Vjekoslav Škreblin (dopisnik iz Zagreba)

O POLITIČKOJ zaštiti krađe i kradljivaca HRVATSKOG POREZA, prije nego sam se listopada 2000.g.,  sklonio u Njemačku, pismenim putem, obavijestio sam ambasade SAD i Velike Britanije iz Zagreba.

U Zagrebu sam, tik prije odlaska u Njemačku,  podigao i kaznenu prijavu pred državnim odvjetništvom, protiv počinitelja kaznenog djela.

Među okrivljenima, naveo sam i bivšeg advokata AgroCroatije sada pokojnog Josipa Vreska, koji je nakon izbora održanih 03. siječnja 2000.g., na prijedlog pobjednika izbora, imenovan zamjenikom ministra POLICIJE.

Došavši u Njemačku o svemu sam uz obilatu količinu dokaza, obavijestio i tamošnji BKA/policiju. Također sam na svoju kaznenu prijavu protiv počinitelja kaznog djela, podsjetio tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.

Državno odvjetništvo je odreagiralo i pokrenulo je istražne radnje. Obavezalo se obavijestiti me o rezultatima istrage.

No, do danas nemam nikakva saznanja o sudbini te istrage.

Umjesto toga, Mladen Bajić i njegova  grupa iz tadašnjeg DORHa, pokrenula je istragu protiv mene.

Napakirali su mi počinjenje kriminala.

Znajući koga zapravo treba staviti na dohvat ruci zakona, odlučili su žrtvovati mene.

Valjda su procijenili da im takav dodatni kriminal neće naštetiti u zaštiti počinjenog kriminala, kriminalaca a poglavito u zaštiti ogromne količine novaca, pokradenoga iz PRORAČUNA, koji su  trebali ŠTITITI.

Nakon što je Sabor NAJURIO dosadašnjeg čelnika DORH-a Radovana Ortynskog te na njegovo mjesto montirao, KRIMINALU I KRIMINALCIMA LOJALNOG Mladena Bajića, ostvarile su se pretpostavke za nesmetano pljačkanje Republike Hrvatske i njenih poreznih platiša.

U tom ozračju MLADEN BAJIĆ I EKIPA, ignorirala je već započetu istragu u mojem slučaju.

Umjesto toga DORH je podigao  kaznenu prijavu protiv mene i mojega poduzeća, zbog privrednog kriminala.

Za takvo kazneno djelo, predviđena je tada bila BEZUVJETNA KAZNA ZATVORA u trajanju od JEDNE do OSAM GODINA.

Bio sam u bezizlaznoj situaciji.

POTPUNO NEMOĆAN, svjestan da sam se zamjerio „državi“.

Zagrebački GLOBUS i Večernji list pisali su o meni kao kriminalcu, koji je u sprezi sa  PRAVOSUDNOM MAFIJOM, već opljačkao državu pa sada želimo opljačkati i poštenu  uspješnu kompaniju.

Naveli su između ostaloga, kako prijetim djeci direktora AgroCroatije.

Zamjenik ministra policije iz kvote političke stranke HSS bio je advokat te firme, prije nego što je preuzeo funkciju i sjeo u dužnosničku fotelju.

Zlatko Tomčić iz HSSa bio je predsjednik sabora tada.

Iako su mediji iz Srbije i radio INTERNATIONAL iz STUTTGARTA, povremeno i hrvatski mediji, objavljivali tekstove o mojem slučaju, ništa se konkretno u moju korist događalo nije.

Samo je šteta bila sve veća i veća

Da situacija bude još BREMENITIJA, istekao mi je tromjesečni dozvoljeni boravak u Njemačkoj.

Jedina opcija bila je da se vratim u Hrvatsku „na noge“ Mladenu Bajiću, Josipu Vresku  i ostalom  dijelu EKIPE DRŽAVNIH KRIMINALACA.

Kako i na koji način, barem malo uzdrmati SIGURNOST LOPOVA, koji su se raskomotili u državi kojoj su na čelu, razmišljao sam svo vrijeme?!

Osim toga, također  nisam imao uvida, koliko je zapravo „težak“ ovaj za mene, moju obitelj, moju kompaniju, nesretan slučaj?!

To sam saznao kada sam 01. ožujka 2000. g., u još postojećem konzulatu krnje Jugoslavije, zatražio POLITIČKI AZIL, POLITIČKU ZAŠTITU SRBIJE.

Kada je tadašnji Generalni konzul gdin. N.D., saslušao moje razloge i pregledao dokaze o postojanju kriminalne organizacije na čelu Republike Hrvatske, između ostaloga rekao je:

„Kada bi smo mi vama dali politički azil, došlo bi do takvog međunarodnog  diplomatskog skandala, koji mi više ne bi smo  mogli kontrolirati.“

Ali, uvijek postoji onaj poznati ALI…

Od tog trenutka, statusa ŽRTVE POLITIČKE ZLOČINAČKE ORGANIZACIJE NA ČELU REPUBLIKE HRVATSKE, dobivam konkretnu potporu srpske diplomacije, još značajniju medijsku prisutnost, potporu političkog vrha Srbije na čijem čelu je bio dr. Zoran Đinđić.

Uz upozorenje da se čuvam jer „moji“ će me pokušati likvidirati, napustio sam YU Generalni konzulat u Frankfurtu.

Od tada sam bio na oprezu. nisam mirno spavao.

Hrvatska zločinačka organizacija na čelu sa TRIO FANTASTIKUSOM, Ivicom Račanom, Stipom Mesićem i Zlatkom Tomićem, bila je od tada pod stalnim pritiskom službeniga Beograda, koji ih je tretirao kao kriminalnu grupu.

Bojao sam se jer su mozak i postupci  kriminalca nepredvidivi. Sjećam se, vladala je panika u državnom vrhu RH.

Čak se i tada oporbeni tzv političa Ivo Sanader, kasniji premijer RH i osuđena LOPOVČINA, sastao sa novopridošlim srpskim ambasadorom u Zagreb. Mesić je pak kritizirao tajne službe jer su u rasulu.

Moji članci su nekoliko puta mjesečno izlazili pred njemačku i srpsku javnost..

Srbija na čelu sa Đinđićem, mafiju je držala na kratkoj uzici.

Takvo stanje, i srpskoj i hrvatskoj  režimskoj dobro uhaidanoj mafiji, kvarilo je poslove.

Imajući danas na umu, kako jedna monolitna zločinačka organizacija kontrolira Srbiju, Hrvatsku, BiH… Zoran Đinđić  bio je sve veća i postaje nepremostiva prepreka nastavka ŠIRENJA KRIMINALA u svim smjerovima.

Čak i prema EUROPI.

Kada je beogradski dnevni list EVROPSKI NACIONAL, odlučio moj slučaj objavljivati svaki dan do trenutka uključivanja institucija, bilo njemačkih, hrvatskih, srpskih ili drugih institucija u ovaj slučaj, došlo je do disonantnih tonova, između službenog Zagreba i Berlina.

Nakon prve kolumne, drugi dan trebala je izaći druga, treći dan treća..

No nakon prve kolumne, prekinuto je objavljivanje.

Tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Tonino Picula, listopada 2002.g., iznenada je došao u Berlin.

Sastao se sa svojim kolegom Joschke  Fisherom, kako bi stišao  DISONANTNE TONOVE NJEMAČKE.

Njemačka je po svojem ambasadoru Weissu u Zagrebu, optužila Hrvatsku, kako ne ispunjava kriterije za ulazak u EU i ako tako nastavi nema šanse niti ući u EU…itd .

Po objašnjenju njemačke redakcije EVROPSKOG NACIONALA, došlo je do požara u redakciji.

Zato novine nisu niti izašle.

Čim se Tonino Pucula vratio u Zagreb, Njemačka je na sva usta hvalila Hrvatsku u napredovanju kod ispunjavanja kriterija za ulazak u EU.

Jutarnji list demantira da je njemački  ambasador WEISS, održao konferenciju za medije. Došlo je do nesporazuma, izvješćuju a vlada Savezne Republike Njemačke, vladi Ivice Račana, donira PEDESET MILIJUNA EURA za „ulaganje u razvoj demokracije“.

Joschke Fisher, čelnik stranke ZELENI, isključen je 06. studenog 2002. g.,  iz stranke.

Nekoliko tjedana poslije sastanka sa kolegom Piculom.

Ovakva aktivnost i rezultati djelovanja hrvatskih „političara“, dodatno me deprimiralo.

Pošto još formalno nisam zatražio politički azil, na sam BADNJAK 2002. g., odlazim u konzulat SADa u Frankfurtu, od Amerikanaca zatražiti politički azil.

Nakon mojeg izlaganja, službenik konzulata mi je rekao, kako je njima poznata kriminalna grupa na čelu Hrvatske te kako FBI vodi evidenciju o tim KRIMINALCIMA.

Posebno je spomenuo i naglasio Stipu Mesića kao kriminalca.

Amerikanac me je uputio k Nijemaca, kada sam već u Njemačkoj.

Da kod njih zatražim politički azil te me zamolio da mu dam adresu na kojoj trenutno prebivam, kako bi mi SAD pružila fizičku zaštitu.

Dobio sam i vizit kartu osobe s kojom sam uz posredovanje prevoditelja, razgovarao u SAD konzulatu u Frankfurtu.

Uoči Nove 2003.g., od Njemačkih vlasti tražim politički azil.

20. siječnja 2003. g., u posjet Saveznoj Republici Njemačkoj dolazi, nakon Tonine Picule i predsjednik vlade RH Ivica Račan. Svojem kolegi, njemačkom kancelaru Gerhard Schroederu stiže u 18 sati!?

Za tu posjetu opisanu u zagrebačkom Večernjem listu, saznajem tek 26. siječnja 2003.g..

Ukratko, sastanak Schroeder/Račan počeo je u 18 sati. Trajao je oko pola sata .

Nakon sastanka Schroeder nije dao izjavu za tisak a Račan je je bio vrlo zadovoljan jer Hrvatska ide „dobrim putem“ prema ulasku u EU…

O tom sastanku Index.hr donosi sljedeće izvješće:

Index.hr :

Račan: Zagreb će podnijeti kandiatu za EU ili u Ateni ili u …

20. sij 2003. – Kancelar Schroeder prihvatio je poziv da posjeti Hrvatsku, što bi se moglo dogoditi

…………

Zanimljivo, Google je izbrisao obavijest  o sastanku Fishera i Picule?! Čim sam pročitao izvješće i okolnosti sastanka Schroeder/Račan, obavijestio sam policiju u azilantskom centru. Policija me odmah odvezla u centar za saslušavanje uz prevoditelja. Sve gore navedeno dao sam u svojem iskazu te izrazio svoju bojazan da su Račan i Schroeder u svom kratkom sastanku razgovarali i o mojoj sudbini. Vjerojatno  i mojoj fizičkoj eliminaciji.

Nakon iskaza na policiji, dobio sam uvjerenje, kako će policija pojačati sigurnost azilantskog centra. Niti u peti mi nije bilo da se predstavnici Hrvatske i Njemačke zapravo  spremaju  organizirati atentat na srpskog premijera dr. Zorana Đinđića.

Mene je bilo „nezgodno“ likvidirati na tlu Njemačke. Poglavito jer sam alarmirao policiju i međunarodnu sigurnosnu zajednicu.

No, ne bi Njemačkoj bilo prvi puta da okreću glavu, nakon likvidacija hrvatskih emigranata na njihovim tlu.

Radili su to u mnogo slučajeva za vrijeme vladavine TITA.

Niti jedan TITIN KILLER NIJE NAKON ATENTATA NA NEPOĆUDNOG PO REŽIM JUGOSLAVIJE,  UHIĆEN U NJEMAČKIJ I PROCESIURAN !!?

Kada se dogodio prvi pa drugi pokušaj atentata na Đinđića, pomislio sam kako će do sada NEDODIRLJIVI kriminalci na čelu Republike Hrvatske, napokon biti RASKRINKANI i dolijati na dohvat ruci pravde. Mene su zaobišli.

ZLOTVORI NISU ŽELJELI RISKIRATI jer sam uživao  zaštitu nekoliko zemalja a posebno zaštitu NJEMAČKE POLICIJE.

Dr. Zoran Đinđić nije bio te sreće. Suviše je stršio, smetao mafiji. Bio je tvrdoglav u svojem stavu vezano za moj slučaj.

Zato je i bio osuđen a pogubljenje je nakon dva pokušaja, izvršeno 12. ožujka 2003. u Beogradu.

Tako ukratko izneseno, izgleda tzv POLITIČKA POZADINA BEOGRADSKOG ATENTATA.

Ako se pravosuđe Republike Srbije ne usuđuje izvršiti svoje dato obećanje te na svjetlost dana iznijeti pozadinu likvidacije vlastita premijera, neka pročita po tko zna koji puta objavljen MOTIV I POZADINU  ATENTATA.

Treba se pitati također, zašto nisu reagirale službe sigurnosti Njemačke, Hrvatske, Srbije pa i SADa, Velike Britanije?

Po mojem uvjerenju u sve se umiješala „viša politika“. Stvorila je uvjete izvršenja naručenoga  zločina.

Naime, nije neka  „nauka“ povezati moj iskaz pred njemačkom policijom sa neuspješnim pokušajem prvog atentata.

Nakon toga, refleksno povećati razinu zaštite premijera.

Kada se zbio i drugi pokušaj atentata, dvojbe nije bilo.

Đinđića žele likvidirati već POZNATI NARUČITELJI ATENTATA!

Činom likvidacije, SVI UČESNICI BEOGRADSKOG ATENTATA, zapravo su kolektivno  upali u postavljenu im klopku.

Ta činjenica ima toliko značaj da se njome može raskrinkati ne samo Srbija, Hrvatska, Njemačka već  i EU kao organizacija vrlo sumnjivih namjera…

Teroristi iz tzv vrha Republike Hrvatske, predvođeni Ivicom Račanom, otišli su u Beograd da se osobno uvjere u „kvalitetu“ počinjenoga. Dok je bio u Beogradu zbog sahrane, procurila je vijest da se na Ivicu Račana također sprema atentat, temeljeno na saznanju o njegovoj ruti kretanja, pisali su mediji. Kasnije se i Mesić tužio da ga netko želi likvidirati..

I Schroeder i Račan su te 2003.g., na tzv izborima, maknuti sa svojih pozicija.

Danas svi SUMNJICVI u REGIJI i Njemačkoj, najradije bi  datum 12. ožujak, kada je godišnjica, ZAJEDNIČKIM NAPORIMA, međunarodne političke mafije, ubijen predsjednik Srbije dr. Zoran Đinđić,  NARUČITELJI LIKVIDACIJE, najradije bi izbacili taj datum iz kalendara.