Pucanje u prazno: koliko Srbija plaća svoju vojsku i čemu ona služi?
MOKRI SNOVI NEOSTVARENOG KAPLARA
Nepoznate su okolnosti pod kojima je odlazeći srpski diktator u ranoj mladosti postao sposoban za vojsku.
Očito neostvaren kao ličnost na mnogim poljima, sa pozicije samoproglašenog „vođe“, već duže od jedne decenije drži Vojsku Srbije u ponižavajućem položaju. Na mesto ministra odbrane postavljao je polusvet poput veletrgovca iz Kruševca, Bratislava Gašića, poznatijeg u narodu kao „Bata Santos“ i potpuno skandaloznu kreaturu, Aleksandra Vulina.
Bio je na toj poziciji svojevremeno i on lično.
Mnogim klovnovima sa vrha ovog režima salutirali su srpski generali. Gde je kraj tim poniženjima? U međuvremenu, srpski diktator je potrošio oko tri milijarde evra na kupovinu oružja, kao da je Srbija u ratu ili „samo što nije“. Kako danas u 2025. godini izgleda slika vojno-odbrambenog sistema u kome ima tehnike ali nema ljudi. Ni moralno ni na broju.
Nikola Vlahović
U januaru ove 2025. godine, objavljena je najnovija zvanična lista svetskih vojnih sila. Metodologija Global Firepower Ranking koristi preko 60 pojedinačnih faktora za određivanje nacionalnog PoverIndex-a, sa kategorijama u rasponu od broja vojnih jedinica i finansijskog položaja do logistike i geografije. Na ovoj rang listi od 140 zemalja, Srbija se nalazi na visokom 63. mestu po količini naoružanja i opreme, te se u tom smislu može smatrati regionalnom silom (Hrvatska je, poređenja radi, na 74. mestu).
Međutim, iza ovih brojki stoji mnogo toga, od pitanja ogromne zaduženosti države koju je proizveo lični režim Aleksandra Vučića (diktatura u punom smislu te reči), do ogromnih troškova za Vojsku Srbije, koja ni na kakav način ne može da odgovori na količinu i kvalitet naoružanja koje poseduje.
Sa druge strane, Ministarstvo odbrane Srbije već godinama nije u mogućnosti da obezbedi dovoljan broj školovanih kadrova niti profesionalnih vojnika za potrebe Vojske Srbije, a podatak o tome koliko osoblja godišnje zapošljava je stroga tajna. Izvori MT kažu da je „broj onih koji napuštaju vojsku konstantno veći od onih koje vojska zapošljava tako da niko ne zna ni tačan broj tih kadrova.“
Budžet Vojske Srbije za 2025. godinu najveći je od neželjene nezavisnosti (posle 2006. godine i raspada državne zajednice sa Crnom Gorom) i iznosi nešto više od 2,2 milijarde evra. Zvanični podaci kažu da je pomenuti iznos 2,53% BDP-a Srbije, što je znatno iznad svih standarda NATO-a, što zahteva maksimalno 2%, a najčešće samo dve trećine tih 2%. Pored vojne opreme, ovo uključuje transportnu opremu, administrativnu opremu, medicinsku i laboratorijsku opremu, opremu za zaštitu životne sredine, obrazovnu i naučnu opremu.
Ukupni izdaci za nabavku „mašina i opreme“ iznosili su 71,3 milijarde dinara, što znači da je 98 odsto novca u ovoj budžetskoj liniji otišlo na opremanje vojske. Tokom 2021. godine zabeležena je nabavka „opreme za vojsku u pripremi“ u iznosu od 54,3 milijarde dinara, piše u jednom od izveštaja u koji je izvor MT imao uvid.
Početni bilans „za opremu za vojsku u pripremi“ iznosio je 22,1 milijardu dinara, a u 2021. godini puštena je u rad oprema u vrednosti od 691 milion dinara. Tako je ukupna količina opreme za vojsku u pripremi 75,8 milijardi dinara. Do početka 2025. godine stotine miliona evra uloženo je u naoružanje i vojnu opremu, sa izgledima za nove velike investicije do kraja 2026. godine.
Zašto je diktatorskom režimu Aleksandra Vučića bila potrebna tolika količina oružja, ako se zna da je „demilitarizacija Srbije“ potpisana davno, u skladu sa NATO programom „Partnerstvo za mir“ u kojem je aktivna članica?
Pitanje je utoliko zanimljivije ako se zna da ta strategija ni po volji Ruske Federacije da se Srbiju naoružava preko granice propisane od strane NATO, jer svaka zemlja koja je članica ovog vojno-političkog saveza ili povezana sa njim različitim programima je legitiman ruski cilj u mogućem ratu. Što se Srbije tiče, Rusija uopšte ne želi takav scenario.
U Godišnjoj analiza stanja u Oružanim snagama Srbije iz januara 2024. i analizi trenutnih finansijskih mogućnosti Srbije i kapaciteta u sistemu odbrane, procenjuje se da se pre svega radi o „puštanju probnih balona“, odnosno osluškivanju pulsa javnosti, zatim slanju poruke regionu i NATO o dodatnom jačanju oružanih snaga, te njihovim namerama i mogućnostima u budućnosti. Sledeće činjenice takođe mogu da podrže ovu procenu: srpski diktator je već govorio o povratku služenja vojnog roka 2022. i ranije, 2018. godine. Prema analizama, obnova obaveznog vojnog roka, realizacija te ideje bi koštala oko 600 miliona evra, što je trebalo da predstavlja 40 odsto ukupnog planiranog budžeta za odbranu za 2024. godinu. Međutim, AV ne može nijedan posao ispod milijarde evra da obavi, pa tako ni ovaj, kako nove kalkulacije govore.
Šta su Vučićeve stvarne ideje sa Vojskom Srbije, a šta javno govori i izigrava, govore i ovakvi primeri…Na primer, kad je svečano oznanio kako su vojni odnosi sa susednom BiH „ostvareni kvalitetno“, u oblasti vojnog obrazovanja, obuke, zajedničkih vežbi i međunarodne saradnje, itd…Iza leđa javnosti, njegov režim je u svojim planskim i strateškim dokumentima odbrane jednostrano razmatrao naoružanje Republike Srpske.
U aktuelnoj Strategiji odbrane Srbije o Očuvanju mira i bezbednosti u regionu i svetu, rečeno je da će se odbrambeni interes Republike Srbije ostvariti kroz: „Očuvanje Republike Srpske kao entiteta u Bosni i Hercegovini u skladu sa Dejtonskim sporazumom i unapređenje položaja Srba u regionu i svetu“. To u Dejtonskom sporazumu nigde ne piše. I stigao je ubrzo odgovor: međunarodne snage na teritoriji BiH, na Manjači američka vojska redovno sprovodi vežbe kao što je bio „Brzi odgovor 2021“.
Te godine, istovremeno su održane vojne vežbe Vojske Srbije, a održana je zajednička antiteroristička demonstracijska vežba srpske i ruske vojske. Interesantno je da tada Ministarstvo odbrane Srbije nije objavilo informacije o vojnoj vežbi sa ruskom vojskom. Iste godine, Vojska Srbije je izvela antiterorističku vojnu vežbu „Odgovor 2021“. U njima su učestvovale jedinice vojske, žandarmerije i policije. Pored toga, Oružane snage Srbije, Rusije i Belorusije od 2015. godine održavale su se zajedničke trilateralne vojne vežbe „Slovensko bratstvo“, a zemlja domaćin rotirale su se svake godine. Vežbe nisu izvedene od početka rata u Ukrajini a Vladimir Putin je prekinuo sve kontakte sa Viučićevim režimom, uključujući i vojnu diplomatiju (o čemu se takođe ćuti).
Dok je Ruska federacija bila tolerantna prema Vučićevoj navodnoj „balkanskoj politici“ (dok nije napravio savez sa Ramom u Albaniji) događali su se i takve stvari da je delegacija Ministarstva odbrane Srbije, predvođena načelnikom Generalštaba Oružanih snaga Srbije generalom Milanom Mojsilovićem, dolazila u BiH a da o tome makar kurtoazno nije obavestila Ministarstvo odbrane BiH o datumu i razlozima posete.
Sa Hrvatskom Vojska Srbije nema zajedničkih vežbi (dok NATO ne kaže drukčije). Stvaranje nove „vojne koalicije“ u okviru NATO (Hrvatska, Albanija, Kosovo), prema svim izvorima MT, došla je kao odgovor na posetu generala Mojsilovića Banjaluci na problematični „dan Republike Srpske“ 2024., i to u ratnoj uniformi sa pratnjom. Ove i ovakve igre i predstave nemaju nikakvog uporišta u stvarnom stanju stvari na Balkanu, gde neko malo veći od lokalnih plemena odlučuje o budućnosti svih zajedno.
Uprkos tome, režim srpskog diktatora troši milijarde dolara i evra iz džepova već opljačkanog naroda, navodno za odbranu od neprijateljske agresije, koje nigde na vidiku nema. Čak ni te silne milijarde nisu resile pitanje „ljudskog faktora“, jer srpskim avionima nema ko da pilotira, a srpske tenkove nema ko da vozi.
Istina je, na primer, da se Ratno vazduhoplovstvo Srbije više ne sastoji od „nekoliko desetina neidentifikovanih letećih objekata“. Sporazumom sa Francuskom o kupovini 12 „Rafalea“, Srbija po prvi put dobija zapadne avione u vojnom vazduhoplovstvu. Kupovina 12 francuskih aviona i srodnih roba i usluga vredi 2,7 milijardi evra (dakle, kompletan budžet Vojske Srbije). I diktator je priznao: „Ovo je najveća alokacija iz vojnog budžeta Srbije. Francusko ratno vazduhoplovstvo nije ništa novo. Kontinuirana saradnja dve zemlje traje od 1912. godine, kada su u Francusku na obuku otišli prvi srpski oficiri koji su se obučavali za vojne pilote. Srbija je u Prvi svetski rat ušla sa francuskim avionima, a od 1930. godine francuski motori su ugrađeni u domaće borbene avione…“
Ali, odmah se tu nameće nekoliko pitanja…Da li postoji mesto za postavljanje novih borbenih aviona? Da li postoje obučeni piloti i mehaničari aviona? Svaki od njih košta više od 100 miliona evra i treba ih negde zaštititi od vremenskih (ne)prilika, a gde da se radi – u Batajnici ili Kraljevu, Nišu? Ratno vazduhoplovstvo nema dovoljno prostora ni za ruski MiG-29.
Već duže vremena u Oružanim snagama Srbije nedostaje mehaničara i vazduhoplovnih vojnih tehničara uopšte, a postavlja se pitanje kako pronaći nove ljude za obuku na francuskim supermodernim „Rafalima“ kada ih nedostaje za MiG-29? Čak i ako bi se broj kadeta za vazduhoplovstvo na Vojnoj akademiji povećao na 20 do 30 po klasi, bilo bi potrebno najmanje pet godina za prve pozitivne efekte, s obzirom da obuka vojnih pilota traje 10 semestara.
Kvalifikovani izvori kažu da to znači da se očekivana kriza koja će se dogoditi u narednim godinama ne može izbeći. Nasleđeni ljudski resursi su na samom kraju, a uz trenutnu dinamiku školovanja, nije moguće osigurati potreban broj ljudi. I prošle godine, bilo je indirektna potvrda da postoji jaz u osoblju u vazduhoplovstvu i protivvazdušnoj odbrani.
Ali, srpski diktator ide još dalje. Od francuske kompanije Erbas, njegov režm je kupio i helikoptere vredne 105 miliona evra, dva transportna aviona C-295 po ceni od 66 miliona evra, sa još 15 miliona evra za opremu i preobuku pilota, kao i 18 sistema protivvazdušne odbrane Mistral sa 50 raketa.
Međutim, u ovom trenutku, srpski budžet jedva može da finansira kupovinu goriva potrebnog za održavanje obuke pilota na opremi koju imamo. Postoji nedostatak osoblja u čitavom sistemu odbrane, bilo da se radi o vojsci, vazduhoplovstvu i protivvazdušnoj odbrani, vojnoj zdravstvenoj zaštiti, naučnim istraživanjima. Na primer, u odsustvu vazduhoplovnih tehničara, održavanje aviona i helikoptera se odlaže. Ko će ih pilotirati?
Na vojnom aerodromu u Batajnici održava se selektivna letačka obuka za kandidate za kadete na studijskom programu Vojne vazduhoplovnosti Vojne akademije i za polaznike vojnostručne obuke za rezervne oficire vazduhoplovne grane. Obuka letenja se izvodi po podelama – kandidati prvo prolaze teorijski deo, nakon čega prelaze na praktični deo, odnosno obuku u vazduhu, tokom koje prolaze kroz selekcijski sistem kroz određeni broj sati leta. I sve se to obavlja u malom, minijaturnom avionu „Utva 75“, proizvedenom još u SFRJ.
U sopstvenom ludilu i svakodnevnim histeričnim ispadima, srpski diktator tvrdi da srpska vojska ima veliki broj modernog naoružanja, uključujući i tenkove, ali problem je u tome što nema ljudi, tačnije, nema nikoga da ih vozi. Ministarstvo odbrane i Vojske Srbije raspisuju stalne konkurse za prijem novih pripadnika u tenkovske, mehanizovane i artiljerijske jedinice Kopnene vojske. Mnogi stari vojni kadrovi danas zbijaju gorke šale pa kažu da bi se ovaj problem mogao rešiti, kao u slučaju beogradskog GSP, da angažuju strane vozače tenkova kao što je GSP angažovao vozače iz Šri Lanke, Pakistana i Indije.
„Prag tolerancije je prekoračen, strpljenje je gotovo. Imamo i tenkove, gvozdenu silu koja probija sve. Mi smo najveća sila u regionu, svi nas se plaše“, urliče Aleksandar Vučić, već odavno zreo za da bude vezan za krevet u nekoj psihijatarskoj ustanovi. Da Vučić puca praznom puškom govori i podataka vredan podsećanja: Sporazum o podregionalnoj kontroli naoružanja potpisan je davnog 14. juna 1996. godine u Firenci pod pokroviteljstvom OEBS-a.
Nakon potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i u skladu sa Aneksom 1-B, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, tadašnja Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i dve BiH. entiteti (Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska), u potrazi za većom stabilnošću i bezbjednošću u regionu, ograničili su broj kadrova i broj oružja i alata. Granice su postavljene u odnosu 5:2:2. Prema jednoj stručnoj analizi, osnovni nivo proporcije definisan je prema vojnim sposobnostima i broju stanovnika Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) u to vreme, gde SRJ zadržava 75% osnovnog nivoa, Republika Hrvatska 30%, a Bosna i Hercegovina istih 30%.
Srbija je u protekloj deceniji potrošila skoro oko tr milijarde dolara na nabavku novog oružja, uglavnom oružja poreklom iz Rusije i Kine. Kupljeni su helikopteri, bespilotne letilice, transportni avioni, radari i raketni sistemi protivvazdušne odbrane, oružje i oprema za pešadiju i specijalne snage. Pored ovih sredstava, Rusija je Srbiji poklonila avione MiG-29, tenkove T-72B1MS i oklopna vozila BRDM-2MS. Do 2021. godine, Vojska Srbije je od Rusije kupila pet helikoptera Mi-17V-5, četiri borbena helikoptera Mi-35M i raketni sistem protivvazdušne odbrane Pancir S1. Za to vreme, pet helikoptera su kupljeni iz Evrope, kako je već pomenuto, od francuskog Airbus.a. tokom jula 2020. godine. Između ostalog, Srbija je od Kine kupila šest novih bespilotnih letelica CH-92A, kao i sistem protivraketne odbrane FK-3.
Početkom 2022. godine iz Kine su stigla dva prototipa domaće bespilotne letelice Pegasus, na koju je primenjena tehnologija iz bespilotne letelice CH-92A, koja se već nalazi u arsenalu Vojske Srbije. Informacije o detaljima kupovine ruskog oružja ne postoje, jer su neke od dogovorenih isporuka obustavljene početkom rata u Ukrajini, jer oružje i vojna oprema ne mogu više da stignu kroz Bugarsku, kao što je to bilo ranije.
Ipak, Vučić se hvalio javno (jer su kod njega i vojne tajne javne) da se Srbiji isporučuju sistemi protivvazdušne odbrane iz Kine i Rusije, a u januaru 2024. godine naveo je da je Srbija blizu da završi tri baterije FK-3 „koje su od velikog značaja za protivvazdušnu odbranu“ i da je ruski sistem za elektronsko ratovanje Repelent „u Srbiji i da će biti prikazan u Nišu“. Vučić je prvi put javno i nedvosmisleno potvrdio da je nabavljen i kineski sistem protivvazdušne odbrane kratkog dometa HK-17.
Sva ozbiljna strana vojna diplomatija na službi u Srbiji govori u kuloarima da samo kompletan idiot može da javno saopštava namere Vojske Srbije, bile one tajna, polu-tajna ili planska aktivnost. Zašto to Vučić čini, ako ne sa idejom kompromitacije Vojske Srbije? Postoji želja da se nabavi dodatni broj kineskih bespilotnih letelica CH-95, dok je trenutno u upotrebi 30 domaćih artiljerijskih i raketnih sistema protivvazdušne odbrane PASARS kratkog dometa i da je naručeno više, njihova cena je ispod dva miliona evra.
Trenutno u arsenalu Oružanih snaga postoje 54 modernizovana Igla sistema. I tu je Vučić za svoju propaganda javno kazao da „očekuje hiljade bespilotnih letelica u naoružanju, od kojih će jedna biti i domaća kamikaza Osica, koja se može koristiti u saradnji sa izviđačkom bespilotnom letelicom Vrabac“.
Pored velikih ulaganja u vojnu opremu u vojnom budžetu, koja su u 2023. godini iznosila oko 1,3 milijarde evra, za nabavku oružja izdvojena je skoro polovina, odnosno oko 600 miliona evra, slično stanje vojnog budžeta predviđeno je i za 2024. godinu. Za 2025. još nije poznato, jer to samo srpski diktator zna. Može biti lako da će mu, kako ga on zove, „intimni prijatelj“, francuski predsednik Emanuel Makron, prodati još neko preskupo naoružanje, neku letilicu od pola milijarde evra ili slično.
Srbija trenutno ima ukupno 15 helikoptera ruske proizvodnje. To su još četiri modernija aviona Mi-35M, isporučena 2019. godine, i jedanaest Mi-35P – proizvedenih 2001. godine, koji se mogu koristiti do samo još do 2026. godine, a remontom im se može produžiti vek trajanja za deset godina – do 2036. godine. Remont bi koštao mnogo miliona evra. Za sada nepoznata cifra. Sjedinjene Države su saopštile da su reagovale u novembru 2023. godine kada je Srbija kupila pomenuti stariji model korišćenih ruskih helikoptera Mi-35 sa Kipra, i istakle da zbog „nesavesnog“ rata Moskve protiv Ukrajine nijedna zemlja ne bi trebalo da posluje sa ruskim odbrambenim sektorom. Nakon toga, Vučić je izjavio: „I što se više opiru da mi objasne da ne treba kupovati, to ćemo više kupovati. I nećemo ni na koji način ugroziti finansijsku stabilnost zemlje. „
U vreme kad je dao tu izjavu, na jedan poziv iz Londona „okrenuo je kapu naopako“ i naredio vojnoj industriji Srbije da proizvodi naoružanje i opremu za režim u Kijevu. Sad ga čekaju posledice takve odluke. Neće mu pomoći ni to što je požurio da nabavi „najbolju, najbržu i najmoćniju opremu za „Vojsku Srbije“, dva dana nakon odluke Sjedinjenih Američkih Država da prodaju protivtenkovske rakete Javelin. Pored izdvojenih 360 miliona evra iz budžeta platio je još 740 miliona u 2024. godini a planira dalja plaćanja u 2025. Dakle, nešto preko jedne milijarde i još više od toga.
Nakon početka rata u Ukrajini, jedina evropska zemlja koja je pregovarala o konkretnoj vojnoj saradnji sa Srbijom bila je Mađarska. Podsećanja radi, delegacija Ministarstva odbrane i Vojske Srbije posetila je 26. januara 2024. godine. Tom prilikom postignut je međudržavni sporazum o kupovini i prodaji vojne opreme. Delegaciju je predvodio tadašnji ministar odbrane Miloš Vučević, koji se hvalio da Srbija kupuje borbena vozila pešadije iz Mađarske, „najverovatnije BTR-80AM“, te da je nabavljeno nešto „konkretno i korisno“ za vazduhoplovstvo i protivvazdušnu odbranu, a to su bili rezervni delovi za avione MiG-29, koje Mađarska više ne koristi…Vučićev režim planira stalno povećavanje broja specijalnih snaga, dok „obična“profesionalna vojska nema ni pristojnu platu.
Do kraja 2023. godine broj pripadnika specijalnih jedinica Vojske Srbije povećao sa 1.500 na 5.000. Danas u 2025. je znatno veći. Kako se povećavao bes naroda protiv njegovog režima u Srbiji on je povećavao broj „specijalaca“. Noć uoči najvećeg masovnog protesta u istoriji Srbije, iz nekoliko pravaca Srbije prema Beogradu krenuli su tenkovi, da bi on bio miran i siguran u silu koju je spreman da upotrebi. Šta zapravo o tome misle generali, pukovinici, šta misle časni oficiri ako ih još ima?
Napravio je srpski diktator poseban ambijent da kandidati za prijem u Specijalne snage Oružanih snaga u okviru Projekta 5000 polažu zakletvu u kasarni „Vojvoda Živojin Mišić“ u Valjevu. Tačnije rečeno, napravio je scenario u kome samo još njegovo ime nedostaje da mu se zaklinju na vernost. Zato ih je u toj ulozi danas sve manje…Prema javno dostupnim podacima iz avgusta 2023. godine, samo 250 njih za tri elitne jedinice, 63. padobransku brigadu, 72. brigadu za specijalne operacije i specijalni policijski odred „Kobre“, prošlo je selektivnu osnovnu obuku od navodno hiljada kandidata (kandidati su se mogli prijaviti i sa osnovnoškolskom diplomom) za tri elitne jedinice – 63. padobransku brigadu, 72. brigadu za specijalne operacije i odred vojne policije specijalne namene „Kobre“. Isto i još gore bilo je 2024., a za 2025. godinu je pitanje ko će se prijaviti…
Konačno, vredi se nakon svih ovih činjenica zapitati: zašto ćuti Vojska Srbije i kome služi ako uporno ćuti na diktaturu jedne bolesne osobe?
A 1.
Sa Putinom hladno, sa Makronom toplo prijateljstvo
Potpuno pomračenoig uma, srpski diktator je javno ovih dana govorio kako „neki svetski lideri tajno održavaju kontakte sa ruskim predsednikom Vladimirom Putinom uprkos naporima Zapada da izoluje Moskvu“. U intervjuu sa Mariom Navfalom, osnivačem IBC Grupe i voditeljem emisije Okruglog stola na društvenoj mreži X, ovaj sumasišavši čovek rekao je da se nije lično sastao sa Putinom od eskalacije sukoba u Ukrajini 2022. godine., a onda dodao:“Kad smo se složili da to (sankcije) nije učinjeno u skladu sa međunarodnim javnim pravom, nisam video Putina tri godine“ (zapravo ga je Putin stavio „na led“ i nije ga pozvao tri godine).
Hvalio se odlazeći diktator početkom aprila 2025. i ovako: „Imam drugačiji odnos sa Makronom, ponekad ga pozovem, ponekad me zove iz vedra neba i razgovaramo o svemu. Juče je bio jedan od onih dana kada me je pozvao i razgovarali smo o svemu. Ponosan sam na naše prijateljstvo, jer mislim da ovo prijateljstvo donosi mnogo Srbiji“.