veliki broj lica. Posle praznika započela je masovna akcija policije: pretražene su prostorije Matice Hrvatske, Nakladnog zavoda MH, Hrvatskog tjednika, Hrvatskog gospodarskog glasnika, Društva ekonomista, Društva pravnika i Ekonomskog instituta. Provereno je svih 50.000 članova MH, uhapšeno je 189, a zadržano u pritvoru 139. IK SKH je osnovao dve komisije, jednu za sudske procese i drugu za odnos sa javnošću i medije. Jedan od zaključaka IK SKH i komisija je da se, zbog velikog broja mogućih okrivljenika, izdvoji samo manja grupa kojoj će se suditi.

Mnogi su, na različite načine, uklonjeni iz javnog života i obeleženi kao hrvatski nacionalisti, ali su najžešće proganjani studenti i pojedini nastavnici na Sveučilištu u Zagrebu, dok su partijski funkcioneri ipak prošli mnogo blaže. Hrvatsko komunističko rukovodstvo je smenjeno, a veliki broj studentskih aktivista (Budiša, Čičak i drugi) ili članova Matice Hrvatske (Veselica, Đodan, Ivičević, Šošić, Tuđman) osuđeni su i zatvorski kažnjeni. Studentska organizacija je ukinuta i kasnije pripojena jedinstvenoj omladinskoj organizaciji Savezu socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ). Smenjeno je uredništvo u časopisima Hrvatski gospodarski glasnik, Kolo, Kritika i Tlo, dok je Hrvatski književni list ukinut još 1969. Kao protivteža, vlasti su 1972. zabranile rad i srpskog kulturnog društva Prosvjeta.

Početkom 1972. osuđene su vođe hrvatskih „sveučilištaraca". Budiša na četiri, Čičak i Paradžik na tri, a Dodig na godinu dana strogog zatvora, kao i još desetina studenata. Nakon sloma Hrvatskog proljeća obračun se nastavio progonom književnika, političara, generala, urednika i novinara. Pod udar krivičnog zakona došao je Zlatko Tomičić, predsednik Zajednice samostalnih pisaca (TIN) i glavni urednik Hrvatskog književnog lista, koji je osuđen na tri godine zatvora.

Osim legalnih, sprovođena su i tajna hapšenja i ilegalni zatvori u kojima su uhapšeni izlagani torturi (slučaj Brune Bušića i Đure Perice). Bilo je planova da se sudi i najvišim funkcionerima SK Hrvatske, od čega se odustalo posle intervencije Tita. Ime Savke Dabčević Kučar povučeno je sa naslovne strane udžbenika Političke ekonomije.

Sudski progon

Nakon 21. sednice CK SKJ u Karađorđevu i 23. sednice CK SKH, a zbog nacionalističkih ideja i učestvovanja u Maspoku i „kontrarevoluciji", veliki je broj rukovodilaca opštinskih skupština, SK i SSRN, narodnih heroja, revolucionara i generala, istaknutih osoba ih društvenog i političkog života, univerzitetskih profesora, rukovodstva omladine, glavnih listova i televizije Hrvatske smenjeno, prinuđeno na ostavke ili završilo u zatvoru. Pred Opštinskim sudom u Zagrebu, 11. oktobra 1972. osuđeni su bivši novinar Hrvatskog tjednika Bušić, istoričar Tuđman i penzioner Šćukanac: prva dvojica na dve, a treći na četiri godine strogog zatvora. Dana 29. septembra 1972. godine započelo je suđenje Vladi Gotovcu, bivšem glavnom uredniku Hrvatskog tjednika, i Šošiću, asistentu na Fakultetu ekonomskih nauka u Zagrebu: prvi je osuđen na četiri, a drugi na 2,5 godine strogog zatvora. Suđeno je članovima i vođstva Matice hrvatske - Veselici, Bakuliću i Komarici, koji su osuđeni na sedam, pet i dve godine zatvora. Glavni urednik časopisa Matice hrvatske Kritika, književnik i član Upravnog odbora MH Vlatko Pavletić optužen je i osuđen na 1,5 godinu zatvora. Šime Đodan osuđen je na šest godina zatvora. Ante Todorović, inženjer iz Zagreba, bivši učesnik NOB, osuđen je pred Vrhovnim sudom Hrvatske na osam godina zatvora zbog krivičnog dela kontrarevolucionarnog napada na državu i društveno uređenje jer je tokom 1971. „osnivanjem glasila" davao podršku separatističkom pokretu u vršenju kontrarevolucionarne i separatističke delatnosti.

Koliko je osoba tada bilo podvrgnuto represiji ne može se sa sigurnošću utvrditi, no pretpostavlja se da je tokom Maspoka kroz zatvore prošlo više od 4.000 ljudi, a istrage su se vodile nad najmanje 80.000. Hapšenja su se odvijala u dve faze; političko-partijska tela utvrđivala bi krivicu, a posle toga su se utvrđivali dokazi. U tri godine smenjeno je sa državnih položaja oko 5.000 državnih i političkih funkcionera, a među isključenima iz partije bilo je 35 prvoboraca i desetak generala. Procene o broju lica koja su se našla pod partijskom i policijskom istragom se u mnogome razlikuju, a istoriografskog istraživanje je tek na početku. Govorilo se čak o više od 50.000 lica koja su podvrgnuta partijskoj istrazi. Tripalo govori da je i oko 2.000 prošlo zatvore, dok Savka Dabčević Kučar govori o 70.000 lica pod partijskom istragom. Zvanični izvori govore da je 741 osoba isključena iz SKH i da su preduzete mere protiv 69 vanstranačkih osoba.

Nakon hrvatskog proleća 1971-1972. intenzitet otpora je, pod presijom režima, značajno opao, dok je u inostranstvu pojačan. Nastupila je „hrvatska šutnja", koja je potrajala sve do pod kraj 80-ih. Opozicioni stavovi su jedino provejavali u krugu Društva književnika Hrvatske i studentskim glasilima Studentski list i Polet. Većina od prognanih će se dve decenije kasnije, posle prvih višestrnačkih izbora, naći u vrhovima političkog života u Hrvatskoj.

Likvidacijom Maspoka u Hrvatskoj i liberala i tehnomenadžera u Srbiji, Titova pozicija naglo je ojačala u narodu i doprinela njegovom imidžu „spasioca Jugoslavije". Obračun sa hrvatskim liberalima može se posmatrati i kao protivteža nastojanjima Srbije da se odupre ustavnim amandmanima. Obračun su podržale SAD i SSSR jer im je u tom trenutku odgovarao mir na Balkanu i stabilna Jugoslavija. Demokratska Evropa imala je animozitet prema preživelim i arhaičnim nacionalnim pokretima, pa se Zagreb činio dogmatskim i konzervativnim, a Beograd naprednim i liberalnim. Udar na hrvatske liberale paradoksalno nije doveo do unitarizma, već do dalje decentralizacije i praktične konfederalizacije zemlje, uz primenu „čvrste ruke" i pojačane političke represije prema svim neprijateljima režima.

(U sledećem broju: Pad liberala)

antrfile

Tuđman u zatvoru

Franjo Tuđman je, sa samo 23 godine, u januaru 1945. izabran za hrvatskog predstavnika u Vrhovnom štabu Narodno-oslobodilačke vojske. Radio je u Generalštabu JNA, a u Beogradu je završio studije na Višoj vojnoj akademiji 1957. godine. Krajem 1960. unapređen je u čin generala. Izabran je 1963. za profesora na Fakultetu političkih nauka Zagrebačkog univerziteta, gde je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Doktor istorijskih nauka postao je 1965. odbranom disertacije Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. Kao naučnik bio je član redakcija mnogih časopisa i saradnik na pisanju enciklopedija, učesnik simpozijuma i predavač.

Od 1962. do 1967. Tuđman je predsednik Komisije za međunarodne odnose i član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske. Bio je narodni zastupnik od 1965. do 1969, i član Upravnog i Izvršnog odbora Matice hrvatske za hrvatsku istoriju. Njegova nastojanja i izjave, koje su išle ka umanjivanju broja jasenovačkih žrtava i otvoreni nacionalizam, izložili su ga političkim, a zatim i sudskim progonima. Prvi put je sankcionisan u vreme potpisivanja "Deklaracije o hrvatskom jeziku" 1967. zbog antidržavnog delovanja, kada je smenjen sa mesta direktora Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, isključen sa Univerziteta i iz SKH, ali je ostao zastupnik u Saboru. Budući da je podržao studente i ideje Maspoka, zbog čega je, kao član Predsedništva Matice hrvatske, smenjen zajedno sa drugim uglednim javnim radnicima, uklonjen je iz javnog života i osuđen početkom 1972. pred sudom u Zagrebu na dve godine zatvora, po članu 100 i 109 Krivičnog zakonika zbog "zavere i kontrarevolucionarnog napada nadruštveno uređenje". Odležao je devet meseci u zatvoru. Po izlasku iz zatvora nastavlja sa "antidržavnim i neprijateljskim izjavama" u intervjuima, pre svega za emigrantsku štambu, zbog čega biva ponovo suđen početkom 80-ih godina.

Tuđman je 1989. godine osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu, s kojom je pobedio na prvim parlamentarnim izborima i u Saboru Hrvatske je 30. maja 1990. godine izabran za predsednika Predsedništva SR Hrvatske. Za predsednika Hrvatske je biran 1992, 1993. i 1995. godine. Poznata je njegova izjava: "Sretan sam što nisam oženjen Srpkinjom ili Židovkom".

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane