Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Srđan Cvetković IZMEĐU SRPA I ČEKIĆA: Politička represija u Srbiji 1953-1985. (13)

Partijski kolac za povampirene staljiniste

Istoriografija je dugo zaobilazila osetljivu temu političke represije u socijalističkom društvu. Istraživače je do kraja 80-ih godina prošlog veka pokretanje ove teme često vodilo iza rešetaka. U postkomunističkom periodu istraživanje političke represije je nailazilo na otpor usled brojnih administrativnih prepreka birokratskog aparata koji nije do kraja reformisan. Istoričar Srđan Cvetković je, knjigom „Između srpa i čekića", doprineo suočavanju društva sa nedemokratskim nasleđem i političkom represijom u periodu 1953-1985. Uz presek različitih oblika kojima se politička represija manifestovala, izvršena je klasifikacija političkih osuđenika, procenjen je njen intenzitet, a poseban akcenat je stavljen na službe bezbednosti kao kičmu represivnog aparata. Arhivi bezbednosnih službi su još nedostupni istraživačima, iako je ta građa davno izgubila operativni karakter i prevazišla zakonske odredbe o poverljivosti. Ipak, autor je u radu koristio arhivske fondove u Arhivu Jugoslavije (pre svega Predsedništva SFRJ, SSUP-a i Vrhovnog suda Jugoslavije), koji sadrže brojne policijsko-bezbednosne biltene, stenograme sa sednica i sastanaka u kojima se nalaze sumirani i ekstrahovani podaci.

Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove koji ilustruju načine na koje je vršena represija nad političkim protivnicima i kritičarima komunističke ideologije i njenog vođe Josipa Broza.

Srđan Cvetković

Pod kovanicom "neoibeovci" su u službi bezbednosti okarakterisani svi oni koji su osporavali samoupravni društveni poredak sa pozicija unitarizma, proleterskog internacionalizma, zalažući se za prosovjetsku politiku, a protiv kapitalističkih i tržišnih elemenata u jugoslovenskom društvu.

Neoibeovci se često posmatraju u širem kontekstu kao "birokratsko-etatističke snage" za koje se kaže da su jedna od "društveno najopasnijih grupacija unutrašnjih neprijatelja - pete kolone", jer svoje delovanje "temelje na procenama o neminovnom krahu politike SFRJ i izbijanju svetske krize koja će izazvati spoljnu intervenciju, pre svega zemalja Varšavskog saveza". Mnogi od njih sa IB-om zapravo nikakve veze nisu imali, ali su bili ubeđeni dogmatski komunisti i kao takvi naklonjeni Istočnom bloku i SSSR-u. Prema socijalnoj strukturi, najzastupljeniji među ibeovcima bili su penzionisani oficiri JNA, mahom bivši učesnici NOB-e, pripadnici organa unutrašnjih poslova i druga mahom starija lica, među kojima su "rankovićevci" nalazili svoje pristalice. Neretko su već dobro zagazili u sedmu i osmu deceniju života i kao višestruki povratnici često već osuđivani na višegodišnje kazne (M. Čulavić u Crnoj Gori, Đ. Bikicki, Đ. Šargin, Radulović, M. Stefanović, K. Jovović u Srbiji i drugi).

Od svih birokratsko-etatističkih snaga neoibeovci i IB-povratnici, prema izveštajima Službe državne bezbednosti, su uz oslon na IB emigrante bili najaktivniji i najbolje organizovani, a tako i najopasniji kao potencijalna "peta kolona". Početkom 70-ih procenjivalo se da je od nekadašnjih oko 5.000 IB-emigranata ostalo aktivno oko 2.000 (deo preminuli, a drugi deo vraćen u zemlju), a od toga samo oko 200 politički aktivnih protiv Jugoslavije.

U SDB su percipirani kao produžena ruka KGB-a ili drugih istočnih tj. zapadnih službi, a njihova aktivnost naročito je primećena u SSSR, Čehoslovačkoj, Rumuniji, Francuskoj i Belgiji.Procenjivalo se da bi, zajedno sa drugim "birokratsko-etatističkim snagama" u zemlji, u slučaju krizne situacije, mogli da okupe preko 5.000 lica za izrazito "ekstremno delovanje na poziciji pete kolone, ponašajući se destruktivno i primenjujući nasilje". Pri tom, u krajnjem slučaju, nije isključivana mogućnost savezništva sa "neprijateljima prozapadnih opredeljenja u zemlji i inostranstvu". U tome bi ih, navodno, pored neostaljinističkih elemenata, sledio i veći deo "pristalica osuđene grupe na Četvrtom plenumu". Izvestan broj bivših pristalica IB-a iskreno su se revidirali, dok je jedan broj "perfidno koristio sistem za sticanje pozicija radi efikasnijeg neprijateljskog delovanja". U toj nameri primećeno je da se regrutuju i nove pristalice među studentskom omladinom.

Neoibeovci se u izveštajima javljaju 60-ih, ali se njihov rad podrobnije prati i snima posle 1968. (intervencija u Čehoslovačkoj) i još više posle Maspoka početkom 70-ih. Delovanje se uglavnom svodilo na političku propagandu i prevođenje ruske literature, u čemu su se isticali u Srbiji (Milivoje Stefanović Dolinski, Ranko Đurić, Sava Stojanović, Ranko Simić, Milan Colić i drugi). Procenjivalo se da uživaju naročitu podršku obaveštajnih službi SSSR-a, ČSSR i NR Bugarske, a konstatovano je da je bilo navodnih kontakata sa četničkom emigracijom na Zapadu, što je dokaz za ekstremizam ove grupacije. Veći deo IB-ovaca, do tada manje aktivnih i neorganizovanih, doživeo je studentske demonstracije 1968, a još više sovjetsku intervenciju u ČSSR kao podstrek za oživljavanje delatnosti. To se ogledalo kroz učestala javna istupanja u kojima se podržavala antibirokratska revolucija studenata, kritika samoupravnog socijalizma, tržišnih reformi i intervencija SSSR u Čehoslovačkoj. Zabeleženo je čak 3.700 takvih istupanja, uz učestale međusobne kontakte i sa "birokratsko-konzervativnim snagama" (rankovićevci), kao i delovima IB emigracije i sovjetskim diplomatskim predstavnicima. Dragoslav Mihailović navodi svedočenje ibeovaca po kojima su vlasti još po okupaciji Čehoslovačke u OK SK Bele Crkve sačinile spisak "golootočana" za hapšenje, pa i za likvidaciju ukoliko se ukaže potreba.

Levo krilo SKJ

Kulminacija neprijateljskih istupanja, uz pokušaj osnivanja ilegalne organizacije, desila seu vreme posle "Pisma" J.B. Tita iz septembra 1972. i pada liberala, obračuna s Maspokom i Titovog približavanja Brežnjevu. Pristalice čvrste ruke i SSSR-a pomislili su da je tada konačno došlo vreme koje su čekali još od Staljinove smrti. Beleži se i pokušaj stvaranja prvih većih ilegalnih IB organizacija posle 1948, pre svega na teritoriji Srbije i Crne Gore. Karakteristična za njih je koncentracija u većim gradskim i industrijskim centrima. Bilo ih je sporadično u Beogradu, Zagrebu, Bosanskoj Dubici, Budvi, Ljubljani, Skolju, Sremskim Karlovcima. Kao i 1948. i sada su najzastupljeniji u Crnoj Gori i Srbiji (i u tragovima u BiH). U generacijskom smislu je čine više pripadnici srednje i starije generacije, ređe omladine. Uočljivo je i da se među njima nalazi znatan deo povratnih, ima onih sa decenijskim robijaškim stažom na Golom otoku i u drugim zatvorima.

Od 1974. do 1976. otkriveno je pet grupa (od ukupno 13) koje su delovale sa birokratsko-etatističkih pozicija, mahom neoibeovaca. SDB Crne Gore imala je najviše posla sa unutrašnjim neprijateljem ove vrste. U izveštajima se kaže da služba u Crnoj Gori intenzivno prati "birokratsko-etatističke" elemente, uključujući i grupu Vlade Dapčevića u Briselu, a takođe su u književnosti pronađena dva književna rada "proibeovske sadržine". U Srbiji je na raskrinkavanju ovih elemenata posebno bila angažovana Služba državne bezbednosti u Vojvodini. U akciji "Krug" SDB je razotkrila 22 ekstremna ibeovca iz Novog Sada, Beograda, Zrenjanina, Ljubljane i drugih mesta. Kao najuticajniji među njima se navode M. Stefanović Dolinski iz Beograda i Đuro Šargin iz Kikinde, koji su planirali da stranim diplomatsko-konzularnim predstavnišvima i OUN upute deklaraciju o položaju ibeovaca sa potpisima oko 80 bivših poslanika, književnika i drugih uglednih građana, mahom bivših ibeovaca. Ukupno je do kraja 1976. u SFRJ osuđeno 79 lica zbog delovanja sa informbirovskih pozicija.

Oni su,navodno, bili u sprezi sa IB emigracijom i radili su na izradi "programskih" i "statutarnih" dokumenata, a štampali su i rasturali i druge materijale neprijateljske sadržine i zalagali se za stvaranje pokreta, odnosno okupljanje "šireg kruga antisocijalističkih i antisamoupravnih elemenata" na birokratsko-etatističkoj platformi". Realna opasnost od povratka staljinista u SFRJ nije postojala, ali političkom vrhu zemlje je bio potreban još jedan političko-policijski obračun radi učvršivanja sopstvene vlasti i demonstracije svojesnage i Istoku i Zapadu. Pri tom je, kako primećuju pojedini ibeovci, prema njima služba bila naročito oprezna u kontekstu intervencije u Čehoslovačkoj i moguće leve "pete kolone" koja bi prihvatila eventualnu sovjetsku intervenciju. Širom otvorene oči prema prosovjetskoj opoziciji imaju vezu i sa navodnim Brežnjevljevim pozivom uoči 1. maja 1971, u vreme Maspoka, u kojem je ponudio pomoć i oružanu intervenciju u slučaju unutrašnjih turbulencija, što je moguće dodatno zaplašilo jugoslovenske vlasti. Dobar poznavalac političkih prilika i progona advokat Jovan Barović primećuje da su antikominformovski procesi bili usmereni i na to da "otklone proširene zabune o političkom kursu vlasti i odnosima sa SSSR-om. Jer pojedini ibeovci su u vreme češke okupacije, ali i kasnije, bili posebno eksponirani, a naročito nakon mera protiv liberalizma. Otvoreno su ispovedali da su oni u datoj situaciji levo krilo partije, koje treba da iz SKJ potisne desničare..."

U kontekstu globalnih političkih odnosa posmatra njihovu likvidaciju i bivši obaveštajac Milan Trešnjić: "Znam dobro da se ustaška emigracija u vreme Brežnjeva najviše oslanjala na KGB, takođe KGB je računao i sa ibeovcima, pa je zbog toga, po mom sudu, i kidnapovan Vlado Dapčević, kako bi se zastrašili ostali. Država je, naročito posle Čehoslovačke krize, bila osetljiva i prema SSSR-u i njenim planovima. Ibeovci su uglavnom jedan pošten i naivan svet, i nešto karijerista i fanatika. Oni su se nadali da u kontekstu vrenja u vreme Maspoka 1972. dođe do sovjetske intervencije i na taj način dođu na vlast." U jednom pregledu SDB s polovine 70-ih navodi se da je grupa aktivnih neibeovaca brojala svega oko sto lica koja su delala zagovarajući uspostavljanje birokratsko-centralističkih odnosa i napuštanje politike nezavisnosti i nesvrstanosti, a neposredno su bila povezana sa IB emigracijom i instruisana izvana. Kao takve, rasturale su materijalne neprijateljske sadržine i zalagale se za stvaranje pokreta, tj. okupljanje šireg kruga antisocijalističkih i antisamoupravnih elemenata. Razgranata jugoslovenska služba imala je dobru saradnju sa KGB koji je posle kongresa u Baru upozorio sve jugoslovenske ibeovce u SSSR da će ih pohapsiti i proterati ako budu delovali protiv Tita i Jugoslavije.

Dapčević, tvrdo jezgro

Vlado Dapčević je predratni komunista, učesnik NOR-a, koji je zbog nediscipline već isključivan iz partije. Posle rata je postavljen za nastavnika na Višoj partijskoj školi, a potom 1947. za načelnika Uprave Jugoslovenske armije za agitaciju i propagandu. Posle Rezolucije IB-a i Petog kongresa pukovnik Vlado Dapčević, generali Arso Jovanović i Branko Kađa Petričević, pod izgovorom da idu u lov, navodno, pokušali su da prebegnu preko rumunske granice i u noći između 11. i 12. avgusta 1948. naleteli su na zasedu, u kojoj su stradali A. Jovanović i njihov vodič. Petričević je uhapšen narednog dana, dok je Dapčević lišen slobode tek 2. septembra kod Subotice, prilikom pokušaja bega preko mađarske granice. Suđenje je održano gotovo dve godine kasnije, 1-4. juna 1950. pred Vojnim sudom u Beogradu. Optužnica, koju je podigao vojni tužilac Ilija Kostić, teretila ih je da su radili na razbijanju jedinstva i odbrambene moći Armije, te da su izdali domovinu i pogazili "zakletvu vernosti narodu i vrhovnom komandantu" ilegalno organizujući grupu izdajnika, s namerom da se silom i uz intervenciju strane države zbace vrhovni organi narodne vlasti FNRJ. Osuđen je na 20 godina zatvora, a odležao osam godina do amnestije 1956.

Dapčević je tokom cele informbiroovske biografije ostao tvrdo jezgro staljinizma. Kaznu je služio u Zabeli, Staroj Gradiški i, na kraju, na Golom otoku. Nije ga slomila ni zloglasna "Petrova rupa" gde je nemilice tučen od revidiraca. Po izlasku sa robije zaposlio se u UFUS-u (Udruženju filmskih umetnika Srbije), gde je ostao do 1958, kada je prebegao u Albaniju, da bi preko Rumunije završio u Moskvi. Kao nemiran i revolucionaran duh, ni tamo se nije smirio, niti je naišao na razumevanje. Zbog navodnog sovjetskog oportunizma seli se u Kinu, zatim u Belgiju i planira odlazak na Kubu. Jugoslovenska služba je već početkom 70-ih slala operativca Slobodana Mitrića, koji je zadužen da ga prati i likvidira, međutim, ovaj je akciju otkrio Dapčeviću.

Vlado Dapčević je drugi put uhapšen 8. avgusta 1975, posle skandaloznog kidnapovanja u Rumuniji, uz pomoć rumunske službe bezbednosti DIE (iako je Dapčević bio belgijski državljanin). Za pomoć pri hvatanju Dapčevića Jugosloveni su trebalo, navodno, da u Beograd dovedu i izruče rumunskog disidenta F. Bradeskua, koji je živeo u Parizu, što se nije desilo jer je ovaj posumnjao i nije došao u Beograd. U vezi sa otmicom Dapčevića, Paćepa, bivši prvi čovek DIE, koji je polovinom 80-ih prebegao u SAD, navodi i konkretni razgovor Tito - Čaušesku 1973: "Tražim od vas, druže Čaušesku, da ga namamite u Rumuniju, uhapsite i u tajnosti predate nama. Na taj način bih vam postao večiti dužnik. Banović i Gorenc su spremni i sposobni da za Vas sve organizuju na Zapadu. Ne biste morali ni prstom da mrdnete." Čaušesku je, međutim, bio izričit: "Neka Vaša obaveštajna služba namami Dapčevića u Rumuniju i u tajnosti ga prebaci u Beograd. Zažmuriću na oba oka. Ali ne želim sam da prljam ruke Dapčevićem." Dalje se navodi da su već 30. jula 1975. u Bukurešt stigli Silvio Gorenc i Draško Jurišić sa ekipom operativaca da organizuju kidnapovanje Vlade Dapčevića. U akciji je, prema Pačepi, učestvovalo ukupno šest lica ispred SDB i devet operativaca DIE. Vlado Dapčević je, iako upozoren da se radi o klopci od strane rumunske službe, ipak došao u Bukurešt u pratnji svog poznanika iz Brisela Đoke Stojanovića i odseo u hotelu "Dorobanti". Razlog dolaska je bila poseta ratnim drugovima i istomišljenicima, odbeglim ibeovcima Đorđu i Svetislavu Markuševu i Aleksandru Opojeviću, koji su živeli u Bukureštu od bekstva posle 1948. Poseta Opojeviću je trajala od popodnevnih do kasnih večernjih časova, posle čega je Opojević krenuo da isprati goste do hotela. Oko ponoći u 8-9. avgusta 1975. u hotelu je došlo do kidnapovanja, kojom prilikom su poginula dvojica pratilaca - Aleksandar Opojević i Đoka Stojanović, dok je Dapčević onesvešćen.

Prema pisanju Paćepe, Opojević i Stojanović su likvidirani u liftu hotela "Dorobanti" zbog nevremena i jake kiće, a tom prilikom je došlo i do "neplanirane prekomerne upotrebe sile" usled nepredviđenih okolnosti. Opojević je bio na mestu mrtav, dok je Stojanović bio teško ranjen i tek kasnije preminuo. Isti izvor navodi kako je Čaušesku bio neobično ljut zbog toga i moguće reakcije zapadnog javnog mnjenja, jer je od početka 70-ih ulagao napore da sebe, poput Tita, prikaže kao liberalnog komunistu. Njihova tela su izbačena po prelasku granice u atar sela Begejci, da bi ih zatim pokrajinska policija i Državna bezbednost tajno sahranili kao NN lica na Tomaševačkom groblju i po nalogu viših instranci zataškala stvar. Sam Vlado Dapčević o svom hapšenju u Bukureštu će, po izlasku iz zatvora, govoriti: "Poslednje veče nas je Aleksandar Opojević pozvao na večeru. Bilo nas je četvorica: domaćin, Markušev, Stojanović i ja. Oko jedanaest sati krenuli smo u hotel... Čim smo krenuli, primetili smo da nas prati jedan beli automobil... Kad smo stigli u hotel 'Dorobanti' oko onih liftova je stajalo 20 ljudi. Na recepciji nema ključa. Dali su nam rezervni ključ. Ostavio sam onu dvojicu na sred sobe i krenuo do recepcije da zakažem buđenje. Kad sam se okrenuo, njih dvojice nije bilo. Uđoh u lift, za mnom gomila ljudi. Kad sam izašao iz lifta i krenuo ka sobi na mene se obrušilo ko zna koliko ljudi - pljuštali su udarci sa svih strana. Bile su mi vezane ruke i noge. Kao paket! Uz to jedan mi je držao palicu u ustima... Odvezli su me u neku vilu okruženu baštom, a kroz trepavice sam video da nose i Opojevića i Stojanovića. Probudio sam se sutradan u beogradskom Centralnom zatvoru u jednoj ćeliji u suterenu..."

Polovinom avgusta 1975. nestaje iz stana Ivana Stojanovića, na Novom Beogradu, sve u vezi sa njegovim bratom Đokom: krštenica, slike, pisma, itd. Polet Stojanović, žena Đoke Stojanovića, i pored mnogih telefonskih pretnji iz Jugoslavije (dobija obezbeđenje francuske policije) piše mnogim međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava, francuskim i belgijskim vlastima, kao i šefovima 35 država konferencije KEBS-a u Helsinkiju (što je po vlast bilo naročito nezgodno) i saveznom sekretaru SSUP-a F. Herljeviću. Krajem 1975. Herljević joj odgovara "da u vreme lišavanja slobode Vlade Dapčevića sa njim nije bio Stojanović. Nije nam poznato ni mesto sadašnjeg njegovog boravka. Jugoslovenski nadležni organi su i na molbu njegovih roditelja preduzeli potragu." On već 1. septembra 1975. podnoseći izveštaj o radu službi, izveštava o uspešno izvedenoj akciji hapšenja V. Dapčevića za šta biva pohvaljen 27. septembra 1975. Vlado Dapčević se osvestio u beogradskom Centralnom zatvoru 9. avgusta 1975. da bi bio prebačen u vojni zatvor na Voždovcu. Odbijao je da potpiše da je uhapšen u Jugoslaviji (kako je glasila zvanična verzija). Tanjug 25. decembra 1975. objavljuje vest da je "na teritoriji Jugoslavije uhapšen Vladimir Dapčević u vršenju neprijateljske delatnosti". Na sudu ga vešto brani poznati advokat Jovan Barović, angažovan od sestre Danice. Jedna od glavnih tačaka odbrane bilo je njegovo kidnapovanje, a suđenje je bilo zatvoreno za javnost. "...Na zahtev Vlade Dapčevića i njegove supruge Mišlin, a preko njegove sestre Danice, otac je prihvatio odbranu Dapčevića. Znajući da otac brani Dapčevića, brat poginulog Đorđa Stojanovića, Ivan, je sticajem okolnosti bio poslednji klijent mog oca. On ga je posetio 5. februara 1979, veče uoči njegove smrti u nerazjašnjenoj saobraćajnoj nesreći, kada je na njegov mini-moris naleteo kamion natovaren žitom, na auto-putu Beograd-Zagreb, pošto je išao na ročište u Pećince...." - seća se advokat Nikola Barović.

Nagodba sa vlastima

Na tajnom i montiranom procesu Dapčević je suđen zbog teškog oblika "udruživanja radi vršenja neprijateljske aktivnosti protiv naroda i države". Odbrana Barovića sa upornim tvrdnjama da je sve režija SDB i da je Dapčević otet, bila je trn u oku službi, pa je Herljević referisao Predsedništvu SFRJ maja 1976: "...Sadašnje suđenje Dapčeviću - advokat Barović se drži loše. Putuje u Belgiju, biće problema, postupiti ofanzivno." Barović je, tražeći aboliciju, tvrdio u odbrani da je Dapčević bio protiv Barskog kongresa, da je prokineski i antisovjetski orijentisan u vreme hapšenja i da je kritikovao ruski ekspanzionizam, što je i na suđenju ponovio, i konačno, da njegova aktivnost nije makla dalje od planova i verbalnih iskaza. Takođe je navodio argument da bi njegova osuda štetila ugledu zemlje i stvarala probleme sa Belgijom, gde je Dapčević zasnovao porodicu "osim ako nije cilj da se dokaže kako SDB može da nađe i privede sudu svakog neprijatelja, ma gde se on nalazio." Barović je, na intervenciju Vladine žene Mišlin, bio primljen od belgijskog ministra spoljnih poslova Simonea, koji je insistirao na Dapčevićevom puštanju.

Prvostepena presuda na smrt je ipak doneta 5. juna 1976. (što je bilo neobično, jer posle 1953. gotovo i da nema smrtne kazne za političke delikvente, osim za teroriste). U apelu jugoslovenskim vlastima Barović ističe da je Dapčeviću dosta svega i želi da se skrasi sa ženom i osmogodišnjom ćerkom. Čak se prećutno nudi nagodba da o svojoj otmici javno ne priča, niti pominje sudbinu Đ. Stojanovića i A. Opojevića. "Čini mi se da nakon više razgovora s njim da bi ga obavezivalo da bude 'miran' i lojalan ako bi normalizovao mogućnost dolaženja s porodicom u Jugoslaviju, što on iskreno želi. Ovakvo rešenje bi pomoglo u jednom delikatnom slučaju, a to je nestanak iz Bukurešta izvesnog Đoka Stojanovića, koji je bio s njim one noći u avgustu. Stav Dapčevića, po pitanju Stojanovića, je da o tome ništa ne zna, niti može dati kakva obaveštenja. Taj stav Vladimir h o ć e (posebno naglašeno razdvojenim slovima - nap. aut.) da zadrži i nadalje uprkos činjenici da je Stojanović nestao na istom mestu i u isto vreme, bez traga i glasa u vreme kada je kidnapovan iz Hotela 'Dorabansti'.. Pitanje ovog Stojanovića ostaje naravno i nadalje mučno, ali smo, kako rekoh, i ja i Dapčević ostali pasivni, uprkos pritiscima Stojanovićeve porodice i njihovog zastupnika advokata Defossea, sada ministra u belgijskoj vladi."

Konačna presuda je izrečena 21. juna 1976, a kazna ublažena zbog godina, pritiska belgijskih vlasti i porodice, i učešća u NOB-u, najpre na 20, a potom na 15 godina, da bi odležao 13 godina u KPD S. Mitrovica i KPD Zabela. Juna 1988. pušten je dve godine pre isteka kazne, ali je pod prismotrom sproveden do aerodroma, da bi odleteo za Brisel. Ukupno provedenih na robiji 21 godina i dva meseca ipak nisu otupile njegova ideološka shvatanja. Po izlasku sa robije izjavljuje "Ja danas nikom toliko ne verujem kao Albanskoj partiji rada!" Tokom 1991. javno je rehabilitovan, vraćena mu je penzija i dodeljen stan, a dalje nije učestvovao u traganju za telima Opojevića i Stojanovića, niti nastojao da istera sudsku pravdu i kažnjavanje odgovornih. Ovakvo ponašanje mogli bi se objasniti time da je ostvario nagodbu o kojoj je ranije govorio Barović i da je njegovo puštanje na slobodu uslovljeno obećanjem da neće "previše talasati". "Sada se ponaša krajnje korektno prema našoj zemlji", pohvaliće ga Stane Dolanc u jednom intervjuu krajem 80-ih.

Među neoibeovcima većinom su bili stari i već više puta hapšeni i osuđivani politički osuđenici, od kojih su mnogi prošli Goli otok i druge gulage. Vlastima je bio verovatno potreban autoritet i zvučnost imena "starih državnih neprijatelja" kako bi bili diskvalifikovani mlađi neoibeovci. Osim Dapčevića, progonu su bili izloženi Duško Brkić, Radovan Žigić, Milivoje Stevanović, Milorad Todorović, Novica Dejanović, Ljubomir Radulović i mnogi drugi.

(U sledećem broju: Politička represija posle smrti Josipa Broza Tita)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane