Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Moskve

Čiji interesi štite Kijev u Crnomorskoj inicijativi za hranu?

Seme razdora

Varšava, Budimpešta i Bratislava su donele odluku o bojkotu tzv. koordinacione platforme Evropske komisije o ukrajinskom žitu. I Bukurešt naginje sličnom rešenju. Kako prenosi agencija PAP, pozivajući se na svoje izvore u EU, odbijanje tri evropske zemlje da rade u okviru platforme povezana je s tim što Ukrajina može da koristi podatke dostavljene protiv njih u postupcima pred Svetskom trgovinskom organizacijom (STO).

Piše: Valerij Macevič

Kijev je zaista uputio zahteve STO protiv tri pomenute zemlje zbog njihove odluke da produže zabranu na uvoz ukrajinskog žita. Prema rečima prvog potpredsednika ukrajinske vlade Julije Sviridenko, Kijev želi da dokaže da pojedinačne države nemaju pravo da uvode ovakve zabrane. Podsećamo da je Evropska komisija donela odluku da ne produži ograničenja na uvoz poljoprivrednih proizvoda u jednom broju evropskih zemalja, obavezavši Kijev da kontroliše svoj izvoz. Ipak, Poljska, Slovačka i Mađarska nisu se složile s tim i jednostrano su produžile ova ograničenja. Vlasti Bugarske, u kojoj je ranije takođe bila na snazi zabrana, nisu sledile ovaj primer. Kao odgovor, lokalni farmeri su izveli štrajk velikih razmera, blokirajući preko 40 važnih puteva i neke granične prelaze. Protesti se održavaju i u drugim „mladoevropskim" zemljama.

„Ako Evropa ne produži zabranu, oštro ćemo delovati, jer je to u interesu poljskih farmera", rekao je poljski ministar poljoprivrede Telus. Glavni problem zaista je kod farmera. U EU postoji poljoprivredna politika koja veoma striktno određuje količinu proizvedenih proizvoda kako ne bi došlo do krize hiperprodukcije i da cene ne bi padale. Uvoz jeftinog ukrajinskog žita (i to u velikim količinama), doveo bi do pada cena. Pre svega u onim zemljama preko kojih bi ovo žito dospevalo na tržište - u istočnoevropskoj „petorci", jer Ukrajina uskraćuje ovim zemljama tržište unutar EU, a time i prihode. Tim pre što se radi o zemljama u kojima je udeo poljoprivrede u BDP-u veliki. Ali, glavno pitanje je zašto EU ne može da reši ovaj problem mirnim putem. Zašto nije produžila ugovor o žitu bez halabuke, ističući Ukrajinu kao krivca za evropski razdor?

Predsednik komiteta Državne dume za spoljne poslove, lider LDPR Leonid Slucki, smatra da Ukrajina počinje da gubi saveznike na Zapadu, kada se stvar sagleda u kontekstu velikih troškova za podršku kijevskom režimu i očiglednog neuspeha „projekta Antirusija".

Upravo zato je poljski ministar odbrane Blašćak rekao da su skandal, koji se rasplamsao oko isporuka žita iz Ukrajine, isprovocirali ukrajinski oligarsi. Radi se o tome da se ukrajinsko žito prodaje na bilo kojem tržištu, samo ne na poljskom, jer to šteti ovoj državi.

Generalno, u poslednje vreme, odnosi Kijeva i Varšave su se primetno pogoršali. Razlog je embargo na hranu koji je Poljska uvela na poljoprivredne proizvode iz Ukrajine. Ukrajina je zapretila da će uvesti embargo na poljsko voće i povrće. Predsednik poljske vlade Moravjecki je onda obećao da će proširiti listu proizvoda čiji uvoz iz Ukrajine je zabranjen. Kako je preneo Fajnenšel tajms, u EU razmišljaju o tome da li je potrebno založiti se za Poljsku, Mađarsku i Slovačku kada je reč o zahtevu koji je Kijev podneo STO protiv ovih zemalja.

Podsećamo da su ukrajinski bogataši zaradili na izvozu žita 10 milijardi dolara. Od te sume, polovina je otišla na popunjavanje vojnog budžeta, a drugi deo je ostao u džepovima oligarha Verevskog, Ahmetova i Kolomojskog. Za Moskvu, rezultat sporazuma bio je povlačenje sa Zmijskog ostrva, odustajanje od ofanzive na Odesu, teroristički napad Kijeva na Krimski most i rizik od gubitka Hersona. „Sporazum o žitu" garantovao je Rusiji izvoz hrane i đubirva, a ovi uslovi, kako je ruska strana više puta naglašavala, nisu bili ispunjeni. Koja je onda svrha (za Rusiju) produžena ovog ugovora?

Ukidanjem kvota za ukrajinske poljoprivredne proizvode, EU je pokušala da olakša život Ukrajini, ali na kraju je Istočna Evropa počela da se guši od količine ovih proizvoda, rekao je novinama „Pogled" ekonomista Ivan Lizan. Ranije su u Poljskoj nazvali šokantnim obim uvoza ukrajinskog žita, a zahtevali su i zabranu uvoza maline i jagoda.

„Poljska zauzima peto mesto na svetu i prvo u EU po proizvodnji malina. I samo za godinu dana na njeno unutrašnje tržište stiglo je više od 20.000 tona ukrajinskog bobičavog voća. To je veoma mnogo. I, prirodno, Varšava je zbog toga nezadovoljna", rekao je Lizan.

Profesor Varšavskog univerziteta prirodnih nauka Artišak u intervjuu za časopis „Rzeczpospolita" izjavio je da je prošle godine uvoz ukrajinskog žita u Poljsku porastao 168 puta u odnosu na podatke za 2021. godinu, a uvoz kukuruza se, u istom periodu, povećao 300 puta. Osim toga, rekao je profesor, za prva četiri meseca 2023. u Poljsku je uvezeno 610 puta više ukrajinske pšenice nego za isti period 2022. godine. Ovi podaci, kaže on, uopšte ne uzimaju u obzir uvoz „tehničkog" žita. Prema njegovim rečima, ovo ime je izmišljeno da bi se zaobišla granična kontrola i ubrzale procedure uvoza.

Danas je teško reći kako će se završiti razdor među saveznicima i zašto Ukrajina sve češće ulazi u ekonomske svađe sa članicama EU. Rumunija je, na primer, nedavno nazvala prelaskom crvenih linija pokušaj Ukrajine da produbi dunavski kanal u blizini mesta Bistro. Nakon što je Rusija izašla iz sporazuma o žitu, Kijev pokušava da nađe alternativni put do mora. Zato su skovali plan da prodube korito kanala Bistro sa 3,9 m na 6,5 metara, što bi omogućilo Ukrajini da zaobiđe kontrolnu zonu Rumunije. Ovo preti značajnim novčanim gubicima za Rumuniju, članicu EU.

Ministarstvo za zaštitu životne sredine, vodnih resursa i šuma Rumunije, kako je istakao prvi čovek ovog ministarstva Tancoš, „sprečiće bilo kakve radove na kanalu, koji mogu da nanesu štetu biodiverzitetu i ekosistemu delte Dunava", jer „ni rumunsko ni ukrajinsko zakonodavstvo ne dozvoljavaju da se sprovode radovi u ovoj zoni" (u zoni Rezervata biosfere Delta Dunava). Rumunske vlasti su već poslale pismo Evropskoj komisiji sa zahtevom da se ne dozvoli uključivanje kanala u zvaničnu trasportnu mrežu - Transevropsku transportnu mrežu EU. Faktički, radi se o mogućoj zabrani kretanja brodova ovim putem. Ali ako Ukrajina ipak odluči da izgradi kanal, Rumunija tu ne može ništa da uradi.

Vladimir Putin se ranije čudio kolika se gužva podigla oko izvoza ukrajinske hrane, čiji udeo na svetskom tržištu iznosi svega 1,5%. Posebnu aktivnost pritom pokazuje Vašington. I - sve je ovde jednostavno.

Poznati politikolog-ekspert za Poljsku Stanislav Stremidlovski kaže: „Šta je ukrajinska poljoprivreda? Reč je o zemljištu koje su uglavnom otkupile kompanije sa stranim kapitalom i oligarsi. To je ozbiljna pretnja Varšavi. Daljom integracijom Ukrajine u EU, ona će s lakoćom istisnuti Poljsku". Čini se, ne samo Poljsku.

Još krajem maja 2022. godine, u časopisu „Australian National Review" pojavio se članak u kome se govorilo o tome da su tri transnacionalne korporacije sa sedištem u SAD kupile 17 miliona hektara, a to je trećina svih ukrajinskih obradivih poljoprivrednih površina. Naveli su kompanije Cargill, Dupont i Monsanto.

Oni su još krajem 20. veka otvorili svoja predstavništva u Kijevu, kupili i iznajmili zemlju. Interesantno je da su među glavnim akcionarima ove tri kompanije takvi finansijski holdinzi kao što su Vanguard, Blackstone i Blackrock (čije sedište je takođe u SAD). Svaki od ovih holdinga obrće trilione dolara. Interesantno je da Cargill, Dupont i Monsanto deluju u Ukrajini kao jedinstven konzorcijum.

Ko sve nije među vlasnicima najplodnijeg ukrajinskog zemljišta. Tu su i američka kompanija NCH Capital, i francuska AgroGaneration, nemačke ADM Germany, KWS, Bayer i BASF, čak i saudijska kompanija Saudi Agricultural and Livestock Investment Company (SALIC). Tako da ukrajinsko žito ima malo šta zajedničko sa Ukrajincima. Kao i struktura prehrambene logistike. Uzmimo, na primer, Južnu luku. Upravo ovde se nalaze najveća skladišta žita u Ukrajini. Formalno, oni pripadaju lokalnoj kompaniji „Neptun". U stvari, većinski akcionar „Neptuna", odnosno vlasnik ukrajinskih skladišta žita je američka korporacija Cargill. Drugi najveći igrač na tržištu ukrajinskog žita je DuPont. Ova američko-francuska kompanija vlasnik je fabrike za proizvodnju semena u okolini Poltave i istraživake stanice kod Kijeva. Monsanto se nalazi u vlasničkoj strukturi transatlantske kompanije Bayer, bavi se proizvodnjom i snabdevanjem GMO semena i herbicida. U Ukrajini takođe. „To je globalni proces koji utiče na svetsko tržište. Sada se bave hranom, a onda će ljudi morati bukvalno da preživljavaju. Nakon što budu imali kontrolu nad hranom, preći će na vodu. Oni pokušavaju da ustroje stvari tako da sve zavisi od njih", kaže Mark Haris, generalni direktor investicione kompanije.

Očigledno je da je tržište ukrajinskog žita podeljeno između američkih i transatlantskih kompanija. U tom kontekstu, na potpuno drugi način mogu se sagledati i napori Bele kuće da na bilo koji način pregovaraju o isporukama, i odluka Zelenskog da na štetu ukrajinske privrede ukine sve dažbine na izvoz žita.

Ukrajina je jedinstveno poljoprivredno tržište. Ovde se nalazi gotovo trećina svetske crnice (najplodnije zemlje). Upravo je crnica najbolja za poljoprivredu, jer ima visoku prirodnu plodnost, lako se obrađuje i daje visoke prinose. Tvrdi se da je tokom Drugog svetskog rata Hitlerova vojska vozovima transportovala u Nemačku crnicu sa okupiranih teritorija. Ipak, zašto izvoziti zemljište ako ga možete samo iznajmiti ili čak kupiti? Zemlja će biti tvoja i nema potrebe da je izvoziš.

Za realizaciju ovog zadatka, pod pritiskom predsednika Zelenskog, bila je započeta zemljišna reforma koja je ukinula moratorijum na prodaju zemlje strancima od 1. jula 2021. godine.

Zakupaca zemlje je u Ukrajini bilo mnogo. Pritom, većina je zakupljivala zemlju gotovo 30 godina, faktički oni su to počeli da rade od trenutka raspada SSSR-a. I, kako se ispostavilo, hiljade hektara plodne ukrajinske zemlje već odavno pripadaju privatnim kompanijama iz SAD i EU zemalja.

Kome je onda bio potreban sporazum o žitu? Izgleda da je odgovor jasan: bio je potreban vlasnicima plodne ukrajinske zemlje na kojoj gaje pšenicu, kukuruz, suncokret, grašak. Jasno je zato zašto su svi holdinzi i firme transportovali proizvodnju u zapadne zemlje: njihov dom je tamo, a ne u Africi. Uzgred, afričkih agroholdinga uopšte i nema u Ukrajini.

Setite se kako je Džo Bajden odluku Rusije da suspenduje sporazum o žitu nazvao „nečuvenom". Naravno da ćeš biti ogorčen ako je žito tvoje, odnosno američko. I ako novac od njegove prodaje ide na račune američkih korporacija. Amerikanci u Ukrajini se upravo i zalažu za svoj novac. A za čiju zemlju i za čije interese umiru Ukrajinci na NATO bojištima protiv Rusije? I čije interese brani EU?

Amerika rizikuje da se zapetlja u svojim igrama u Istočnoj Aziji

SAD u Vijetnamu: ponavljanje grešaka

U svojoj strategiji za održanje prevlasti na svetu, Vašington sve češće klizi u obrasce koji su ga više puta izneverili u prošlosti. Ali on pokušava ponovo da ih primeni, rizikujući da se uvali u geopolitičke nevolje.

Piše: Dmitrij Minjin

SAD su svojevremeno, na primer, uložile dosta napora da bi Kinu odnegovale u moćnu silu sposobnu da ih rastereti od bremena suparništva sa Sovjetskim Savezom. Na kraju je današnja Kina postala za Belu kuću čak i opasniji protivnik od nekadašnjeg SSSR-a. Na isti način Amerikanci danas ulažu velike napore da pretvore celu grupu zemalja koje okružuju Kinu u svoje saveznike za sukob sa njom, bez pune garancije da će uvek slediti Ameriku.

Jedna od ključnih država u ovom lancu je Vijetnam. Glavno na šta Vašington računa kada je reč o uvlačenju i zadržavanju Hanoja u svojoj orbiti jesu navodne fundamentalne vijetnamsko-kineske nesuglasice, između ostalog i o pitanjima granica, kao i zainteresovanost ove zemlje da dobije američki kapital i tehnologiju za svoj razvoj. Amerikancima se čini da su Vijetnamci, iz merkantilnih razloga, slični Japancima posle Hirošime i Nagasakija, sposobni da zaborave sve zlo koje su im oni ne tako davno naneli. Ali, Vijetnam nije okupiran kao Japan, on je pobedio SAD i Vijetnamci u Americi ne vide uzor, već bogatog starijeg ujaka koga treba „musti", bez obzira šta on zamišljao. Naviknuti na sve vrste zaobilaznih manevara, još od vremena Ho Ši Mina, Vijetnamci su u poigravanju sa takvim iluzijama, možda čak i veći majstori od mudrih Kineza.

Nedavna izjava američkog predsednika Bajdena na Generalnoj skupštini UN o tome da sadašnji odnosi SAD i Vijetnama predstavljaju uspešan primer „prevazilaženja rivalstva iz prošlosti", ostala je bez komentara u Hanoju.

Monstruozno uništenje miliona njihovih sunarodnika niko tamo nikada neće smatrati običnim „rivalstvom", već samo zločinačkom agresijom!

Zato, kada proglašavanje „podignutog nivoa strateškog partnerstva" između dve zemlje, tokom Bajdenove posete Hanoju 11. septembra, neko vidi kao konačni prelazak Vijetnama na stranu Vašingtona, to je veliko preterivanje. Pre svega, Vijetnamci su odmah objasnili da je namera da se ovaj nivo podigne na obim saradnje sa Kinom, Rusijom, Indijom i Južnom Korejom, a nikako da ga premaši.

Pritom, u svim dokumentima se vidi da oni pre svega imaju u vidu ekonomsku saradnju. Ni o kakvom političkom, a kamoli ideološkom približavanju Vijetnama sa Amerikom nema ni govora. Amerikanci još uvek moraju da trče za Vijetnamcima „podzemnim stazama u džungli" kako bi uvukli Hanoj u bilo koji formalni antikineski blok kao što je AUKUS.

Zvanična kineska štampa, na primer, smatra da Vijetnam neće formirati vojno-politički strateški savez sa SAD i da se neće ujediniti sa njima kada je reč o tajvanskom pitanju ili o problemu „izolacije Kine". Štaviše, kako smatraju u Pekingu, Vijetnam, kao socijalistička zemlja, u odnosima sa Vašingtonom suočava se sa sličnim dugoročnim političkim problemima kao i Kina. SAD, posebno iza kulisa zvaničnih odnosa sa Vijetnamom, pod izgovorom „problema ljudskih prava", aktivno podržava antivladine snage u zemlji, pripremajući teren za „obojenu revoluciju".

„Global Times", povodom Bajdenove posete, piše: „Još uvek se dobro sećamo lekcija iz Vijetnamskog rata, a Vašington nije odustao od pokušaja da isprovocira novi hladni rat u regionu. Ničim se ne razlikujući od onoga što je bilo pre pola veka, i dalje teži hegemoniji, suprotstavlja se komunizmu i pravi haos i rat širom sveta." Vijetnam, po mišljenju Pekinga, „može da donese sopstvenu racionalnu odluku i da zaista sprovede svoju politiku odbrane i novi konsenzus postignut kao rezultat poseta na visokom nivou između Vijetnama i Kine 2022. godine". Hanoj će, kako tamo očekuju, morati da uloži dosta napora da ne bi, težeći sopstvenom razvoju, „postao pešak u rukama SAD". Ako do toga ne dođe, Kina neće imati ništa protiv jačanja veza dve strane, i „takvi vijetnamsko-američki odnosi takođe mogu da budu korisni i za kinesko-vijetnamske odnose". Kineski analitičari smatraju da Vašington nikada neće biti u stanju da dovede nivo svojih odnosa sa Vijetnamom do razmera saradnje Pekinga i Hanoja, zbog problema sistemskog karaktera (ideološko neslaganje, geografska udaljenost, nedostatak ekonomskih resursa). Zaista, na kraju 2022. godine, vijetnamsko-američka trgovina dostigla je 123 milijarde dolara što predstavlja impresivan iznos, koji je, međutim, daleko od trgovinske razmene Kine i Vijetnama koja premašuje 300 milijardi dolara godišnje i kojoj je nemoguće približiti se čak ni teoretski.

Kinezi priznaju da ih sa Vijetnamom deli i dalje prisutan spor povodom ostrva u Južnokineskom moru, ali smatraju da je putem pregovora moguće ostvariti bilateralni konsenzus o rešavanju ovog problema. Čak i ako SAD požele da iskoriste ovaj spor za jačanje svog uticaja, neće uspeti da „prevare Hanoj", koji ne želi da „slepo služi indopacifičkoj strategiji SAD i da provocira svog moćnog suseda s kojim ga vezuju trgovinske veze i zajednička socijalistička ideologija".

Posebno mesto u ovom strateškom trouglu ima izjava Vašingtona o nameri da prebaci u Vijetnam značajan kapacitet svetske industrije poluprovodnika. Iza ovoga, naravno, stoji ideja za uvođenjem dodatnog tla za raskol između Pekinga i Hanoja, a osim toga i težnja SAD da smanji svoju zavisnost od isporuka iz Kine. Prema podacima Rojtersa, Vijetnam je drugi na svetu, posle Kine, po pretpostavljenim rezervama retkih zemnih metala. Dogovori o ovome postignuti su tokom nedavno završene američke turneje vijetnamskog premijera Fam Min Čina.

Interesantno je da u samom Vijetnamu eksperti vide ovaj megaprojekat kao prenos industrije poluprovodnika, ali ne iz Kine, što je po njihovom mišljenju nemoguće zbog zavisnosti Zapada od kineskih isporuka mnogih zemnih elemenata, već s Tajvana. Peking, takođe, nije naročito zabrinut zbog sličnog razvoja događaja, jer smanjenje ekonomskog potencijala separatističkog ostrva, kako tamo smatraju, ide naruku Kini u njenim naporima za ujedinjenje.

Paraleleno, Bela kuća aktivno spletkari kada je reč o podrivanju vojne saradnje Hanoja i Moskve. Odatle su, očigledno namerno, procurile pre neki dan vesti preko agencije Rojters, navodno o već pripremljenom „kolosalnom" vojnom sporazumu o kupovini američkog oružja od strane Hanoja, „što može da naljuti Kinu i potisne Rusiju".

Radi se o nabavci flote lovaca F-16, kao i transportnih aviona. Do sada se vijetnamski arsenal sastojao 80% od ruskog oružja, a SAD su tamo isporučili svoje sisteme u vrednosti od samo 400 miliona dolara tokom poslednje decenije.

Ipak, kako piše „Njujork tajms", Vijetnam planira da kupi rusko oružje uprkos američkim sankcijama. Američki eksperti konstatuju da su „Oružane snage Vijetnama, kao i ranije, duboko povezane sa Rusijom i za promenu te situacije mogu biti potrebne godine, ako ne i decenije.

Istorijska odanost je snažna. U vreme rata koji Vijetnamci nazivaju „američkim", sovjetske rakete su pomagale vijetnamskim komunistima u borbi protiv Amerikanaca. Nekoliko generacija visokog vojnog rukovodstva Vijetnama obrazovano je u Sovjetskom Savezu, a zatim Rusiji. I oni nemaju poverenja u SAD, bez obzira na topao prijem koji pružaju Bajdenu."

Jan Storej, saradnik američkog Instituta za istraživanje Jugoistočne Azije (ISEAS), smatra da „u nekom smislu, Amerika ima iluzije u vezi sa Vijetnamom". On nije ubeđen da „SAD u potpunosti razumeju koliko su složeni odnosi Vijetnama sa Kinom i koliko su duboki njegovi odnosi sa Rusijom. Nerazumevanje tog može dovesti Ameriku u složenu situaciju".

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane