Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

U IME NARODA

Raspala se Narodna stranka, a narod to nije ni primetio i ništa osetio, što će reći da stranka baš i nije bila narodna. Da li će to biti novonastali Narodni front? Po svemu sudeći neće, jer stranke se samo tako nazivaju da bi se preporučile biračima, ali ni po čemu nisu narodne. Ni po osnivanju, ni po načinu finansiranja i odlučivanja, ni po programima u koje je prosto nemoguće utrpati sve različite sklonosti i interese koji postoje u narodu. Uostalom, ništa više u ovoj zemlji nije narodno, čak ni Narodna Skupština to nije jer ni poslanici nisu predstavnici naroda nego stranaka. Kao u srednjem veku kada se uvažavao samo odabrani tzv politički narod, smatra Mile Isakov, bivši potpredsednik u Vladi Srbije i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Narod je višeznačni pojam, koji u zavisnosti od konteksta može označavati različite vrste ljudskih zajednica. U oblasti društvenih nauka razlikuju se dva osnovna značenja ovog pojma - narod kao etnos (etnički narod) i narod kao demos (stanovništvo). Pored ovih osnovnih značenja pojam narod može imati i mnoga druga značenja prema različitim kriterijumima sa simboličnim ili prenesenim značenjima, kao: politički narod, konstitutivni narod, radni narod, pravoslavni narod, većinski ili manjinski narod...

U nauci se često koristi pojam politički narod koji ima specifična istorijska značenja. U antičkim državama, naprimer, smatralo se da pravo učešća u političkom životu imaju samo stanovnici sa građanskim pravima, dok su svi ostali stanovnici, pripadnici porobljenih naroda i robovi, bili bez takvih prava, te stoga nisu bili deo političkog naroda. U srednjem veku politički narod su činile samo one skupine čiji su predstavnici imali pravo učršća na državnim saborima ( plemstvo, crkveni velikodostojnici, i predstavnici slobodnih gradova), dok su svi ostali stanovnici (uglavnom zavisni seljaci), bili bez takvih prava, te stoga nisu pripadali političkom narodu.

Danas u Srbiji kao politički narod priznaju se samo članovi i pristalice SNS. To se najbolje vidi po tome kako vlast pokušava da diskvalifikuje sve građanske proteste, kad ih definiše kao političke. Kada se kaže da su protesti politizovani, to znači da ništa ne vrede. Kao da građani koji drugačije vide srpsku realnost nemaju pravo da se politički izjašnjavaju i mešaju u politiku. Najsvežiji primer su protesti u Bačkoj Palanci, povodom pogibije dede i unuka od strujnog udara u kontaktu sa pokidanim kablovima tokom nevremena, koji nisu uklonjeni sa ulice ni posle 27 poziva građana nadležnim službama. Pošto je Bačka Palanka jedno od najtvrđih uporišta Naprednjaka, protesti su ih iznenadili i zabrinuli, pa je tamo hitno otišla premijerka Ana Brnabić, da smiri situaciju. Ali, pošto u tome nije uspela, posle razgovora sa opštinskim rukovodstvom, čija se odgovornost i smena traži, kao i protestantima koji na tome insistiraju, dala je antologijsku izjavu. U najkraćem ona se svodi na ovako nešto: Sve je to u redu, razumljivi su bol ožalošćenih porodica i bes i zabrinutost građana, kao i zahtevi da se utvrdi odgovornost, ali pošto su protesti politizovani to je neprihvatljivo. Biće utvrđena odgovornost, koju ona doduše ne vidi, ali to ne može taj narod koji protestuje, jer su protesti politizovani. Dakle, politikom može da se bavi samo Vučićev i njen politički narod. Svi ostali su neki drugi narod bez prava glasa.

Upravo na taj drugi narod računa većina opozicionih stranaka, pa ga turaju u svoje nazive, kako bi mu se dodvorile i predstavile kao njegove. Narod, koji ne podnosi Vučićev diktatorski režim i od njega je stoga otpisan, treba da poveruje da su stranke koje se zakite njegovim imenom, zaista njegove, i da će se glasajući za njih sve u ovoj zemlji promeniti u korist građana. Da će vlast naprasno postati sluga naroda. Postavlja se, međutim, jedno logično pitanje, zašto bi neko dobrovoljno konkurisao i borio se svom snagom i svim sredstvima da postane nečiji sluga, pa makar to bio i „voljeni" narod.

Komunisti su bar pošteno priznavali da vladaju u ime naroda, kao što su glasile i sve presude pojedincima kojima se to nije dopadalo. Oni su se vlasti dokopali oružjem i proglasili sebe vlasnikom i tumačem volje naroda, koji baš i ne zna uvek šta hoće. Otvoreno su priznali da zavode diktaturu proletarijata, sa komunističkom partijom, kao avangardom radničke klase, na čelu. Narodu je jasno i glasno rečeno da su radnici, seljaci i poštena inteligencija sveto trojstvo komunizma, da oni čine vlast i otvoreno, danas bi se politički korektnim govorom reklo transparentno, nameću svoje interese i svoju volju. I sve to u ime naroda, koji nije osvešćen i ne zna šta je za njega najbolje. Najavili su i postepenu demokratizaciju, što se i dogodilo sa prelaskom u „socijalizam sa ljudskim likom", ali nikad, čak i kad je uvedeno samoupravljanje, nisu tvrdili da dostignuta puna demokratija. Naprotiv, neprestano su ponavljali da je država na putu ka demokratiji i idealnom društvu i svako malo najavljivali i započinjali nove reforme.

Većina je na to ćutke pristajala i polako se navikavala na ono što su komunisti nazivali dijalektički materijalizam. Za njih je dijalektika bila neprekidni proces otkrića istine i rešavanja dilema i problema korišćenjem racionalnih argumenata, a materijalizam filozofski pravac koji se oslanja na iskustvo, nauku i ljudske resurse. I zaista, vremenom je bivalo sve bolje i velikoj većini naroda je bilo sasvim dobro. Pojedinci i grupe su to, često i neopravdano, skupo platili, ali većina je dobila sigurno zaposlenje, platu i regres, jeftina odmarališta na moru i planininama, besplatno zdravstvo i školovanje, stan ili kredit za njega, sa ratama u iznosi cene mesečne potrošnje za cigarete. I na kraju sigurnu penziju u iznosu od 86% od plate u deset najpovoljnijih godina radnog staža. Nije bilo nekih ljudskih prava i sloboda, ali je bilo sigurnosti za elementarnu egzistenciju i bezbednost.

Međutim, sticajem raznih okolnosti, narod je to ipak odbacio zarad obećane demokratije o kojoj nije imao pojma. Pohrlio je u kapitalizam nadajući se da će svi biti kapitalisti, a ne raja koja je u svakom sistemu podjarmnjna i kojom se vlada u njeno ime.

I šta sad imamo? Sad se svi demokratski kunu u narodnu volju, dakle, ne kažu da žele da vladaju u ime naroda, nego da su oni zapravo narod, jer izabrani voljom naroda da služe voljenom narodu. Pored pitanja ko se i zašto otima da bude sluga, postavlja se i pitanje zašto bi neko voleo ceo narod i šta je to što navodno voli. Zašto bi iko voleo čitav narod u kojem ima i previše lažova, prevaranata i lopova, siledžija i ubica, bezbroj pakosnih i zlih pokvarenjaka, licemera i beskičmenjaka, a najviše ljigavih poltrona i podguznih muva, koji se klanjaju svakoj vlasti.

Šta je uopšte narod i narodno?

Narodna kuhinja, naprimer, ne postoji zbog čitavog naroda nego samo zbog gladnih u njemu. Ajde, dobro, moglo bi se tumačiti i da je to pomoć od naroda onima koji nemaju za život, ali to ne važi za recimo, Narodno pozorište. Pozorište nikako nije dar od naroda, već upravo obrnuto, za narod od izuzetnih pojedinaca, ali opet ne za ceo narod nego samo za njegov pismeniji deo. Ni Narodna Skupština ne nosi taj naziv sasvim opravdano jer ni poslanici, koji bi trebalo da u njoj predstavljaju narod, nisu direktno birani od naroda. Narod je glasao za stranke koje najviše obećavaju, a stranke su ih odabrale da predstavljaju njih a ne narod. Tako Narodni poslanici u Narodnoj Skupštini, ne zastupaju interese naroda, što je uzgred i nemoguće jer u narodu ima raznih interesa, nego interese stranaka kojie se dodvoravaju narodu da bi se uz njegove glasove dokopale vlasti i uzjašile ga. Šta je tu narodno?

Da nije možda Narodna stranka? Ili bilo koja druga sa prefiksom srpska, što će reći opet narodna. Narod ne može ni da se snađe u silnim sličnim skraćenicama SNS, SPS, SRS, NS, NSP, SPD... Ne može ih niko sve ni nabrojati, a kamo li rasčivijati. A, nema ni potrebe, sve je to manje više pokušaj iste prevare, da se narodu predstave kao njegovi zastupnici i zaštitnici njegovih interesa, ma šta to bilo. I uspeva onaj ko najviše i najlepše laže, ko ima najviše para, a to je najčešće onaj kome su na raspolaganju državni resursi. Dakle, onaj ko je na vlasti, za koga dobar deo naroda glasa po inerciji i navici, sa podsvesnim saznanjem i uverenjem da nema velike razlike. Već je ušla u legendu izjava jednog seljaka, koji je na primedbu Vuka Draškovića da nije dovoljno samo da mu aplaudiraju, nego da treba i da glasaju za njega: Će te glasamo kad budeš vlast!

I na kraju da se vratimo podelama u Narodnoj stranci, što je i bio povod ovog teksta. Mnogo je onih koji pozdravljaju gest Miroslava Aleksića, koji je, posle neuspelog pokušaja da preuzme vođstvo stranke, odlučio da je napusti i formira novu pod nazivom Narodni front. I meni se čini da je Aleksić mnogo bolje rešenje od beskrupuloznog karijeriste Jeremića, koji, mada se predstavlja kao veliki patriota i tvrdokorni nacionalista, nema nikakve veze sa Srbijom, jer je veći deo života proveo van nje i nema nameru da u njoj ostane. Srbija mu treba samo kao odskočna daska za neku novu funkciju u nekoj međunarodnoj instituciji. To je pokazao i kada je Tadića molio da ga postavi na mesto ministra spoljnih poslova, a onda i predloži za predsedavajućeg Skupštine UN, ali još ubedljivije i kad je Vučića preklinjao da ga podrži u izbornoj trci za Generalnog selretara UN. Dakle, Aleksić mi se čini sasvim pristojnim opozicionarom, ali ne mogu da se ne zapitam šta je uopšte tražio sa Jeremićem, i kako je i zašto toliko ostao sa njime.

A što se njegove nove stranke tiče dva su razloga za uzdržanost u podršci. Najpre pitanje njenog finansiranja, jer od toga može da zavisi i njena politička platforma i delovanje na izuzetno kompleksnoj političkoj sceni Srbije, sa vrlo čestim kontradiktornostima u ponašanju opozicionih partija. Drugi razlog za sumnju je činjenica da ga u ovom poduhvatu najžešće podržava Bora Novaković, koji je bio aktivan učesnik brojnih prevrata u Demokratskoj stranci, menjajući strane kao bumbar. Htedoh reći kao pčela koja leti od cveta do cveta, ali to bi ipak bio kompliment za njega. Bumbar je prikladnije jer on ne prerađuju nektar u med, već ga samo skadišti. Neki naučnici su odavno dokazali da bumbari zbog veličine krila i težine tela ne mogu da lete, ali bumbari to ne znaju pa ipak lete. Tako i Bora Novaković ne zna da ne može, pa leti od vođe do vođe, od stranke do stranke, ali ne isporučuje ništa. Samo skladišti funkcije i prljavi kapital. Ako mu je to glavni saradnik i uzdanica, onda ne mogu apriori da verujem ni Aleksiću. Moraće da dokaže, da li bi da vlada u ime oca i sina i svetoga duha, ili zaista u ime naroda.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane