Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Stav

Braća po nacionalnoj nebrizi

Prilikom nedavne besede posvećene Akademiji, Aleksandar Vučić je izokola zborio o problemima sa kojima se suočavamo, ali ne i o potencijalnim rešenjima. I ponovo je nastupao kao da smo osuđeni da propadnemo, a on je tu da pusti koju suzu i ponudi nam morfijum kako bi nas to manje bolelo. Naravno, na kraju i da nas pokopa. Ali nije tako. I to dvostruko. Prvo, posao vlasti je da se požrtvovano bori za nacionalne interese, a ne da ih iz egoističkih motiva (da bi se dodvorila moćnim strancima), uz pozersku tugu, potkopava i na kraju sahranjuje. Drugo, obaveza društvene elite je - a valjda bi nacionalna akademija trebalo da bude njeno središte - da podstakne vladajuće strukture da vrše svoj posao kako treba, i da im se, ako to neće ili nisu u stanju da čine, odlučno suprotstave. Izbori su, uzgred, za to uvek dobra prilika. Da li to naši vrli akademici adekvatno čine?

Dragomir Anđelković

Povodom obeležavanja 182. godišnjice Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) - krajem proteklog novembra -obratio se akademicima predsednik Srbije.

Osvrnuo se na globalne geopolitičke procese, predstojeće izbore u relevantnim državama, položaj Srba na Kosovu, probleme sa kojima se suočava Srpska, načelni značaj kompromisa u politici. Vučić je govorio o svemu i svačemu, a nije rekao ništa konstruktivno. Skrpio je retorički pačvork, bez ikakvog državotvornog smisla, da otalja posao i predizborno zamajava građane. Prisutni, i sami neretko jednako nacionalno amorfni, na to su kurtoazno klimali glavama i aplaudirali. Radilo se o uobičajenom performansu na velikoj sceni srpskog društveno-političkog teatra, gde učesnici uglavnom misle samo o sebi i jedni druge, kao i javnost, varaju.

Da smo država koja ima suštinski, a ne samo formalni kontinuitet sa onom Srbijom koja se posvećeno borila za nacionalne interese, i šef srpske države i akademici, postupili bi drugačije. Vučić bi pred „trustom mozgova"objasnio kako namerava da deluje u vezi sa ključnim nacionalnim pitanjima i pozvao bi akademike da predlozima i kritikom - naravno ne na protokolarnom skupu već posle njega - doprinesu kristalizaciji što delotvornije državne politike. A oni bi se, i to blagovremeno, tako postavili da je jasno da očekuju da budu uključeni u procese od kojih zavisi nacionalna sudbina. Takva interakcija između SANU i vlasti ne bi bila prigodne prirode (a sada ni to nije), već bi imala permanentni karakter. Jer, u pitanju je institucija koja je zamišljena da ima važnu ulogu u (geo)političkom, a ne samo naučnom i umetničkom smislu.

Srpska kraljevska akademija (SKA) ustanovljena je 1886, ali slobodno možemo da kažemo da je starija pošto baštini tradiciju Društva srpske slovesnosti (DSS), osnovanog 1841. godine, odnosno Srpskog učenog društva (SUD) koje je 1864. zamenilo prethodnu nacionalnu instituciju. Misija SUD, kao i pre njega DSS, te potom SKA - bila je svesrpska, a neograničena na prostore tadašnje Srbije i zaklonjena iza usko stručnog delovanja. Kako jasno govori član 5. Osnovnog zakona SKA, u fokusu njenog rada bilo je, u celini,„zemljište Srba". A taj rad je, tokom maratonske borbe Beograda za srpsko ujedinjenje, bio nacionalno posvećen i integrisan sa državnom politikom, a ne kao danas skoro isključivo naučno-umetnički (da ne ulazimo i u preovlađujući kvalitet toga).

Tako je, uz sva ograničenja proizašla iz nakaradnog opredeljenja naše elite za pogubni jugoslovenski eksperiment, u mnogome bilo i od 1918. do 1941. SKA je u to doba, uz SPC, kako-tako držala baklju nacionalnog delovanja, i nastojala da utiče na političke faktore kako bi postupali bar manje nacionalno erozivno. Sa uspostavljanjem antisrpskog totalitarnog sistema 1944, poslednje je realno postalo nemoguće, ali je ipak nastavljen kulturni, naučni i umetnički rad na celokupnom srpskom prostoru (SKA se posle rata prvo zvala Srpske akademije nauka - SAN,a od 1960 SANU). Nacionalni duh i pristup preživeli su, ako ne formalno i u celokupnom sastavu SANU, u značajnom njenom delu. Na temelju toga, u vreme kada su titoistička (boljševičko-NATO hibridna) srbofobna ideologija i država, ušli u fazu urušavanja, došlo je do nacionalnog buđenja naših akademika. Da se sada šire ne bavimo „Memorandumom" i drugim temama iz tog perioda, ali SANU je, ovako ili onako, počela da se vraća svojoj izvornoj misiji. Stvari su bile daleko od idealnih, ali su išle nabolje. Međutim, taj proces, ne da nije okončan na pravi način, već je ponovo krenuo u pogrešnom smeru.

Posle nacionalne plime nastupila je oseka. To se vidi i na osnovu Zakona o SANU, koji je 2011. usvojen u ponovo samostalnoj, i trebalo bi da bude (ali nije) nacionalno posvećenoj državi Srbiji. U njemu se Srpstvo ni posredno ne pominje. U članu 2. tog zakona stoji da je SANU „najviša naučna i umetnička ustanova u Republici Srbiji". Što se tiče nacionalnog delovanja van Srbije jedino je u članu 6 rečeno da „posebno sarađuje sa Akademijom nauka i umjetnosti Republike Srpske u skladu sa sporazumom Republike Srbije i Republike Srpske". Jadno i bedno! I to toliko da je nekome iz tadašnjeg političko-naučnog establišmenta palo na pamet da bi SANU mogla da se preimenuje u Akademiju nauka i umetnosti Srbije. To što se odustalo od tog nakaradnog predloga možda dugujemo i činjenici da bi skraćenica bila neprimerena - ANUS! Ali i bez toga, stvari su otišle u identitetsku kanalizaciju.

U sadašnjem zakonu kaže se da „Akademija razvija i podstiče nauku, organizuje i unapređuje osnovna i primenjena naučna istraživanja, podstiče i unapređuje umetničku delatnost i time doprinosi opštem dobru naroda Republike Srbije i države". Gde je dobro srpskog naroda van Srbije, u našim zemljama osim RS - od Crne Gore do Krajine - koje nisu u njenom sastavu? I šta je sa dobrom Srba u dijaspori? Nema ni pomena sveta toga, a moralo bi da bude. Naši zakonodavci i akademici nisu uzeli u obzir Ustav ove zemlje. Republika Srbija je njegovim 1. članom definisana kao srpska nacionalna država. Iz toga nedvosmisleno proizlazi da bi SANU morala da bude institucija srpskog naroda u celini a ne samo građana Srbije.

To svakako i dalje odražava delovanje izvesnog broja nacionalno odgovornih članova naše „najviše naučne ustanove". Međutim, to nigde na adekvatan način zakonski nije istaknuto, niti je deo zvanične politike SANU. A Srbi koji su državljani drugih zemalja, pa čak i ako imaju naš pasoš a žive u inostranstvu, nisu prepoznati kao integralni deo naše nacije kada se radi o članstvu u SANU. Tretiraju se kao inostrani članovi Akademije koji mogu da budu izabrani u njen sastav kao i, na primer, Amerikanci ili Francuzi, jer su izuzetno zaslužni „za opšti napredak nauke i umetnosti i za razvoj naučnih i umetničkih veza između zemlje u kojoj deluje i Republika Srbije" (član 9. Zakona o SANU). Ništa više od toga!

Nacija koja van matične države, u dijaspori i okruženju, ima skoro istovetan broj pripadnika kao i u njenim okvirima, čije su nacionalne teritorije (na kojima predstavlja autohton narod i na njih ima istorijsko pravo) brutalnim nasiljem titoističkih i potom NATO moćnika raskomadane - nama pravo tako da se ponaša. Ne sme da deli Srbe na građane Srbije i one koji to nisu, ili, da bude još gore, jesu, ali ne žive unutar njenih suženih međa. Ako već treba da se delimo, onda je dovoljno da priznamo podele koje sami pojedinci svojim izborom čine, tj. na Srbe koji su privrženi svojoj otadžbin i inaciji, i one koji su za perspektivu nacije i države nezainteresovani. To je njihovo pravo, a ako se oni ili njihovi potomci nacionalno razbude, i za njih naše kapije- kao što su izraelske za Jevreje celog sveta - moraju da budu otvorene!

Potrebno je da se to projektuje i na funkcionisanje naučne zajednice. Srpski prostor za nas mora da bude nedeljiv. I tu se ne radi ni o kakvom ekspanzionizmu već o rodoljublju. Uostalom, i druge nacije koje na ovaj ili onaj način žive u više država, neretko imaju isti pristup. Štaviše on ponekada obuhvata - tamo gde nema bolesnih, "dukljanskih sindroma" kao kod nas u slučaju iskonske srpske zemlje Crne Gore (ali od dolaska na vlast komunista, nažalost, ne više i srpske države) -i narode istog korena ali različitih istorijsko-državnih puteva koji su rezultirali razvojem izvesnih specifičnosti. Dobar primer je Nemačka akademija nauka „Leopoldina". Bez obzira na opskurno nasleđe Nemaca iz Drugog svetskog rata i opterećenje koje ono za njih i dalje predstavlja, „Leopoldina" se ne ustručava, i za to ima podršku države, da sebe smatra svenemačkom nacionalnom institucijom koja „ujedinjuje napore istaknutih nemačkih, austrijskih i švajcarskih naučnika". Zašto nedvosmisleno ne bi bilo rečeno isto to za SANU kada se radi o naučnicima Srbije, RS i Crne Gore, kao i srpskim naučnicima u drugim zemljama regiona i dijaspore? Da li nam je neko zabranio da i u naučnoj, kulturnoj i umetničkoj sferi, okupljamo svoj narod? Da li su decenije jugoslovenskog i titoističkog ispiranja mozgova definitivno dale svoje, te je ono što je bilo spoljna okupacija postalo duhovna, pa se tako umesto Srpstva - na sreću i u korist Hrvata, tzv. Montenegrina i svih drugih koji nam rade o glavi - sve više sami svodimo na nekakvo srbijanstvo? Uz to i krnje!

Od kada je obnovljena srpska državnost na prostorima Podunavlja, razni inostrani geopolitički faktori nastojali su da je tu ograniče, a naš narod na nju svedu. London i Beč, ali ne samo oni, upinjali su se da spreče da srpska država obuhvati naše prekodrinske krajeve, Staru Srbiju (Rašku oblast, Kosovo, Metohiju, Severnu Makedoniju), Vojvodinu, ali i da se već oslobođene dve srpske države, Srbija i Crna Gora, ujedine. Dalji i bliži neprijatelji, radili su i rade protiv naših interesa. Jedino je novo to što sada, za razliku od naših predaka koji su to činili i u težim uslovima, mi sve manje i sve konfuznije doprinosimo povezivanju srpskog prostora i na način koji je moguć. A itekako na mnogim poljima zato i dalje postoji prostor, uključujući i kroz delovanje SANU.

Što nije tako, krivica je kako te institucije, tako i države. Poslednje i više. I to kako juče, tako i danas. Na to nas je i tokom nedavne besede posvećene Akademiji, po ko zna koji put, podsetio Vučić, koji je izokola zborio o problemima sa kojima se suočavamo, ali ne i o potencijalnim rešenjima. I ponovo je nastupao kao da smo osuđeni da propadnemo, a on je tu da pusti koju suzu i ponudi nam morfijum kako bi nas to manje bolelo. Naravno, na kraju i da nas pokopa. Ali nije tako. I to dvostruko. Prvo, posao vlasti je da se požrtvovano bori za nacionalne interese, a ne da ih iz egoističkih motiva (da bi se dodvorila moćnim strancima), uz pozersku tugu, potkopava i na kraju sahranjuje. Drugo, obaveza društvene elite je - a valjda bi nacionalna akademija trebalo da bude njeno središte - da podstakne vladajuće strukture da vrše svoj posao kako treba, i da im se, ako to neće ili nisu u stanju da čine, odlučno suprotstave. Izbori su, uzgred, za to uvek dobra prilika. Da li to naši vrli akademici adekvatno čine?

Žalosno je to reći, ali i svojim nedavnim apatičnim povlađivanjem političkom „prvosvešteniku" nacionalnog defetizma, mnogi od njih su potvrdili da postupaju nacionalno neodgovorno. A i pre toga su iz SANU, uz sve slabije glasove u prilog odbrane Kosova, sa vrha stizali pozivi da od njega dignemo ruke. Oni koji i kritikuju vlast, nažalost, to uglavnom rade sa anacionalnih a ne nacionalnih pozicija. Sve u svemu, prema svecu i tropar: kakav nam je predsednik (i veliki deo tzv. političke „elite"), takva nam je i Akademija (pa i vrh Crkve)! Dobro je što pored svih njih i dalje postojimo. S obzirom ko nas na raznim poljima vodi, ipak Bog čuva Srbe! Dodelio nam je da budemo svojevrsna ptica feniks, koja i kada sagori, ponovo se rodi. Zato, uprkos svemu i dalje verujem da će u jednom trenutku proraditi spasonosni srpski vulkan te će lavom koju silovito izbaci razoriti unutrašnje i spoljne prepreke za naš nacionalni razvoj!

(Autor je publicista i politički analitičar)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane