Zaboravljena prošlost: Velike seobe Srba u Rusko carstvo (4.)

NOVA SRBIJA I SLAVENOSRBIJA

Ukidanjem Potiske i Pomoriške vojne granice 1751. godine izazvane su seobe Srba u Rusko carstvo, koje su započele te iste godine i trajale su do kraja šezdesetih godina toga veka. Iseljeničke mase činili su Srbi iz Sente, Bečeja, Turije, Srbobrana, Bačkog Gradišta, Titela, Mošorina i dr.) i Pomoriške vojne granice. Nekoliko godina kasnije počeli su se iseljavati u manjem broju i Srbi iz Srbije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije. Za razliku od ranijih seoba u Rusiju, seoba 1751. godine, zbog znatnih razmera koje je poprimila, nazivana je i „Velika seoba Srba u Rusiju“. Naseljavajući se u Rusko carstvo, uglavnomna području na kome danas traje rat Rusije i Ukrajine, Srbi su tokom proteklih dvesto i pedeset godina gotovo u potpunosti asimilovani. Magazin Tabloid za svoje čitaoce u nekoliko nastavaka priređuje feljton iz istraživakog dela pokojnog akademika Dimitrija Mite Kostića, „Srpska naselja u Rusiji: Nova Srbija i Slavenosrbija“.

Dimitrije Kostić

Nova Srbija počela je odmah da se naglo razvija. Propaganda Horvatovih emisara imala je među Srbima i drugim Slovenima Ugarske dobrog uspeha. Prijem srpskih dosljenika u Rusiji de lovao je privlačno i na Srbe van granica Austrougarske monarhije kao i na druge pravoslavne narode u turskim oblastima: Rumune, Bugare, Grke, na Crnogorce pa i na Albance.

U tom etničkom šarenilu se usled stalnog priliva okolnih Malorusa izrodio nagli asimilacioni proces, u kome su na jakojpodlozi zajedničke vere socijalno i etničko prilagođavanje naročito brzo napredovali. U razvojnom redu čnjenica iznesemo ovde kratak istorijsko-etnografski pregled svih daljih migracija Srba i drugih raznih naroda u Novu Srbiju za vreme celog trajanja 1751-1764, za tim organizaciju i unutrašnji društveni život samoga naselja sa asimilacionim procesima među doseljenim stanovništvom. Horvatovim pozivom na seobu koristili su se prvo vlaški i bugarski emigranti u Poljskoj, koji su pred turskim zulumima iz ničkog naslja u južnoj Rusiji, poslali su generalu Horvatu iza slanstvo i zamolili ga, bi li i oni mogli biti primljeni u naselje i razdeljeni u Husarski i Pandurski puk, sa oko 1000 i više porodica. Kad je Horvat poslao svoje oficire među njih i video da oni ozbiljno na seobu misle, javio je, zajedno sa generalom Gljebovim, o njihovu zahtevu Senatu i zamolio za obavest šta da radi, jer u „invitatornom patentu“ spominje se samo Austrougarska, a ne Poljska.

Senat je na osnovu izveštaja Kolegije inostranih dela (od 20. aprila) da Poljska, s obzirom na ugovor sa Rusijom, ne može sprečiti izlaz tih ljudi, Horvatu dozvolio da se prime ljudi tih nacija, samo ne Poljaci, i izdao mu o tome ukaz 24. aprila 1752.

Privlačnost novog naselja, u kome zbog učestalih upada Tatara i zaporoških kozaka život nije bio baš siguran, povećalo je brzo i povoljno rešenje penzionog pitanja za udovice i siročad poginulih. U tu svrhu je na predlog Horvata i Gljebova određeno ukazom od 2. jula da se pri svakoj roti ostavi nešto zemlje, i to za udovice palih i za sveštenike je određeno kao i za „vahtmajstere“ po 30, a za crkvenoslužitelje kao za vojnike po 25 četvrti. Seoba Srba i drugih pravoslavnih naroda iz Ugarske u Rusiju nije mogla ostati bez uticaja i na njihove saplemenike u susednim turskim oblastima, te su i oni počeli slati izviđače u Novu Srbiju. U Carigradu je tada (od jula 1751) bio ruski poslanik sekund-major Aleksej Obreskov.

Oktobra 1752. dobio je on iz Petrograda reskript, u kome mu se javlja da su se toga leta iz Moldavije i pograničnih mesta neki Vlasi, Bugari i Grci javili Horvatu radi prijema u naselje i caricine dozvole za to. Neki od njih su ostali, a drugi su razgledavši sve, vratili se da izveste svoje saplemenike. Među ostalima, došao je iz Moldavije Aljahtio Zamfiranović sa obećanjem da će skoro preseliti u Rusiju od pravoslavnih naroda Vlaha, Bugara i Grka do 1000 porodica. Toj seobi mogao bi smetati otpor gospodara Vlaške ako bi se on zbog njihova svojevoljna odlaska Porti žalio i ona ih bude kao begunce, na osnovu paragrafa 8. Ugovora o miru 1739. natrag tražila, jer tamo izrično stoji da se obostrane izbeglice vraćaju. Stoga je Kolegija ino stranih dela od Obreškova tražila da se raspita kako bi se za njih mogla dobiti iseljenička dozvola ili imaju li oni možda kakve povlastice po kojima bi mogli stupiti u stranu službu, odnosno izaći iz otadžbine, jer do tada im je prelaz u Rusiju bio zabranjen.

Na to je Obreškov 1. decembra 1752., odgovorio da u Turskoj nema zabrane za iseljavanje i Porta ne bi, osobito ako bi se oni dalje od granice naselili, tražila njihovo vraćanje. No najbolje bi bilo da se neprimetno u manjem broju sele. Moldavski knez, javlja on u Petrograd, čim je čuo za taj selidbeni pokret, postavio je na Dnjestru straže. Horvatu je mnogo smetalo što je na teritoriji Nove Srbije zatekao preko 4000 već ranije doseljenih domova, i to iz maloruskih i slobodskih pukova i Zaporožja 3170 domova, Malorusa koji su došli iz Poljske i Moldavije 195 domova, dok su 643 doma izjavila da tu od starina žive.

Na njih se dakako nisu mogle odnositi povlastice Horvatovih doseljenika. Povodom Horvatove žalbe potpisala je carica Jelisaveta 20. novembra 1752. ukaz, da se svi ti doseljenici, osim starosedelaca, moraju u roku od pola godine na svoja stara mesta u Malorusiju iseliti jer nisu imali dozvolu za naseljavanje. U istom se ukazu preporučuje da se Srbi ne naseljavaju na jednom mestu, nego da se mešaju među starosedeoce Ruse. Na taj je način Horvat u početku svoje naselje raseljavao od stranih elemenata zbog toga što je mislio da će ga moći naseliti Srbima.

On se sigurno nadao da će mu započeta diplomatska intervencija ruske vlade u Beču izraditi dozvolu da sme u monarhiji navrbovati novih 500-1000 ljudi za seobu u Rusiju, a verovao je i u uspeh svojih emisara. Međutim, Horvatove se nade nisu ispunile. Bečka vlada je sa davanjem dozvole neprestano oklevala, njegove glavne emisare su iz monarhije izgnali i u julu te godine protiv vrbovanja i seobe svojih podanika u strane države izdali strog „Kazneni patent“.

Osim toga, opstanku Horvatovih naselja zapretila je još jedna opasnost. U Kijevu je baš tada stigao, sa jednom novom, povećom emigracijom Srba iz Južne Ugarske, pukovnik Jovan Šević i posle duge borbe pred Senatom i Vojnom kolegijom sa generalom Hor vatom, koji je hteo da ga podredi sebi i njegove ljude naseli u Novoj Srbiji, osnovao je Šević novo srpsko naselje u Rusiji: Slave nosrbiju

 Jednom intrigom, koju ćemo na drugom mestu opisati, Horvat je pokušao da primami Ševićeve ljude u Novu Srbiju, ali mu je to samo kod malog broja ševićevih doseljenika uspelo, koji su se iz Kijeva niz Dnjepar na čamcima u Novu Srbiju spustili. Nema sumnje da su energične mere bečke vlade 1753. godine emi gracioni pokret među Srbima već bile zadržale, ruski emisari su i dalje pod raznim izlikama u monarhiju dolazili radi vrbovanja, ali bez većeg uspeha. Zato je Horvat počeo da prima i vrbuje za Novu Srbiju i druge doseljenike. Na njegov predlog 29. maja 1753. izdat je senatski Ukaz da u Novu Srbiju mogu biti sa porodicama primljeni i u tamošnje pukove i oni inostrani doseljenici pravoslavne vere koji su se ranije doselili i u husarskim pukovima služili.

Svakom takvom doseljeniku daće se kao i drugima: 10 rubalja u novcu, jedna četvrt (25 kg) raži i dve četvrti zobi za seme da ne mora vratiti iz određene svote za preseljavače. Ukazom od 8. februara 1754., počelo se po organizacionom projektu, pod nadzorom generala Gljebova da gradi od zemlje i tvrđava Sv. Jelisavete. Gljebov je za to izabrao strateški vrlo zgodno mesto na gornjem toku reke Ingula, na ušču rečice Tura, na sredini južne granice Nove Srbije između husarskog i pandurskog puka, kako bi se naselje branilo lakše od tatarskih upada.

Francuski poslanik u Carigradu je upozorio na opasnost koja Porti preti od srpskog naseljavanje i nove tvrđave na njenoj granici i ova je kod ruskog poslanika u Carigradu Obreskova protestovala, tvrdeći da se podizanje tvrđave protivi Mirovnom ugovoru i da ta tvrđava ima onoliku važnost za Turke kao Beograd kad je bio u austrijskim rukama. Taj sukob zbog srpskog naselja naročito je nezgodan bio za Austriju, jer su se u Beču najviše bojali novog rusko-turskog rata, ko ji bi Prusija i Francuska protiv Austrije sigurno iskoristile.No Obreskov je sa samim sultanom Mehmedom taj spor na lep način „izgladio“.

U to vreme bavio se u Rusiji i crnogorski mitropolit Vasilije Petrović radi prikupljanja milostinje. Kad je ovaj lukavi i sebičan čovek video kako su doseljeni Srbi iz Ugarske lepo primljeni i nagrađeni, podneo je i on Senatu ponudu da može nekoliko hiljada Crnogoraca dovesti, predstavljajući sebe kao samovlasnog gospodara Crne Gore, koga će svi tamo poslušati čim ih na seobu pozove, samo mu treba putna troška za emigrante i oficira koji bi ih na austrijskoj granici primili i u Rusiju odveli.

Ovaj projekat je primljen u Senatu i od carice odobren. Austrijskoj vladi je taj zahtev Rusije, koji bi sa Turskom mogao izazvati kakav zaplet, bio vrlo neugodan jer novi državni kancelar gorf Kaunic je, smatrajući Fridriha II kao glavnog neprijatelja monarhije, težio da sa Turcima održava dobre odnose a ovamo se bojao da se njegovim odbijanjem ne bi Rusiji zamerio. Stoga je Kaunic prvo pokušao da ga na lep način odbije odgovarajući Kajzerlingu da Crnogorci mogu preći preko austrijskog zemljišta u Rusiju, ali postoji sumnja da li su oni slobodni.

Po verovatnim vestima, plaćaju oni neki danak Turcima, stoga bi prolaz Crnogoraca mogao dovesti do zapleta sa Turskom, što bi neprijatelji obe države odmah iskoristili. Kajzerling je na to, po nalogu iz Petrograda, javio bečkoj vladi, da su Crnogorci slobodni ljudi, koji ne samo što ne priznaju vrhovnu vlast Porte i ne plaćaju joj danak nego sa Turcima stalno ratuju. Dogovorom između Porte i Mletaka su doduše Crnogorci ustupljeni Porti, ali se slobodan narod ne može ustupiti bez njegova saglasja.

Osim toga je Kajzerlingu zapoveđeno da stvar sa bečkom vladom konačno udesi pošto se dogovori sa mitropolitom crnogorskim, koji se baš vraća iz Rusije u Crnu Goru. Svrativši u Beč, pokušao je mitropolit Vasilije Petrović da se osveti karlovakkom mitropolitu Nenadoviću, što ga je pre tri godine držao tri meseca u Krušedolu zatvorena pa ga je lično optužio Mariji Tereziji, a 5. avgusta 1754. je poslao Kolegiji ino stranih dela tužbu protiv Nenadovića zbog njegova protivruskog držanja. Tu ga optužuje da na sve one koji su se u Rusiji iselili ili to nameravaju, baca javno u crkvi prokletstvo, zatim da o Rusiji namerno širi lažne vesti, da podstiče svoje verne da izdaju ruske emisare, da zabranjuje da se po crkvama mole za cara Petra i cari cu Jelisavetu, da se stara da se svaka veza Srba sa Rusima prekine i zabrani ulaz trgovcima knjigama i ikonama u monarhiju, da zavodi bez svake nužde štampariju, u kojoj će se sumnjive knjige štampati i da se ne odupire uniji, tako da se proneo glas da je uniju već tajno primio.

Usled ruske intervencije bečka je vlada dozvolila da crnogorski mitropolit može sto porodica Crnogoraca kroz Austriju u Rusiju provesti. U komisiju za prihvat crnogorske emigracije na mletačkoj granici poslat je u Trst pukovnik Stevan Puškov, a za prihvat njihov na turskoj granici u Sremu i Slavoniji određen je sekund-major iz Ševićeva puka Stevan Petrović, koji se pre nekoliko godina doselio iz Podgorice u Rusiju, napustio svoje prezime Šarović, kako je prost narod prozvao njegova oca što je bio po licu boginjama išaran i počeo se po dedu Petru zvati Petrović.

Pri dolasku u Rusiju, premešten je iz starog Srpskog husarskog puka u Slavenosrbiju i dobio Ševićevu kćer za ženu. Godinu dana kasnije otkomandovani su u istu svrhu u Austriju i major Simeon Piščević, ađutant Markov, rodom Malorus i tri „vahtmajstera“, od kojih se jedan zvao Krestić. Primišvi platu za pola godine unapred, dobili su zapovest da preko Poljske pođu u Austriju i jave se ruskom poslaniku u Beču Kajzerlingu, od koga će dobiti dalje naredbe. Pasoš za prolaz do Beča dostavila im je Kijevska gubernijska kancelarija; no pored svega toga, ovim ruskim emisarima na svakom koraku su pravili smete.

U jednom malom mestu, Lemežanu Piščević je sedam nedelja bio u jednoj mehani pod stražom konfiniran, dok mu grof Kajzerling nije poslao dozvolu bečke vlade da može ići u Petrovaradin. Tu mu se desila i jedna nezgoda: vahtmajster Krestić je ubio svoga slugu, zbog čega su ga okovali i zatvorili i jedva ga na odlučno zauzimanje Piščevića, da on kao ruski vojnik ne spada pod austrijsku jurisdikciju, pustili.

 U Tokaju mu je ruski major Gljebov, koji je posle Višvskog bio komandant tamošœe ruske ekspoziture za sprovođenj migracija, uručio zapovest od ruskog poslanika da on ode u Petrovaradin a Markova otpravi u Trst pukovniku Puškovu. Tu je Piščević i doznao da se rusko-crnogorska komisija sa majorom Petrovićem na čelu bavi takođe u Petrovaradinu i da je Petrović obišao tursku granicu duž Save te kod mitrovačkog karantina postavio svoje ljude da prihvate Crnogorce, koji će kroz turske oblasti tajno radi seobe u Rusiju dolaziti.

Piščeviću je odmah postao uspeh cele akcije sumnjiv, jer je znao da crnogorska migracija sa porodicama ne može nikako kroz tolike turske oblasti proći, nego jedino lađama preko Rijeke i Trsta. Sa Petrovićem se združio neki pustolov Jezdimirović, koji je bio rodom iz Hercegovine, trgovao u Kotoru, služio u mletačkoj vojsci i odselio se u Rusiju te stupio u službu u Husarski puk generala Ševića. Odatle je pobegao i preobučen kao monah došao u Crnu Goru te od mitropolita Vasilija Petrovića dobio poručnički čin, sa zadatkom da u turskim oblastima vrbuje Srbe za seobu u Rusiju i tamo ih predstavi kao Crnogorce.

 No Jezdimirović u početku nije imao uspeha, u Sremsku Mitrovicu je doveo samo svoja dva brata i udatu sestru sa njihovim porodicama, stoga je stupio u iseljenikku komisiju majora Petrovića u Petrovaradinu i sa ovim se dogovorio da u Vojnoj granici tajno vrbuju iseljenike. Za to, po odredbama „Kaznenog patenta“ iz 1752. godine vrlo krivično delo, pridobio je major Petrović „sindikusa“ Sremskih Karlovaca Jovana Balevića, koji je kao i on bio rodom iz Podgorice, odakle je još kao dete u Ugarsku došao te pošto je u tamo latinski i nemački naučio, postao je sindikus.

U Karlovce i okolinu dolazili su tada mnogi nadničari (zvani bećari) zbog rada u vinogradima. Pošto su tom prilikom morali svoje objave u opštini predati, Balević im je u dogovoru sa njima izdavao druge, naznačivši ih u njima kao Crnogorce; tada bi ovi odlazili u Petrovaradin i prijavili se Petroviću za seobu u Rusiju, na što im je Kajzerling izradio slobodan prolaz kroz monarhiju, rekavši da ih je Jezdimirović preko Turske doveo. Na taj način je Petrović poslao Jezdimirovića sa 50 u Karlovcima navrbovanih nad ničara (bećara) u Rusiju, predstavivši ih tamo kao Crnogorce a on sam otišao je Puškovu u Trst. Ovoj prevari su austrijske vlasti ušle brzo u trag i Balević se jedva bekstvom u Rusiju spasao.

Međutim, kapetan Piščević je došao u Mitrovicu u svoju tazbinu, gde je živela majka njegove žene i brat joj, pukovnik Aleksandar Rašković, i gde je bio posle Zemuna najglavniji prelaz iz Turske sa velikim karantinom. Pošto je znao da ovuda nikada ne mogu doći Crnogorci, on je preko svojih poznanika, kojih je imao još od vremena svoga službovanja u slavonskom husarskom puku, počeo među pograničnim Srbima u Turskoj, u Mačvi i bosanskoj Posavini, da širi pokret za seobu u Rusiju.

U prvi mah su prešla 62 čoveka, koji su se po prethodnoj uputi kod pograničnih vlasti u Mitrovici predstavljali kao Crnogorci. Kako Vasilije Petrović nije Crnogorce mogao da potakne u početku na seobu, skupili su Pučkov i Petrović među Srbima u mletačkim oblastima 27 ljudi i sa jednim ruskim vahtmajsterom poslali ih Piščeviću, koji je sa ovih stotinak ljudi u jesen 1756. otišao u Rusiju, odveo ih u Kijev, gde su zakleti i zajedno s Jezdimirovićevim doseljenicima u Orenburgu pod vidom Crnogoraca naseljeni. Ruski naučnik Riškov kaže u svojoj „Topografiji Orenburške gubernije“, da je to naselje Crnogoraca i Albanaca ležalo na samom mestu mošinske palanke za rekom Samarom, ali su ti doseljenici posle tri godine (1759), na vlastitu molbu delom udeljeni u ruske husarske pukove, delom su prešli u Horvatovu Novu Srbiju.

Međutim, emigracioni pokret se među Srbima u Turskoj, u Mačvi i Bosni i dalje širio. Da ne bi Piščević zaslugu zbog naseljavanja Crnogoraca sebi prisvojio, mitropolit Petrović i major Petrović su preko pukovnika Puškova izradili Odluku Senata, kojom je Piščević u Rusiji zadržan i umesto čega, radi prijema daljih emigranata poručnik Jezdimirović i ađutant Markov nanovo u Mitrovicu i Novi Sad poslani. U jesen 1757. je iz Turske kod Mitrovice prešlo u Srem opet oko 1000 Srba sa ženama i decom, koji su se po ranijim uputama opet za Crnogorce izdali. Jezdimirović ih je primio, odveo u Novi Sad gde su prezimili i u proleće iduće godine sa njim u Rusiju otišli. Te Srbe je Horvat u Mirgorodu naselio i ustrojio od ih u novo odeljenje, nazvano Mirgorodski garnizon.

U to je s teškom mukom krenuo u Rusiju crnogorski mitropolit Vasilije Petrović svoju migracionu grupu pravih Crnogoraca. Njegov sekretar Aleksije Koljenović, inače privatni učitelj rodom iz Slavonije, priča da ga prvo nijedan Crnogorac nije hteo da posluša, govoreći „da on nema vlasti nagnati ih na seobu iz svoje otadžbine, jer oni to neće“. Glavnu reč protiv seobe vodio je serdar Stanko Radonić, za račun glavnog providura Mletačke republike za Dalmaciju Grimanija.

Ovaj je rusku propagandu mitropolita Vasilija sprečavao gledajući u njemu agenta Rusije, koja time svoje poglede baca čak na Jadransko more. Ali, kad je mitropolit pridobio serdara Stanka obećavši mu titulu gubernatora kakve u Crnoj Gori nije bilo, a on mu je protumačio da to znači generalski čin i staus vladaoca i da može usled toga na povratku iz Rusije postati načelnik cele Crne Gore, pristali su uz njega i drugi…

(Nastavak u sledećem broju)

Povratak na vrh