Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranja

Dokle se stiglo sa raspetljavanjem propalog poduhvata teškog 75 miliona eura

PROPALI PROJEKAT NAJVEĆE PLJAČKE IKADA NEOPLJAČKANE

Stanislav Živkov

Kakva je međusobna sličnost filma Najveća priča ikada ispričana i trakavice oko rekonstrukcije Narodnog Muzeja? Gde je isplaniran čitav lopovluk i ko su glavni članovi Velike Muzeološke lože Tatjane Cvjetičanin? Ko je sve od ministara kulture odgovoran za čitavu aferu. Ko je sve od pomoćnika ministra za kulturno nasleđe takođe odgovoran? Ko je sve od članova ANUS-a takođe odgovoran? Ko je sve od članova dva upravna odbora takođe odgovoran? Ko je mužića vodio na službeni put u Ameriku o trošku Muzeja? Koliku su naknadu dobijali članovi upravnih odbora za svoj nerad? Da li je do danas ikada iko odgovarao za svoje nepočinstvo

Najveća priča ikada ispričana je američki istorijski film snimljen 1965. godine u režiji Džordža Stivensa, poznat kao jedan od najskupljih, najspektakularnijih i najambicioznijih filmova svog vremena, ali i po tome što se smatra poslednjim biblijskim spektaklom nastalim u klasičnom Hollywoodu. Nakon pedeset godina, pukom slučajnošću našu kulturu duboko je uznemirilo podgrevanje svojevrsne kulturološke verzije ovog filma koja je trebala da se zove Najveća pljačka ikada opljačkana, ali koja pukom srećom najvećim delom nikada nije realizovana. Naravno reč je o najmonumentalnijem megaskandalu u kulturi Srbije, konkretno o propalom prvom projektu rekonstrukcije Narodnog muzeja u Beogradu, odnosno o jednom od podskandala, te o propalom preseljenju dragocenosti muzeja u fantomski magacin Kunstransa kod Velikog blata u Pančevačkom ritu posle čega je po svim medijima osvanula vest da će isti taj „Kunsttrans" od Srbije pred međunarodnom arbitražom u Vašingtonu tražiti obeštećenje od više miliona evra za zakup privremenog depoa u Krnjači, koji nikada nije korišćen, a u koji je Narodni muzej trebalo da smesti svoje zbirke tokom obnove.

Zanimljivo je da su Srbiju u Vašingtonu tužila dva „Kunsttransa" - „Kunsttrans" d.o.o. iz Beograda i „Kunsttrans Holding GmbH" iz Austrije, zbog povrede Sporazuma između Vlade SRJ i Vlade Austrije iz 2002, te zbog sumanutog potraživanja u vidu kirije od 35.000 evra mesečno za zakup depoa površine 804 kvadrata u beogradskom naselju Krnjača i to za osam godina unatrag i to s pripadajućom kamatom kao i naknadu svih troškova ranijih sudskih postupaka, kao i zbog propuštenih poslovnih prilika, neostvarene dobiti, narušenog ugleda a da se radilo o najobičnijoj pljački izlanuo se sam vlasnik beogradskog Transkunsta rekavši da je njega uređenje prostora koji je trebao da uredi parama od zakupa koštalo manje od milion eura a da je sve drugo trebao da bude čist ćar.

Podsećanja radi, pravdu pred Međunarodnim centrom za rešavanje investicionih sporova (ICSID) u Vašingtonu, „Kunsttrans" je potražio pošto je izgubio apsolutno sve parnice protiv Narodnog muzeja i Ministarstva kulture, zbog neplaćanja zakupnine. Zamešateljstvo između „Kunsttransa" i Narodnog muzeja u Beogradu traje otkako je potpisan Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji po kome je „Kunsttrans" trebalo da obezbedi depo u kom će biti smešteni vredni eksponati Narodnog muzeja tokom rekonstrukcije zgrade na Trgu Republike. Ugovor je zaključen pod uslovom da Vlada Srbije kasnije potpiše garanciju za ispunjenje obaveza Narodnog muzeja, tvrde u „Kunsttransu". Međutim, Vlada je 20. 7. 2006. donela samo zaključak kojim se podržava rekonstrukcija Muzeja, koji nije predstavljao nikakvu garanciju za ispunjenje obaveza muzeja prema „Kunsttransu" čija je glavna obaveza bila da u roku od šest meseci od sklapanja Ugovora, a nakon dobivene vladine garancije obezbedi prostor za smeštaj kulturnih dobara. Sud je utvrdio da „Kunsttrans" nije ispunio ovu obavezu pošto u vreme sklapanja ugovora, depo u Krnjači uopšte nije postojao u vreme kad je trebalo da počne iseljavanje blaga Narodnog muzeja, a što je još važnije investicionim planom rekonstrukcije samog Muzeja uopšte nisu bila predviđena bilo kakva sredstva za tada planirano petogodišnje plaćanje bilo kakvog iznajmljenog prostora za muzejske zbirke.

Osim toga, od samog početka bilo je sasvim jasno da će depo biti smešten na problematičnoj lokaciji, sklonoj plavljenju pošto je reč o zoni koju i pored nasipa stalno plavi voda dunava a sada je situacija još gora. Prostor na kome se nalazi depo je gotovo nepristupačan i u depresiji, za slučaj požara niko ne može da mu priđe. Sve ovo zapravo je rezultat burazerskog dogovaranja nastalog nakon smrti Zorana Đinđića 2003. godine kada je doneta odluka o gradnji nikada sagrađene Galerije Zorana Đinđića na praznom placu pored Narodnog pozorišta za šta je čak bio raspisan i konkurs za novi staklenac koji nikada nije sagrađen a time se hvalisala kulturtregerka Gorica Mojović. Zajedno sa pobedničkim radom javnosti je prikazan i sumanuti projekat podzemnog Trga Republike kao i rekonstruisana zgrada Narodnog Muzeja ali kao bolesnik sa Bazedovom bolešću pošto je iznad zgrade štrčao dograđeni sprat pa još i staklena kupola odozgo.

Tek kada je projekat postao dostupan pokazalo se da je enterijer Narodnog muzeja najvećim delom uništen, da je bitno smanjena površina depoa ali su zato tu bile čak 4 kafane! Tek mnogo kasnije ustanovljeno je kako je i gde isplaniran ovaj udruženi zločinački poduhvat i šta se sve dešavalo u krugu najupućenijih među upućenima, odnosno u velikoj Muzejskoj loži koja je neformalno osnovana u ulici Majke Jevrosime br 23! Za čitaoce van Beograda, ulica Majke Jevrosime počinje kod Takovske, preko puta zgrade Televizije i završava se u Nušićevoj. Preseca ulice Palmotićevu, Vlajkovićevu i Kondinu. Leži između Kosovske i Svetogorske (bivša Lole Ribara). Ulica je uglavnom stambena mada ima nekoliko poslovnih zgrada i restorana. Od znamenitosti u njoj su Poštanski muzej, Muzej automobila i Zgrada policije za opštinu Stari Grad. Elem na broju 23 nalazi se nekadašnja zgrada Jugoekporta u kojoj je svojedobno bilo sedište firme Lutra Dušana Mihajlovića, bivšeg lidera Liberala Srbije koji je još 1995. na dvadeset godina iznajmio zgradu površine 580 kvadrata po ceni od 12 dinara/kvadrat da bi je ubrzo dogradio i u njoj otvorio poslovni klub, poznatiji kao „Rotari klub" u kome je čitava najveća pljačka ikada opljačkana i pažljivo isplanirana.

S obzirom da je u pitanju bila zaista velika lova koju je trebalo ispumpati u privatne džepove, ni najmanje ne čudi eminentni sastav glavnog štaba ove muzeološke hobotnice. Naime među članstvom ovog Rotari kluba bili su sada blaženopočivši Nikola Tasić, direktor Narodnog muzeja, a prethodno Balvanološkog Instituta, zatim njegov prijatelj arhitekta Dragoljub Acović, samoproglašeni stručnjak za heraldiku rodoslovlje član nepostojećeg krunskog saveta nepostojećeg prestolonaslednika, inače u široj javnosti daleko poznatiji kao drugi muž Lelice Maksimović, i kao začin svega tzv Veliki mason Miroslav Tasić, smenjeni direktor Etnografskog muzeja i smenjeni državni sekretar Ministarstva kulture. Pridruženi članovi svakako su bili i Irina Nacionale Subotić, predsednica Upravnog odbora Narodnog Muzeja koja je o trošku Muzeja svoj mužića vodila na službeni put u Ameriku, a koju je kasnije nasledila dr Marica Šuput, najpoznatija po prvom verifikovanom slučaju bezgrešnog začeća, zatim Mila Popović Živančević, tadašnja šefica konzervatorske službe Narodnog Muzeja, zatim Tanjica Cvjetičanin naredna direktorka istog, zatim njen mužić Aleksandar D Kostić koji je svesrdno preporučio svog kuma inače tv snimatelja Đorđa Brankovića za učešće u posliću.

Naravno to sve Tanji Cvjetičanin nije bilo dovoljno pa su u projekat sukcesivno uvođeni i njen višedecenijski ljubavnik Nenad Tasić odnosni sinčić prethodnog direktora Nikole Tasića, zatim Miladin Lukić dvaput smenjeni pomoćnik ministra kulture za kulturnu baštinu, Jovan Despotović takođe jednom smenjen sa istog položaja, te Dušica Živković, stručnjakinja za pletene čarape, takođe svojevremeno smenjena sa istog položaja koja je sistematski minirala ministra Nebojšu Bradića. Naravno sve ovo ne bi bilo moguće da projekat svesrdno nisu podržavali apsolutno svi ministri kulture nemešajući se u svoj posao počevši od Branislava Lečića (kojeg su Acović, Subotićka i bulumenta gladnog preveslali preko vode smestivši mu Visoki odbor za rekonstrukciju Narodnog muzeja kao paravan za svoje muljaže), Dragana Kojadinovića, Voje Brajovića pa sve do Predraga Markovića s izuzetkom Nebojše Bradića koji je sprečio uništene Galerije Fresaka i potom smenjen po nalogu Borisa Tadića koji je time pokušao da abolira svoje pulene!

Specijalno pokriće za sve muljaže Tanja Cvjetičanin imala je u pažljivo spakovanom upravnom odboru na čelu sa Irinom Nacionale Subotić koja je pothitno tražila i dobila isplatu 8.500 dinara za svaku sednicu UO pa joj se to jako brzo osladilo pa je upravni odbor zasedao najmanje dva puta mesečno i nizašta uzimao ne malu kintu! Pored ostalih u istom tom Upravnom odboru sedeo je i Aleksandar Palavestra inače sin takođe akademika Predraga Palavestre koji je takođe bio i najbolji pajtos sa Nikolom Tasićem. U upravnom odboru sedela je i izvesna Mila Popović Živančević, stručnjakinja ni sama ne zna za kakve sve konzervacije, inače u dilu sa Miladinom Lukićem pod čijim je patronatom sistematski urnisala kompletnu konzervatorsku službu Narodnog muzeja, kao i Galeriju Fresaka u kojoj je bila zamislila da osnuje Centralni institut za konzervaciju za koji joj je bio potreban i doktorat oko koga su ispali nepredviđeni problemi pa je na kraju doktorat branjen na Interdisciplinarnim studijama beogradskog univerziteta, odnosno kod njene jako dobre prijateljice Milene Dragićević Šešić, po struci kulturološkinje koja je formirala specijalnu komisiju u gotovo istom sastavu kao i ona za magistarski rad tako da je Mila Popović Živančević magistrirala i doktorirala za godinu i po dana, a mentori su u oba slučaja bili ni manje ni više nego Tanja Cvjetičanin i Nenad Tasić!

Naravno Mila Popović Živančevič je svo to vreme zapravo najviše radila za sebe, odnosno za osnivanje Centralnog instituta za konzervaciju da bi nakon osnivanja istog napustila Narodni Muzej, odvukla sa sobom šta je htela i kog je htela a onako usput za isti taj Institut otela i zgradu u Balkanskoj ulici koja je Narodnom muzeju bila dodeljena za korišćenje tokom radova da bi na kraju uspela da rasturi i sam CIK i da se za sada skrasi na Univerzitetu Braća Karić ukoliko i njega ne razbuca u međuvremenu, a ostatci CIK-a i zgrada u Balkanskoj su na kraju pripali Narodnom Muzeju. Naravno za realizaciju ovog poduhvata bila je potrebno i pronalaženje nekog ko bi za potrebe Velike lože u Beogradu osnovao i predstavništvo Kunstransa pa su tako Austrijanci dugo vremena pokušavali da zavrbuju tehničko osoblje Narodnog Muzeja koje je trebalo da im razradi radnju za srpsko tržište!

Kao glavni organizator svega ovoga odnekuda je izbunaren izvesni kamerman sa državne televizije po imenu Đorđe Branković inače kum Aleksandra D. Kostića, supruga Tatjane Cvjetičanin, koji je naprasno postao veliki stručnjak za problematiku špedicije i deponovanja umetnina, kao i stručnjak za izbor lokacije za uređenje depoa za nesuđenu monopolsku firmu. A o tome koliko je sve bilo čisto najbolje govore sledeće činjenice: žuto preduzeće se međusobno poklalo oko mnogo čega pa je tako Dragan Đilas u svojstvu ministra za NIP u drugoj Koštuničinoj vladi jasno i glasno rekao kako je odluka bivše garniture Ministarstva kulture da se privatnoj firmi koja za to ne ispunjava zakonom predviđene uslove povere eksponati od neprocenjive vrednosti na čuvanje, zatečeno stanje, te da je neprihvatljivo da se sredstva predviđena za investicije troše na rentiranje nekih objekata. Istodobno je Trezoru dat nalog da se stopiraju sva plaćanja po ovom ugovoru čime je samo potvrđeno da mnogo što šta vezano za rekonstrukciju i zakup magacina nije bilo u skladu sa zakonom.

Dvostruko bivši pomoćnik Ministra kulture Miladin Lukić „proslavio" se izjavom da je "Kunsttrans"... kao jedino registrovano domaće preduzeće za transport umetničkih dobara, skladištenje i usluge, dobilo taj posao... Magacin je posebno projektovan i zadovoljava sve uslove za držanje eksponata, namerno pri tome prećutkujući činjenicu da Kunstrans uopšte nije registrovan za čuvanje umetnina, te da depo u trenutku sklapanja ugovora, kao i u trenutku kada je Lukić ovo izjavljivao, uopšte nije postojao iz prostog razloga jer nije bio uređen! Čitav ovaj skandal na najgori način potvrđuje ono što su znali i vrapci na grani a to je činjenica da je praktično pre dvadeset godina napravljen plan po kome bi se po liniji Demokratske stranke, odnosno nove direktorke dr Cvjetičanin Tatjane i bulumente okupljene oko nje, zatim velike rotarijanske lože okupljene oko akademika Nikole Tasića i Dragomira Acovića, pored nameštanja konkursa za rekonstrukciju Narodnog Muzeja, istovremeno firmi Kunstrans, a nešto kasnije njenoj kćerki firmi Kunsttrans Beograd omogućilo sticanje monopola za usluge špedicije i lagerovanja umetnina.

Očito je da je Đorđe Branković zamislio da je najpametniji od svih pa je tako Kunsttrans kupio idealni deo od 858/2619 nepokretnosti u vlasništvu firme Tehnooprema za cenu od 500.000 evra, odnosno deo već postojećeg magacina koji je opisan kao magacin, kućica sa hidroforom, sklonište zapaljivih tečnosti i gasova na katastarskoj parceli br 1051/20 u ulici Pančevački put 64, a u članu ugovora 14 čak stoji kako se radi o nepokretnosti koja je sagrađena na osnovu privremene građevinske dozvole br 351-392/85-II-02 još iz juna 1985. godine. Pošto je Branković očito mislio da je najpametniji od svih, verovatno mu nije palo na pamet da se malko raspita o samoj lokaciji, odnosno njenom hidrološkom statusu, i svemu drugome što je od značaja za izbor lokacije za uređenje depoa za umetnine. Bilo bi stoga jako zanimljivo videti da li je neko iz Kunsttransa ikada ikoga konsultovao pri izboru lokacije na kojoj se nalazi kupljeni magacin, ili je pri kupovini daleko bitnija bila verovatno povoljna cena, a ne činjenice da se kompleks Tehnoopreme u to vreme sa dve strane graničio sa blatištem i močvarom u kojoj se nalazi baruština Reva koja je plavila čitavo to područje što je jasno vidljivo iz aviosnimaka, a sa treće fabrikom betona, da se u vreme kupovine uveliko znalo da se kraj jedinog ulaza u dvorište Tehnoopreme priprema izgradnja benzinske pumpe a iza nje izgradnja ogromnog kompleksa firme Jeepcomerce za koju će biti izvršeno nasipanje terena i do visine od dva metra te da će čitav kompleks Tehnoopreme ostati praktično u rupi.

Naravno nikome ni najmanje nije smetala činjenica da kompleks Tehnoopreme ima samo jednu jedinu komunikaciju čitavom dužinom te da bi u slučaju neke katastrofe u prednjim delovima kompleksa, recimo požara, ta komunikacija mogla biti prekinuta a alternativne komunikacije za evakuaciju predmeta iz samog depoa Kunsttranssa koji je na samom kraju placa nema.Naravno pri izboru lokacije za kupovinu magacina koji će se preurediti znatno kasnije, nikome nisu bile bitne ni sledeće činjenice: recimo da je kota terena kompleksa Tehnoopreme na visini od 71-72 metra, da je kota uspora Dunava radi veće proizvodnje struje elektrane Đerdap 1 sa prvobitnih projektovanih 69 metara, podignuta na 71.5 te da se stoga recimo veliki deo godine kraj Pančeva Dunav uliva u Tamiš, da je zbog istih razloga i pored postojanja nasipa duž Dunava u Krnjači, stalna pojava podzemnih voda jer je čitavo to područje aluvijalno barska sredina, a za gradnju svih objekata u tom području bilo je potrebno nasipanje terena. Naravno da nikome ni najmanje nije smetala činjenica da je u neposrednoj blizini stalni zagađivač tj rafinerija Beograd, zatim da se depo nalazi u zoni uticaja hazardne industrije grupe B (opet rafinerija) te da su u tom području prisutni brojni zagađivači voda: hemijska industrija, građevina, naftni derivati, kao i da je prisutan najveći generator opasnog otpada, opet rafinerija Beograd što je sve veoma dobro dokumentovano i objavljeno na posebnim kartama još 2002. godine u Eko atlasu Beograda u izdanju Direkcije za izgradnju Beograda!

tome da je to ipak bilo poznato ali po nekima apsolutno nebitno potvrdio je i dvaput bivši pomoćnik ministra kulture Miladin Lukić koji se „proslavio" izjavom da o mestu gde je smešten magacin ne treba, zbog zaštite, puno govoriti, a da to što se u blizini nalaze fabrike cementa i hemikalija, benzinska pumpa i bara neće štetiti eksponatima, jer je objekat građen na poseban način,. a i centar grada je, kaže, pun prašine, pa to nikome ne smeta. Ovakav biser do duše ni najmanje ne čudi jer se Miladin Lukić svojedobno „proslavio" svojim kreativnim pristupom rešavanju odvođenja fekalija iz klozeta u manastiru Studenica gde su fekalije završavale u obližnjem potoku! Uglavnom je novo kupljeni depo zvrjao neuređen duže vremena, a povod za njegovo uređenje bilo je sklapanje ugovora o poslovno - tehničkoj saradnji muzeja i Kunsttransa. Članom 2 ugovora navodi se da je glavna obaveza Kunsttransa da najkasnije u roku od 6 meseci od dana stupanja na snagu ovog ugovora obezbedi za predaju prostor za smeštaj kulturnih dobara površine od oko 804 mkv (korisne površine oko 1.300 mkv).

tome da je ovaj ugovor zapravo sročen po meri Kunsttransa najbolje govori činjenica iz istog člana ugovora po kome rok od 6 meseci teče u okviru kalendarskih meseci u kojima se obično odvijaju građevinski radovi. No, ako se zna da je ugovor o poslovno tehničkoj saradnji zaključen još 15. maja 2006. godine, a prema saopštenju pravne službe Kunsttransa adaptacija i rekonstrukcija depoa i tehnički prijem depoa su izvođeni u periodu od marta do decembra 2007. godine, jasno je vidljivo da je Ugovorom o poslovno tehničkoj saradnji, Narodni muzej zapravo iznajmio depo koji u trenutku sklapanja ugovora uopšte nije postojao! Članom 6, stav 1 pomenutog ugovora precizirano je da se Narodni muzej obavezuje da plaća mesečnu zakupninu za korišćenje predmetnog prostora u iznosu od 35.251 evro mesečno, i to svakog petnaestog u mesecu, za tekući mesec korišćenja predmetnog prostora, a pošto Narodni muzej nikada nije preuzeo na korišćenje depo niti je u njega preneo umetnine, jasno je da ne postoji obaveza Muzeja da plati uslugu koja nije izvršena, tim pre jer ni Vlada Srbije nikada nije izdala bankarsku garanciju koja je bila predviđena ugovorom!

Prema javno dostupnim podacima vidi se da se u prvoj polovini 2005. godine Narodni muzej navodno zainteresovao za smeštaj eksponata u depo čija je adaptacija i rekonstrukcija prema istom dokumentu navodno započela marta 2006. godine. Tako je 15. maja 2006. sklopljen Ugovor, iz čega proizilazi da se u enterijeru magacina nije moglo raditi u toku kalendarskih meseci u kojima se obično ne odvijaju građevinski radovi što je totalna budalaština jer kiša i sneg nemaju nikakvog uticaja na radove u enterijeru. Međutim, pravi galimatijas nastao je skandaloznim članom 13 ugovora gde doslovno piše da ugovor stupa na snagu kada Vlada Republike Srbije ili drugi nadležni organ Republike Srbije izda garanciju za ispunjenje obaveza Narodnog muzeja iz člana 6 ovog ugovora. Ukoliko garancije iz prethodnog stava ne bude izdata u roku od 90 dana od dana potpisivanja ovog ugovora, Kunsttrans ima pravo da jednostrano raskine ovaj ugovor i da od Narodnog muzeja zahteva naknadu svih troškova koje je predujmio za izradu glavnog projekta, kao i ostalih troškova koji su nastali na teret Kunsttransa.

Ali, o tome da je nekome iz tadašnjeg sastava ministarstva bilo veoma stalo da se umetnine po svaku cenu presele u depo Kunsttransa, najbolje govori činjenica da je još krajem 2006. Kunsttransu ponuđeno od strane Ministarstva kulture da se plati zakupnina za celu 2007. godinu unapred iako su radovi na uređenju tek počeli u martu 2007. godine, čime je zapravo zakupninom trebalo finansirati uređenje depoa koji se uopšte u tom trenutku nije koristio! Bilo bi jako zanimljivo videti ko je ispred Ministarstva vršio ovakvu ponudu. Da li možda tadašnji pomoćnik ministra kulture Miladin Lukić? Ipak, još 2007. godine, javnost je po prvi put bila upoznata sa čitavom problematikom lošeg izbora lokacije, nameštanjem poslova Kunsttransu i svemu drugome vezano za korupcionaški skandal rekonstrukcije narodnog Muzeja, što je već za vreme sledeće vlade, zahvaljujući ministru kulture Nebojši Bradiću, definitivno i potvrđeno jer je izveštaj ekspertskog tima jasno pokazao da je po sredi štetan ugovor pri čijem sklapanju je bilo mnogo nezakonitosti, a pored ostalog ovaj izveštaj je pokazao da je prilikom sklapanja ugovora zakupljen depo koji u trenutku sklapanja ugovora uopšte nije postojao jer je bio neuređen, a sam zakup je očito trebao da bude plaćen nenamenskim trošenjem sredstava NIP-a određenim za samu rekonstrukciju Narodnog muzeja.

Vlasnik firme Kunsttrans sam kaze da je uslov za potpisivanje ugovora bila garancija vlade Srbije, a posto tu garanciju nije dobio, onda tuži Narodni muzej za neispunjavanje ugovora. Pa osnovna logika je da ugovor u samom startu nije bio validan jer nisu ispunjeni preduslovi za njegovu validnost. Još neverovatnije zvuči činjenica da nije bilo moguće pronaći i zakupiti magacin od 800 kvadrata u vlasništvu države pa je zato izbunaren Kunstrans kao jedini ponuđač sa cenom od 40.000 eura mesečno na 5 godina???? Bilo bi jako zanimljivo videti dokle se stiglo sa zahtevom za podnošenje krivične prijave protiv osoba odgovornih za zaključivanje ugovora između Narodnog muzeja u Beogradu i preduzeća Kunsttrans koju je Ministarstvo kulture i informisanja Srbije podnelo avgusta 2013. godine tužilaštvu!

Naime u svom saopštenju Ministarstvo je navelo da je Tužilaštvu predat predlog za podnošenje krivične prijave protiv „odgovornih lica", a u vreme zaključivanja spornog ugovora Kojadinović je bio ministar kulture, a poznato je da se zahtev za krivičnu prijavu odnosi i na druga odgovorna lica koja su učestvovala u ovom štetnom ugovoru. U vreme potpisivanja štetnog ugovora 2006. godine direktorka Narodnog muzeja bila je Tatjana Cvetićanin, ali se nigde ne spominje odgovornost članova dva upravna odbora, dva nadzorna odbora, četiri ministra kulture, tri pomoćnika ministra kulture, nekoliko akademika, preduzetnika, arhitetaka i svih ostalih članova udruženog zločinačkog poduhvata a kamoli na druga odgovorna lica u Ministarstvu koja su bila upoznata i saglasila se sa zaključivanjem ovako štetnog Ugovora i samim tim izvršila radnje za koje se smatra da imaju elemente krivičnog dela zloupotrebe službenog položaja!

Niko već deset godina ne spominje ni muljaže sa famoznim ugovorom Muzeja i Kunstransa a niko do sada nije ni odgovarao za činjenicu da je Muzej bio zatvoren 15 godina, da je straćeno preko milion eura ninašta, a za svu tu štetu apsolutno niko nikada nije odgovarao a sada se po plaćeničkim medijima bude raznorazni politički mrtvaci derivati žutog preduzeća koji bi da nastave po svome

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane