Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekonomija

Monetarna politika, stabilnost i ekonomski rast (11)

Tokovi promena deviznih sredstava

Neoliberalizam je gotovo dogmatski nametnut kao univerzalni model ponašanja vlada u vođenju stabilizacione, razvojne i ukupne makroekonomske politike. Osnovu neoliberalizma čini monetarizam, ali ne na klasičnom novcu, već virtuelnom novcu kojim se upravlja i koji se zloupotrebljava izvan realne ekonomije. Razvija se spekulativna ekonomija i brojni finansijski derivati koji se koriste u osvajanju država, njihovih bankarskih sistema i resursa. Takva doktrina i ofanziva neoliberalizma i zloupotreba novca dovela je i do nove krize 2008. godine, koja i dalje traje, smatra prof. dr Slobodan Komazec.

Prof. dr Slobodan Komazec

13) Monetarna politika u uslovima fiksnih i fluktuirajućih kurseva

U sistemu fiksnih deviznih kurseva (ali sa slobodnim kretanjem kapitala) domaći novčani opticaj mora se podrediti ponašanju deviznih rezervi, odnosno stanju platnog bilansa. Devizne rezerve time postaju osnovna determinanta regulisanja unutrašnjeg novčanog opticaja. Njihovo povećanje (preko obaveznog otkupa deviza od centralne banke) dovodi do povećanja novčanog opticaja, a smanjenje - do smanjenja mase novca u opticaju.

Monetarne vlasti time imaju siguran oslonac i elemenat u vođenju monetarne politike, ali, istovremeno i egzogeno (spoljni) određen oslonac na koji se može relativno malo delovati. Tako najčešće dolazi do divergentnog kretanja robnonovčanih transakcija i potreba za novcem i procesa njegvog stvaranja i povlačenja. Postavlja se pitanje: da li danas u okolnostima delovanja fluktuirajućih kurseva, kao i sve većeg odvijanja intervencija centralne banke na osnovu promena deviznih rezervi (što treba da postane samo jedan kanal emisije, čak kanal sekundarnog karaktera), da li je, dakle, osnovna orijentacija monetarno - kreditne politike eksterna komponenta, stanje platnog bilansa i eksterna likvidnost ili je to postala pre svega domaća privreda, formiranje likvidnosti reprodukcije, stabilizacije tokova, strukturna delovanja (selekcija) u razvoju, sektorsko prenošenje kupovne snage unutar privrede i dr.

Mislimo da je i dalje u teoriji i praktičnoj monetarnoj politici prisutan klasičan stav, nekritički prihvaćen od većine ekonomista (formiran u periodu fiksnih kurseva) sada prevaziđen. On više ne odgovara novim odnosima i novoj filozofiji interne i eksterne ravnoteže, odnosno neravnoteže. Ovo posebno ne odgovara novim koncepcijama vođenja monetarne politike u zemlji, o čemu šire raspravljamo na drugom mestu u ovom radu.

U vođenju monetarne politike, danas se obično polazi od stava da "dinar treba da ima devizno pokriće", odnosno da rast deviznih rezervi služi kao osnova za emisiju novca centralne banke. Osnova stabilnog deviznog kursa je unutrašnja privredna ravnoteža (interna stabilnost cena). Teorija je do sada polazila od toga da se stabilan devizni kurs može održati, u slučaju pojave nestabilnosti privrede, samo kroz monetarno - političke mere stabilizacije. Prema tome, monetarno - kreditna politika najveću efikasnost pokazuje na području platno - bilansnog uravnotežavanja. Ovakav pristup u vođenju monetarne politike je nekorektan iz nekoliko razloga:

U situaciji deficita platnog bilansa, posebno kada se deficit povećava, morala bi se voditi deflaciona (restriktivna) monetarna politika. Odliv deviza i plaćanje većeg uvoza dovodi do povlačenja novca iz privrede. Privreda (i banke) postaju trajno nelikvidne.

2)Deficit platnog bilansa uglavnom je rezultat deficita trgovinskog bilansa (veći uvoz u odnosu na izvoz roba i usluga). Emisija novca i kredita više se vezuje za robne fondove iz uvoza, a manje za domaću proizvodnju i ponudu domaćih robnih fondova na tržištu. Monetama politika ne deluje stimulativno na domaću proizvodnju, izvoz i likvidnost privrede, ali nije ni u funkciji uravnotežavanja domaćeg tržišta (ponude i tražnje roba na tržištu).

Uravnotežavanje" se vrši velikim uvozom, što dovodi do velikog spoljnotrgovinskog deficita.

Da pogledamo te odnose u platnom bilansu.

3)Novoj filozofiji interne i eksterne ravnoteže (žrtvovanje eksterne ravnoteže), videli smo, ne odogovara politika vezivanja emisije novca i kredita za devizno pokriće. U slučaju fluktuirajućeg kursa ovaj kurs česfo oscilira, uglavnom u pravcu snižavanja, tako se i monetarna politika mora tome podešavati. Naime, pad deviznog kursa praćen je rastom cena u privredi, ali i odlivom deviza, tako da se deflatorni efekti restirktivne monetarne politike javljaju dvostruko jače. Naime, rast cena (bar jedan deo) se ne "popunjava" monetarnom emisijom, bez obzira što je inflacija nemonetarnog porekla, tako da monetarna politika ima sve elemente krizno - deflatomog delovanja.

4) Slabe izvozne performanse privrede, u slučaju mogućnosti uzimanja inostranih finansijskih kredita, da bi se pokrio deficit trgovinskog i platnog bilansa, delovaće inflatorno preko dodatne emisije domaćeg novca, a promena deviznog kursa - deprecijacija, preko obračuna obaveza po novom kursu dovešće do značajnog odliva nacionalnog proizvoda u inostranstvu.

Postoje i drugi efekti indirektnog negativnog delovanja kursa na domaći novčani opticaj.

5) U uslovima postojanja fiksnog deviznog kursa zbog različitog kretanja inflacije i troškova poslovanja u zemlji i inostranstvu, ovaj kurs vrlo brzo postaje precenjen ili podcenjen. Država merama monetarne kontrole i intervencijama na deviznom tržištu nastoji da zaštiti kurs (posebno kada pada kurs domaćeg novca). Devizne rezerve se tope, a time se smanjuje masa novca u opticaju nastala na bazi deviznog pokrića. Država mora da vodi oštru restriktivnu monetarnu politiku i politiku deflacije, a to znači da žrtvuje internu stabilnost i ravnotežu eksternoj ravnoteži. To je jedan od razloga zašto je napušten fiksni kurs i prihvaćen flukturajući sa određenim marginama oscilacija.

6) Fiksni devizni kurs primorava državu da se stalno prilagođava stanju platnog bilansa i da vrši prilagođavanje deviznog kursa, što znači da eksterni faktori u kreiranju i povlačenju novca dobijaju dominanatan značaj. Država u uslovima fiksnog kursa vrlo često gubi svoj monetarni suverenitet, ali i veliko topljenje deviznig rezervi u politici očuvanja čvrstog kursa.

7) Monetarna politika ostvaruje različite efekte i ima različit domet delovanja (i samostalnost) u uslovima fiksnih i fluktuirajućih kurseva. Izbor oblika kursa je od velikog značaja za privrede kod kojoj je učešće uvoza i izvoza u bruto domaćem proizvodu značajno (kao što je slučaj u našoj privredi sa 110% otvorenosti). To nije čisto arbitarno pitanje. Od toga zavisi koliko će centralna monetarna vlast biti u stanju da drži pod kontrolom masu novca u opticaju, emisiju primarnog novca, nivo kamatnih stopa, likvidnost privrede i banaka, ali i očuvati sopstveni monetarni suverenitet. Stoga se sa deviznim kursom ne može licitirati, posebno zbog njegovih brojnih efekata u privredi.

U sistemu fiksnog kursa, sa slobodnim kretanjem kapitala, nema autonomne monetarne politike. Ako se nastoji da domaći novac ima devizno pokriće 100%, to zahteva veliku disciplinu bankarskog i finansijskog sistema. Povećanje novčane mase obezbeđuje se isključivo povećanjem deviznih rezervi u zemlji (devizni neto priliv). Autonomne monetarne politike vezane za robne transakcije u privredi i proizvodnju praktički nema.

U sistemu slobodno fluktuirajućeg kursa, pri čemu se kurs formira prema ponudi i tražnji na deviznom tržištu, bez intervencije centralne banke iz deviznih rezervi, centralna banka je ovde u situaciji da vodi autonomnu monetarnu politiku, u zavisnosti od potreba proizvodnje i prometa, a u skladu sa izabranim ciljevima domaće monetarne politike. Novčani opticaj se formira nezavisno od visine i kretanja monetarnih rezervi. Ovaj sistem deviznog kursa vezan je i za velike oscilacije domaćih cena, nominalnih (i realnih) kamata, paralelno sa oscilacijom kursa. Što je kurs više odmaknut od slobodno fluktuirajućeg kursa, to je veća mogućnost kontrole monetarnih agregata i samostalnost monetarne politike (okrenute internoj ravnoteži i nacionalnim ciljevima razvoja, dok je platni bilans stavljen u funkciju ostavarivanja ovih internih ciljeva).

Nerazvijene privrede zbog toga često preferiraju fiksni kurs, ali bez posebne namere i da ga brane iz deviznih rezervi (koje su i inače male i nedovoljne), pribegavajući pri tome povremenim devalvacijama valute. Druga varijanta je izbor politike "kontrolisanog klizanja kursa", koji često koriste male države u procesu tranzicije - što je proces permanentnog klizanja kursa ili "kursno prilagođavanje". Stoga se i strukturne promene u privredi mogu odvijati odvojeno od stanja u platnom bilansu ili raspoloživosti deviznih rezervi. U sistemu "upravljivo fluktuirajućeg kursa" povećana je nezavisnot, a time i efikasnost monetarne politike.

Centralna banka može postaviti za svoj cilj samo jednu veličinu: količinu novca ili neki izabrani valutni kurs. Nema mogućnosti da ostvaruje dva cilja istovremeno. Postavljajući kao cilj fiksni kurs, monetarna politika više ne može da kontroliše obim novčane mase. Odnos između ponude i tražnje novca uravnotežava promenom kamatne (referentne) stope, koja može da poraste do bilo koje visine potrebne da se ta ravnoteža dosegne. Opredeljujući se za fiksni kurs, monetarna politika se podređuje održavanju pariteta domaće prema izabranoj valuti ili, to je bolja varijanta - prema kompozitnoj valuti ("korpa valuta"). Svaka promena tražnje novca (ili bankarskih depozita) u odnosu na konstantan obim ponude, odraziće se u ovom modelu u pokretu kamatnih stopa naviše. Opadanje tražnje za novcem vodi sniženju kamatnih stopa.

Povećana kupovna moć, kao posledica kreiranja dodatne količine novca, deluje istovremeno i uporedo u dva smera: 1) U određenoj meri povećava proizvodnju i cene, i 2) Utiče na porast uvoza i, u krajnjoj liniji 3) Vodi deficitu trgovinskog bilansa. Budući da se ovaj mora finansirati prodajom deviza po fiksnom kursu, odliv rezervi koji će uslediti biće ekvivalentan višku novčane mase kreirane u prethodnoj vremenskoj sekvenci. Ukoliko zemlja ne raspolaže potrebnim obimom rezervi, kurs će morati da se promeni, bilo zvaničnom odlukom o devalvaciji, bilo njegovom faktičkom promenom na „sivom tržištu". Mada se uz to može voditi i svesna politika precenjenog kursa domaće valute, samo je pitanje koliko dugo i koliko to mogu da izdrže devizne rezerve (zbog intervencije).

Kada centralna banka izabere za svoj cilj očuvanje određene visine kratkoročnih kamatnih stopa, a dođe do povećanja tražnje za novcem, mora se povećati njegova ponuda i to tačno u ekvivalentu uvećane tražnje. Kamatne stope ostaju nepromenjene, ali kurs više ne može održati nepromenjenim. Više kamatne stope u odnosu na one u inostranstvu induciraju priliv kapitala i suficit u kapitalnom bilansu. Konačno, ekonomski rezultat će zavisiti od toga može li zemlja da steriliše monetarne efekte viška platnog bilansa. Ukoliko to nije moguće, dolazi do porasta novčane mase po osnovu deviznih transakcija sa inostranstvom. Uvećana količina novca, sa svoje strane, vodiće vraćanju kamatne stope na niži nivo, ali ne mora delovati na kurs. Zašto? Ako je dodatni devizni priliv u kapitalnom bilansu ekvivalentan dodatnoj tražnji stranog novca, ravnoteža će biti očuvana, a kurs nepromenjen. Mehanizam može da deluje na opisan način jedino u uslovima slobodnog, tj. tržišnog formiranja kamatne stope i otvorenosti privrede prema inostranstvu.

14) Stabilizacija cena i kursa u uslovima produbljavanja ekonomske krize

Stabilizacija u uslovima produbljivanja krize je samo „snižavanje visoke temperature teško obolelom organizmu".

Ortodoksna neoklasična politika stabilizacije, koju preporučuje MMF, najčešće se svodi na to „da pokušaj stimulisanja izvoza po svalcu cenu pomoću liberalizacije trgovine ili agresivne depresijacije valute često može ugroziti stabilizacioni program i tako odložiti rešavanje krize dugova".

Interesantan je slučaj pritiska MMF na Boliviju i Argentinu da izvrše snažnu devalvaciju valute radi popravljanja stanja platnog bilansa i premošćavanja „deviznog jaza", radi omogućavanja plaćanja kamata na spoljni dug. Ustvari, predlog se svodi na korišćenje inflacije kao sredstva za finansiranje otplata dugova, ali po cenu siromašenja stanovništva, odliva realne supstance u inostranstvo i pretvaranje „deviznog jaza" u razvojnu nemoć. Naravno da je takva preporuka odbijena.

Receptura MMF sadrži i zahtev za. vođenje politike realne kamate, bez obzira na njeno snažno redistributivno delovanje - odlivom dohotka u ruke vlasnika finansijskog kapitala.

Restriktivna monetarna politika i politika stalnog ograničavanja potrošnje u nerazvijenim privredama mogu samo da dovedu do obaranja stope rasta i prelaska privrede u recesiju i krizu razvoja. „Restriktivna monetarna politika je naprosto kampanja protiv životnog standarda radničke klase koja se izvodi svesnom intenzifikacijom nezaposlenosti, koristeći ekonomsku prinudu protiv pojedinaca i protiv industrije, politiku koju zemlja nikada ne bi dopustila da je znala šta će biti učinjeno."

Neoklasični model MMF danas predstavlja novu ortodoksiju u odnosu na nerazvijene zemlje - dužnike. Novija istraživanja otkrivaju u tome snažan uticaj novog monetarizma i „ekonomije ponude" (supply side economics). Reafirmacija tržišnog automatizma tipa Sayovog zakona, reprivatizacija sredstava proizvodnje, alokaciona funkcija tržišta i deregulacija privrednih tokova, praćeni zahtevom za „otvorenom ekonomijom", ali i stalnom stagflacijom, visokom nezaposlenošću rada i kapitala, potisnutom inflacijom, odlivom akumulacije i kapitala u inostranstvo - elementi su i karakteristike sistema koji se međusobno isključuju. S druge strane, visoka zaduženost privrede, slaba efikasnost i potpuna demotivisanost za razvoj i stvaranje akumulacije u inflaciji (uz „marginalnu efikasnost kapitala" koja se kreće oko 0-1%), očigledno je potpuno drugačiji „ambijent" u kojem treba voditi restriktivnu monetarnu i fiskalnu politiku, ograničavanje svih oblika potrošnje.

Potrošnja redovno izgleda „preterana", uz potpuno „ohlađenu" konjunkturu. Takav koncept stabilizacije može dovesti samo do produbljivanja krize. Restrikrivna monetarna politika, uz pozitivne kamatne stope, trebalo bi da dovede do smirivanja inflacije, povećane efikasnosti upotrebe novca i novčanog kapitala, a to u osnovi znači da se polazi od pretpostavke da je inflacija u svim privredama monetarnog porekla. Izvozno orijentisana strategija, pomognuta ubrzanom devalvacijom valute, trebalo bi da podstakne izvoz i osigura dovoljan devizni priliv za "zatvaranje deviznog jaza" i smanjivanje pritiska ili „omče dugova".

Da li prelaz sa uvozno-supstitutivne na „izvozno-ekspanzivnu" strategiju stabilizacije i razvoja može dati (i u kojem periodu) zadovoljavajuće, ako ne i spektakularne, rezultate? Mada su iskustva nekih „otvorenih" ekonomija (Singapur, Tajvan, J. Koreja), kratkoročno posmatrano, pozitivna, da li je ovakva strategija opšteg karaktera i primenjiva na sve zemlje i sve uslove razvoja? Rezultati su bili izuzetni sve dok pod pristankom MMF i svetske banke nisu prešle na sistem neoliberalne dogme. Od tada su rezultati daleko slabiji.

Postoji tvrdnja da je "prirodni pratilac ovakve rudimentarne, tržišne ekonomske politike, čak i u tržišnim privredama, porast inflacije, a ne njeno suzbijanje". Međutim, deflacije i deflatomi šok tresu ove privrede, ali i veliki broj razvijenih država.

Zastarela tržišna struktura, rudimentarna privreda, nizak nivo proizvodnje i per capita dohodak, mala i nedovoljna ponuda robnih fondova za pokriće domaće tražnje i potrošnje (koja je inače niska i neadekvatna) ne osiguravaju dovoljne izvozne viškove robnih fondova za pokriće domaće tražnje i potrošnje. Ona ne osiguravaju dovoljne izvozne viškove robnih fondova. Prirast društvenog proizvoda nije dovoljan ni za plaćanje obaveza po kamatama na inostrane dugove. Pritisak potrebnog izvoza praćen je stalnom i sve bržom depresijacijom deviznog kursa, ali uglavnom bez pozitivnih efekata na izvozne sektore privrede. Porast izvoza se, dakle, osigurava uglavnom kontrakcijom domaće potrošnje uz sve ubrzaniju devalvaciju i ubrzanje inflacije (uz brojne preraspodele u privredi, ali uglavnom neproizvodnog-karaktera i prebacivanje najvećeg dela resursa na finansijske operacije).

Nastaje zapravo začarani krug stalne devalvacije, povećanja kamatnih stopa (i težnji za dostizanjem realne kamate), a zatim i indeksacija primanja - što se sve slama u opštem inflatornom haosu i hiperinflaciji; Tako „oslobođeni tržišni mehanizam" samo otvara inflatorni proces, bez pozitivnih efekata na proizvodnju i zaposlenost, odnosno popravljanje i postepeno uklanjanje platno-bilansne neravnoteže i devizne krize.

„Kontrapunkt života" ovih privreda nalazi se u ubrzanom privrednom rastu, uz brže izmene privredne strukture. Brz privredni rastje modus vivendi u rešavanju nagomilanih privrednih problema i izlazak iz dužničke krize (uz proces postepenog razduživanja).

8. Jačanje finansijskog na račun proizvodnog kapitala

Fiskalna politika uz snažne redistributivne efekte na dohodak bogatih slojeva (koje obično kriza ne pogađa) i njegovo ubacivanje u proizvodne procese, stvaranje dodatnog dohotka, uz nužnu kontrolu cena, moraju biti sinhronizovani s odgovarajućom politikom dohodaka.

Deficitarno finansiranje proizvodnog sektora (ne državnih budžeta kao u klasičnom sistemu deficitarnog finansiranja, odnosno kejnzijanskom deficitarnom budžetskom finansiranju), moguće je koristiti za aktiviranje faktora razvoja i mrtvih kapitala. To ostaje jedini pravac agresivne razvojne politike i stvaranja ex ante štednje čije stvaranje ove zemlje „ne mogu čekati nekoliko godina". U takvim odnosima smirenih cena moguće je tražiti zonu „pozitivne realne kamatne stope" i deviznog kursa. Veliki problemi nastaju što u nepripremljenom privrednom sistemu politika traženja realnih cena finansijskih agregata samo vodi jačanju finansijskog kapitala na račun proizvodnog kapitala, uz brojne preraspodele na račun stvaranja društvenog proizvoda i dohotka.

Problemi se zaoštravaju i činjenicom da u tim zemljama ne postoje razvijeni svi oblici tržišta, a posebno efikasno tržište kapitala koje bi „višak" kapitala i „prinudnu štednju" efikasno usmerilo u racionalna i proizvodna ulaganja. Tako stvoreni višak kapitala ili se preliva u čiste finansijske spekulativne transakcije, ili se odliva u inostranstvo, ili podstiče finalnu domaću tražnju, ili se jednostavno transformiše u devizna sredstva i čistu sterilizaciju kroz proces tezauracije. Treba odoleti zahtevima MMF da se otvori bankarski sistem i pređe u ruke inostranog kapitala. Upravo je to urađeno - bankarski sistem je gotovo u potpunosti prešao u ruke stranog kapitala.

Osnovno pitanje koje se mora postaviti glasilo bi: zbog čega MMF i IBRD ne preporučuju striktnu primenu novog liberalizma (monetarizma, "ekonomije ponude") i za SAD koje imaju ogroman deficit trgovinskog bilansa, fiskalnu krizu i ogroman deficit budžeta, ali i enormno visoki javni dug, drastično oboren kurs dolara, visoku nezaposlenost, pad korišćenja kapaciteta - što je i opšta karakteristika i zemalja u razvoju.

Jasno je da bi takav scenario bio glatko odbačen, jer, radi se o koncepciji razvoja koja sadrži čudnu mešavinu kejnzijanske i monetarističke teorije (ali i drugih pravaca). Istina, SAD imaju ogroman priliv stranog kapitala kojim finansiraju brojne deficite, razvijeno tržište kapitala, brže mogućnosti prilagođavanja zbog brzog tehnološkog razvoja, dolar kao svetski novac, „socijalno obilje" preko sistema kreditiranja i visok per capita dohodak, odnosno ekonomski nivo uz razvijenu „državu blagostanja", što sve nemaju zemlje u razvoju. Time je otpor ovih zemalja filozofiji i preporukama za stabilizacionu i razvojnu ekonomsku politiku MMF u svim zemljama u razvoju znatno ograničen.

„Pečat saglasnosti" MMF je obavezan da bi nerazvijene privrede pristupile tržištu kapitala. One moraju prihvatiti recepte MMF u svojoj makroekonomskoj politici (teorija slobodnog tržišta). Često se jasno i svakodnevno vidi disfunkcionalnost preporuka MMF, ali se one i dalje uporno nameću.

Rast nezaposlenosti i povećanje siromaštva ostaju barijere za slobodno kretanje radne snage, posebno iz nerazvijenih u razvijene zemlje. To nema nikakve veze sa ovim talasom izbegličkog egzodusa danas.

Politika međunarodnih finansijskih institucija najčešće je rezultat finansijskih i komercijalnih interesa razvijenih privreda - danas je to postalo potpuno jasno. Tu se krije i njihov veliki interes za proces globalizacije.

Takav model nije prihvatila nijedna razvijena privreda, posebno u pogledu kamatne politike, budžetskog deficita i platno-bilansne politike.

Većina uspešnih privreda u svetu imala je vrlo povoljne (niske) kamate i kurseve valuta, odnosno i jedno i drugo. To je pratila „razumna politika nadnica" pri čemu je potpuno respektovana produktivnost. Snažan rast bedeže vlade „koje su odustale od reformskih poteza", koje su im kao hitan program preporučili profesori ekonomije „čikaške škole" SAD. Upravo su SAD izvele svoju privredu iz krize pomoću državnih mera. Ovo je posebno došlo do izražaja u novoj finansijskoj krizi gde je država preduzela niz mera i intervencija u spašavanju banaka, berzi, krupnih korporacija i osiguravajućih društava.

50. Kontrola monetarnih i fiskalnih tokova

Zašto je potrebna javna kontrola monetarnih i fiskalnih tokova, kao uostalom i svih finansijskih tokova u privredi i društvu. To je upravo zvog procesa novčanih transakcija, zloupotreba i finansijskih kriminalnih (pljačkaških) operacija, ali i protiv zloupotrebe novca i kredita u sistemu plaćanja. Bez strogog namenskog korišćenja kredirta (što je sad moguće u prvoj fazi plaćanja) teško je voditi optimalnu i usmerenu monetarno-kreditnu politiku. To je i razlog zbog čega se godinama zalažem za ponovno uvođenje SDK ili ZOP-a u naš finansijski i privredni sistem. Podela depozita banaka na kratkoročne i dugoročne pre svega je pitanje konvencije vezane za vreme, ali ne i za izvore novčanih oblika. Iz navedenog sledi i podela na dugoročne i kratkoročne kredite banaka i ćeli sistem monetarnog regulisanja, ali i monetarne politike.

U čemu je razlika domaćeg novca i deviznog novca (deviza i valuta)?

Devizni novac se tretira kao inostrana akumulacija (štednja), bez obzira na kojoj osnovi je ušao u zemlju (i na kojoj je osnovi nastao). Plaćanja se mogu vršiti za sve namene i sve potrebe (preduzeća, države, stanovništva), samo u domaćem novcu.

Kupovinom ili prodajom deviza samo se vrši promena imovinskog salda vlasnika deviza. Centralna banka kupujući devize samo ih menja za domaći novac (po određenoj ceni - kursu). "Imovina" (devize) iz inostranstva služi kao osnova za emisiju primarnog novca. Ako centralna banka na deviznom tržištu proda 40 miliona evra da bi "sprečila dnevne preterane oscilacije kursa" ona ustvari povlači domaći novac iz opticaja i smanjuje novčanu masu i likvidnost.

Ako se uz to devize odliju u inostranstvo za dospela plaćanja - tada se smanjuje i likvidnost u međunarodnim odnosima. Vodi se dvostruka restriktivna monetarna politika.

Tada se i novčana masa (M1) i ukupna likvidna sredstva (M3) smanjuju za odgovarajuće iznose. Likvidnost se dvostruko snižava.

Nasuprot tome, ako centralna banka kupi devize na tržištu, ona pušta u opticaj dodatnu masu domaćeg novca, čime se povećava likvidnost i kupovna snaga (novčana masa). Time se povećava tražnja deviza i povećava devizni kurs stranih sredstava plaćanja. Devize povećavaju devizne rezerve, čime se povećava i domaća i međunarodna likvidnost zemlje. Vodi se ekspanzivna monetarna politika na bazi deviznih transakcija.

Poslovne banke se mogu direktno zaduživati u inostranstvu (prekogranični krediti), posebno kod svojih centrala. Uzimanjem kredita i prodajom deviza centralnoj banci vrši se emisija domaćeg novca i povećavaju devizne rezerve. Poslovne banke sada za tako dobijeni novac kupuju hartije od vrednosti centralne banke (repo operacije). Novac se poništava kod centralne banke, ali ostaje velika obaveza centralne banke za plaćanje referentne kamatne stope. Emisija i poništavanje novca vrše se "sporednim tokovima" (centralna banka-poslovne banke, ali i obrnuto) i nema nikakve veze sa robnim tokovima i proizvodnjom u privredi. Zar imovina domaćeg sektora ne može biti osnova za primarnu emisiju?

To sada mogu biti "izvedeni oblici imovine" kao hartije od vrednosti, a ne mogu robni oblici (proizvodnja, promet, izvoz, jivoz i sl.), što se upravo događa preko politike "otvorenog tržišta" - kao osnovnog instrumenta monetarne regulacije, a to ne mogu (a trebaju) biti selektivni krediti za sasvim određene namene u proizvodnji, poljoprivredi, prometu, zalihama, pripremi proizvodnje, za izvoz, izvoz, selektivnom uvozu i drugim namenama iz izabrane selektivne stimulativne monetarne politike centralne banke (a preko nje i poslovnih banaka).

51. Monetarni odnosi centralne banke, države i bankarskog sektora

Izvlačenje depozita javnog sektora (države) iz poslovnih banaka

Depoziti javnog sektora izvučeni su iz poslovnog bankarstva uključeni u bilans centralne banke, čime je otvoren proces njihove sterilizacije i „kreditiranja" centralne banke od strane sve siromašnije države. Kapital ili realni depoziti države (javni prihodi) umesto da se plasiraju i oplođuju u privrednim procesima, oni se sterilišu ili potpuno nekontrolisano troše. U takvom finansijskom sistemu deficit mora stalno rasti, ali i dugovi za finansiranje budžeta. Deficit budžeta se redovno unapred planira, a ne uravnotežen budžet.

Odatle i ogroman rast troškova kamate u republičkom budžetu. Podsetimo se da je samo plaćena kamata "domaćim" bankama u 2014. iznosila 55 milijardi, a stranim bankama 55 milijardi dinara. U periodu krize 2008-2015. plaćena kamata "domaćim" kreditorima je iznosila 188 milijardi, a stranim kreditorima 178 milijarde. To iznosi ukupno 366 milijardi dinara. Domaće banke koje kreditiraju državu kupovinom HOV države su, ustvari, banke u stranom vlasništvu. Tako da se ukupno plaćene kamate odnose na strane banke.

Kakvi su uspostavljeni funkcionalni odnosi centralne banke i države? Centralna banka direktno je odobrila 99 milijardi dinara državi (sa povećanjem u poslednje dve godine), dok je koristila centralnu banku za svoje depozite oko 820 milijardi. Neto odnos ova dva subjekta ide u prilog centralne banke koja je poništila (višak depozita) oko 721 milijarde dinara (prosečno u 2023 godini). Kod poslovnih banaka odnos države (i budžeta) je potpuno obrnut. Država se visoko zadužila kod poslovnih banaka za 752 milijarde dinara, dok je ima svega 105 milijardi depozita. Neto pozicija države je sa viškom kredita od 637 milijardi dinara. Država je emitovaia obveznice javnog duga uz visoku kamatnu stopu između 11,9% i 14,6% u 2012. godini, a kasnije između 7,5% i 1%.

Kreditiranje države od strane centralne i poslovnih banaka

Da li je jasno čemu vodi ova operacija kreditima i depozitima države?

Država (zvanično) koristi simboličan iznos kredita kod centralne banke, koji se već godinama zadržava na 1,2 milijarde dinara. Međutim, država ,,drži" (2012) kod centralne banke oko 174 milijarde dinarskih i deviznih depozita.

Na taj način poništeno je oko 273 milijarde dinara u bilansu centralne banke. Država u osnovi „kreditira" centralnu banku?! Umesto se ovi depoziti obrću kroz kreditnu politiku (uglavnom domaćih) banaka, ona se sterilišu i povećavaju problem globalne nelikvidnosti privrede i društva. U 2023. odnosi su drastično pogoršani. Depoziti države su povećani na 820 milijardi dinara, a krediti na 99 milijardi. Neto pozicija je višak depozita, 721 milijarda dinara.

Kod odnosa države sa poslovniin bankama depoziti (na nižem nivou fiskusa) u malom iznosu nalaze se kod bdnaka od 115 milijardi, i dok država preko ovih banaka koristi preko 752 milijarde kredita. U tome se nalazi 603 milijardie dinarskih i 149 mili!ardi deviznih kredita. Neto pozicija države kod poslovnih banaka je takva da koristi više kredita od depozita u visini od 637milijardi dinara. .

Naplaćeni realni prihodi države se prelivaju i poništavaju kod centralne banke, a zatim se koriste krediti kod poslovnih banaka za finansiranje budžetskih rashoda. Inverzija je potpuna. Umesto da se tekući novac pretvara u likvidni kapital, ovde se nzamenjujeM dohodak i kapital novim kreditima banaka.

Naplaćeni prihodi države (depoziti) se iz dohotka prelivaju i poništavaju kod centralne banke, a zatim se koriste krediti kod iste banke. Iz neto pozicije proizilazi da je poništavanje depozita u poslednjoj godini 255 milijarde ili oko 53% stanja novčane mase u 2015. godini (504 milijarde). Ovim se postiže najmanje pet efekata:

Neutralizacija prihoda (novca) budžeta kod centralne banke,

Smanjivanje depozita komercijalnih banaka i njihove kreditne sposobnosti, koji su osiguravali relativno stabilna sredstva,

Veća zavisnost poslovnih banaka od centralne banke,

Efekti kamatne stope prelaze na centralnu banku,

Manja je efikasnost monetarne politike i stimulativna primarna

emisija u odnosu na privredu i proizvodnju.

Sasvim je druga situacija kada se traže neto pozicija države kod poslovnih banaka. Tu su i efekti potpuno drugačiji.

Da li se, dakle, deficitarno finansiranje može koristiti kao faktor finansiranja razvoja i investicija i pod kojim ušlovima:

1)Umesto deficitarnog finansiranja budžetskog deficita preusrneriti kreditnu politiku na finansiranje konkretnih investicija, kratkog roka, brzih efekata u dohotku i proizvodima i uslugama,

2)Inflacioni mehanizam držati pod kontrolom sprečavajući razmah inflacije,

3)Sinhronizovati uvoznu (podsticajnu) politiku za tako fmansirane investicije,

4)Uvesti potpunu kontrolu tokova kreditne mase uz sprečavanje odliva novca u lične dohotke, javnu potrošnju, plaćanje kamata i sl.,

5)Najveći deo komponenata investicija zasnivati na domaćoj proizvodnji i tržištu da bi se efekti multiplikacije investicija u potpunosti odrazili na domaće tržište i privredu, a ne na deficit platnog bilansa,

Poslovne banke moraju u potpunosti pratiti tokove investicija (podržane i fiskalnom i drugim delovima makroekonomske politike), uz poseban tretman depozita takvih preduzeća kod banaka.

Deficitarno finansiranje razvoja i investicija preko stimulativne monetarne politike ne može se odbaciti, već konkretno voditi za svaku investiciju, posebno u privredama koje oskudevaju u štednji iz raspodele nacionalnog dohotka (nedostatak štednje i kapitala za finansiranje razvoja).

Deficitarno finansiranje razvoja i investicija ne mora da deluje inflatorno, kako to apriori tvrdi u ekonomskoj teoriji.

Država je u stalnom procesu povećanja kredita kod poslovnih banaka dopunsko (kreditno) finansiranje budžeta.

Država kod poslovnih banaka koristi oko 752 milijarde kredita, uz vrlo visoku kamatu. Umesto da su depoziti države izvučeni iz bilansa centralne banke i vraćeni u bilanse domaćih banaka i razlikom u potrebnim kreditima za budžetsko dopunsko finansiranje iz sredstava centralne banke (niskokamatno) finansirala državu, sada se sve prenelo na komercijalne oslove kredita kod uglavnom stranih poslovnih banaka. Normalno je da kamatne obaveze države iz budžeta enormno rastu.

Primarna emisija nastala na osnovu zaduženja države kod centralne banke je iskrivljena. Naime, uključivanje depozita države u bilans centralne banke s jedne strane i davanjem kredita državi s druge - traži se neto pozicija države kod centralne banke. Međutim, zaboravlja se da uključivanje javnih prihoda (države) kod centralne banke znači njihovo poništavanje, demonetizacija, čime se veliki deo javnih prihoda izvlači iz bilansa poslovnih banaka i ograničava njihova kreditna sposobnost, odnosno moć multiplikacije i likvidnost poslovanja. Na kraju ispada da država finansira centralnu banku.

51. Blokiranje flnansijskog potencijala poslovnih banaka

Produžavanje krize privrednog sektora, stagnacija i slab rast, porast. nezaposlenosti, slaba kontrola i osiguranje plasmana banaka, vodi velikim potresima u bankarskom sektoru. Povraćaj (naplativost) kredita postaje sve veći problem. U kojoj to državi i kojim sistemom neodgovornosti može da se desi da veliki "tajkuni" uzmu kod banaka ogromne kredite, bez adekvatnog obezbeđenja i ne vrate ih. Da navedemo samo nekoliko: Interkomerc 7,1 milijarda (62 miliona evra), Biohemija 13,5 milijardi (117 miliona evra), Zekstra oko 6 milijardi (50 miliona evra), Viktorija grupa 28 milijardi, MK grupa 22 milijarde, Farmakom koncem 55 milijardi, EPS 162 milijarde, Galenika 16 milijardi, Rudnap grupa 15 milijardi, Verano motors 12 milijardi, Invej 10 milijardi, Interkop 6 milijardi, Farlej investors 4 milijarde. To iznosi 1,3 milijarde evra neizmirenih obaveza - samo kod domaćih banaka. Uz to Srbijagas duguje jednu milijardu evra. To iznosi ukupno ogromnih 4 milijarde. To iznosi 1,3 milijarde evra neizmirenih obaveza - samo kod domaćih banaka. Uz to Srbijagas duguje jednu milijardu evra. To iznosi ukupno ogromnih 4 milijarde evra.

Ukupan kapital banaka iznosi 6,5 milijardi evra. Ovakvi plasmani čine 13-15% . bruto domaćeg proizvoda. Kriza se iz privrednog sektora prenela na javni sektor, a sada se preliva na bankarski sektor (koji je do sada bio dosta otporan na krizu), ali uz ogroman porast spoljnih dugova države, preduzeća i banaka.

Krediti Centralne banke poslovnim bankama, videli smo, nestali su, a time i selektivna i stimulativna monetarna politika strukturnog razvoja.

Repo operacijama se imobilišu ogromna novčana sredstva, dok. se prodajom deviza centralne banke u cilju zaštite deviznog kursa od "preteranih dnevnih oscilacija" dodatno odlivaju sredstva iz privrede u banke i poništavaju. Nije nelogično da su preduzeća nelikvidna, a banke i preduzeća usmereni na sve veće korišćenje i kratkoročnih i dugoročnih kredita u inostranstvu. Banke su

Koristile u 2010. u inostranstvu 374 milijarde dugoročnih i 45 milijarde dinara kratkoročnih kredita. Dakle, ukupno 419 milijardi dinara. U 2015. to iznosi 253 milijarde dinara dugoročnih i oko 28 milijardi kratkoročnih, dakle ukupno 281 milijarda. Pri tome se zagovara deevroizacija i dedolarizacija našeg finansijskog i bankarskog sistema. Dinarizacija je dostigla do 27% u privredi, a 39% kod kredita stanovništvu.

Dinarska i devizna obavezna rezerva, repo operacije, rezervisanja za gubitke u 2015. godini iznose 816 milijardi.dinara (što blokira 54% finansijskog potencijala banaka). U 2023. to već iznosi 1,159 milijardi dinara ili oko 10 milijardi evra. Ogromna je masa sredstava koje banke ne mogu plasirati, što im povećava troškove i poskupljuje plasmane. To su imobilisana sredstva, koja im smanjuju kreditni potencijal.

Kod rezervisanja za gubitke od 370 milijardi dinara (20) na privredu se odnosi 314 milijarde, a sektor stanovništva 56 milijardi dinara.

Ukupni depoziti u poslovnim bankama iznose 1.531 milijarda dinara, a blokirana i neplasirana sredstva 819 milijardi. To je već preko 50% finansijskog potencijala blokirano ili sterilno. Dodamo li tome i nenaplative krediteb banaka od 381 milijardu dinara - to su ogromna „neupotrebljena" sredstva.

Koliko se sredstava izdvaja u obavezne rezerve u našem finansijskom sistemu? Koliko to opterećuje i blokira finansijski potencijal poslovnih banaka?

Radi se o visokom iznosu izdvojenih (blokiranih) sredstava banaka, van kreditne funkcije. Sve to ograničava kreditni potencijal banaka i poskupljuje kredite.

Tako je ukupno blokirano u 2022. godini 1.202 milijarde ili 36,9% u depozitnom potencijalu banaka. To iznosi oko 10,2 milijarde evra.

Velika je to masa sredstava koje banke ne mogu plasirati, što im povećava troškove i poskupljuje plasmane. To je cena koja se plaća za monetarnu regulaciju centralne banke.

Samo radi poređenja stopa nenaplaćenih kredita iznosi u: Turskoj 3%, Češkoj 6%, Sloveniji 18%, Mađarskoj 19%, Srbiji 23%, Crnoj Gori 25%, Abaniji26%. Loši i nenaplativi krediti iznosili su 3,5 milijardi evra. Visokorizični plasmani kod preduzetnika iznosili su 30%, pravnih lica 28%, stanovništva 9-10%.

U poslednje dve godine rizični plasmani su sniženi u ukupnim sa 23% na svega 3,0%. U sklopu Strategije rešavanja NPL Narodna banka je prodala 540 miliona NPL i otpisala 840 miliona, dakle 1.380 miliona evra.

Banke se tuže „da nemaju kome da daju kredite" .Normalno je kada je privreda kroz privatizaciju i "tranziciju" gotovo uništena, a najveći broj preduzeća odveden u stečaj i likvidaciju. To je postala nesposobna i opljačkana privreda, a preduzeća teški finansijski bogalji onesposobljena za razvoj. U slabom finansijskom položaju, "opelješena do kostiju", totalno zavise od kredita banaka - ne pitajući za cenu (kamatu) važno je dobiti kredit, koji se teško vraća u krizi i neefikasnom poslovanju.

Skupa je cena ovakvog sistema monetarno-kreditnog regulisanja. Da li postoji i u tragovima težnja da se na ovom životnom sektoru provede suštinska reforma? Nema ničeg novog - reforme nema ni u tragovima, nastavlja se stara monetarna politika i sve teže poslovanje i samih banaka.

Preduzeća se zbog izostanka monetarne podrške okreću procesu zaduživanja u inostranstvu. Tako je dug preduzeća povećan sa 607 miliona evra iz 2001. na 9,5 milijardi u 2015. godini i 15,2 milijarde u 2028. godini, a banaka sa 900 miliona na 4,3 milijarde i države sa 10,3 milijarde (2008) na 23,6 milijardi. Ukupan spoljni dug je povećan sa 10,9 milijardi evra na 43,6 milijardi (2023.). Hoćemo da smanjimo spoljni dug i terete iz duga (kamate i otplate), ali se ništa ne predlaže na ovom području.

Nema ni jednog predloga kako izaći iz krize duga. "Razvojni čvor" preduzeća je sve više zapetljan, a traži se da se hitno razmrsi, jer sledi finansijski slom preduzeća, ali i javnog sektora, a zatim i duboka kriza u bankarskom sektoru.

Alarmantan je podatak da je nivo nenaplaćenih kredita privredi ranije dostigao oko 3,5 milijarde evra. To je gotovo četvrtina ukupnih kredita. Ako se tome dodaju i obavezna rezervisanja za loše plasmane od 100%, tada opterećenje sredstava i bilansa banaka povećava iznad sedam milijardi evra.

U docnji duže od 90 dana je 19.000 preduzeća i 16.000 preduzetnika. Vrednost njihovih pozajmica je od 250-300 milijardi dinara. Pri tome je ukupan kapital banaka oko 6,5 milijardi evra. Odnosi su više nego zabrinjavajući, jer visoko opterećuju bilanse banaka i njihovu poslovnu politiku. Banke ulaze u sve veće probleme. Pri tome je u kamatnu stopu "ugurano" ili ugrađeno niz elemenata koji sa stvarnom prirodom kamatne stope nemaju nikakve veze (libor, belibor, euribor, razni rizici).

Banke se sve više suzdržavaju od novih kredita zbog rizika nevraćanja, jer je nezaposlenost velika, uz sve veći broj zaposlenih na određeno vreme, po ugovoru, za određene poslove. Sada se banke okreću da i takvima daju kredite.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane