Ekonomija
SLOM NEOLIBERALIZMA I DESTRUKTIVNOG MONETARIZMA (6)
ANTISISTEM I RASPRODAJA RESURSA SE NASTAVLJAJU
Neoliberalni fundamentalizam nametnut kao dogma svetu, ali i tržišni automatizam zasnovan na monetarizmu – doveli su do najveće svetske krize do danas.
Prof. dr Slobodan Komazec
Antisistem deluje i dalje u uništavanju nacionalne privrede. Ovom procesu prodaje ili predaje javnih preduzeća (ostalo je oko 500) u ruke ili kontrolu stranih država ili korporacija, privreda Srbije se praktično kolonizuje i stavlja pod potpunu kontrolu stranih interesa i kapitala.
Poznat je slučaj elektroprivrede Srbije i njenog pretvaranja u akcionarsko društvo (a kasnije privatizaciju), a sad prepuštanje na upravljanje „stručnjacima iz Norveške“. „Švajcarska vrši nadzor“ i elektronsko upravljanje nad svim javnim preduzećima u Sribiji (videti vrlo ilustrativan rad Nikole Vlahovića: Javne tajne javnih preduzeća, Tabloid, br. 233, 16.02.2023. str. 16 -17). Umesto da se dovedu domaći (nestranački) stručnjaci u javna preduzeća i izmeni sistem upravljanja, kontrole i politike njihovog podržavanja i razvoja – dovode se stranci ,jer su bolji i odgovorniji“. Stvarno je na sceni ubitačan i razoran posao „ekonomskog ubice“. Brojne pljačke i uništavanje nacionalne privrede i javnog sektora u celini, rezultat je najvećim delom delovanja stranaka na vlasti. Veliki broj konkretnih primera destrukcije i uništavanja javnih preduzeća, nalazi se u navedenom prilogu Nikole Vlahovića. Dakle, procesi privatizacije, rasprodaje i „poklanjanja“ resursa Srbije se nastavljaju kao širi i kao brži proces.
Kakva je sudbina javnih preduzeća koji čine okosnicu razvoja i stabilnosti, ali i državnosti Srbije? Da navedemo samo neka od njih:
Elektromreža, Putevi Srbije, Koridori Srbije, Državna lutrija, Emisina tehnika, PTT Srbije (simbol prave državnosti), Vodovod i kanalizacija, Institut „Jaroslav Černi“, Telekom, Srbija gas, Gradski saobraćaj, Kanalizaciona mreža,veliki sistemi i brojni drugi.
Sva državna (javna) preduzeća će se do kraja 2025. pretvoriti u akcionarska. Da li autori uopšte znaju do čega će to dovesti?
Ideja socijalne države i pravde, razvoj i očuvanje javnih preduzeća nije koncept „ekonomskih ubica“.
Pretvaranje javnih preduzeća u privatna ili akcionarska je u funkciji kriminala, destrukcije privrede i stavljanje pod kontrolu stranog kapitala.
Veliki finansijski investicioni fondovi koji su zgrnuli ogroman novčani kapital u sistemu enormne emisije novca centralnih banaka (u borbi pritiv krize), osećaju da se trese ova ogromna finansijska (obrnuta) piramida. Moguć je brzi krah i slom monetarnih sistema i gubitak ogromne mase novčanih holdinga. Fondovi s ogromnim kapitalom žele što pre da udu u tranformisanje novca u realni kapital. Tu se krije velika opasnost za države koje provode politiku neoliberalizma i prodaje nacionalnih rasursa i preduzeća, da ih ovi pokupuju i jednostavno „usišu“ u svoje vlasništvo. Takve države ostavljaju kao pravi „kostur bez sadržaja“, osuđene na visoku zavisnost o stranim investitiorima i kapitalu, a u stvari na životarenje u stalnoj krizi i konačno socijalnom slomu i nestanku (usisane) takve države.
PREDUZEĆE, RAD I KAPITAL U PROCESU RAZVOJA I REFORME SISTEMA
U programima svih političkih stranaka nigde nema razvoja privrede, osposobljavanje preduzeća za razvoj, da postanu „stubovi razvoja“. Istinski program razvoja mora biti okrenut preduzeću (privredi), dinamičnom (a ne anemičnom i sporom ili tromom) razvoju i punoj zaposlenosti rada. I dok mi završavamo našu privatizaciju na zapadu u krizi cveta nacionalizacija i vrlo razvijeni državni ekonomski intervencionizam (spašavanje banaka, berzi i velikih korporacija).
Sve dalje privatizacije treba zaustaviti, a do sada izvršene temeljno ispitati i „živa“ preduzeća vratiti stvarnim vlasnicima zaposlenim. Postoji razrađen koncept kako to ostvariti..
SPAJANJE RADNIKA I KAPITALA U PREDUZEĆU
Umesto da „tajkuni“ i novokomponovani kapitalisti dobijaju povoljne kredite za kupovinu preduzeća to su mogli dobiti zaposleni i uložiti ih u fondove svojih preduzeća za razvoj, kao svoj akcionarski kapital. Kredit pretvaramo ukapital prcduzcća. Tada jc otvoren i proces revitalizacije privrede i domaćih poslovnih banaka. Sada su i banke postale žrtve tih dugova i tajkuna (nekoliko državnih je likvidirano).
Istorijski, imali smo šansu da stvarno spojimo rad i kapital u preduzeću (kao ni jedna druga „privreda u tranziciji“), promenimo vlasničke odnose, povećamo interes radnika za razvoj (profit preduzeća i njegovu upotrebu), programe razvoja, vraćanje visoko obrazovanih stručnjaka u privredu, dakle, vraćanje radnika i kapitala u preduzeće, a ne njihovu nezaposlenost, pauperizaciju i potpuno osiromašenje, ali i begstvo finansijskog kapitala u inostranstvo i školovanih kadrova.
Pri tome najveći broj njih postaju socijalni slučajevi. Postojeći proces privatizacije treba odmah zaustaviti (ostalo je još oko hiljadu preduzeća i veliki strateški sistemi) i sprečiti dalju pljačku naroda uz ogromno socijalno raslojavanje društva. Postoji razrađen drugi koncept u kojem su preduzeće, radnici i stručnjaci u centru ovih procesa, ali se tada menjaju društveni odnosi.
Da li je kasno za drugi koncept? Da li sada u nužnoj reviziji privatizacije kroz proces dokapitalizacije uključiti i zaposlene u vlasničke odnose i pretvoriti o poznata 23 zahteva za reviziju privatizacije.
Mora se izbeći katastrofa u koju se otvoreno srlja i u koju nas vode ovakvi „ekonomski eksperti“. Oni ne mogu napraviti zaokret, sa njima ne možemo očekivati stvarne ekonomske, socijalne i političke reforme. To je period vladanja-nestručnosti i pohlepe. Isplivao je kao politički faktor „obogaćeni kriminalni talog“. Program stabilizacije – liberalizacije – privatizacije, nije bio program za privredni rast, već privredno propadanje.
„Država ne može postati bogata, ako nema razvijen sektor industrije“ (Kejnz). Takva poruka je davno prihvaćena i u privrednoj istoriji dokazana.
Upravo je ovaj model privatizacije doveo do deindustrijalizacije, uništavanja domaće privrede i proizvodnje, preraspodele sve manje novostvorene vrednosti i odvođenje društva i privrede u kolonijalni položaj.
Da pojasnimo koncept spajanja rada i kapitala u preduzeću koji je detaljno razrađen u projektu „Strategija i model dinamičkog ekonomskog rasta i socijalne ravnoteže“ (2011. godina).
Fiksni kapital se amortizuje, dok se zaposleni tretiraju kao trošak (bruto lični dohoci) i tekući odliv sredstava iz preduzeća. Pretvaranjem zaposlenih u vlasnike (akcionare) preduzeća, uz pomoć jevtinih bankarskih kredita, nestaje suprotnost interesa zaposlenih i razvoja preduzeća. Zaposleni sada deo ličnog dohotka (kao amortizacija radne snage i obnove kapitala) mesečno ulaže pri isplati poreza i doprinosa u fond za razvoj preduzeća. Time se adekvatno smanjuju prinosi i doprinosi iz ličnog dohotka. To je interna akumulacija i udeo radnika u formiranju kapitala preduzeća (akcionarski kapital zaposlenih) za modernizaciju i razvoj preduzeća.
Sada se menja osnovni interni i razvojni odnos preduzeće – zaposleni – država.
Menja se položaj rada u strukturi:
-Sredstava, raspodele i ulaganja,
-Formiranja sopstvenog kapitala za razvoj preduzeća, tretiranje rada i radnika kao kapitala preduzeća, a ne finalne potrošnje i slabljenja sredstava preduzeća odlivom u ličnu i drugu (javnu ili spekulativnu) potrošnju. Time se ukida suprotnost interesa radnika (lična primanja) i razvojne funkcije preduzeća (akumulacije i investicija).
Zakonom o radu praktično je ukinut minuli rad radnika, jer se prenosi samo na poslednjeg poslodavca. Zašto se minuli rad, kao oblik akumulacije, a ne vremena provedenog u radu (staž) u toku samog rada ne izdvaja u fond za razvoj preduzeća, kao deo akcijskog kapitala randika, njegovo učešće u jačanju kapitala preduzeća. Odlaskom iz preduzeća on ekonomsku samostalnost, a raspolaže svojim kapitalom, čime dobija i veću sigurnost u životu.
On može da ga ostavi u preduzeću (uz dividendu), da ga prenese drugom preduzeću, ili da ga uloži u banku uz kamatu. Konačno, da ga podigne i troši. To je njegov kapital na raspolaganju i izvor sigurnosti i stabilnosti. Ovako, kada dominira rad na određeno vreme, po ugovoru, za određene poslove, na probu i sl. minuli rad kao kategorija gotovo nestaje.
Stezanje kaiša, smanjenje potrošnje i standarda, ogroman rast nezaposlenosti treba odbaciti u novom programu razvoja. Izabrati i izraditi’ model privrednog rasta oslonjen na domaće faktore razvoja, domaću pamet i sredstva, a samo dopunska sredstva iz inostranstva (strani kapital).
Zbog katastrofalnih posledica primene neoliberalnog modela krize, a ne razvoja, u novom modelu ga treba u potpunosti odbaciti i uvesti nacionalnu razvojnu politiku i jačanje kapitala u preduzeću, uz aktiviranje sada mrtvih faktora razvoja.
Treba ukinuti politiku prinudne štednje (smanjenja plata i penzija) u cilju „finansijske konsolidacije javnog sektora“ gde slabo plaćeni rad i
protivustavno smanjenje penzija podnose osnovni teret ove „stabilizacije“. Problem javnog sektora se rešava zdravim sistemom finansiranja razvoja samo preko brzog privrednog rasta i zaposlenosti. Iz takvog rasta osiguravaju se sredstva za otplatu stranih kredita, ali i za domaću štednju i investicije (a ne sa isključivim osloncem na strani kapital i dugove).
RAZVOJNA STRATEGIJA I PREDUZEĆE KAO CENTRALNA TAČKA SISTEMA
Izabrana razvojna, umesto dominantno stabilizacione politike, sa preduzećem kao centralnom tačkom razvoja, nužnost je opstanka društva. U tom pravcu moguće jc sledeće:
1) Radnicima treba vratiti njihova preduzeća i učiniti ih stvarnim akcionarima i vlasnicima preduzeća. Stvaraju se novi vlasnički odnosi u preduzećima, uz novi svezi kapital preko banaka. Trebamo finansijski osposobljenu i samostalnu privredu odvojenu od sada dominantnih partijskih struktura. Spajamo rad i kapital u preduzećima, a zaposlene (s njihovim kapitalom) činimo odgovornim za upravljanje kapitalom, izborom menadžmenta i uspeh preduzeća.
Ukida se i reformiše Zakon o radu, koji je oduzeo sva stečena prava radnicima svodeći ih na težak položaj, nesigurnost, neizvesnost, na povremene poslove, otuđenje i bez bilo kakve zaštite prema poslodavcima.
Time se odvaja tekući rad kao stvaralac vrednosti (bogatstva) od minulog rada kao faktora raspodele.
Bez toga zaokreta se ne može iz krize. Kičma naše privrede je slomljena, razvojna politika obezglavljena, a privreda praktično uništena. Nijedna stranka nema rešenje za izlaz iz krize.
Procesom privatizacije izvršena je ogromna preraspodela nacionalnog bogatstva uz pomoć privilegija i interesne sprege nosilaca vlasti i kriminalnih struktura. Upravljački sloj često „spaja“ vlasništvo nad preduzećima i politički položaj. Stvorena je interesna sprega partijskih oligarha (na vlasti) i nosilaca krupnog finansijskog spekulativnog i kriminalnog kapitala.
Kapitalizam kao sistem kapitala je stvarna i životna otuđenost radnika od kapitala i upravljanja kapitalom. To je najamni radnik čiji je osnovni cilj plata ili najamnina, dok je cilj kapitaliste – vlasnika akumulacija i profit. Suprotnost interesa je ugrađena u sistem. Mi treba da spojimo rad i kapital u preduzeću, izmenimo ulogu rada u poslovnim rezultatima, ali i da postanu
nosioci odluka i vlasnici akcionarskog kapitala. Time radnici doživljavaju preduzeće i državu kao svoje, a ne kao „kravu muzaru“ koju treba na svaki način iskoristiti, a ne dati joj ništa. Zajedništvo i nacionalni interesi u razvoju dobijaju poseban značaj. Zajedništvo umesto otuđenosti i individualnosti posebno dolazi do izražaja. Tu se nalaze osnove za izradu strategije ozdravljenja privrede i društva, a time i razvoja.
Poznat je slučaj nekoliko preduzeća („Jugoprevoz“ – Kruševac, „Betonjerka“ – Aleksinac, „Jastrebac“ – Niš) u kojima radnici nisu dozvolili prodaju, ili su nakon neuspešne prodaje otkupili preko radničkog konzorcijuma svoja preduzeća, sanirali ih, osposobili, sada uspešno posluju i šire svoje poslovanje. To je istinsko radničko akcionarstvo, ali i stvarna budućnost privrede i društva.
Primanja zaposlenih direktno se vezuju za rezultate i uspeh preduzeća, a minuli rad za formiranje kapitala i jačanje samofinansiranja preduzeća.
Struktura imovine preduzeća i vlasnički odnosi se iz osnova menjaju. Ovo se odnosi i na novozaposlene stručne radnike koji zalogom imovine dolaze do dugoročnih povoljnih kredita, koji zapošljavanjem, donose sa sobom kao kapital u preduzeća.
Prekida se proces daljih prodaja i privatizacija, uz reviziju dosadašnjih, posebno provedenih sa sumnjivim, često kriminalnim kapitalom. Radnici su pri tome sada postali najamni radnici, odvojeni od kapitala i upravljanja. Preduzeća opustošena, a radnici bez bilo kakve zaštite i prava izbačeni na ulicu. Treba vratiti rad i kapital u preduzeća – koja treba maksimalno zaštititi i osposobiti za razvoj. Zaposleni će u procesu reindustrijalizacije postati vlasnici preduzeća. Radi se o uklanjanju pljačkaške i eksploatatorske privatizacije. Sadašnji Zakon o radu (koji je radnike dodatno obespravio) treba ukinuti i doneti novi, jer su radnici postali socijalni slučajevi i sirovina za cedenje.
Sada menjamo vlasničke odnose preko spajapja rada i kapitala u preduzeću. Radnici su do sada postali „običan dodatak kapitalu“, bez radnih prava, bez sindikalne i socijalne zaštite. Uvođenjem niza privremenih poslova, po ugovoru, na određeno vreme, na lizing preko agencije za posredovanje -radnici gube prava, sigurnost, uz veliku neizvesnost i strah za budućnost (na takvim poslovima rada od 27 – 30% zaposlenih, a rukovodstva su uglavnom u VD sistemu).
Rad je izgubio značaj razvojne funkcije, radnik se tretira samo kao trošak, uz stalnu težnju da se plate smanje u ceni koštanja, da se poslodavcima smanje troškovi rada. To je životna borba rada i kapitala u kojoj radnici moraju da se uključe u proces oživljavanja preduzeća – razvoja i upravljanja kapitalom.
Ekonomija je ovim procesima do sada dovedena pred finansijski i razvojni slom, a nacija u pravo socijalno infarktno stanje. Vrzino kolo štrajkova, socijalnih potresa i teško devastirane privrede dovode i do nemoćne države i nemoći vlasti da nadu pravi izlaz iz krize. Prikriveno masovno nezadovoljstvo, gnev, osećaj poniženosti i besperspektivnosti, ne stvaraju potrebnu energiju za stvarnu dubinsku reformu privrede i društva. Istovremeno raste nepoverenje u stranke i institucije. Nastala je i kriza autoriteta – države, naučnih, kulturnih i političkih institucija. Potrebno menjanje osnovnih funkcionalnih odnosa u privredi i pokretanje privrede na bazi aktiviranja domaćih faktora razvoja, a ne na stranom kapitalu i spoljnim dugovima (koji mogu biti samo dopunski inicijalni faktor).
Strah je postao moćna poluga u rukama korumpiranih političara. Oni čine sve da uterivanjem straha i nesigurnosti uguše svaki pokušaj organizovanog otpora. Strah je postao moćna poluga nad ljudskim umom i političkim ponašanjem. Strah i neizvesnost su loš saveznik progresa i promena u društvu. Uz to sve veće nasilje i pohlepa deformišu društvene i međuljudske odnose.
Ekonomski program traži razrađenu stvarnu dubinsku reformu sistema, a ne parcijalne i površne poteze.
Navodimo samo neke delove sistema:
1)Nema više prodaje, privatizacije, masovnih stečajeva i likvidacije preduzeća, posebno velikih sistema;
Novim merama trebaju se menjati odnosi u preduzećima, posebno odnos rada i kapitala, ali i odnosi preduzeća i države, odnosno preduzeća i banaka;
2)Novim sistemom kontrole novčanih tokova i kreditne politike povećava se stalna likvidnost (i sredstva) preduzeća, bez odliva iz privrede. To je posebna analiza koja će se dati javnosti;
3)Smanjuje se spoljna zaduženost preduzeća, kreditne obaveze i kamate;
4)Povećava se finansijska samostalnost i stabilnost preduzeća;
5)Kolektivi postaju nosioci kapitala i razvoja, sigurnosti i modernizacije. Društvo se okreće proizvodnji i stvaranju bogatstva nasuprot danas dominantno spekulativne i pljačkaške ekonomije;
6)Celi sistem razvoja, vrednosti i kvaliteta ekonomije vraća se u preduzeće i stvaraocima vrednosti;
7)Banke i bankarski krediti se stavljaju u svoju privrednu „prirodnu“ funkciju finansiranja razvoja i likvidnosti i potpunog podržavanja privredne aktivnosti kroz selektivnu kreditnu politiku;
8)Bankanki sistem se postepeno vraća u nacionalno bankarstvo (iz ruku stranog kapitala);
9)Kapital preduzeća (novo akcionarstvo radnika sa svežim kapitalom) i to fiksni, obrtni, ljudski – kreativni, informacioni, postaju jedinstvena funkcija razvoja i sigurnosti preduzeća i kolektiva;
10)Političari i poiitika se marginalizuju u ulicaju na preduzeća (posebno ako se uvede zakon da političari svojom imovinom garantuju rezultate koje su obećali):
11)Menja se odnos prema nauci, istraživačkom radu i kvalitetnom obrazovanju (koji su sada zapušteni i gotovo napušteni u opštem procesu obezvređenja i privatizacije);
12)Kontrola korišćenja, upotrebe i efekata domaćeg i stranog kapitala i svih novčanih tokova se povećava na najviši nivo, uvodi se novi bivši SDK, Razvojna banka, Institut za razvoj, Državna direkcija za antikriminalnu i antikorupcijsku delatnost. Strateški se spaja investicioni deo budžeta i Razvojna banka. Menja se model monetarne politike centralne banke sa stabilizacione na razvojnu funkciju privrede, uvodi se društvena kontrola svih novčanih tokova, čime se sasecaju svi koreni korupcije i kriminala. Država mora imati punu kontrolu nad energetskim sistemom, a ne da se procesom akcionarstva stavlja pod kontrolu stranog kapitala.
Sve mere makroekonomske politike se usmeravaju na preduzeća i na razvoj, dok se potpuno kontrolisani strani i domaći kapital preusmeravaju sa spekulativnih transakcija (i odliva iz Srbije) na privredni razvoj. Društvo se okreće ka proizvodnji i stvaranju bogatstva, nasuprot danas dominantne spekulativne i pljačkaške ekonomije (ekonomije destrukcije). To je nova strategija ozdravljenja privrede i društva, uz potpunu drugačiju razvojnu politiku. Napušta se dosadašnja politika „prinudne štednje“ koja razara privredu i standard stanovništva.26. STVARANJE ZAVISNE I DUŽNIČKE EKONOMIJE -TERET DUGOVA I OBAVEZA
TERETI DOSPELIH DUGOVA, OPASNOSTI OD NESOLVENTNOSTI I POZIV U „POMOĆ“ MMF
Zbog velikih dospelih obaveza iz dugova, porasta kamata na tržištu kapitala i pogoršavanja uslova zaduživanja, ali i svetske finansijske krize i „opreznosti kapitala“, rastu teškoće u obezbedivanju novih sredstava za refinansiranje obaveza. „Finansijski grč“ preti ne samo funkcionisanju javnog sektora, već i privrede u celini. Sagledavajući sve te opasnosti i teškoće organi zaduženi za javne finansije prizvah su u „pomoć prijatelja“ – MMF. Umesto samo u funkciji konsultanta i savetnika, odnosno nadzornika i „semafora“ za uslove novog zaduživanja, sada se očekuje i finansijska pomoć preko novog zaduživanja kod MMF. Ponovo se sklapa stend baj aranžman sa korišćenjem sredstava Fonda.
Pritisnuti obavezama i teškoćama u refinansiranju dugova, očuvnja likvidnosti i povrcnja svetskih kreditora (kapitala) u sposobnost i efikasnost organa Srbije da vode uspešnu i odgovornu makroekonomsku politiku, kao da se „zaboravlja“ politika i koncept MMF u stvaranju visoko zavisnih i kontrolisanih država. Upravljački mehanizam i „saveti“ MMF-a u čestim konsultacijama sa vladom i centralnom bankom, pretvara se u nalogodavne „savete“ i ponašanje država prema preporukama MMF. Koncept MMF se zasniva na neoliberalizmu i monetarizmu, tako da se u tom odnosu ograničava monetarni i ekonomski suverenitet države, a vođenje makropolitike podređuje konceptu MMF. To je cena i posledica vođenja jedne neodgovorne i promašene politike i modela razvoja, kojima nije mogla pomoći i velika propaganda laži o „velikim i istorijskim uspesima“ u razvoju nacionalne privrede, ali i teza o „uravnoteženim javnim finansijama“.
Država umesto da se orijentisala da koristi domaći novac i državne podsticaje domaćoj privredi, orijentisala se na zaduživanje u inostranstvu kod zapadnih banaka i nosilaca kapitala, uz velike podsticaje u privlačenju stranog kapitala, bez bilo kakve kontrole zaduživanja, upotrebe i efekata upotrebe kapitala. To sve ne zaslužuje da se s tim može hvaliti i pokazivati javnosti kao veliki uspeh. Posledice su već vidljive. Videli smo da su strani kapital i investitori postali mehanizam i instrumenti za izvlačenje nacionalnog bogatstva i profita (dohotka) iz zemlje, ali i velike korupcije i pljačke ugrađene u takvo „investiranje“. Uz to, kako je masa stranih investicija u periodu 2012 – 2021. veća od prirasta bruto proizvoda (koje je uz to naduvan cenama i fiksnim kursom dinara), tada je doprinos stranih investicija rastu nacionalne privrede izostao. Jasno se vidi sva tragika promašenog modela privlačenja stranih investicija.Narodna banka i Vlada Srbije u dosta teškoj i neizvesnoj finansijskoj situaciji – koja preti produbljavanjcm krize i velikom neizvesnošću oko osiguranja dodatnih sredstava, ponovo se okreće MMF-u. Zaključuje se novi stend baj oranžman za dodatnu podršku finansijskoj stabilnosti u uslovima svetske finansijske krize. Od MMF će se 2023. godine dobiti 2.450 miliona evra novog duga „pod povoljnim uslovima“. Namena duga je podrška budžetu, reforme i kapitalni projekti. Istovremeno se od Svetske banke traži 505 miliona dolara za iste namene. Mada se ne znaju uslovi kredita (rokovi, kamate -fiksne ili varijabilne, korišćenje u tranšama ili odjednom), tvrdi se da je to sve povoljno i bolje od uslova na tržištima kapitala.
Novac iz novih kredita može da se koristi u naredne dve godine za potrebe budžeta i za kapitalne investicije. To je potpuno nova mogućnost, jer su se ranije sredstva Fonda mogla koristiti samo za potrebe očuvanja spoljne likvidnosti i jačanja deviznih rezervi. Tu je MMF potpuno promenio svoju politiku „pružanja pomoći“, pošto je zemljama veći problem finansiranja budžetskog deficita i za investicije u odnosu na očuvanje likvidnosti.
Cena ove „pomoći“ i podrške je na insistiranje MMF-a većoj fiskalnoj strogosti i provođenju drugih zahteva MMF-a, posebno otklanjanje deficita u javnim finansijama i olakšavanje otplata dospelih dugova. Dakle, i dalje ostaje glavni cilj „pomoći“ MMF-a „održivost javnih finansija“ ili kreditne sposobnosti dužnika da bi se zaštitili poverioci i njihov plasirani kapital.
Zbog takve koncepcije i preuzetih obaveza da deficit budžeta ne bude veći od 3% bruto proizvoda i da javni dug ne raste i da bude na nižem nivou, očito je da će država biti pod snažnijim pritiskom dospelih obaveza iz dugova, novih potreba i zahteva MMF. To je i smisao prelaska nove politike sa Instrumenta (sporazuma) o koordinaciji politike (PCI) kao „politike nadgledanja“ i koordinacije, na sistem korišćenja kredita kod MMF (stendbaj aranžman).
Od 2015. nije bilo korišćenja sredstava kod MMF-a. Otplatom poslednje rate kredita od 7,8 miliona evra u 2015. godini od kada nema kredita kod MMF-a.
Novi aranžman sa MMF u obliku stendbaj aranžmana se objašnjava potrebom korišćenja sredstava od 2,4 milijarde evra zbog vrlo oštre krize koja potresa svetsku privredu. Spojile su se tri krize u jednu opštu krizu: pandemija, energetska kriza i politička krize (rat u Ukrajini i ekonomske blokade).
Pritisak visoke inflacije i enormno poskupljenje energenata, rast kamatnih stopa i restriktivna monetarna i fiskalna politika (u borbi protiv inflacije), stvaraju velike neizvesnosti o teškoći u finansiranju energetskih potreba, javnog sektora i budžetskih obaveza. Stoga i ovaj novi aranžman dobija pravi smisao i sadržaj kada se naziva aranžman iz predostrožnosti i stvaranje veće finansijske sigurnosti.
ZATRAŽENA POMOĆ OD MMF I PREUZETE OBAVEZE
Prelazak na sistem stend-baj aranžmana
Srbija je prešla sa sistema dogovaranja i „nadgledanja“ sa MMF („Koordinacija politika“) na sistem finansiranja od strane MMF (stendbaj aranžman), sa korišćenjem 2.450 miliona dolara kredita (19. decembra 2022). To je iznos u visini od 290% kvote Srbije kod MMF.
Ovaj aranžman se koristi kao mera „predostrožnosti“ u slučaju novih ekonomskih kriza, ali i za očuvanje makroekonomske stabilnosti, isto tako ekonomske i energetske i za jačanje otpornosti privrede u uslovima globalne krize. Postavlja se pri tome pitanje: da li su javne finansije stabilne i uravnotežene kada je vlast primorana da traži pomoć od MMF za plaćanje budućih dopclih obaveza. Pregovori sa MMF su se vodili oko:
1)Stanja javnih finansija,
2)Makroekonomskih odnosa i
3)Reforme energetskog sektora.
Odmah je iskorišćeno 203 miliona evra, što uz prethodno korišćenje iznosti 1,2 milijarde evra. Ostaje za korišćenje 1,2 milijarde evra.
Vlada će u toku aranžmana od dve godine morati tražiti saglasnost MMF za ključne ekonomske odluke, što podrazumeva veću kontrolu javnih finansija, restriktivnu fiskalnu politiku i promenu upravljanja javnim preduzećima. Zahtevi MMF su već poznati: „stezanje kaiša“, ograničavanje javne potrošnje, smanjenje budžetskog deficita i javnog duga u BDP, a ako je potrebno i smanjenje (ili ograničenje) plata i penzija kao najvećih stavki u budžetu. To je, u osnovi, mehanizam kontrole dužničke ekonomije – koja je zapala u teškoće ili krizu.
Dakle, stendbaj (SBA) aranžman je zamenjen i dosadašnji savetodavni, nefinansijski Instrument za koordinaciju politika (PCI). Kontrola je u osnovi izgubljeni subjektivitet, posebno budžetske i monetarne politike. Korišćenje sredstava treba da olakša pokrivanje obaveza iz eksternog finansiranja i fiskalnog finansiranja, ali i da poveća kreditni rejting države na međunarodnom kreditnom tržištu (BB+).
Prihvatanje obaveza i politike MMF-a
Država je prihvatila obaveze iz aranžmana:
1)Povećanje energetskih tarifa UPS i Srbijagasa u nekoliko faza u toku dve godine (do 30%),
2)Čvrsta monetarna i fiskalna politika za kontrolu inflacije i podrška stabilnosti deviznog kursa. Time je država stavljena u makaze ciljeva i mera kojih se mora pridržavati i ne može samostalno vući poteze u interesu društva. MMF postavlja zahteve i diktira uslove državi koja se obrati Fondu za pomoć.
Dakle, moraju se povećati cene energenata (postepeno), a u procesu „reforme“ energetskog sistema ići na promenu sistema upravljanja (akcionarsko upravljanje, privatizacija).
MMF u provođenju strukturne politike zahteva od države – dužnika da težište stavi na privatizaciju i korporativizaciju državnih preduzeća. To je poznati zahtev (i nalog) za akcionarsko upravljanje javnim preduzećima. Podršku angažovanju Fondu daju strukture koje smatraju da drugačije nije moguće izbaciti vladajuće stranke iz upravljanja tim preduzećima (koja su im postala plen za „čerupanje“ i isisavanje sredstava za finansiranje stranaka, ali i običnu pljačku). Drugi pravac je uvođenje profesionalnog menadžmenta i uvođenje kolektiva ovih preduzeća u upravljanje i kadrovsku (javnu) politiku. Dakle, potpuno poslovno osamostaljivanje ovih javnih preduzeća od političara na vlasti, uz ostajanje u statusu opšteg ili javnog (društvenog) dobra.
Odmah je dato na raspolaganje 1,4 milijarde evra, a u junu 2023. ostatak. Sredstva se odmah daju kreditorima za obaveze. U takvim uslovima teško je ostvariti razvoj (restruktivne politike, porast kamata, novo zaduživanje, podmirivanje obaveza iz dugova). Programirani rast od 2,5% je za nivo razvoja Srbije vrlo nizak, u odnosu na potreban rast od 5 – 8%. Za Srbiju sve ispod 6% je nedovoljno, dok se u MMF za Srbiju predviđa 2,0 – 2,5%. MMF ne interesuje razvoj, strukturni problemi, zaposlenost i socijalni problemi (već stabilnost cena, stabilan kurs i uredno izvršavanje kreditnih obaveza).
To je samo dodatno priznanje da nedostaje stateško planiranje, koncept razvoja, osamostaljivanje privrede, uz potpuni oslonac na strane direktne investicije (SDI).
Ako je učešće SDI u bruto proizvodu 7%, a rast BDP 2,3%, „to znači da je domaća privreda totalno razorena“, a efikasnost SDI vrlo mala. Okretanje na SDI kao polugu razvoja je katastrofalna greška, posebno stoje izostala njihova kontrola, praćenje i struktura korišćcnja sredstava.
Država se obavezala da plate ne mogu rasti više od 10% učešća BDP, ali i penzije do 8%.
Prihvatanjem stendbaj aranžmana države se stavlja pod kontrolu i dominantan uticaj MMF u donošenju najvažnijih makroekononiskih odluka, uz povinovanje sa politikom MMF, koja je poznata, a koja se vodi u interesu zapadnog krupnog kreditnog kapitala i kreditora, a ne visoko zaduženih i ne dovoljno razvijenih privreda.
GDE SU NAS DOVELI? KAKO DALJE?
Gde smo stigli u primeni ovog neoliberalnog modela i provođenja „stabilizacione“ makro politike? Kakvi su delovi ekonomskog sistema koji treba da usklađeno funkcionišu u procesu aktiviranja faktora razvoja, ali i efikasnom razvoju privrede. U procesu razvoja funkcionišu i novčani kapital, robni kapital, proizvodno – prometni kapital (proces). To je poznati proces reprodukcije kapitala (i razvoja). Šta imamo u stvarnosti?
Robni kapital (trgovina) uglavnom je preko otvoreno (nezaštićene) ekonomije, otvaranjem brojnih trgovačkih lanaca, robnih kuća i fri šopova, uz slobodnu trgovinu prešao dominantno u ruke stranog robnog (trgovačkog) kapitala. Ogroman robni uvoz guši nacionalnu proizvodnju i uništava nacionalnu trgovinu. Efekti robnog prometa i trgovačkog kapitala se odlivaju u inostranstvo i ne ulaze u proces domaće reprodukcije. Takva trgovina nije u funkciji nacionalne privrede i razvoja, već je postala samo „prošireno strano tržište“ i pomaže proizvodnju i razvoj strane (izvozničke) države.
Bankarski sektor (novac i novčani kapital, kredit) gašenjem domaćih banaka i prelaskom sa 86 – 90% stranih interesa i izvlačenja efekata razvoja i profita u inostranstvo. Cilj razvoja im je profit i njegov odliv u matične države, a ne finansiranje investicija i razvoja domaće privrede. Bankarski kredit „skreće“ najvećim delom na finansiranje sektora stanovništva (potrošnje), a ne na domaću privredu (videti rad „Strane banke, nacionalna privreda i razvoj, 2022). U bankarskom sektoru je istovremno blokiran oko 10-11 milijardi evra po raznim osnovama, umesto da taj novac cirkuliše i oplođava se u privredi. Istovremeno se uzimaju visoki strani krediti sa visokom kamatom, a deo toga se steriliše u obaveznim rezervama banaka. Time kredit postaje stvarno još skuplji.
Treći dco makro-sistema i reprodukcije je proizvodni (realni) sektor privrede. U prethodnom delu samo videli gde je doveden kroz proces privatizacije, rasprodaje i uništenja nacionalne privrede. Uništavanje preduzeća i velikih sistema sc i dalje provodi. Domaće realne investicije i domaći izvoz su gotovo marginalni, a to su izabrane „poluge razvoja“.
Četvrti segment makrosistema koji spaja sve navedene delove u procesu razvoja je rad i radna snaga (zaposlenost).
Obaranjem cene rada i zarada u korist kapitala i profita (posebno stranih investitora i korporacija) stvaranjem jevtine radne snage, posebno obezvređene u inflaciji, gubitkom najvećeg dela davno stečenih prava – ovaj faktor razvoja se demotiviše i gotovo neutrališe. Nisko plaćeni i gotovo robovski rad, od ovog faktora razvoja stvara samo „dodatak kapitalu“ kojim se lako manipuliše, uz „ulivanje“ potrebne doze straha za egzistenciju. Širi se strah, očaj i frustracija.
Dakle, svi delovi makrosistema u kojem treba da deluje efikasna makroekonomska politika razvoja su gotovo predati u ruke stranog kapitala i interesa. Kako mogu da funkcionišu? Kako da se vodi samostalna makropolitika razvoja u jednoj visoko zavisnoj, porobljenoj i gotovo kolonizovanoj ekonomiji? Zar to sve ne ukazuje na nužnost dubinskog reformisanja celokupnog privrednog i političkog sistema. Diktatura, šarlatansrvo i nekompetencija su zadominirali političkom scenom, a u društvu duhovna konfuzija.
Politički sistem i aktivnosti (politika) zasnovani na stranačkoj organizaciji je u osnovi ugrađeni sistem destrukcije i blokada. To jc dokazani sistem sukoba, prave autodestrukcije i ograničenja (isticanja slabosti u delovanju vlasti, ali ne i kreativno davanje boljih rešenja). To je u osnovi i odnos grupnih sukoba interesa, dominacija u javnosti i put odvajanja vlasti od naiconalnih interesa (naroda). Takav politički sistem je nedemokratski i vodi autoritarnom sistemu vođenja društva.
Svaki parcijalni pokušaj u vođenju stabilizacione, „uravnotežavajuće“ ili razvojne politike udara u granice ovakvog makrosistema, što ih čini vrlo kratkoročnim, sa delimičnim efektima ili čak kao veliki promašaji.
Stanje u privredi i društvu nije za dalje eksperimentisanje i rasprodaju preostalog nacionalnog bogatstva. Stvara se periferna kolonizovana ekonomija. Duboka i dugoročna kriza su realno mogući sa finalnom fazom u obliku sloma finansijskog i privrednog sistema. Već je stvorena nova kovanica za ovakvo stanje kao „stagflatorna depresija“ (nagli rast pa dubok pad vrednosti imovine, dugoročni rast inflacije i nezaposlenosti, uz nizak i stagnantan privredni rast).
