Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Rat u Hrvatskoj iz pera obaveštajca (19)

Medački džep

Obaveštajac bivše JNA objavio je knjigu ''Iz dnevnika jednog obaveštajca'', koja je potom, po tvrdnjama Kupindoa povučena iz prodaje. Objavljujemo delove iz ovog dnevnika, bez navođenja imena autora. Knjigu feljtoniziramo, da se mlađi naraštaji podsete kako je bilo. I da se više ne ponovi

Piše: ''Nestor''

Krajem juna 1993. godine dobio sam poziv iz Knina, da dođem na večeru koju organizuje pripadnik policije UN, Rus, sa visokim činom. Moje ime mu je sugerisano preko ljudi koje je kontaktitrao u GŠ u Kninu. Odazvao sam se pozivu i došao na večeru u kafanu "Kod Čupe" u Golubiću kod Knina. Na večeri nas je bilo šest, pet rusa i ja. Navodno jedan moj kolega nije mogao da do đ e i ako je bio pozvan.

Sav razgovor zbog kojeg smo se sastali brzo je okončan. Nije bilo ničeg u rukavicama, otvoreno i bez ustezanja. Nudili su pomoć u informacijama, ali su i tražili informacije koje će kasnije prosleđivati dalje. Sadržaj informacija ih nije interesovao, nisu vršili bilo kakvu analizu, sve su slikali ili prepisivali i prosleđivali. Bili su obični skupljači informacija. Pilo se, prvo vodka rashlađena u ledu, potom vino uz sušenu ribu, a na kraju vino koje smo pili uz roštilj. Ma koliko se branio nisam mogao da se odbranim, niti tu veče da se vratim na Plitvice. Morao sam da kapituliram i da odam priznanje braći rusima da su u piću nenadmašni. Na rastanku sam im obećao izlet i piknik na Plitvičkim jezerima što ih je obradovalo.

Informisao sam pukovnika Miloša Krnetu o razgovoru i pitao, da li možemo nešto ponuditi rusima, a za uzvrat da oni nama daju neke informacije. On je na to pristao i tako smo počeli. Tako smo radili do kraja, ali nikada nismo dobili neke posebno kvalitetne informacije, nešto što bi posebno trebalo opisati. Meni je od posebnog značaja bila pomoć u proceni ostalih oficira iz sastava UN snaga u Krajini, jer smo mi po nekoj inerciji trčali kod grka, rusa, slovaka i poljaka. To nam je bila neka prirodna veza i nešto što smo mi podsvesno smatrali prijateljima.

Okolnosti su bile značajno izmenjene, ljubav se nije mogla prepoznati, preovladavali su interesi i lični i državni i morali smo tome da se prilagodimo. Raspadom Jugoslavije raspala se i ta nekakva simpatija i ljubav drugih prema nama. Neki su se priklonili Hrvatima, neki Slovencima, a neki nama. Trebalo je videti ko je ko i sa kim možemo računati. Novac koji je pobeđivao simpatije i ljubav, mi nismo imali u onom iznosu da bi njime mogli intervenisati i promeniti to stanje.

Planirani piknik organizovali smo sredinom jula meseca kada je na jezerima najlepše i kada je temperatura najstabilnija, a samim tim i temperatura vode je vrlo dobra za kupanje. Iz Knina su pristigla šestorica ruskih policajaca, a ja sam obezbedio osam pripadnika češkog i slovačkog bataljona. Uz nas domaće bilo je oko 25 ljudi. Napravili smo lep roštilj, ispekli dva jagnjeta, odigrali dve-tri utakmice u malom fudbalu i tako napravili potpuno opuštenu atmosferu.

U drugom delu našeg druženja bilo je planirano da nas lađar Stevo Grbić provoza jezerom Kozjak, ali da na brodić uđu Rusi, Česi i Slovaci, da razgovor bude o Krajini, ratu, kako ko vidi tu situaciju i kakva su im predviđanja o daljem toku događaja, kako vide završetak sukoba. Kada je sve završeno, na večer sam primio izveštaje. Od osam pozvanih oficira samo dvojica nisu imala simpatije za Krajinu. Jedan je bio češko-nemačkog porekla i veličao je Hitlera, a drugom je supruga bila hrvatskog porekla, pa je bio naklonjen njima, ali krajnje korektnog ponašanja i držanja bez aktivnog pomaganja bilo koga u sukobu. Ono što je bilo mnogo interesantnije odnosilo se na njihovo razumevanje sukoba i procene, kako će se sukob okončati.

Svi do jednog su našu vojsku posmatrali kao naoružan narod, koji je delimično uvojničen, ali da do prave vojske nećemo lako doći zbog mnogih limitirajućih faktora. Imali su dosta konkretnih pokazatelja da suprotna, hrvatska, strana čini velike napore u stvaranju svoje oružane sile i da su na tom polju postigli velike i uočljive rezultate. Značajna sredstva su odvojena za nabavku vojne opreme i naoružanja, na ključnim komandnim pozicijama je svega nekoliko visokih oficira i generala koji su pre toga bili pripadnici JNA, a da ključna mesta zauzimaju ratni komandanti, slabog vojnog obrazovanja, ali odlučni i agresivni.

U to vreme u Hrvatskoj je bilo dosta vojnih i policijskih instruktora iz evropskih zemalja, koji su kroz obuku vršili i potpuno distanciranje od onog što je u Hrvatskoj bilo do 1990. godine, kako u političkom tako i u svakom drugom pogledu. Izgrađivana je i usvajana nova ideologija zasnovana na veličanju nacionalnih vrednosti i istovremeno razvijanje patološke mržnje prema srbima i svemu što je njihovo. Za razliku od devedesetih godina, sada je za to postojao dobar i neskriven razlog. Srbi su se pobunili i podigli ustanak u kojem žele pokoriti Hrvatsku i njom vladati. Takva priča i slika odlazila je iz dana u dan u svet, prihvatana sporo, ali konačno prihvaćena kao realnost u Hrvatskoj.

Na temelju toga i svih drugih zapažanja iznošeni su zaključci, da se Krajina vojnim putem ne može odbraniti od napada Hrvatske vojske, da je i ovo stanje svojevrsna agonija iz koje će biti vrlo teško izaći i da opcija ujedinjenja svih srpskih zemalja u jednu, nema podršku čak ni među samim Srbima, a kamo li u međunarodnoj zajednici.

Više puta tokom razgovora, pojedince je interesovalo, šta bi radili u slučaju napada iz Hrvatske, a mi smo skoro u glas govorili da bi se branili sa svim čime raspolažemo, pa ako ostanemo bez municije, branićemo se viljuškama i kuhinjskim noževima. Verovatno da smo delovali smešno, jer su nam diskretno saopštavali da na njihovu pomoć ne računamo, jer oni nisu došli u Krajinu da joj donesu oslobođenje i slobodu, već da stvore pretpostavke da sami nađemo rešenje. Rešenje bez dogovora sa Hrvatskom nismo mogli naći, a niko nije s njima hteo da razgovara i pregovara. Naše oči bile su okrenute ka Palama i Beogradu, a tamo su o nama pričali kao da smo negde u Africi i rešavamo samo svoj problem ne nudeći nam ništa, ali uporno nas odvlačili od namere da sami rešimo svoj status. Već tada, 1993. godine bilo je jasno da vojnim putem ne možemo do cilja, a diplomatskim još teže, jer je Vlada Krajine tu funkciju prenela na Srbiju. Razgovori su vođeni na relaciji Zagreb-Beograd, ali nikakvih poboljšanja nije bilo.

Po mnogima ključni momenat je bio, izbijanje muslimansko-hrvatskog sukoba u Bosni i Hercegovini, ali to nije iskorišteno. Znam dobro da su se mnogi ponadali konačnom rešenju kada su preko Krajine i Republike Srpske prelazili konvoji iz Hrvatske sa pomoći za hrvatske izbeglice iz centralne Bosne, koje su izbegle pred mudžahedinskim jedinicama. Bilo je odjednom na pretek i goriva i cigareta i svega drugog, ali ne onima koji su to čekali, već onima koji će to platiti - muslimanima. Zaključak se nametao sam po sebi. U koliko se nešto radikalno ne promeni u rešavanju sukoba sa Hrvatskom, Krajina će nestati, a za njen nestanak neće biti potrebne velike snage neprijatelja. Ona će se uništiti sama od sebe, jer beznađe i bezperspektivnost stanja se osećalo na svakom koraku.

Na aerodromu Ćoralići u Cazinskoj krajini bio je razmešten bataljon vojnika iz sastava OS Francuske. Taj bataljon nije bio u sastavu snaga UN . Komandant bataljona pukovnik Brese bio je upućen od Vlade Francuske i njoj je podnosio izveštaje. Imao je posmatračku misiju na granici sa Bosnom i Hercegovinom. Komandant bataljona je vrlo često boravio na Kordunu i imao vrlo dobre odnose sa komandantom našeg korpusa na tom prostoru, pukovnikom Bulat Čedom. Za razliku od Korduna u Liku gotovo da nije ni dolazio. Pukovnika Bulata sam poznavao od pre rata. Njega su 1991. godine poslali iz Beograda u operativno-nastavni sektor Komande 5. Vojne oblasti gde je nadležni starešina bio general Petar Stipetić. Bulat je imao instrukcije da prati ponašanje i delovanje Stipetića, posebno njegovu izdajničku ulogu u odavanju tajni hrvatskoj strani.

Sećam se prvog susreta sa Bulatom. Čekao sam ga na glavno kolodvoru u Zagrebu, kada je vozom doputovao iz Beograda. Srdačan susret i vožnja do hotela "Kalnik" i soba broj 505. Ona će za svagda poneti brojne tajne koje je on nama saopštio. Sad u Krajini, zbog izmenjenih odnosa, zbog nabusitosti i sujete, iz Like sam morao tražiti njegovu pomoć. U više kontakata sa njim obećao mi je svu potrebnu pomoć koja se nije osećala samo u operativnom delu već i mnogo šire, uključujući logističku podršku Centra. Morao sam se dobro paziti, da vladari Korduna ne osete što se dešava. Bio je to policijski, lokalni establišment, koji je sebe video u oblacima, uobražavajući, da su oni ti koji drže sve konce i da se moraju za sve pitati.

Vrlo često sam počeo da se nalazim i u društvu komandanta francuskog bataljona, da sa njim pričam, ali nikada da ga navodimo da nekoga potkazuje ili sl. Nama su trebale njegove procene i viđenje celokupne situacije. Jednom prilikom ga pitam za razloge što slabo dolazi na prostor Like, a on mi kaže da je to iz razloga što ga je komandant Ličkog korpusa ponizio i nema nikakvu želju da komunicira s njim. To je bilo u samom početku njegovog mandata, kada je tražio kontakt sa predstavnicima korpusa iz Korenice. Iz Korenice na sastanak je došao stariji vodnik Lončar Jovica, sa kojim Brese nije hteo da razgovara već je taj čin protumačio kao svojevrsnu uvredu i poniženje. Da li je to stvarno bila namera ili slučajnost i nepromišljenost nikada nisam doznao.

Bio je vidno ljut, ali dovoljno pribran da mi priča o svom dedi, koji je bio francuski vojnik u Prvom svetskom ratu, koji je ranjen prilikom osobađanja Prištine 1918. godine, koji je ratovao rame uz rame sa srpskim vojnicima i tako ih upoznao i o njima stekao najlepšu sliku. Sada se susreće sa potpuno drugom slikom, sa nekulturom i nadmenošću kojom rasterujemo i ono malo ljudi koji su nam bili naklonjeni. Već u to vreme smo imali ozbiljne probleme sa svakodnevnim preletima aviona i helikoptera iz Hrvatske na aerodrom u Čoralićima.

Dolazili su iz svih pravaca prevlačeći naoružanje i vojnu opremu za potrebe 5. korpusa Armije BiH, hranu i druge potrepštine za potrebe stanovništva Cazinske krajine. To se znalo, to nam je saopštavano, ali nismo imali snage tome da se suprotstavimo. Trgovci oružjem iz Hrvatske, Austrije, Nemačke, Mađarske, Ukrajine i drugih država našli su interes da na ovom i na drugim prostorima ostvare milijarde prometa oružjem. U to vreme stacionirana jedinica iz Francuske nije imala nikakva ovlašćenja da sprečava naoružavanje, nego da evidentira pokrete i aktivnosti. Kada se tome doda da se sve dešavalo u uslovima međunarodnog embarga na uvoz naoružanja onda se može realno proceniti da su odluke međunarodne zajednice ignorisane, a rezolucije koje je donosilo Veće bezbednosti UN, mrtva slova na papiru. Eklatantan primer je general HV Vladimir Zagorec, koji je bio nosioc naoružavanja HV, a pri tome je prisvojio neverovatno velike sume novca. Dovoljna je činjenica njegove povezanosti sa Hrvojem Petračem, pa da čitava priča poprimi dramatične dimenzije.

U Plaškom smo planirali uspostavljanje punkta za elektronsko izviđanje, koji bi bio vezan za centar, a ne u sastavu jedinice za elektronsko izviđanje. Uspostavljanjem ovog punkta i vezivanjem za punkt u Primišlju bila bi u potpunosti zatvorena linija od Ogulina do u Generalskog Stola. Ostali prostor, kao i pomoć ovim punktovima pokrivala bi Petrova Gora. Moj vozač Mizdrak Ratko nikada nije bio u ovim krajevima i sa radošću putujemo u Plaški o kojem je on slušao samo lepe priče. A da su one sa razlogom lepe, imao sam i ja više pokazatelja.

U toku rata Plaški i čitava opština su bili bez premca najorganizovanija sredina kako u civilnom tako i u vojnom pogledu. Opština je nastala izdvajanjem iz dotadašnje opštine Ogulin, bez infrastrukture i kadrova, bez sredstava i u prvom periodu, potpuno odvojena od ostalih delova Krajine. Tokom rata u neprekidnim borbama ova sredina je uspela da se konsoliduje, da se uklone sve barijere koje su je odvajale od ostatka Krajine, da među prvima organizuje redovnu autobusku liniju sa Beogradom i sa Kninom, da izgrade niskonaponsku elektro-mrežu i dovedu struju u svaku kuću, i da, što je najbitnije, ne dozvole neprijatelju da pomeri liniju fronta ni za jedan metar. Svaki naš zahtev, svaka naša zamisao je nailazila na razumevanje, jer su i vojne i civilne vlasti shavatale da sve činimo u smislu poboljšanja položaja odbrane i podizanja njene kompaktnosti.

Prolazimo razrušenim selima Kuselj i Saborski. Deluju avetinjski, spaljeni i napušteni. Razmišljam o nesreći koja je zadesila meštane ovih sela. Poznavao sam ih dosta, sve starija godišta i, mislim gde su sada, jesu li živi ili su žrtve ludila? U Saborskom punkt sa rampom. Zaustavljaju me, jer poznaju vozilo. Prilazi mi Stevo Milaković i posle pozdravljanja traži cigarete. On ne liči na vojnika.Obučen je šaroliko, deo uniforme i deo civilne odeće. Tako izgledaju i ostali. Na moje pitanje, zašto nemaju uniforme i zašto nisu kompletno obučeni, odgovara, da su tražili, ali da navodno nema uniformi za sve. Saopštavam mu da ću se iz Plaškog vraćati za 4-5 sati, a do tada on da popiše veličinske brojeve obuće i odeće za sve i ja ću im poslati uniforme.

Spuštamo se u najlepše selo u Krajini u Ličku Jesenicu. Selo u kojem sam rođen i zbog kojeg sam sada tu sa ostalima u nastojanju da njoj i čitavoj Krajini obezbedimo slobodu. Selo deluje pusto, jer su gotovo svi muškarci angažovani u vojnim jedinicama. Vide se tragovi rata, neimaštine i nemogućnosti da se makar polja obrade. Selo je posle 51 godinu dobilo sveštenika. Parohija Lička Jesenica dobila je svog paroha Anđelić Radosava.* Upoznao sam ga ima već godina dana, odmah po njegovom dolasku. Pričali smo o selu i njegovoj istoriji. Doneo sam mu prve papire na kojima je bila ispisana istorija kraja, donosio sam mu i gorivo kojeg nije imao, da bi mogao da obilazi parohiju i parohijane. Stanovao je u kući Duje Šolaje u centru sela. Stao sam da ga pozdravim, ali mlada popadija mi kaže da je poslom negde u Blatima ili Begovcu.

Ustaše su 1941. godine u julu mesecu iz sela odvele mesnog paroha Nasadil Stanka i Mihajla Grbu, mog dedu. Odvedeni su u Plaški, a potom propraćeni u Jadovno na Velebitu i tu zverski ubijeni. Sveštenik Anđelić Radosav iz Jelaha, Republika Srpska, je bio prvi pravoslavni sveštenik koji je stalno živeo u Ličkoj Jesenici posle ubistva Nasadila.

Nešto dalje kod Forkapinih kuća-Podkapelom, susreo sam Miću Čikaru, "Brankovog". Uz tog čoveka sam odrastao i od njega mnoge stvari naučio. Godinama je bio zvonar naše crkve, a njegova kuća je uvek bila prva stanica parohu pri dolasku u selo iz Plaškog. Stao sam i izašao iz vozila, da pozdravim svog kuma, kako smo se oslovljavali međusobno. Zagrlili smo se, a meni su suze pošle. Toliko toga mi je prošlo kroz glavu. Čemu me je sve ovaj čovek učio, a kada sam kao dete napustio svoj zavičaj, on je bio prvi koji nas je posetio u Beogradu. Tuga je bila tim veća što se viđamo u ovako teškim okolnostima za sve, a njemu još težim, jer je bolovao od astme, bez pravih lekova i redovne lekarske pomoći. Žalio mi se da mu je teško i da neće moći dugo da izdrži, a drugog izbora nije imao. Godinu dana kasnije je umro, 1994. godine, a ja nisam znao za to više od mesec dana. I danas tugujem za tim čovekom koji je život proveo teško radeći, da bi održao svoje pravo i jedino bogatstvo, svoje tri kćeri.

Dolazimo u Plaški i počinjemo sa radom, najpre u komandi, a potom odlazimo u Grbe kako bi pronašli adekvatnu lokaciju. Vrlo je teško zbog slabog signala. Odlazimo do Latina i Kunića. Tamo je sve bolje, ali gotovo da nema nikakvih uslova za normalan rad. Opredelili smo se za jednu kuću kod železničke stanice gde su uslovi bili solidni. Odmah smo videli da su pripadnici 143. brigade HV iz Ogulina prilično komotni i nedisciplinovani i da bi se preko njihovog radio saobraćaja moglo dosta toga čuti. Već nakon nekoliko dana rada registrovan je intenzivan saobraćaj na delu Kapele koji se nalazi iznad linije Plaški - Blata. Bilo je nedvosmisleno utvrđeno da se tu nalazi jedna jedinica HV, da je bolje obučena i opremljena od ostalih i da tu ima neke aktivnosti, verovatno da se utvrđuju, postavljaju minska polja i vrše osmatranja, jer su za to imali povoljnu poziciju. Komanda korpusa u Korenici i komanda brigade u Plaškom su izdale naređenja, da se intenzivira izviđačka aktivnost na tom delu fronta uz maksimalne mere obezbeđenja, jer se radilo o gusto pošunljenom predelu sa velikim mogućnostima iznenađenja i borbe u susretu iz neposredne blizine. Kao po običaju, kada se naređenja sporo prenose ili se nedovoljno razumeju, dolazi do posledica i tragedije.

Dana 12.08.1993. godine u rejonu Bukvara patrola iz sastava 70. pbr iz Plaškog upada u neprijateljsku zasedu i gine Stevo Šumonja, komandir čete i borac Milan Vlaisavljević. Dana 25.08.1993. godine u Kapeli ponovo dolazi do kontakta sa neprijateljom, ovaj put u susretnoj borbi. Prilikom izvlačenja našeg izviđačko-diverzantskog voda gine komandir Milovan Kosanović, a predsednik SO Plaški Nikola Medaković je tom prilikom ranjen.

U leto 1993. godine, posebno od druge polovine jula i dalje upućivalo je na zaključak da neprijatelj priprema ozbiljnije aktivnosti prema Krajini. Broj slučajeva kršenja primirja se znatno povećao, pokreti jedinica duž linije fronta bio je neuobičajno veliki i intenzivan, upadi izviđačkih i diverzantskih grupa na tlo Krajine bila je svakodnevna pojava i to je iziskivalo da imamo mobilne jedinice koje bi mogle brzo i odlučno da se suprotstave ubačenim grupama. Da bi postigli što bolju mobilnost angažovana su tri helikoptera, od čega dva "Gazele" i jedan transportni. U toku augusta meseca 1993. godine gotovo da nije bilo većeg mesta u Krajini koje nije gađano artiljerijom iz Hrvatske. Sve intervencije kod predstavnika UNPROFOR-a su se zavšavale beleženjem događaja i obećanjem da će se o tim slučajevima raspravljati na višem nivou, pa moguće i na Savetu bezbednosti, koji bi mogao doneti posebnu rezoluciju kojom se takvo ponašanje Hrvatske osuđuje. Vlastitim ponašanjem i objašnjenjima koja smo dobijali vrlo smo se uljuljkali i opustili i nikakva objašnjenja i upozorenja nisu pomagala.

Dana 28.08.1993. godine na Veliku Gospojinu na Kapeli u rejonu Krasnice jedno motorno vozilo iz 70. pbr iz Plaškog upada u neprijateljsku zasedu i tu gine Milutin Paskaš, zamenik komandanta 2. pb i borci Mile Jovetić i Dušan Mikulica. Istovremeno sa tim i prethodnim događajima bilo je u toku planiranje akcije sa ciljem izbacivanja snaga neprijatelja sa Kapele i kvalitetnije posedanje položaja naših snaga. Lički korpus i brigada iz Plaškog nisu imali takvu jedinicu koja bi samostalno izvršila zadatak, pa je isti poveren 41. dobrovoljačkom diverzantskom odredu koji se nalazio na poligonu Slunj. Dobrovoljački odred smo ojačali sa dva izviđačka voda, jedan sa Korduna, a drugi iz Like.

Dana 03.09.1993. godine uspešno je izvedena akcija na Kapeli, snage neprijatelja su potisnute sa dostignute linije uz pretrpljene gubitke. Naša jedinica nije imala ni ranjenih ni poginulih boraca. Prilikom odlaska na zadatak u selu Blata ispred porodične kuće video sam Đuru Ogrizovića zv. "Šnjaka" koji je začuđen posmatrao odlazak jedinice u Kapelu. On nije ništa znao o planiranoj akciji i ako je bio rukovodilac službe državne bezbednosti u Plaškom. To što nije ništa znao o akciji, nije mu smetalo da sutra dan pošalje telegram u Knin i napiše kako smo u akciji ranili oko 20, a ubili 35 neprijateljskih vojnika.

Moj izveštaj se bitno razlikovao i bio je mnogo drugačiji za slušanje od hvalospeva kojeg je Đuro poslao. Takvih lažnih i izmišljenih izveštaja je bilo svaki dan i na tome su se mnoge stvari kreirale što u krajnjem uvek donosi loš rezultat. Morao sam da dokazujem da Ogrizović nije znao za akciju, da u njoj nije učestvovao i da nije mogao napisati tačan izveštaj, osim da mu je neko nešto ispričao, hvaleći se prekomerno o našem uspehu.

Koliko je uspeh bio velik govori podatak da je desetak dana kasnije došlo do borbe u susretu na tom delu i da je naša izviđačka jedinica imala značajan uspeh u razbijanju neprijatelja. Na žalost i prilikom te borbe poginuo je naš borac Nikola Vorkapić.

Od trenutka formiranja punkta za elektronsko izviđanje do ovih događaja jedva da je prošlo dva meseca, a postojanje punkta je u potpunosti opravdalo svoje postojanje. Na taj način stečeno je neophodno iskustvo u radu, ali još više od toga, komanda brigade je imala siguran oslonac i uvek blagovremene informacije koje su se odnosile na aktivnosti neprijatelja u zahvatu fronta.

Kasnije ću doznati da je komandantu 41. dobrovoljačkog odreda bilo obećano da će dobiti koncesiju na eksploataciju šume u oslobođenom delu Kapele. U tom odredu bilo je nekoliko oficira i podoficira iz 72. specijalne brigade iz Pančeva, kojima je za boravak i angažovanje u Krajini bilo obećano rešenje stambenog pitanja. Kako posao nije doveden do kraja nikada nije ni otpočela seča šume mada su sve pripreme u tom pravcu bile izvršene.

Medački džep

Više podataka i indikatora je ukazivalo da neprijatelj u Lici planira opsežniju akciju. U tom vremenu oni su nas nadvisili na dve lokacije i to: Velebitu i Kapeli, a sve više podataka je govorilo da planiraju i izvode aktivnosti iz pravca Sinja prema Dinari. Pre samog napada na ličkom delu fronta, neprijatelj je izvodio artiljerijske ispade duž čitave linije dodira. Dana 07.09.1993. godine granatiran je Drniš, istog dana u Lici intenzivno je gađan Dabar, deo Vrhovina, a nekoliko dana pre toga Korenica. U predelu Ličkog Osika (Teslingrad) čarke su bile svakodnevne i gotovo da nisu ni evidentirane. Iz inostranstva, naša veza centra je dostavila informaciju, da se Mladen Markač već duže vreme nalazi na prostoru Like i Velebita i da je realno očekivati da se tamo nešto desi. Kako je Markač bio komandant svih jedinica specijalne namene MUP-a Hrvatske to se moglo očekivati.

U to vreme na čelu Generalštaba HV nalazio se general Janko Bobetko, poznat po svojoj okrutnosti prema svakome, prema potčinjenima, a posebno prema neprijatelju. Od pripadnika UN nismo imali ni jednu informaciju koja bi ukazivala na veće pokrete neprijateljskih jedinica, ali isto tako, nismo se ni nadali većem napadu računajući sa međunarodnom zaštitom. U takvim okolnostima dana 09.09.1993. godine u ranim jutarnjim časovima pripadnici HV, jedinice 9. gardijska brigada, 111. br HV, delovi 118. br HV i specijalne jedinice MUP-a RH izvršile su istovremeni napad na sela Čitluk, Divoselo i Počitelj i na pripadnike UNPROFOR-a iz sastava OS Kanade.

Napad je izveden klasično. Posle artiljerijsko-raketne pripreme otpočeo je oklopno-pešadijski napad u kojem su jedinice vojne policije, MUP-a RH i izviđačke jedinice prednjačile. Već prvog dana napada je bilo jasno da neprijatelj ispoljava neverovatnu dozu brutalnosti uništavajući sve pred sobom paleći i ubijajući. Ova akcija HV ući će u anale ratovanja i po činjenici da nije bilo ranjenih i zarobljenih lica. U ovoj napadnoj akciji HV ubijeno je ukupno 88 lica od čega 46 pripadnika SVK i 42 civila od kojih su 17 bile žene. U trenutku napada na prostoru sela Divoselo, Počitelj i Čitluk živelo je oko 400 stanovnika, uglavnom starih i nemoćnih ljudi.

Godine 1994. u reonu Teslingrada (Lički Osik) zarobljen je pripadnik HV Johan Tilder, koji je bio učesnik napada HV na sela u Medačkom džepu kao pripadnik izviđačke jedinice. U izjavi koju je dao organima bezbednosti Ličkog korpusa on je detaljno opisivao čitav tok akcije, naređenja koja su dobili od komandanta ZP Gospić Rahima Ademija i komandanta 9. gbr Mirka Norca, sopstveno ponašanje i ponašanje pojedinaca. Tilder je detaljno opisivao pojedine scene masakra i ižavljavanja nad licima koja su pronalazili na pravcu napada. Kama, kolac, kanap i vatra. Njima su klali, nabijali, vešali i palili.

Iz njegove izjave se nedvosmisleno moglo zaključiti, da je namera HV i njenog rukovodstva bila da u navedenom prostoru u potpunosti unište svakog Srbina, njihovu imovinu i da stvore pretpostavku, da se na tom prostoru više nikada ne pojave. Postojanje snaga UN koji su garantovali bezbednost mesnom stanovništvu su u potpunosti ignorisali iz čega se zaključuje da su imali jaku međunarodnu podršku u izvršavanju ove akcije. Napad na sela u Medačkom džepu trajao je do 17.09.1993. godine, od čega su borbe vođene do 11.09.1993. godine.

Ovo je bio još jedan neuspeh i naš i međunarodne zajednice, ali Hrvatska nije pretpela nikakve štete od izvedene akcije. Nije osuđena ni brutalnost učesnika napada ni prema stanovnicima Krajine ni prema pripadnicima međunarodne zajednice. Takvo loše stanje odrazilo se na sve, a posebno u samom vrhu u Kninu. Do tada dobri i korektni odnosi generala Novakovića i ministra policije Milana Martića počeli su se kvariti i počelo se sve više i češće pričati o Novakovićevoj smeni. Pored ovog, stanje u Krajini je bilo loše i u drugim oblastima. Inflacija je divljala, jedna nemačka marka plaćana je oko 350 miliona krajiških dinara, plate su se kretale između 5 i 10 maraka, a vladala je opšta nestašica svih namirnica. Nestašica goriva je bila hronična.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane