Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

O tome se govori

Sunovrat diktature, trgovina Kosovom i kockanje sa državom: kako se A. Vučić uhvatio u mrežu sopstvenih prevara

AGENTI HAOSA

U susret jeseni 2023., kad će biti jasnije „kuda nas modni kreatori vode", tačnije, kakvu su novu ludačku košulju skrojile velike sile i Srbiji i čitavom regionu, važno je znati da je Vučićeva diktatura, kombinovana sa pljačkom, zastrašivanjem, podmuklim, osvetama, opasnim lažima i podmetanjima, već bila „ponuđena" kao „model", na početku XX veka u Italiji. Bio je to čisti korporativni fašizam. Bilo je i građevinskih mašina i progona slobodnih ljudi i medija. Imao je „Duče" svoje batinaše i svoje kazamate, ima ih i Vučić. I „Duče" je čvrsto držao mikrofon u svojim rukama i prenemagao se pred masama ljudi. Ali, razlike ipak ima. Fašizam je čvrsto držao do discipline poretka. Uz strahovladu. A, Vučićev režim vlada „predstavničkim" sistemom: preko svojih agenata haosa. Što gore za državu, to bolje za njega i njegov režim.

Nikola Vlahović

Već nekoliko meseci „podzemna diplomatija" SAD nastoji da nađe povoljan način da Tribunal za ratne zločine u Hagu oslobodi bivšeg vođu terorističke OVK i nakon toga vodećeg političara samoproglašenog Kosova, Hašima Tačija.

Razlog treba potražiti u geostrateškim inetresima SAD, kojima odgovara politika „nedovršenog konflikta", tačnije rečeno, politika stalne privremenosti, kako bi vlada u Vašingtonu lakše i jednostavnije kontrolisala ovaj deo Balkana, a preko njega i širi region.

Izvori ovog magazina u Londonu i Berlinu raspolažu podacima koji upućuju na to da je teritorija takozvanog severnog Kosova (nekadašnji Deževski srez, koji nikada nije pripadao ni geografski ni politički Kosovu, sve do sredine šezdesetih godina kad ga je tadašnja udvorička komunistička vlast u Srbiji, doslovno „poklonila" albanskim separatistima), planirana kao „distrikt", poput Brčkog u Bosni i Hercegovini, gde bi se najverovatnije stvorila velika bescarinska zona, sa još jednom američkom bazom.

Ovo može da odgovara samo albanskoj mafiji i naprednjačko-radikalskoj mafiji pod kontrolom Aleksandra Vučića i „pod kontrolom njegovih kontrolora".

Da bi ovakav „projekat" uspeo, treba ukloniti sadašnju vladu u Prištini na čelu sa Aljbinom Kurtijem, čije ambicije se nikako ne poklapaju sa američkim planom „stalne privremenosti".

Da bi bilo jasnije kakav je odnos Zapada bio prema Hašimu Tačiju, koga američka vlada želi da oslobodi odgovornosti za ratne zločine na Kosovu, treba podsetiti da je londonski dnevnik „Gardian", 24. januara sada davne 2011. godine, inkriminisao Džavida Halitija, ključnog funkcionera tadašnje Tačijeve stranke (Demokratske partije Kosova), koga je specijalni izvjestilac Dik Marti označio kao pripadnika „Dreničke grupe OVK terorista".

Gardian je tada pisao, pozivajući se dokument NATO (koja i danas nose oznaku tajne), da su američke i ostale zapadne sile bile upoznate sa višegodišnjim kriminalnim vezama članova kosovske vlade.

Prema vojno obaveštajnim izvorima na koje se pozivao Gardian, Haliti kao visoki funkcioner Demokratske partije Kosova, povezan je sa albanskom mafijom i zapravo je "on taj koji kontroliše Hašima Tačija i predstavlja snagu koja stoji iza premijer".

Činjenice dalje govore da je uprkos tim podacima, činjenicama koje su neoborive, anglo-američka vojno-obaveštajna zajednica procenila da taj i takav Hašim Tači može biti ključni pregovarač i potpisnik takozvanog Briselskog sporazuma. Takođe, i da mu „sa druge strane stola", savršeno odgovara Aleksandar Vučić. Pokazalo se i tokom tih pregovora i kasnije, sve dok je Tači bio „vrhovna vlast" samoproglašenog Kosova, da je baš tada utvrđen i jedan mafijaški sporazum, između Vučićevih kriminalaca u opštinama na takozvanom severu Kosova, i albanske mafije koja je plaćala i danas plaća za tranzit droge, oružja, migranata, belog roblja te svih „tranzita" drugih „kurentnih roba", na putu prema EU.

Savez Tačija i Vučića trajao bi dugo i „blagorodno", da im nije Kurtijeva stranka poremetila „poslovnu idilu".

Verovatno ni Tači ne bi tek tako „pao", da ga Zapad nije „pustio niz vodu", kao „recidiv" i da je tadašnja američka vlada imala drukčije procene, da politička elita EU nije „uveravala" da će Vučić „u novom savezu" sa Kurtijem, brže priznati Kosovo kao državu. Ništa od toga se nije desilo. Dve mafije, Vučićeva i albanska, stoje i danas tamo gde stoje, rade isti posao i to je anglo-američka diplomatsko obaveštajna zajednica „prepoznala".

Novi plan SAD realizuje se uz sve mere opreza. Eventualno oslobođeni Tači i od Kurtijeve politike „oslobođeni" Vučić, mogli bi da realizuju ideju „Distrikta" na severu Kosova, pod izgorom da prave slobodnu ekonomsku zonu, sa privilegijama koje bi dobile postojeće mafije. Američki „strateg" koji je sve ovo predložio Bajdenovoj vladi, računa na veliku praonicu novca u tom novom „ekonomskom entitetu", koji bi Vučić srpskoj javnosti predstavio kao svoju istorijsku pobedu, a „oslobođeni" Tači kao „konačno rešenje" za samoproglašeno Kosovo.

Jedino što se u ovoj slagalici nikako ne može uklopiti, to je ideja „uzajamnog priznanja". Čak i ako bi se Tači nekim čudom vratio na Kosovo nekažnjen. A, ni ovaj sadašnji Vučić nije na početku političke prevare na kojoj je opstajao do sada, nego je na samom kraju. Ili, još bolje rečeno, Vučićev kraj se već desio samo ga on još ne vidi. Još nije shvatio što se događa! Jer, kako sada stvari izgledaju, srpska i albanska mafija mafija pronašli su raj na takozvanom severnom Kosovu. Njima ni Vučić ni Kurti ni Tači, niti bilo koja lokalna vlast više ne trebaju. Naprotiv, „glave" albanske mafije već duže vremena pregovaraju sa vojnim vlastima u američkoj bazi „Bondstil" kod Uroševca, mnogi američki komandanti su već godinama tu završavali svoje mandate sa najboljim „otpremninama" koje im je isplaćivala albanska narko-mafija. Vučićeva mafija imala je u prethodnoj deceniji odlične zarade od tih „pregovaračkih sposobnosti" albanskog narko kartela. Uz prećutnu saglasnost i visoke „premije", komandanti „Bondstila", ali i pojedini komandanti KFOR.a, praktično su omogućili „protok ljudi, robe i kapitala", tačnije, mafijaški promet.

Vučićeva mafija sa Radojičićem i Veselinovićem na čelu, našla je „zajednički jezik" sa albanskom mafijom u vreme kad su se za vlast u Prištini borili Hašim Tači i Ramuš Haradinaj, obojica „prvoborci" OVK, odgovorni za ratne zločine, i ljudi kriminalne prošlosti. Svi ključni svedoci za zločine Ramuša Haradinaja ubijeni su ili stradali na čudne načine. Njih osamnaest.

Ali, uprkos tome, Haradinaj odjednom postaje „simpatičan" Vučićevim mafijašima, pregovaraju sa njim pa mu čak i obezbeđuju jednu čitavu emisiju na TV Happy, koju je vodio bivši novinar a danas režimski propagandista Milomir Marić, tako što je prethodno snimio pa kasnije montažom pretvorio u „veselo veče" u kome je Haradinaj prikazan kao „običan čovek, koji je sticajem okolnosti upao u „vihor" rata.

„Poslovna" veza između pomenutih Vučićevih mafijaša i Ramuša Haradinaja, nikad nije prestala da funkcioniše. Ako je reč o „biznisu", Haradinaj je bio bliži Vučićevim razbojnicima, a kad je reč o političkim pregovorima, Tači mu je bio tako reći idealan partner.

Bez njih dvojice, Vučić i njegov kriminalni „sindikat", ostali su bez oslonca. Sa Aljbinom Kurtijem ni na jedan od ova dva načina nije mogao da razgovara. Čak se potrudio da potpuno „izopšti" Kurtija iz pregovora o „projektu" Otvoreni Balkan, zamišljen kao Zapadni Balkan bez granica i carina (u Vučićevoj mašti, kao Srbija, Albanija, Zapadna Makedonija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora).

Ta njegova bolesna zamisao propala je pre nego što je i nastala. Srećom, jer su granice takozvane Velike Albanije, već počele da se „docrtavaju", a pokazivao ih je i Aljbin Kurti, koji je sa vladom Albanije potpisao preko 150 raznih sporazuma i deklaracija, koje praktično predaju vlastima u Tirani dobar deo nadležnosti samoproglašenog Kosova. I sve to zbog ostvarenja velikoalbanskih ideja.

Zbog svega toga i mnogo drugih razloga, može se slobodno reći da je Aleksandar Vučić napravio istorijsku, nepopravljivu štetu Srbiji, srpskom narodu i svim građanima Srbije, ne samo zbog toga što je nezavisno Kosovo praktično već priznao, nego i zato jer je svojom suludom politikom i kriminalnim interesima njegove mafije sa takozvanog severa Kosova, ugrozio čitavu državu.

Milijarde evra i dolara direktno iz džepova svih građana Srbije otišlo je u ruke tih kriminalaca, pod izgovorom „Mi brinemo o našem narodu na Kosovu".

Bez ikakvog srama, drsko, licemerno i bedno, već mesecima svakog dana u Jutarnjem programu režimskog RTS-a, pojavljuje se tugaljiva reklama, poziv građanima Srbija da daju prilog za narodne kuhinje na Kosovu i Metohiji. Poziv zvanično dolazi od Srpske pravoslavne crkve, tačnije, Eparhije Raško-Prizrenske.

I to licemerno ruganje zdravoj pameti, nema nameru da prestane, sve dok Aleksandar Vučić, njegova mafija i vrh SPC budu igrali u istom kriminalnom kolu. Stotine miliona evra se okreću godišnje u rukama nabrojanih, a glavni državni medij pomaže Eparhiji Raško Prizrenskoj da prosi novac od građana Srbije za narodne kuhinje?

A, šta reći o milijardama evra bačenih navodno „za Kosovo", šta reći za multimilionske troškova održavanje lažnih institucija na takozvanom severu Kosova (lažnih, jer Vučićeva političko-kriminalna organizacvija Srpska lista i dalje čini „koaliciju" u Skupštini samoproglašenog Kosova).

Šta još treba reći da Srbija konačno progleda i oslobodi se naprednjačko-radikalskog ološa? Ili je, na nesreću, stvar toliko odmakla da je ta bolesna, lažljiva, nasilnička i mafijaška ideologija, postala deo opšte „kulture"?

Recimo, 60% svih kupljenih nekretnina u Srbiji danas, obavlja se „za keš". Vučićevi mafijaši ne veruju sistemu. Njemu ponajmanje. Ta mafija kontroliše izdavanje dozvola za gradnju, pa ne dozvoljavaju nikome da gradi dok oni ne prodaju svoje stanove po naduvanim cenama.

Utaja poreza, pranje novca, pljačka gradskih budžeta, zloupotreba ovlaštenja u privredi, „distribucija" droge, oružja, transport migranata, kontrola masovne prostitucije, ugrožavanje bezbednosti, prebijanje i proterivanje nepodobnih... I da bi to sve „radilo", likvidiran je parlamentarizam, uništeni su nauka i obrazovanje, štampaju se preskupi „udžbenici" koji nikakvih dodira nemaju sa realnim obrazovanjem, omladinu „dresiraju" po modelu „žestokih". Čuvenoj estradnoj dromfulji državni Telekom „donira" pola miliona evra da bi „prevaspitala" mlade devojke i pokazala im kako se „uspeva u životu".

Ponižena je Srbija, zgažene su poslednji bastioni morala. Lokalne „paše" mogu svačiju ženu da odvedu u krevet, a svi ćute.

Kad o ovakvim stvarima progovori Milovan Brkić, poslednji slobodni novinar i državi, pa ga zato ključni protagonista tog ponižavanja, samodržac i diktator A. Vučić strpa u zatvor, sa ciljem da mu se osveti, šta je onda ostalo od ovog društva? Šta je ostalo od onoga što se nekad zvalo pravo i pravda? Moral, ponos, dostojanstvo, sloboda?

I, da bi diktator mogao tako slobodno da gazi po kome hoće i kako hoće, trebale su mu njegove lične sudije i tužioci, trebalo mu je potpuno satrveno srpsko pravosuđe. I nakon decenije uništavanja tog sistema, dobio je „odrešene ruke".

Vučićeva omiljena „figura", Viši javni tužilac u Beogradu Nenad Stefanović, protiv kog su podnete desetine prijava Državnom veću tužilaca zbog zloupotrebe položaja, nezakonitog postupanja, ali i progona, šikaniranja i ucenjivanja nepodobnih zamenika, jedan je od reprezentativnijih primera državnih službenika koji su dospeli na visoke i odgovorne funkcije, posredstvom vladajućeg režima.

Kada je krajem 2021. postalo jasno da će Vučić da „posadi" Stefanovića u fotelju šefa najbitnijeg i najvećeg tužilaštva u državi, u tužilačkim krugovima, ali i javnosti, povelo se pitanje da li je on uopšte sposoban da iznese tu funkciju i upravlja kolektivom od šezdesetak zamenika, s obzirom na to da je u tom trenutku imao svega sedam godina radnog staža kao zamenik tužioca, a od toga samo tri godine u VJT.

Iza njegove prethodne funkcije, ostala je gomila nerešenih predmeta, koji su preraspoređeni u rad njegovim bivšim kolegama iz Trećeg osnovnog tužilaštva, a koji su potom morali da sastavljaju službene beleške kako bi zaštitili sebe od odgovornosti za njihovu propast.

Svestan da će upravo skromno iskustvo i bliskost sa režimom biti glavni razlog za osporavanje njegovog imenovanja, Stefanović se svom snagom dao u promociju svoga lika i dela. Na raspolaganje su mu se „nesebično" stavili režimski mediji, koji su ga uporno predstavljali kao „tužioca koji nije imao nijednu oslobađajuću presudu".

Kad je bio zamenik u Trećem OJT, bio čovek koji je sve radio na nijedan „opasan" predmet ne dira. Kao za živu vatru! Kako je tadašnji saziv Državnog veća tužilaca onda odlučio o njegovom napredovanju? Da je njegova tvrdnja da je on tužilac koji „nije imao nijednu oslobađajuću presudu", u potpunosti neosnovana, svedoče upravo predmeti iz Trećeg OJT kojima je bio zadužen.

Recimo, treba pogledati samo jedna od mnogih službenih belešku koju je u februaru 2019. sastavio zamenik u Trećem OJT kome je prosleđen Stefanovićev predmet (službene beleške su inače pravili svi kojima je „zapao" neki od njegovih zaostalih predmeta, iz razloga opreza). U pitanju je bio jedan slučaj utaje poreza protiv čak devetoro osumnjičenih koji datira još iz 2012, a koji je Stefanović nasledio po dolasku u Treće OJT dve godine kasnije.

U belešci stoji da je poslednja radnja u predmetu preduzeta u decembru 2015. kada je poslata urgencija Ministarstvu finansija u vezi sa dodatnim podacima u vezi sa istragom, kao i da do kraja 2018., kada je nastupila zastara krivičnog gonjenja, nije preduzeta nijedna radnja.

Druga beleška sastavljena je početkom januara 2019, i u njoj se jasno navodi da predmet u sebi sadrži samo krivičnu prijavu koja je protiv osumnjičenog podneta decembra 2017. „Naslednik" predmeta konstatuje da Stefanović nije preduzeo nijednu radnju čitavih godinu dana.

U trećem predmetu iz 2009., koji je Stefanović takođe nasledio od nekog kolege, konstatuje se da je slučaj bio na dopuni istrage kod istražnog sudije (jer je delo počinjeno iz vremena kada nije bilo tužilačke istrage), kao i da je tužilaštvu vraćen leta 2018, ali da do kraja godine Stefanović takođe nije nikako postupao.

Četvrti predmet iz 2015, u kom su bila dvojica osumnjičenih za ugrožavanje bezbednosti u produženom trajanju, takođe je zastareo. Tačnije, Stefanovićev „naslednik" je morao da odbaci krivičnu prijavu protiv dvojice osumnjičenih jer Stefanoviću tri godine nisu bile dovoljne da okonča istragu, pa je 2018. nastupila apsolutna zastara.

Peta službena beleška takođe je sastavljena januara 2019, i stavljena u predmet iz 2013. za krivično delo prevara, koji je Stefanović nasledio godinu dana kasnije. S obzirom da je i ovo delo počinjeno u vreme kada je na snazi bio stari zakon, istragu je vodio istražni sudija koji je u januaru 2016. prosledio tužilaštvu predmet na dalje postupanje. Službena beleška svedoči da od tada, pa do decembra 2018. kada je predmet sa Stefanovića „presigniran"(dodeljen), nije preduzeta nijedna radnja.

Šesti predmet je takođe bio jedan od starijih. Tačnije iz 2011, i vremena starog zakona. U belešci Stefanovićevog naslednika se konstatuje da u predmetu od marta 2017, pa do decembra 2018. nije preduzeta nijedna radnja.

Sedma beleška takođe iz starog predmeta iz 2010. a u vezi sa razbojništvom i prikrivanjem, svedoči da Stefanović od maja 2017. kada je predmet dobio od istražnog sudije, pa do decembra 2018. kada je unapređen u zamenika višeg tužioca ovaj slučjaj nijednom nije uzeo u rad.

Osma beleška iz slučaja koji se ticao teške krađe svedoči da Stefanović pola godine nije postupao u ovom slučaju, iako mu je policija iz Surčina, gde se delo dogodilo, blagovremeno dostavila sve izveštaje.

Deveta beleška svedoči o slučaju za koji nije podneta krivična prijava već je bio u fazi tužilačkih provera, a u vezi sa mogućim zloupotrebama u javnim nabavkama. I ovde se konstatuje da je krajem juna 2018.

Republička Uprava za javne nabavke dostavila je podnesak Stefanoviću koji mu je bio neophodan za proveru da li postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično delo, ali do decembra kada je otišao u Više tužilaštvo nije preduzeo nijednu radnju.

Naravno, ovo je samo deo Stefanovićevih nerešenih i zastarelih predmeta za koje Državno veće tužilaca očigledno nije znalo, nije imalo,đ ili nije htelo da ima u vidu, kada se diskutovalo o njegovim zaslugama za napredovanje u Više tužilaštvo.

Nema nikakve sumnje, a o tome svedoče i izvori ovog magazina, Stefanović je „u šaci" imao mnoge naprednjačke „preduzetnike", državne institucije i njihove korumpirane zastupnike, ali je svesno namerno „postupao" na ovakav način u tim predmetima, kako bi se dopao Vučićevoj kriminalnoj organizaciji.

I, uspelo mu je na kraju. Koliko je revnosan, videlo se i na slučaju hapšenja glavnog i odgovornog urednika ovog magazina, kad je Stefanović izvršio naređenje koje mu je odlazeći diktator dao: zatvoriti, kazniti, zgaziti.

Međutim, ljude sa američke i britanske „crne liste", Radoičića i Veselinovića, tužilac Stefanović uredno zaobilazi. Ne i oni njega i njegovog šefa. Plaćaju koliko god treba.

A, čime se ova „gospoda" i dalje bavi, uprkos činjenici da bi u svakoj pravnoj državi odavno bili u zatvoru?

U blizini Požege, Lajkovca i Požarevca niču desetine kilometara puteva koje na osnovu direktne pogodbe sa državom, bez tendera, grade kineske firme. A na gradilištima, mašine srpskih firmi koje povezuju isti Vučićevi ljudi, Milan Radoičić i Zvonko Veselinović. O tome je uredno izvestio i Radio Slobodna Evropa (RSE).

Radoičić i Veselinović su pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Velike Britanije zbog sumnji na korupciju i međunarodni organizovani kriminal. Vlasti neprizntog Kosova ih takođe optužuju za kriminalne aktivnosti.

Međunarodni Koridor 11, koji Srbiju treba da spoji sa Jadranskim morem, predstavljen je kao ključni projekat koji država gradi već duže od decenije. Izgradnja autoputa do Crne Gore, dugog 269 kilometara, podeljena je u etape. Deonicu na zapadu Srbije, od Preljine do Požege, gradi kineska kompanija China Communications Construction Company Ltd (CCCC).

CCCC je do posla, vrednog 450 miliona evra, došla direktnom pogodbom sa državom. Čitaj: sa Vučićem lično!

Da bi Srbija obezbedila novac za izgradnju puta, novac je pozajmila kod kineske Eksim banke. Kineska firma CCCC, inače, bila je na crnoj listi Svetske banke zbog sumnji na korupciju i uništavanje životne sredine na Filipinima i u drugim državama gde god su imali projekte. SAD su ovu firmu stavile na crnu listu 2020. godine.

U Srbiji, ova kineska firma CCCC se suočila sa optužbama za ugrožavanje životne sredine tokom izgradnje puta, ali slučaj nije rešen. Stefanović ga je blokirao.

A onda je u Srbiji firma CCCC našla saradnika, firmu čiji će se suvlasnici nešto kasnije takođe naći pod američkim sankcijama.

Dve godine od početka radova, u leto 2021. godine, kineski izvođač obratio se institucijama Srbije, javnom preduzeću „Putevi Srbije" i Ministarstvu građevinarstva da odobre kao podizvođača kamenolom Slovac.

Zadatak kamenoloma, koji je tada bio u suvlasništvu Zvonka Veselinovića i Milana Radoičića, bio je da obezbedi tucanik - drobljeni kamen koji se koristi za izgradnju puteva. Država im je dala saglasnost da budu dobavljači materijala u novembru 2021.

Mesec dana kasnije, SAD su uvele sankcije Milanu Radoičiću i Zvonku Veselinoviću.

U dokumentima koje je RSE analizirao, ne precizira se koje je količine materijala kamenolom Slovac trebalo da dostavi, niti po kojoj ceni.

Navodi se da je procenjena vrednost podizvođačkih radova 0,09 posto od ugovora. To bi, u ovom slučaju, bilo 405 hiljada evra.

Veselinović i Radoičić su u međuvremenu izašli iz suvlasništva kamenoloma Slovac.

U julu 2022. godine, stopostotni vlasnik tog preduzeća postaje firma Nukleus iz Lazarevca, Radoičićev i Veselinovićev poslovni partner.

Ni do danas nije poznato koliko su firme Veselinovića i Radoičića zaradile na građevinskim poslovima sa kineskim firmama. Zna se da je njihovo građevinsko preduzeće Inkop iz Ćuprije zaradilo 2021. godine 15,3 miliona evra. To je šest miliona više u odnosu na 2020, kada je Inkop beležio dobit od 9,2 miliona evra.

Inkop je u tom periodu bio u poslu sa kineskim građevinskim kompanijama, ali to nisu bili njihovi jedini projekti. Novi Pazar-put je ćerka firma Inkopa od januara 2020. godine, kada su ga kupili Veselinović i Radoičić. Sa novim vlasnicima, zarada je uvećana preko 30 puta. Kraj 2020. godine, Novi Pazar-put je dočekao sa 5,8 miliona evra zarade, dok je 2019. godine iznos zarade bio 179 hiljada evra. A onda je na kraju 2021. godine zabeležen još veći saldo na računu - zarada od 10,2 miliona evra.

Prosečno godišnje desetak miliona, što da ne? Poslednjih desetak godina, stotinak miliona! Ali, ne, tih sto miliona su u nameštenim poslovima sa Vučićevim režimom zaradili za manje od pet godina. I, ako bi redom išli, najpre bi neka nova vlast trebala da uhvati tužioca Stefanovića, zajedno sa ovom dvojicom Vučićevoh „biznismena", dok ne „propevaju" kako ih je „Vođa" naučio da kradu, otimaju, lažu, zavrću i prete. Pa tek onda „Vođu" privesti k poznaniju prava. Da ispovedi šta ima.

Čak sedam aktivnih vladika SPC su registrovani pedofili, gejevi i biznismeni. Red bi bio da ga barem dvojica od njih „ispovede", a ako nove vlasti dozvole, i „blagoslove", kako to inače rade.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane