Magazin Tabloid je pozvan
Nepotistička ustanova - Medicinski fakultet u Beogradu
Prljanje belih mantila
Sa ogromnim razočaranjem, ogorčenjem i nevjericom posmatram šta se posljednjih godina događa na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Kao ljekar, duboko sam zabrinut zbog onoga kroz šta prolaze moje mlađe kolege, izuzetno vrijedni, obrazovani i sposobni ljudi, čiji se glas ne čuje, čiji se rezultati zanemaruju i čije se akademske karijere zaustavljaju pred očima svih nas. Mnogi ćute, ne zato što nemaju šta da kažu, već zato što strahuju da će im ukazivanje na nepravdu ugroziti profesionalnu budućnost, navaodi se u pismu upućenomredakciji Magazina Tabloid, od ,poznatog autora
Šokiran sam razmjerama nepotizma o kojima se sve otvorenije govori na Medicinskom fakultetu. Stiče se utisak da su pojedine katedre postale porodične ustanove u kojima se akademska budućnost prenosi sa roditelja na djecu, dok se pred mladim ljekarima koji nemaju odgovarajuće prezime sistematski zatvaraju vrata. Kako smo dozvolili da ustanova koja bi trebalo da predstavlja vrhunac znanja, nauke i profesionalnog integriteta postane simbol nejednakih mogućnosti?
Posebno me ZAPANJUJE način na koji se mijenjaju pravilnici o izboru u nastavna zvanja. Pravilnik Medicinskog fakulteta donesen 28. septembra 2022. godine, sa kasnijim izmjenama, sadrži uslov da kandidat za izbor u zvanje asistenta na kliničkom predmetu mora imati ocjenu odličan (5) na specijalističkom ispitu. Ovaj uslov nije izričito propisan Zakonom o visokom obrazovanju, već fakultetskim aktom.
Kako je moguće da ljekar koji je završio medicinu sa prosjekom 9,50 ili čak 10,00, objavio naučne radove i odbranio doktorat, bude eliminisan zbog ocjene 4 na specijalističkom ispitu? Zar jedna komisijska ocjena može poništiti godine rada i akademske izvrsnosti?
Posebno zahtijevam da se ispita uloga prof. dr Miroslava Kneževića, koji je, prema informacijama kojima raspolažem, bio jedan od predlagača izmjena ovih kriterijuma. Smatram neophodnim da se utvrdi da li su ove promjene bile povezane sa zaštitom akademskih interesa njegove ćerke, uz istovremeno ograničavanje mogućnosti drugih mladih ljekara. Ko je predložio ove kriterijume, ko je za njih glasao i da li je prilikom odlučivanja postojao sukob interesa? Ne smije se dozvoliti da se pravila koja određuju budućnost čitavih generacija oblikuju radi zaštite interesa pojedinih porodica!
Posebno sam šokiran informacijama o naknadnom mijenjanju specijalističkih ocjena. Prema informacijama kojima raspolažem, dvojici kandidata ocjene 4 naknadno su promijenjene u ocjene 5, bez ponovnog ispitivanja. Postoje i informacije o pritiscima na članove ispitnih komisija, uključujući pritiske sa visokih državnih nivoa. Ko je dozvolio takve promjene? Ko je potpisao izmijenjene zapisnike? Na osnovu čega su odluke donesene? Kako je moguće da nekome ocjena 4 predstavlja kraj akademskih ambicija, dok se drugima ista ocjena naknadno pretvara u 5?
Posebnu pažnju zahtijeva slučaj dr Mihaila Radulovića, za kojeg navodim da je sin profesora Radulovića sa neurohirurgije. Prema zvaničnom rasporedu Medicinskog fakulteta za aprilski ispitni rok 2026. godine, Mihailo Radulović bio je raspoređen u treću komisiju iz oftalmologije, čija je predsjednica bila prof. dr Vesna Jakšić. Prema informacijama kojima raspolažem, njegova ocjena je nakon završenog ispita naknadno promijenjena sa 4 na 5, bez ponovnog ispitivanja.
Prema mojim informacijama, upravo je promjena ocjene omogućila Mihailu Raduloviću prelazak sa neurohirurgije na Kliniku za očne bolesti i otvorila mu mogućnost ulaska u nastavu. Zahtijevam da se ispita povezanost ovih odluka. Ko je inicirao promjenu ocjene, ko ju je odobrio i ko je potpisao izmijenjeni zapisnik?
Da li je predsjednica komisije, prof. dr Vesna Jakšić, učestvovala u toj odluci? Ko je odlučivao o prelasku na očnu kliniku i eventualnom nastavnom angažovanju? Da li bi istu mogućnost imao mladi ljekar bez profesorskog prezimena?
Još ozbiljnija pitanja odnose se na postupanje prof. dr Miroslava Kneževića na Klinici za očne bolesti. Prema informacijama koje iznosim, svoju ćerku je uvodio u operacionu salu još tokom njenih osnovnih studija medicine, a ona je, prema tim informacijama, kao student učestvovala i u izvođenju operativnih zahvata. Danas je specijalizant. Ko joj je kao studentu dozvolio takvo učešće, pod čijim nadzorom je radila i da li su pacijenti bili upoznati sa njenom ulogom? Da li su poštovani propisi o izvođenju medicinskih intervencija? Pacijenti ne smiju biti izloženi riziku zbog bilo čijih porodičnih ambicija!
Posebno zahtijevam da se ispita odgovornost prof. dr Milenka Stojkovića, koji je, prema informacijama kojima raspolažem, kao rukovodilac bio upoznat sa ovim okolnostima. Ako je znao šta se događa, šta je preduzeo? Zašto eventualne nepravilnosti nijesu spriječene? Nijedna profesorska titula niti porodična veza ne mogu biti iznad bezbjednosti pacijenata i zakona.
Dodatno zahtijevam provjeru i informacija da je ispred ambulante prof. dr Kneževića postavljena kamera sa funkcijom prepoznavanja lica radi kontrole pristupa. Ko je odobrio postavljanje takvog sistema? Da li se obrađuju biometrijski podaci zaposlenih i pacijenata, postoji li zakonski osnov i ko nadzire njegovu upotrebu? Javna zdravstvena ustanova nije ničiji privatni posjed!
Oftalmologija posebno zaslužuje pažnju nadležnih institucija. Prema informacijama koje dolaze do nas, na Klinici za očne bolesti već radi više od dvadeset kliničkih ljekara, uključujući zaposlene kroz programe prijema najboljih diplomaca. Ako je to tačno, kako se opravdavaju nova zapošljavanja uz obrazloženje nedostatka kadra? Da li se konkursi raspisuju prema stvarnim potrebama klinike ili se radna mjesta obezbjeđuju unaprijed favorizovanim kandidatima?
Posebno zahtijevam provjeru zapošljavanja članova porodica prof. dr Miroslava Kneževića i prof. dr Vesne Jakšić na Klinici za očne bolesti. Potrebno je utvrditi preko kojih konkursa su njihova djeca zapošljavana, prema kojim kriterijumima i da li su roditelji učestvovali u donošenju kadrovskih odluka.
Među kolegama se može čuti i tvrdnja da je na ovoj katedri gotovo svako profesorsko dijete koje je željelo da radi u toj oblasti uspjelo da dobije zaposlenje. Nije problem da dijete profesora postane ljekar ili asistent ako to zaslužuje. Problem nastaje kada se porodične veze stave ispred stručnosti, rezultata i jednakih mogućnosti.
Ono što dodatno zabrinjava jeste da na Medicinskom fakultetu postoje profesori, pa i rukovodioci katedara, koji su svoje akademske karijere ostvarili sa ocjenama 3 ili 4 na specijalističkim ispitima. To ih nije spriječilo da postanu profesori, bave se naukom i predaju generacijama studenata. Zbog čega je onda današnjim mladim ljekarima uskraćena mogućnost da se dokazuju na isti način? Zar su doktorati, naučni radovi, vrhunski prosjek na studijama i stručnost postali manje važni od jedne ocjene?
Posmatram kolege koje su godinama radile, učile, objavljivale radove i ostvarivale rezultate kojima bi se ponosila svaka ozbiljna akademska ustanova. Umjesto podrške, nailaze na pravila koja ih unaprijed isključuju iz konkurencije. Još više zabrinjavaju informacije o omalovažavanju, pritiscima i profesionalnom maltretiranju mladih ljekara. Koliko vrijednih ljudi treba da odustane ili napusti zemlju da bismo shvatili koliku štetu nanosimo sopstvenoj medicini?
Medicinski fakultet u Beogradu nije privatno vlasništvo nijedne porodice. To nije ustanova koja pripada mamama, tatama, bakama, dekama i njihovim nasljednicima. To je javna akademska ustanova koja mora pripadati znanju, nauci i svim mladim ljekarima koji svojim radom zaslužuju priliku.
Sramota je za svaku ustanovu u kojoj se sposobni mladi ljudi osjećaju manje vrijednim samo zato što nijesu nečija djeca. Još je veća sramota ako nadležni ne žele da utvrde istinu i obezbijede jednake mogućnosti za sve.
