Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Protiv GMO

Džefri M. Smit, autor kultne knjige “Seme obmane”, upozorava na rizike od genetskog inženjeringa (1)

Trovačnica zvana Monsanto

Biotehnološki eksperimenti ukršanja vrsta kombinacijom DNK počeli su sredinom osamdesetih godina prošlog veka. Naučnici do danas nisu pronašli bezbedne načine za veštačke mutacije, pa stvaraju bolesne životinje i otrovne biljke. Ipak, kompanije poput "Monsanta", uz podršku političara, nastavljaju da razvijaju i proizvode GMO hranu. U Severnoj Americi gotovo svaki obrok sadrži bar neki sastojak koji je nastao genetskim inženjeringom. Magazin Tabloid će u nekoliko sledećih brojeva objaviti delove knjige "Seme obmane", čiji autor Džefri M. Smit raskrinkava načine na koje biotehnološke kompanije zataškavaju činjenice o opasnostima kojima njihovi GMO proizvodi prete ljudima i životnoj sredini.

Džefri M. Smit

Američki predsednik Džordž Buš je 23. maja 2003. godine predložio "Inicijativu" za suzbijanje gladi u Africi" korišćenjem genetski modificirane hrane (GMO). Istovremeno, optužio je Evropu da njen "neosnovan i naučno neutemeljen strah od takve hrane ometa napore za suzbijanje gladi. Izrazio je snažno uverenje da će GMO hrana doneti veće prinose od žetve, povećati izvoz SAD-a i omogućiti stvaranje boljeg sveta.

Takva retorika nije novost. Naprotiv, ona je prelazila s predsednika na predsednika, a američkom narodu je predstavljana putem redovnih izveštaja u medijima i u industrijskim reklamama. Ta poruka je bila deo opšteg plana koji su osmislile korporacije, odlučne da preuzmu kontrolu nad svetskim zalihama hrane. To je jasno istaknuto na konferenciji biotehnološke industrije u januaru 1999. godine. Na njoj je predstavnik "Arthur Anderson Consulting Group" objasnio kako je njegova firma pomogla kompaniji "Monsanto" u stvaranju takvog plana.

Prvo su od "Monsanta" zatražili da im otkrije svoju viziju idealne budućnosti za 15 do 20 godina. U odgovoru je opisan svet u kome je 100 posto komercijalnog semena genetski modifikovano i patentirano. Firma "Anderson Consulting" je zatim krenula unazad od tog cilja, razvila je strategiju i taktiku za njegovo ostvarenje, pa je "Monsantu" predstavila korake i procedure koje je potrebno preduzeti da bi zauzeo industrijski dominantno mesto u svetu kome je prirodno seme doslovno istrebljeno.

Plan je predvideo i uticaj kompanije "Monsanto" na vladu, od koje se očekivalo da promoviše novu tehnologiju širom sveta i da osigura brzi dolazak hrane na tržište, pre nego što bi se organizovanim otporom to sprečilo. Biotehnološki savetnik Stjuart Lejdlav kasnije je izjavio: "Industrija se nada da će tokom vremena tržište biti u tolikoj meri preplavljeno genetski modifikovanom hranom da više ništa neće moći da učinite u vezi s tim. Jedina mogućnost će biti predaja."

Portparol druge biotehnološke kompanije je najavio "očekivani tempo osvajanja svetskog tržišta". Prikazao je grafikone s podacima o očekivanom smanjenju zastupljenosti prirodnog semena iz godine u godinu, procenjujući da će za pet godina oko 95 posto semena biti genetski modifikovano.

Dok se deo publike zgrozio nad onim što su čuli i doživeli kao arogantan i opasan nedostatak poštovanja prema prirodi, vlasnici krupnih poljoprivrednih kompanija to su smatrali dobrim poslovnim potezom. Njihov stav najbolje ilustruje deo iz jedne "Monsantove" reklame: "I zato, nema mnogo razlike između hrane koju je stvorila 'Majka Priroda' i one koju je stvorio čovek. Veštačka je samo linija koja je povučena između njih."

Kako bi sprovele svoju strategiju, biotehnološke kompanije su nameravale da preuzmu kontrolu nad semenom i zato su počele kupovati preduzeća i institute za razvoj i proizvednju semena. U kratkom roku preuzele su oko 23 posto svetskih kompanija za proizvodnju semena. "Monsanto" je ostvario dominantan položaj zauzevši 91 odsto tržišta GMO hrane. No, industrija nije ostvarila očekivani cilj preuzimanja zaliha prirodnog semena jer se građani, koji ne dele uverenja predstavnika industrije, nisu predali tek tako. Poljoprivrednici iz svih krajeva sveta odbijali su da unište ili prodaju prirodno seme.

Prilično snažan otpor prema GMO hrani izazvao je globalni obračun. Američki izvoz genetski modifikovanog kukuruza i soje je pao, a gladni afrički narod čak nije hteo da tu hranu prihvati ni kao "humanitarnu pomoć". "Monsanto" je tada počeo da posrće i očajnički traži nova tržišta, a vlada SAD-a je donela odluku da utiče na Evropsku uniju, koja je predstavljana osnovnu prepreku za širenje GMO-a.

Američka vlada je u maju 2003. godine uputila žalbu Svetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) na postupanju EU, koju je optužila za restriktivnu politiku prema GMO hrani, kojom se "narušavaju međunarodni ugovori". Istog dana kad je upućena ta žalba, ministar trgovine SAD-a, Robert Zolik, izjavio je: "Sveobuhvatna naučna istraživanja dokazala su da je biotehnološki proizvedena hrana zdrava i sigurna". Predstavnici industrije to ponavljaju od početka, to je ključna pretpostavka njihovog opšteg plana, žalbe WTO-u i predsednikove kampanje za suzbijanje gladi. Međutim, ta pretpostavka nije istinita. Naučna istraživanja, naprotiv, dokazuju da vlast nikada nije smela da odobri proizvodnju i upotrebu takve hrane.

Baš kao što su razmere plana "Monsanta" bila zapanjujuća, takvu reakciju je izazvalo i iskrivljavanje i prikrivanje informacija. Ipak, bez obzira na sve kritike, vlada i korporacije su, raznim manevrima, uspele da GMO hranu plasiraju na tržište. Danas većina ljudi u Severnoj Americi takvu hranu jede u svakom obroku.

Krenulo po zlu

Metodom genetskog inženjeringa u svinje je, 1985. godine, umetnut humani gen, koji proizvodi humani hormon rasta. Cilj naučnika je bio stvaranje svinje koja brže raste. Ono što su dobili bila je revija čudovišta.

"Sa svojom čekinjastom dlakom i širokim njuškama, te životnje nisu nimalo nalikovale na svinje na farmi mog dete", napisao je Bil Lambert, novinar lista St. Louis Post Dispatch.

U jednoj od prvih farmi svinja s umetnutim genima humanog hormona rasta jedno žensko prase nije imalo anus, ni polne organe. Neke svinje su bile previše letargične da bi stajale. Druge su imale artritis, čireve, povećano srce, dermatitis, probleme s vidom i bubrežne bolesti. To je bio prvi primer u dugom nizu eksperimenata s nepredvidljivim rezultatima. Zapravo, najučestaliji ishod genetskog inženjeringa je bilo - iznenađenje.

Naučnici su modifikovali duvan kako bi proizveo određenu vrstu kiseline. To je bilo sve što su želeli, kiselinu i ništa drugo. No, biljka je proizvela i otrovni sastojak, koji se inače ne nalazi u duvanu. "Monsanto" je proizveo dve vrste pamuka: jednu, koja je trebalo da podnese primenu njihovog herbicida "Roundup", te drugu, koja je trebalo da proizvodi vlastiti instekticid nazvan "Bt".

Prema očekivanjima, nije trebalo da biljke imaju nikakva druga nova svojstva. Međutim, prve godine kada je posejan GM pamuk, propalo je nekoliko desetina hiljada hektara te kulture. U Misuriju su biljke odbacivale svoje čaure, a druge su, u kontaktu sa herbicidom koji je trebalo da tolerišu, naprosto uginule. U Teksasu gotovo 50 odsto "Bt" pamuka nije proizvodilo predviđen nivo instekticida i "brojni farmeri su imali problema s klijanjem, neravnomernim rastom, slabim urodom i slično". Naučnici, koji su genetski modifikovali kvasac kako bi mu povećali sposobnost fermentacije, bili su šokirani otkrićem da poseduje 40 do 200 puta povećan nivo prirodnog otrova.

U svom radu, objavljenom u časopisu International Journal of Food Science and technology, autori su priznali da bi rezultati mogli "u centar pažnje da stave pitanja vezana za bezbednost i prihvatljivost genetski modifikovane hrane". Tako su, barem delimično, potvrdili strahove potrošača koji još nisu spremni da prihvate hranu proizvedenu upotrebom tehnika genetskog inženjeringa. Takođe, istakli su da njihov kvasac, u koji nisu umetnuti strani geni, nego višestruke kopije vlastitih gena kvasca (klon), nije bio "potpuno jednak" normalnom kvascu, kao što su pretpostavljali mnogi vladini zagovornici GMO-a. Naučnici Univerziteta Oksford, koji su pokušali da suzbiju jedan enzim u krompiru, slučajno su povećali udeo polisaharida u njemu.

Profesor Kris Liver, načelnik Odeljenja za botaniku, rekao je: "Bili smo iznenađeni kao i svi drugi". Liver je napomenuo: "Ništa u našem trenutnom shvatanju metabolizma biljaka nije ukazivalo da bi naš enzim mogao da ima tako veliki uticaj na proizvodnju polisaharida".

Zašto naučnici koji modifikuju organizme kako bi postigli jedan rezultat, tako često postižu nešto sasvim drugo? Jedan od razloga je taj što još uvek ne razumemo veći deo uloge gena. Drugi razlog je taj što su se mnoga naučna načela, na kojima se temelji genetski inženjering, pokazala pogrešnim. Kako bismo shvatili moguće uzroke deformacije svinja, otrova u duvanu i krompiru, moramo da shvatimo proces genetskog inženjeringa. A objašnjenje započinje sa DNK.

Seks ribe i paradajza

Deoksiribonukleinska kiselina, ili DNK, nalazi se u jezgru svake stanice.

To su složene, i to vrlo složene, molekule s milijardama atoma čvrsto povezanih u obliku dvostruke spirale. Kad bi se odmotala, DNK molekula bila bi dugačka oko 30 metara. Upoređivali su je sa super-kompjuterom i telefonskom centralom. Još nije odgonetnuta velika tajna na koji način ta molekula upućuje stanice kako da se ponašaju, čuvaju i prenose informacije iz jednog naraštaja u drugi. Baš kao što je kompjuterski softver zasnovan na jednostavnom kodu jedinica i nula, softver DNK čine četiri jedinice zvane nukleotidi ili baze, podeljene u parove. I poput softvera, redosled tih jedinica određuje informaciju.

Svaki stanični organizam ima DNK, iako se one razlikuju po veličini, sadržaju i složenosti. Ljudska DNK ima tri milijarde parova baza. U pokušaju dešifriranja ovog koda, naučnici su zaključili kako kod više organizama samo jedan do tri odsto molekule DNK čine geni.

Gen je specifičan niz baza koje funkcionišu kao jedinice koje nose određene "komande" za telo ili um. Naši geni mogu da odrede boju kose i očiju, visinu našeg tela, kao i hiljade drugih osobina.

DNK neke vrste menja se i evoluira razmnožavanjem. Geni mužjaka i ženke kombinuju se i ulaze u interakciju na razne načine, tako da se deo roditelja odslikava u potomku. DNK može i da mutira. Uprkos vrlo inteligentnim molekulama "popravi sam" u stanicama mnogih vrsta, a posao im je da poprave sve oštećene delove DNK, neće mutacije će se zadržati i preneti na sledeći naraštaj.

Vekovima su farmeri, povrtlari i stočari namerno ukrštali biljke ili životnje kako bi spojili poželjne osobine. Na primer, ako jedna vrsta pirinča dobro uspeva, a druga je ukusnija, uzgajivač može da ih ukrsti kako bi stvorio ukusniji i izdržljiviji pirinač. Ponekad će DNK potomstva ispuniti želje uzgajivača, a ponekad neće doći do željene kombinacije jer je priroda imala druge planove. Genetski inženjering kao da je uzgajivačima pružio punu vreću novih trikova. Umesto da čekaju da se prirodnim putem, odnosno parenjem, s generacije na generaciju prenose geni, biolozi izoluju gen iz DNK jedne vrste, modifikuju ga i umeću direktno u DNK druge vrste. A budući da svi organizmi imaju DNK, naučnici ne moraju izvor gena ograničiti na pripadnike iste vrste. Mogu da ih traže bilo gde - u biljkama, životinjama, bakterijama, pa čak i ljudima - kako bi pronašli one sa željenim osobinama, a one koji ne postoje u prirodi mogu da stvore u laboratorijama.

Na primer, naučnik je znao za vrstu ribe - arktičkog iverka - otporne na smrzavanje pri niskim temperaturama. Želeo je da i njegov paradajz bude otporan na niske temperature, kako ga mraz više ne bi ubijao. Nije morao da čeka da se dogodi čudo, da se riba pari sa paradajzom. Umesto toga, otkrio je gen koji ribu čuva od smrzavanja i umetnuo ga je u DNK paradajza. Gen protiv smrzavanja nikada nije postojao u paradajzu, sli naučnik ga je ubacio tu, i tu će biti u svim sledećim naraštajima.

Zagovornici biotehnologije najčešće predstavljaju svoju tehnologiju kao nastavak prirodnog razmnožavanja. Na primer, u martu 2003. godine portparol Bele kuće je rekao: "Otkad je čoveka, farmeri su modifikovali biljke kako bi povećali žetve i stvorili nove sorte otporne na parazite i bolesti... Biotehnologija je samo sledeća faza razvoja u ovom procesu, starom koliko i istorija." Iako je možda reč o novom sredstvu koje je na raspolaganju uzgajivačima, mnogi naučnici tvrde da je ova htenologija potpuno drugačija i da se ne sme zameniti s tradicionalnim načinima uzgoja.

Džordž Vald, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu i bivši Higinsov profesor biologije na Univerzitetu Harvard, rekao je da genetski inženjering "našem društvu stvara probleme koji ne samo da nisu zabeleženi u istoriji nauče, nego ni u istoriji života na Zemlji. U ljudske ruke je stavljena mogućnost ponovljenog dizajniranja živih organizama koji su proizvod evrolucije tokom tri milijarde godina. Takva intervencija se ne sme poistovećivati s prethodnim mešanjem u prirodni poredak živih organizama, na primer sa uzgojem životnja i biljaka ili s veštačkom indukcijom mutacija, kao što je slučaj sa rendgenskim zracima. Svi raniji postupci su se sprovodili na jednoj ili dvema vrlo bliskih vrsta. Međutim, nova tehnologija premešta gene vamo-tamo, ne samo ne poštujući vrste, nego prelazeći sve postojeće granice koje dele živa bića."

Vald tvrdi da to što riba ne može da se pari sa paradajzom nije slučajnost, nego rezultat prirodne evolucije života na Zemlji. Prelazeći te drevne prirodne barijere između vrsta, genetski inženjeri ne samo da menjaju određenu vrstu, nego se mešaju u evoluciju svih vrsta. "Rezultat toga će biti potpuno novi organizmi, koji mogu da se sami obnavljaju i stoga će postati trajni. Kad jednom budu stvoreni, više nećemo moći da ih opozovemo", smatra Vald, i upozorava: "Dosad su živi organizmi evoluirali vrlo sporo i novi oblici su imali mnogo vremena da se prilagode. Sada se cele belančevine preko noći prenose u nove spojeve s posledicama koje niko ne može da predvidi, bilo po organizam domaćina ili po njegove susede."

Vald još kaže da genetski inženjering "verovatno predstavlja najveći etički problem s kojim se nauka ikad suočila". Takođe, upozorava: "Nastavak delovanja u tom smeru ne samo da nije mudar, nego bi mogao da bude i opasan. Mogao bi da stvori nove vrste životinjskih i biljnih bolesti, nove izvore raka i nove epidemije."

Kalibar 0.22

Kad je naučnik izolovao riblji gen protiv smrzavanja, učinio je to jer je znao da upravo on stvara određenu belančevinu protiv smrzavanja. Ta belančevina pomaže ribi da preživi niske temperature. Geni, putem belančevina koje stvaraju, izdaju naredbe stanicama, koje zauzvrat prenose određenu osobinu na biljku ili životinju.

Stara teorija genetike je tvrdila da svaki gen nosi kod (šifru) za svoju vlastitu jedinstvenu belančevinu. Biolozi su procenili da broj belančevina u ljudskom telu iznosi 100.000 ili više. Samim tim, pretpostavili su da u ljudskoj DNK ima oko 100.000 gena. Kad je broj ljudskih gena napokon prebrojan i utvrđen, u junu 2000. godine, šokirao je naučni svet: gena ima samo oko 30.000.

Zar samo toliko?

Ovaj broj ne samo da se znatno razlikuje od procenjenog broja belančevina, nego se s njim ne može objasniti prenos naslednih osobina u ljudskom telu. Nešto nije valjalo u toj računici. Ispostavilo se da nije tačna pretpostavka "jedna belančevina - jedan gen". Velika većina gena ne stvara samo jednu belančevinu. Naprotiv, neki geni mogu da stvore dve ili više vrsta belančevina. Broj ljudskih gena koji je odgovoran samo za jednu osobinu može da se izbori na prste ruku. Činjenica da geni stvaraju više belančevina, mogla bi da objasni neka iznenađenja koja zapanjuju genetske inženjere.

Opisujući "prenos" stranih gena u DNK domaćina koristili smo izraz "umetanje". To je više nego pristojan izraz. Jedna od uobičajenih metoza za "umetanje" gena je upucavanje gena u DNK genskim pištoljem kalibra 0.22. Naučnici prvo presvuku hiljade komadića zlata ili volframa stranim genom, zatim ih usmere u posudu u kojoj se nalaze hiljade stanica koje ništa ne slute i pucaju, nadajući se da će barem neki strani geni završiti na pravom mestu, u barem jednoj DNK. Usput, biotehnološka industrija ovo naziva visokopreciznom metodom prenosa gena. Učinak komadića presvučenih genima koji u DNK ulete brzinom od više stotina kilometara na sat mogao bi, kao što pretpostavljate, imati neke strukturene "posledice". Prirodni geni mogli bi da budu oštećeni na način koji inženjeri možda neće moći da identifikuju. Kad se strani geni nastane u DNK, bilo putem genskih pištolja, bilo drugim metodima, mogu da imaju drastične učinke.

Majkl Antonio, profesor molekularne patologije i vođa istraživačke grupe u jednoj od vodećih londonskih univerzitetskih bolnica, kaže: "Razultat ovog postupka je narušavanje genskog nacrta organizma s potpuno nepredvidivim posledicama." Informacije u DNK mogu da se reorganizuju i pomešaju."

"Fenomen preraspodele posle umetanja gena opšte je poznat", priznaje Marsija Vinsent, portparolka "Monsanta". Međutim, njen komentar potcenjuje spomenute posledice. BBC-jev Tomorrow's World Magazine objavio je direktne optužbe: "Genetski inženjering je stvar pokušaja i pogrešaka. Geni mogu da budu umetnuti na pogrešan način ili se višestruke kopije mogu rasuti kroz genom biljke. Mogu da budu umetnuti u druge gene uništavajući njihovu aktivnost ili da je značajno pojačaju. Što je još gore, genetska struktura biljke može postati nestabilna i to s nepredvidljivim rezultatima. Geni mogu da se neočekivano menjaju bez vidljivog razloga. Mogu da se proizvedu novi odmetnuti toksini ili da se pojačaju postojeći. A svi ti problemi mogu da se pojave posle stotinu generacija modifikovanih kultura."

Nestabilnost DNK je uobičajena karakteristika genetskog inženjeringa. Zapažena je u svim istraživanjima, koja su provedena u najmanje 30 kompanija koje razvijaju GM kulture. Nova DNK čip tehnologija omogućila je naučnicima da prate promene funkcije DNK nakon što su dodati strani geni. U jednom eksperimentu zabeležen je neverovatan poremećaj ukupnog genetskog stvaranja belančevina. Drugim rečima, nakon što je genetskim inženjeringom dodat jedan jedini strani gen, svaki dvadeseti gen koji je stvarao belančevine, povećao je ili smanjio svoju proizvodnju.

Neurobiolog, prof. dr Dejvid Šubert veruje da "iako su ovi tipovi nepredvidljivih promena u proizvodnji gena vrlo stvarni, nije im posvećenom mnogo pažnje izvan zajednice korisnika DNK čipova". Dodao je: "Trenutno ne postoji način da predvidimo krajnje promene u sintezi belančevina".

Promena u DNK domaćina, izazvana procesom dodavanja stranog gena, zove se "umetnuta mutacija". U genskoj terapiji kod ljudi istraživanja su potvrdila da "umetnuta mutacija" kod dece može da izazove leukemiju. Ta posledica je toliko poznata da postoji i termin, koji ga opisuje kao "umetnutu kareinogenezu"

(U sledećem broju: Karcinomi, posledica GMO)

antrfile

Protiv GMO hrane

Džefri M. Smit je angažovan na području genetski modifikovane hrane. radio je za neprofitne i političke grupe koje se bave tom temom, a 1998. godine kandidovao se na izborima za američki Kongres, kako bi upozorio javnost na zdravstvene i ekološke posledice proizvodnje i upotrebe takve vrste hrane.

Smit je predložio zakon kojim bi se GMO hrana uklonila iz upotrebe dece, koja su najizloženija riziku po zdravlje, a predložio je i zakon kojim bi se farmeri zaštitili od unakrsnog oprašivanja GM kulture. Te aktivnosti je nastavio kao potpredsednik marketinškog odeljenja laboratorije za detekciju GMO. Smit je držao brojna predavanja, a citiran je u naučnim tekstovima širom sveta.

Pre nego što je počeo da se bavi ovom temom, kao magistar poslovne administracije, Smit je bio portparol nekoliko neprofitnih organizacija, koje su se bavile zaštitom životne sredine. Informacije i saznanja do kojih je došao, preneo je u ovu knjigu "Seme obmane", kojom je ukazao na rizike koji prate genetski modifikovanu hranu.

Smit je osnivač i direktor Instituta za odgovornu tehnologiju.

antrfile

Pametne guske

U Ilinoji živi farmer koji je godinama uzgajao soju na svojih 20 hektara zemlje. Nažalost u obližnjoj bari nastanilo se jato gusaka koje su jele soju.

Pošto su guske stvorenja navike, svake godine su se vraćale na isto mesto kako bi se hranile njegovom sojom. Jednog proleća je farmer sprobao novu, genetski modifikovanu soju. Moglo se videti tačno gde je posejana GMO soja, a gde prirodna. Guske su jele obe vrste.

No, sledeće godine guske nisu ni dirnule GMO biljke. Iskusni istraživač S. F. Marli posetio je tu farmu i zaključio: "Nikada nisam video ništa slično. Zapanjuje činjenica da je "Roundup Ready" (genetski modifikovana soja) posađena umesto obične soje i prve godine su je guske jele, a ove godine se ne približavaju tom polju."

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane