Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Srđan Cvetković IZMEĐU SRPA I ČEKIĆA: Politička represija u Srbiji 1953-1985 (8)

Antistaljinistički staljinizam

Istoriografija je dugo zaobilazila osetljivu temu političke represije u socijalističkom društvu. Istraživače je do kraja 80-ih godina prošlog veka pokretanje ove teme često vodilo iza rešetaka. U postkomunističkom periodu istraživanje političke represije je nailazilo na otpor usled brojnih administrativnih prepreka birokratskog aparata koji nije do kraja reformisan. Istoričar Srđan Cvetković je, knjigom „Između srpa i čekića", doprineo suočavanju društva sa nedemokratskim nasleđem i političkom represijom u periodu 1953-1985. Uz presek različitih oblika kojima se politička represija manifestovala, izvršena je klasifikacija političkih osuđenika, procenjen je njen intenzitet, a poseban akcenat je stavljen na službe bezbednosti kao kičmu represivnog aparata. Arhivi bezbednosnih službi su još nedostupni istraživačima, iako je ta građa davno izgubila operativni karakter i prevazišla zakonske odredbe o poverljivosti. Ipak, autor je u radu koristio arhivske fondove u Arhivu Jugoslavije (pre svega Predsedništva SFRJ, SSUP-a i Vrhovnog suda Jugoslavije), koji sadrže brojne policijsko-bezbednosne biltene, stenograme sa sednica i sastanaka u kojima se nalaze sumirani i ekstrahovani podaci. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove koji ilustruju načine na koje je vršena represija nad političkim protivnicima i kritičarima komunističke ideologije i njenog vođe Josipa Broza.

Srđan Cvetković

Gotovo da i ne postoji nijedan ozbiljniji pregled istorijse socijalističke Jugoslavije na stranom jeziku a da ne postoji odeljak o praksisovcima. Ovaj zagrebački filozofski časopis, izuzetno popularan kako u zemlji tako i u evropskim okvidima, koji je izlazio u periodu 1964-1974, u izdanju Hrvatskog filozofskog društva i naučnih seminara Korčulanska ljetnja škola, bio je središte okupljanja kritički nastrojenih marksista.

Glavni urednici Praksisa bili su Gajo Petrović i Rudi Supek, a članovi redakcije Branko Bošnjak, Danko Grlić, Ivan Kuvačić, Danilo Pejović, Predrag Vranicki. Redakcijski savet su činili takva zvučna imena, poput Lešeka Kolakovskog, Jirgena Habermans, Herberta Markuzea, Agneš Heler i mnogih drugih.

Autori Praksisa kritikovali su teoriju odraza i različite oblike staljinizma, označavajući i jugoslovenski model kao "staljinističku destaljinizaciju". Pod parolom "kritike svega postojećeg" pozivali su se na mladog Marksa. Te pozicije postale su popularne i u drugim socijalističkim zemljama (tzv. Praksis discusion u DDR u organizaciji filozofa Helmuta Šedla). Bio je to, po rečima Dragoljuba Mićunovića, "prvi otvoreni sukob politike i filozofije" u Istočnoj evropi. Praksisov krug je optuživao komunističko vođstvo da je napustilo "izvorni komunistički projekat" zarad putkog političkog pragmatizma i očuvanja vlasti. Kritikovali su kult ličnosti i samoupravljanje. Ljuba Tadić je smatrao da opasnost po socijalizam ne dolazi spolja, već iznutra od tzv. birokratske kontrarevolucije, koja je isto toliko opasna kao i buržoaska. Na sličnom tragu kritike socijalističke birokratije nalaze se i Mihajlo Marković, Svetozar Stojanović i Zagorka Golubović. "Tek horizontalno i vertikalno integrisano samoupravljanje omogućiće radničkoj klasi da postane dominantna društvena snaga" - smatra Svetozar Stojanović koji je zbog svojih stavova o antistaljinističkom staljinizmu smatran najekstremnijim. Praksisovci su nastojali da se da mogućnost različitim ideološkim strujama u okviru partije i propagirali uglavnom nenasilnu borbu za društvene promene. Pored toga, neki su članovi organizovali peticije vlastima i davali podršku intelektualcima, kojima su državni organi zabranjivali putovanja u inostranstvo ili ih osuđivali zbog kritičkih misli i delovanja.

Vrlo je popularna dvonedeljna Korčulanska letnja škola (utemeljena avgusta 1963), gde učestvuju zvučna imena iz sveta filozofije, pre svega levičari M. Bloh, H. Markuze, J. Habermans, T. Adorno, K. Kosik i mnogi drugi. Referati sa skupa objavljivani su u časopisu, čime je on dobijao na težini. Skupovi održani 1968. i 1969. pod nazivom "Marks i revolucija" i "Društvena moć - nasilje i humanost" tretirani su kao "nastavak junskih demonstracija". Primećeno je da na njih dolaze i poznati "ekstremni studenti" Sonja Liht, Milan Nikolić, Mila Mladenović iz Beograda, Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak i Tatjana Roje iz Zagreba, kao i neki studenti iz Sarajeva.

Vlast ih je optuživala da se bore za ukidanje radničkog samoupravljanja. Prema pisanju štampe, Vladimir Bakarić, predsednik CK SK Hrvatske je na sednici GK CKH (28. juna1968) utvrdio kako je "utjecaj praksisovštine" glavni uzrok za to da neki studenti "nisu orijentirani na našu stvarnost". Glavne ideje kojima Praksis postiže jesu "kvaziantistaljinizam, kritika svega postojećeg" i teza da su "progresivne snage u društvu, u stvari, birokratske snage". Dalje je tvrdio da Praksis jeste niknuo na temeljima socijalizma, ali je "poslije krenuo u vode koje je dirigirala američka demokratska grupa za borbu protiv komunizma", što je, po njegovom mišljenju, "bilo jasno još 1962". Obaveštajna služba budno je motrila njihovu delatnost, imala među njima svoje ljude jer je smatrala da se preko njih infiltriraju strane obaveštajne službe.

Kritički marksizam je, pojavom ovog časopisa i kroz letnju filozofsku školu, stekao značajno uporište kao alternativa staljinizmu i građanskim idejama, i na taj način pretio da ugrozi vladajući ideološki monopol. Budući da je uživao veliku popularnost i ugled u zemlji i inostranstvu, pre svega među levim intelektualcima, državna birokratija ga nije mogla preko noći ukinuti (kao neke druge) već se, najpre, zadovoljavala povremenim zabranama brojeva, koji su objavljivali, po tadašnjem sudu, preterano kritičke priloge o staljinizmu i nacionalizmu u Hrvatskoj. U Zagrebu su, zbog podrške studentskim demonstracijama 1968. iz Saveza komunista izbačeni Gajo Petrović i profesor Fakulteta političkih nauka Mladen Čaldarović, kao i student istog fakulteta Šime Vranić. Zajedno sa nekolicinom učesnika demonstracija, od redovnog suda oduđeni su na novčane kazne. U brošurama o Specijalnom ratu u SFRJ 70-ih, o Praksisu se otvoreno govori kao o vrsti "subverzivne" delatnosti.

U dvobroju Praksisa 3/4 1972. objavljen je redakcijski tekst u rubrici Kronika, naslovljen "Za slobodu akademske diskusije". U tekstu se branilo pravo profesora Mihaila Đurića na slobodnu naučnu diskusiju (ocenjujući čak da je do sada bio van nacionalističkog pokreta) kao osnov akademske slobode i da zbog mišljenja iznetog u teorijskoj diskusiji "ne bi trebalo da bilo ko bude sudski kažnjen". U uvodu ovog broja uredništvo se osvrće na represivne mere vlasti prema nosiocima stvaralačkog marksizma. Zbog navedenog i zbog svog opšteg liberalnog opredeljenja od osnivanja (1964) OTJ u Sisku, 24.07.1972. donosi rešenje o privremenoj zabrani rasturanja ovog filozofskog dvomesečnika, jer donosi "lažne i alarmantne tvrdnje, koje izazivaju uznemirenost građana i remete javni red i mir" (čl. 52. Zakona o štampi). OKS u Sisku donosi rešenje 31. jula, kojim se zabranjuje rasturanje časopisa. Žalba redakcije nije uvežena, a Vrhovni sud Hrvatske je potvrdio prvostepeno rešenje. U isto vreme ugledni časopis Filosofija br. 2 iz 1972. (čiji su glavni urednici Zagorka Golubović i Ljuba Tadić) biva zabranjen, a tiraž spaljen zbog objavljivanja optužnice protiv Mihaila Đurića, tekstova o osporavanju reizbora Đorđija Vukovića za asistenta na Novosadskom univerzitetu, objavljivanja presuda R. Šandoru, O. Tolnaiu i M. Mandiću, kao i tekstova Dobrice Ćosića "Procesi, presude i naivna pitanja", "Cogitationis nemo poenam potatur" i "Marksisti protiv marksista". Slično se desilo časopisu Student kao i Analima, časopisu Pravnog fakulteta.

Iako bez formalne zabrane u vreme obračuna sa "beogradskom osmorkom" i studentskom levicom od početka 1975, onemogućeno je dalje izlaženje časopisa, uz zabranu prisustva u naučnim i obrazovnim ustanovama, a istovremeno obustavljen je rad Korčulanske ljetnje škole. Tek tokm 1981. počeo je da izlazi Praksis International koji je uređivao Mihajlo Marković s ciljem obnove i negovanja duha Praksisa, ali u novim i izmenjenim društvenim i političkim okolnostima. Nije imao takav odjek, renome i uticaj kao tokom 60-ih i 70-ih.

Progon praksisovaca je bio najintenzivniji u periodu od 1975. do 1981, ali još 1968. godine J.B. Tito je u svojim javnim istupima pozivao da se odvoji "žito od kukolja" i sa univerziteta eliminišu profesori koji "kvare omladinu". U vreme obračuna s nacionalizmom krajem 1971. je još eksplicitnije naglasio potrebu za obračunom sa neposlušnim profesorima: "...Što smo mi do sada učinili? Nismo makli nijednog čovjeka. Na Beogradskom univerzitetu točno smo znali ko je izazvao i ko je bio protagonista poznatih nemira studenata. to je bilo poznato i ipak su ti ljudi ostali tamo. To su pojedinci, nama tuđi, uglavnom prozapadni..." Rektor BU D. Ivanović je okarakterisao ove profesore na sledeći način: "Mnogi od sadašnjih profesora Filozofskog fakulteta nisu uspeli da se afirmišu na naučnom planu, pa su se zbog toga preorijentisali na politiku i to ne na bilo kakvu već na krajnje sumnjivu politiku. Većinu današnjih bundžija svojevremeno smo poslali u neke zapadnoevropske zemlje. Tamo su oni otišli kao komunisti, a vratili se sa idejama koje nikakve veze nemaju sa našom ideologijom." Slične tvrdnje Tito je ponovio godinu dana kasnije u uvodnom govoru političkom aktivu Srbije (oktobar 1972), gde se još jednom požalio da se nije dovoljno učinilo na polju obračuna s neprijateljima na Univerzitetu. Ovog puta je bio još konkretniji, što je značilo da se sprema i konkretna akcija: "Godinama ja govorim da na beogradskom, kao i na zagrebačkom i nekim drugim univerzitetima ima profesora koji uzgajaju našu omladinu koja će, ako bi se to produžilo, sutra biti apsolutno tuđa našem socijalističkom razvitku. I govorio sam da mi takve profesore moramo pozvati na odgovornost i onemogućiti da predaju na univerzitetima. Do danas ja nisam ništa postigao. Otvoreno sam rekao o kojim ljudima se radi i danas ovde imamo spisak njihovih imena..." Sutradan po njegovom govoru, lista sumnjivih profesora sa Beogradskog univerziteta osvanula je u štampi (spisak je, navodno, sačinjen u Univerzitetskom komitetu SKS BU), čime je započeta odlučnija faza u obračunu sa liberalizmom na BU. Po mišljenju Nebojše Popova, kampanja je individualizovana jer je ipak cela institucija bila preveliki zalogaj, dok su pojedinci inferiorni. Smatra da je grupa potražena u Beogradu jer se verovalo da je centar "nove levice", a BU najveća obrazovna institucija u zemlji (dopušta premise i logike "slaba Srbija, jaka Jugoslavija").

Profesorima i saradnicima Univerziteta propisano je posredstvom skupštine Univerziteta (novembra 1973) da, ukoliko žele da ostanu "u nastavnoj i javnoj funkciji, prihvataju program i politiku SK i njegovu vodeću ulogu u razvitku društva", što je nametnuto putem samoupravnih sporazuma. Na spisku nepodobnih na Filozofskom fakultetu kao "najreakcionarnijoj ustanovi" našli su se Mihajlo Marković, Svetozar Stojanović, Ljubomir Tadić, Dragoljub Mićunović, Zagorka Pešić-Golubović, Miladin Životić, Trivo Inđić i Nebojša Popov. Protiv afirmisanja "moralno-političke podobnosti" i rušenja autonomije univerziteta izjasnio se Savez studenata Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, a podršku profesorima pružili su i članovi odbora Korčulanske ljetnje škole i redakcije Praksisa. Sve ove institucije do kraja 1974. naći će se i same na udaru vlasti i biti praktično ukinute.

Represija prema kritički nastrojenim profesorima išla je, u suštini, na tri nivoa: "partijskom" (partijski organi), "samoupravnom" (Univerzitet) i "državnom" (Služba bezbednosti i sudovi). Zanimljivo je da prvi pokušaj izbacivanja dvojice "markiranih" asistenata T. Inđića i N. Popova nije uspeo u redovnom postupku, jer je Nastavno-naučno veće izglasalo pozitivne referate i pored raznih pritisaka. U nepotpisanom Obrazloženju za ocenu o moralno-političkoj nepodobnosti koje se našlo pred Skupštinom Univerziteta, između ostalog tvrdi se (uz pozive na spise V. Sutlića, M. Filipovića i M. Popovića) da ova grupa "usvaja falsifikat zapadne antikomunističke propagande, stav o idolatriji harizmatske vlasti", pripisuje podstrekivanje "militantne ekstremističke grupe studenata", itd. Fakultetska komisija na osnovu analize radova nije utvrdila nikakvu krivicu profesora, što je većinom glasova usvojio i Savet Filozofskog fakulteta (5. jula 1974). Budući da partijski i samoupravni kanal represije nije dao očekivane rezultate, uključile su se državne institucije. Izmenom Zakona o visokom školstvu i stručnim udruženjima uskraćeno je delegiranje predstavnika u savete fakulteta i uveden jedan nov institut u radne odnose - "stavljanje na raspoloženje" i pojačan politički pritisak na nastavni kolektiv i nepodobne profesore. U kontaktima i prepisci sa političkim rukovodstvom (D. Markovićem, Ž. Vasiljevićem, D. Tešićem i D. Gligorijevićem) profesori su "pristajali da se povuku", nudeći tri uslova: obustavljanje represije prema studentima koji su branili integritet fakulteta (suđenje "Ljubljanskoj četvroci" i dr.), obustavljanje kršenja građanskih i samoupravnih prava fakultetske zajednice i nesmetan rad naučno-istraživačkih instituta Filozofskog fakulteta.

Služba državne bezbednosti je tokom 1974-1975, u akciji nazvanoj "Mir", u cilju obračuna sa nosiocima "anarholiberalizma" u Srbiji pokrenula postupak, kako bi odstranila grupu profesora sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, koja je praćena sličnom akcijom u Ljubljani (iz nastave odstranjena i penzionisana četvroica profesora) i likvidacijom Praksisa u Zagrebu. U izveštaju SDB iz 1975. kaže se da akcija još nije završena jer ovi profesori i dalje deluju i imaju dosta sledbenika i istomišljenika, iako su znatno obazriviji. Tvrdi se da su oni i ranije mobilisali poznate intelektualce na Zapadu i zapadnu štampu protiv politike SKJ, a svojim ponašanjem to i dalje čine. Kaže se da "Mihajlo Marković ovih dana u svojim predavanjima na Univerzitetu u Bredfordu (Engleska) ponovo napada naše samoupravno uređenje i socijalizam kao poredak". U izveštajima se konstatuje da članovi "beogradske osmorke" slobodno putuju po inostranstvu i tamo iznose svoje "neprijateljske stavove": Svetozar Stojanović u SAD, Mihajlo Marković i Dragoljub Mićunović u Veliku Britaniju, Zagorka Golubović u Francusku, a Veljko Rus iz Ljubljane u Kanadu. Budući da nastavljaju svoju aktivnost, SDB je preduzeo mere da se njihov rad dokumentuje kako bi se mogle preduzeti odgovarajuće krivične ili administrativne mere, za šta je sekretar SSUP-a Franjo Herljević tražio saglasnost od Predsedništva SFRJ. Takođe, optuženim studentima je tokom protesta nuđeno da posvedoče kako su ih profesori instruirali. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova S. Zečević predložio je hapšenje profesora Mihajla Markovića ili Dobrice Ćosića, kao i Mihaila Đurića radi zastrašivanja, što je odbijeno od srpskog liberalnog rukovodstva. Umesto toga, oduzeti su pasoši Zagorki Golubović, Vojinu Miliću i Nebojši Popovu. Bilo je čak predloga na Predsedništvu Skupštine Socijalističke Republike Srbije da se zbog delovanja praksisovaca, otpora i podrške grupi "ekstremnih profesora" u ovoj instituciji, ukine Filozofski fakultet, a zatim ponovo ide na osnivanje Filozofsko-istorijskog, gde bi se izvršila revizija čitavog nastavnog osoblja.

Posle svih peripetija, grupa profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu je odlukom Skupštine SR Srbije (januara 1975) isključena iz nastavnog kolektiva, posebno za njih "skrojenim zakonom", upotrebom novog instituta "stavljanja na raspoloženje" Republičkom sekretarijatu za obrazovanje i nauku "zbog moralno političke nepodobnosti". Advokat Srđa Popović navodi ovaj slučaj kao tipičan primer kada se za dnevnopolitičke potrebe kroji zakon koji je, u stvari, prerušena administrativna mera. Jedan poslanik Skupštine Srbije je tim povodom izjavio: "Izveli smo oružanu revoluciju za četiri godine, a sa grupom ekstremnih nastavnika se borimo gotovo sedam godina". Zanimljivo da je odluku potpisao Milan Milutinović, budući predsednik Srbije.

Osam profesora beogradskog Filozofskog fakulteta, nakon što su izbačeni sa fakulteta, primali su znatno umanjen dohodak (60%) i obustavljeno je finansiranje svih naučnih projekata u kojima su učestvovali kao saradnici. Onemogućeno je objavljivanje članaka u naučnim časopisima, od kojih su slobodoumniji poput Praksisa i Filosofije, onemogućeni u daljem izlaženju. Obustavljen je rad Korčulanske ljetnje škole i zabranjeni svi naučni skupovi, gde bi se oni pojavili kao učesnici. Niko od ovih profesora više nije mogao objaviti knjigu jer su ih izdavačke kuće sistematski izbegavale ne želeći nevolju. U Institutu za međunarodni radnički pokret im je, bez obrazloženja, otkazana svaka dalja saradnja, a takođe im je onemogućena saradnja sa Institutom za filozofiju Filozofskog fakulteta, gde su bili spoljni saradnici.

Pored zvaničnog uveravanja državnih funkcionera da im se neće onemogućiti profesionalna delatnost, onemogućavana su im predavanja. Direktor Studentskog kulturnog centra, na intervenciju Univerzitetskog komiteta 1. juna 1977, otkazao je predavanje Futurologija i utopija Miladina Životića iz ciklusa Savremene filozofske teme, koje je organizovalo Filozofsko društvo Srbije i SKC. Usled pritisaka koje je trpeo zbog praksisovaca, norveški istraživač Johan Galtung, direktor Međunarodnog univerzitetskog centra u Dubrovniku, zapretio je ostavkom i premeštanjem ove institucije u drugu zemlju, zbog "ometanja rada i mešanja jugoslovenske partije u oblikovanje nastavnog plana i izbor predavača", preneli su nemački i američki mediji.

"Grupa profesora", podržana od kolega iz Zagreba (Gaje Petrovića, Rusija Supeka i drugih) nastavila je borbu protiv instituta "moralno političke nepodobnosti" kroz peticije državnim institucijama i apele međunarodnoj javnosti, zbog protivustavne diskriminacije ljudi i osporavanja prava na rad i egzistenciju, po osnovu političkog mišljenja.

U vezi sa spornim odredbama diskriminacionih zakona, pokrenut je ustavni spor pred Ustavnim sudom Jugoslavije. Svoja predavanja su nastavili, zajedno sa ostalim disidentima, po beogradskim stanovima na tzv. Slobodnom univerzitetu, koji je od polovine 70-ih nastao kao oblik slobodne komunikacije, kritičkog mišljenja i otpora intenziviranju političke represije (do njegovog nasilnog ukidanja 1984. i osude nekih članova). Pojedinci su svoje nastupe nastavili kao gostujući profesori u zapadnim državama - Francuskoj, Britaniji, SAD, Kanadi - što im je vlast, zbog imidža na Zapadu, tolerisala.

Na sastanku sa republičkim sekretarom za obrazovanje i nauku nuđena su im, kasnije, nova radna mesta koja su iziskivala prinudnu promenu poziva i profesije uz faktičko priznanje krivice, što su profesori odbili. Na jednoj od kasnijih sednica Predsedništva SFRJ, februara 1977. Vladimir Bakarić se založio za principijelan i jedinstven stav: "Da ne bi pali u neku liberalističku situaciju da razmatramo jesmo li ili nismo, ja sam za to da, recimo, odnos prema filozofima ne bude samo stvar srpskog rukovodstva, nego da to bude zajednička stvar, zajednički dogovor, da ovde u federaciji razmotrimo sve aspekte toga. Na koncu, ti filozovi su i ovde u Beogradu, i u Zagrebu i Ljubljani."

Nakon mnogobrojnih apela, peticija i pritisaka, tek posle titove smrti, a na intervenciju MOR-a, odluka je povučena 1981, a praksisovci vraćeni na posao, ali ne na Univerzitet, već u Centar za filozofiju i društvenu teoriju pri Institutu društvenih nauka koji je prerastao u Institut za filozofiju i društvenu teoriju, čime je okončana šestogodišnja borba za ostvarivanje radnih prava. Iako je Ustavni sud proglasio protivustavnom "odluku o moralno političkoj nepodobnosti" (odluka doneta još 1978, a obelodanjena tek aprila 1983), nije došlo i do zvanične rehabilitacije, niti obeštećenja nijednog od mnogih prognanih po ovoj odluci, niti su vraćeni na svoja ranija radna mesta.

Naprotiv, pritisci i prismotra su na neki način i dalje ostali. Kao članovi Slobodnog univerziteta profesori Ljubomir Tadić i Nebojša Popov nanovo su uhapšeni 1984. u grupi od 28 intelektualaca, ali nisu suđeni posle reakcije domaćeg i stranog javnog mnjenja. Usledio je sudski proces samo šestorici uhapšenih.

(U sledećem broju: Praksisovci o svom progonu)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane