Feljton
Jevrem Obrenović, državnik, diplomata, prosvetitelj i strateg evropske Srbije (4.)
BRAĆA, SAVEZNICI I PROTIVNICI
Istorija Srbije u prvoj polovini XIX veka obično se vezuje za velike ličnosti kao što su Karađorđe Petrović i knez Miloš Obrenović. Međutim, u senci slavnog brata Miloša stajao je čovek čiji je doprinos stvaranju moderne srpske države bio izuzetan, a često nedovoljno istaknut. Bio je to Jevrem Obrenović (1790-1856), najmlađi brat kneza Miloša, ustanik, državnik, ober-knez Šabačke nahije, vodio Praviteljstvujušči sovjet serbski (obnovljen u različitim oblicima nakon ustaničkog perioda), kao savetodavno i upravno telo. Bio je i vojni zapovednik i diplomata, i mecena umetnosti i jedan od najvećih modernizatora Srbije svog vremena. Savremenici su ga nazivali„Gospodar Jevrem“, a period njegovog upravljanja Šapcem ostao je upamćen kao„Jevremovo zlatno doba“. Iz nekoliko arhivskih i drugih relevantnih izvora, Magazin Tabloid u nekoliko nastavaka donosi feljton o ovoj fascinantnoj ličnosti stavljenoj nepravedno „u drugi plan“ srpske istorije.
Jevrem Obrenović je bio sin Višnje Urošević i njenog drugog supruga Teodora Mihailovića, siromašnog seljaka iz Crnogorskog sreza Užičke nahije. Jevremovi (i Miloševi) roditelji Teodor i Višnja su pre stupanja u brak imali već zasnovane porodice. Teodor je pre ženidbe sa Višnjom bio u braku sa ženom Gordanom, sa kojom je imao tri sina, a Višnja je u prvom braku bila udata za Obrena Martinovića iz sela Brusnice u Rudničkom kraju, sa kojim je rodila sinove Milana i Jakova, kao i ćerku Stanu. Teodora i Višnje su 1790. u drugom braku dobili Jevrema (pre toga Miloša), a kasnije Jovana. Jevrem (kao i njegova braća), imali su teško detinjstvo jer im je otac rano umro i živeli su sa majkom u velikom siromaštvu.
Oko 1800. godine, Miloš je postao sluga u porodici Aksentija Ječmenice, bogatog trgovca stokom sa Zlatibora. U to doba, marveni trgovci su otkupljivali stoku u jednom kraju da bi je potom po višoj ceni prodavali u drugim krajevima. Stoka se obično gonila od par desetina do više stotina kilometara, u mesta gde je bila veoma tražena, a te maršrute su bile dobro uhodane. Za ovakav posao bili su im potrebni neoženjeni momci, naviknuti na odvojenost od kuće i porodice, vični u radu sa marvom, dobri u jahanju, uvek spremni da spavaju pod otvorenim nebom, ali i dobri u rukovanju oružjem jer je bilo potrebno čuvati velika stada od hajdučkih zaseda i divljih zveri. Za to kratko vreme, mladi Miloš a sa njim često i Jevrem, prošli su celu Šumadiju, Podrinje, Hercegovinu i Bosnu, upoznavši tom prilikom nove predeli i ljude kao i brojne običaje. Tada su imali priliku da posmatraju starije ljude kako prave razne poslovne dogovore, neretko, samo sa davanjem reči ili vere. U svojoj autobiografiji (diktoranoj Vuku Karadžiću u Beču), Miloš je ostavio svedočanstvo: „Po nekom vremenu pak otac naš Teodor umre, i mi, Jevrem, Jovan i ja, još nedorasla deca, ostanemo sirotni. Ja, kao najstariji, kad sam uzrastom prispeo za službu, mati me dade kod marvenih trgovaca, koje sam tri godine služio; i kroz to vreme s njima hodio trgovine radi u Zadru i Veneciji. Zatim na jednu godinu dođe naš brat (polubrat) Jakov iz Brusnice, uzme mater i nas sve troje dece i odvede k sebi. Milan, naš brat već je začeo i trgovinu marvenu voditi, pa sad i mene k sebi u radnju uzme.“
Smatra se da je boravak u Veneciji na mladog Miloša, u ritama i sa fesom na glavi, ostavio veoma snažan utisak kojeg se tokom celog života sećao čak i pod stare dane. Godine 1805. oženio se Ljubicom Vukomanović. U vreme dolaska Miloša kod Milana svog polubrata u Brusnicu, on je radio ortački sa Turčinom Ćor-Zukom. Sa ovim ortakom Milanovim, Miloš je, docnije, često išao po selima, te „lučio brave“. Povremeno bi mu i u tome pomagao Jevrem. Kada je izbio Prvi srpski ustanak, 1804. godine, Jevremov, Jovanov i Milošev polubrat Milan Obrenović, bio je jedan od pokretača i vođa narodnog ustanka. Kroz kratko vreme, tokom samih događaja, Milan je postao vojvoda nahije rudničke, a zatim i požeške (čačanske), i užičke. Uz brata Milana, Jevrem i Miloš su ravnopravno učestvovali u brojnim bojevima i u upravnim i sudskim poslovima. Miloš je 1805. godine na predlog gazde Nikole Lunjevice, dobio od Karađorđa vojvodski čin (Zvanje vojvode u ustaničkoj vojsci nije predstavljalo feudalnu titulu već vojnički čin u rangu današnjeg komandanta brigade, koji je pored vojničkih dužnosti davao ovlašćenja za rad na upravnim i sudskim poslovima u određenoj oblasti ili nahiji tokom rata). Tokom borbi za Užice, 1807. godine, pod zidinama tvrđave, u napadu na jedan šanac, Miloš je bio teško ranjen u grudi (prebačen je u Beograd, gde ga je lečio Hećim-Toma). Iako ga većina otpisala, Miloš se nakon dvanaest nedelja izlečio i oporavio. Uz njega je stalno bio i Jevrem, sve dok se nije zalečio. Pred kraj godine 1810., Jevremov, Milošev i Jovanov polubrat Milan Obrenović, tokom boravka u Bukureštu, kod glavnoga zapovednika ruske vojske, kao narodni deputat, iznenada se razboleo i nakon nekoliko dana umre. I Miloš i Jevrem su se do tada po očevom imenu prezivali Teodorović, a nakon toga su prezime Obrenović preuzeli po svom polubratu Milanu, istaknutom vojvodi, koji je imao veliki ugled u narodu. Međutim, nije jasno kada su Jevrem, Miloš i Jovan počeli da koriste prezime Obrenović. Uobičajeno mišljenje je da je to urađeno posle Milanove smrti.
Posle propasti ustanka, Miloš je bio jedini od istaknutijih vojvoda koji je ostao u Srbiji. Dobio je amnestiju od Turaka i postao Obor-Knez Rdudničke nahije a posle ugušenja Hadži Prodanove bune Kragujevačke i Požeške. Tokom svog toga vremena, Jevrem Obrenović daje na znalaju Milošu svojim znanjima, hrabrošću i diplomatijom. Nakon sloma ustanka i ulaska turskih snaga u Srbiju u jesen 1813. godine, tada vojvoda Miloš, odlučuje da ne napušta zemlju, već se okrenuo na zadatak da spašava narod od terora turskih jedinica koje su imale dozvolu da 21 dan sprovode zulum u znak osvete. I samim turskim zapovednicima je koristilo da imaju, i pored svega, viđenije ljude iz naroda uz sebe kako bi kontrolisali stanje u Srbiji. Pored toga, Miloš je već bio označen od Turaka da je za vreme ustanka bio u grupi protivnika Karađorđu. Nedugo potom, novopostavljeni beogradski vezir<https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D1%83%D0%BB%D0%B5%D1%98%D0%BC%D0%B0%D0%BD-%D0%BF%D0%B0%D1%88%D0%B0_%D0%A1%D0%BA%D0%BE%D0%BF%D1%99%D0%B0%D0%BA>postavio ga je za kneza Rudničke nahije u Takovu, a sam Miloš nije žalio novaca za takvo poverenje. Glavni „diplomata“ u tim stvarima bio je Jevrem Obrenović, njegov brat i „desna ruka“ u najdelikatnijim poslovima. Kad je početkom septembra 1814. god. na putu za Rusiju prošao kroz Srem, Karađorđe je bio predmet opšte pažnje, a pogotovo o tome je dospeo glas do njegovih ljudi. Tako su u okolini Čačka ljudi vojvode Hadži Prodana Gligorijevića digli bunu, već sredinom septembra, u nezgodno vreme, početkom jeseni. Buna je krenula bez ranijeg dogovora i priprema. Jevrem tada dovodi u „savez“ brata Miloša i Stanoja Glavaša, da ne bi došlo do težih zapleta, te pristadoše odmah da tu bunu uguše zajedno sa Turcima ako se pobunjenicima da amnestija…Hadži Prodan je, videvši da ustanak nije našao željenog odziva, prebegao u Austriju, a Miloš je brzo umirio njegov kraj i okolinu Kragujevca, gde se, isto tako, bilo diglo više stotina ljudi. Tu bunu iskoristio je Sulejman-paša da u zemlji uvede teror.
Početkom 1815. godine, Rusija, koja je posle pobedonosnog završetka rata sa Napoleonom vojno i diplomatski ojačala, pela je energično insistirati na Porti da se promeni ponašanje Turaka prema Srbima. Istovremeno, u zemlji je nezadovoljstvo zbog turskog zuluma i haosa dostiglo ponovo tačku ključanja, pogotovo nakon uspeha Turaka da ubiju Stanoja Glavaša pod optužbom da je pomogao Hadži Prodanu da pobegne u Vojnu Krajinu. Upravo u tom trenutku Miloš se nalazio u Beogradu i sa zaprepašćenjem ugledao glavu Stanoja Glavaša nabijenu na kolac, ispred Sulejman-pašinog saraja, nakon čega se jedan od ubica obratio Milošu: E, biva, sada je na tvoju red! Ovo će Milošu biti lični motiv za događaje koji će ubrzo uslediti. U međuvremenu, Sulejman paša, pozvao je sve srpske knezove kod sebe, ali nakon većanja nije hteo da pusti Miloša da se vrati u svoju nahiju. Tada je Miloš predložio paši, za koga je znao da je grabljiv na novac, da otkupi sto Srba, koji su se kod paše nalazili kao robovi. Nakon isplate kapare od 150 dukata, Miloš, se sa otkupljenim robljem uputio u svoju nahiju kako bi od naroda prikupio 50.000 groša i time potpuno isplatio paši dogovorenu cenu za svoju slobodu i slobodu sužnjeva. Glavnu ulogu u „ubeđivanju“ naroda da se jedino otkupom mogu osloboditi, imao je Jevrem, pored Miloša koji nije imao mnogo strpljenja za pregovore. Stigavši u selo Crnuće, gde mu se nalazio konak, Miloš je počeo da okuplja viđenije ljude oko sebe, među njima Arsenija Lomu, Lazara Mutapa, Jovana Dobraču, MIlića Drinčića i druge i da vrši pripremu ustanka za narodnu slobodu. Za praznik11. aprila na Cveti 1815. godine, u dubini guste i mračne hrastove šume sa stoletnim stablima pred skrivenom<https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%80%D0%BA%D0%B2%D0%B0_%D0%B1%D1%80%D0%B2%D0%BD%D0%B0%D1%80%D0%B0_%D1%83_%D0%A2%D0%B0%D0%BA%D0%BE%D0%B2%D1%83>Crkvom brvnarom u Takovu, obratio se izabrani veliki vožd Miloš okupljenom narodu popevši se sa zastavom na kamen stožer sa zahtevom da se uzme oružje u ruke čuvenim uzvikom: „Evo mene, a eto vam rata s Turcima!“ Zastavu ustaničku predaje Simi Paštrmcu, a taktiku ustaničku zajedno sa Milošem pravi opet njegov ključni čovek Jevrem Obrenović. Uprkos velikim pobedama, stvaranju prvih oblika državnosti, nedugo nakon toga na zboru u Topoli pobunjenici protiv Miloša iz redova ustanika ističu 15 zahteva: promena poreske politike, ukidanje nekih nameta, obnova skupština knežina, sloboda trgovine i sl. Februara Toma Vučić Perišić je na prevaru potukao pobunjenike. Miloje Đak uhvaćen i pogubljen u Hasan pašinoj palanci. Posle pobune Miloš naredio da se iz svakog sela proberu jedan ili dva stasitija mladića i svrstaju u „kumpanije“ tj. čete, po jednu za svaku od 12 nahija. Njih 1147 pod imenom „Upisani panduri“ predstavljaju prvu jedinicu stajaće vojske u Srbiji. Krajem februara knez Miloš smenio neke starešine uključujući i svog brata Jovana, kojima je narod bio nezadovoljan. Maja meseca sazvana skupština narodnih predstavnika koju su činile nahijske i knežinske starešine, knezovi suda, kmetovi sela. Skupština izrazila poverenje Milošu, smanjeni porezi sa 20 na 14 groša, izdata uredba o suđenju prema kojoj se stranke sude kod svog kmeta, onda kod kneza i na kraju kod magistrata tj. velikog suda u Kragujevcu.
Svo ovo vreme, Jevrem Obrenović čvrsto stoji uz brata Miloša. Toliko da je jedan slučaj pokazao i „tamnu stranu“ Jevremovu. Naime, iako Jevrema Obrenovića dugogodišnjeg obor-kneza Šabačke nahije i jednog od najznamenitijih Šapčana istorija pamti kao vizionara koji je svojim delovanjem udario temelje potonjeg „Malog Pariza“, malo je poznata njegova „tamna strana“ i okolnosti koje su dovele do toga da Miloja Đaka ubije pucnjima iz pištolja, na potpuno zaprepašćenje svog rođenog brata Miloša…Đakova buna je bila buna naroda Srbije protiv vladavine kneza Miloša Obrenovića. Krajem 1824. otkrivene su u Rudničkoj nahiji pripreme za bunu širih razmera. Tragovi su vodili u druge nahije, pa su u noći uoči 23. januara 1825. otkriveni zaverenici iz Selevca (Smederevska Palanka) u Smederevskoj nahiji. Nahijski knez Petar Vulićević krenuo je odmah u Selevac i uhvatio zaverenike, ali su se seljaci pobunili, opkolili kuću u kojoj se Vulićević nalazio i pustili ga tek pošto je oslobodio uhvaćene zaverenike. U isto vreme, po nalogu kneza Miloša, krenuo je u Selevac i Jovan Obrenović, ali se zbog bune zadržao u Azanji. Obavešteni o tome, seljaci su prešli u Azanju, gde se do idućeg jutra iskupilo oko 2.000 ljudi. Žalili su se na starešine, zulume, i dažbine i tražili da se zbaci Vulićević i za kneza postavi Miloje Popović Đak, trgovac iz Kusatka. Momci iz Jasenice i Lepenice, koje je Jovan Obrenović poveo sa sobom, prešli su na stranu pobunjenika. Jovan Obrenović obećao je seljacima zadovoljenje njihovih zahteva, dozvolio im da zbace omrznute starešine, izaberu druge i pošalju deputaciju kmetova knezu Milošu. Miloje Đak se nije zadovoljio golim obećanjima, već je 29. januara sa četom došao u Palanku i pozvao narod na okup, a svog brata Milića je poslao preko Morave da podigne bunu u Požarevačkoj nahiji. Buna je brzo zahvatila, Smederevsku, Kragujevačku, Beogradsku i Požarevačku nahiju. Pobunjeni narod po Đakovom pozivu krenuo je za Topolu, gde se okupilo oko 5.000 ljudi, među kojima je pored seljaka bilo dosta trgovaca, sveštenika i kmetova. Skup u Topoli imao je karakter prve opštenarodne skupštine u Srbiji, sazvane i održane protiv volje vlasti. Na skupštini su došle do izražaja različite tendencije i pod uticajem ljudi koje su starešine ubacile da odvraćaju narod od bune, vođstvo je započelo pregovore. Knezu Milošu je sa skupštine 1. februara upućen akt u kome se traži da se ukine „kneževski zulum“, smanje porezi i druge dažbine, zabrani kulučenje starešinama i vrate narodu politička prava i samouprava. U svom odgovoru knez Miloš je optužio Đaka za vezu s Turcima, naveo da su to zahtevi šake nezadovoljnika i pretio pobunjenicima vojskom. Skupštinskim aktom od 2. februara odgovoreno je da su na skupštini okupljeni predstavnici svih 12 nahija i da su to zahtevi naroda cele Srbije. Knez Miloš je sakupio nešto vojske, koja je pod Tomom Vučićem Perišićem stigla već 2. februara na položaje prema pobunjenicima.
Čitave noći uoči 3. februara Đak se savetovao sa vođama pobunjenika. Odlučeno je da se odustane od oružanih sukoba, uputi deputacija za zahtevom knezu Milošu, a narod raspusti. Vučić je propustio deputaciju, ali nije sačekao da se pobunjenici raziđu, već ih je napao s leđa. U sukobu je i sam Đak ranjen, ali je uspeo da izmakne. Obezglavljeni seljaci su postali žrtve Vučićevih represalija. Đak je kasno uvideo grešku koju je učinio. Kad su ga uhvatili i doveli pred kneza Miloša, 7. februara, izjavio mu je da se ni temelji njegovog konaka ne bi poznavali da se samo znalo kako će postupiti sa narodom. Knez Miloš ga je dao vojsci da mu sudi. Đak je projahao kroz postrojenu vosku koja je pucala iznad njegove glave. Knez Miloš je bio zgranut, ali se Jevrem Obrenović snašao, stigao Đaka i ubio ga iz pištolja. Miloš je bio zatečen i „nije progovarao“ (svedoci su to prepričavali i ostavili generacijama da prenose, ali kako nije bilo popularno da se o „gospodaru Jevremu“ to ističe kao važno, uglavnom je iz zvanične istorije uklonjeno, ali ne iz narodnog pamćenja). Odsustvo državnog uređenja i suda u Srbiji se veoma osećalo, povećavao se broj poniženih činovnika, koji su bivali i batinani, obespravljenih trgovaca i starešina, koji više nisu bili spremni da trpe ponašanje kneza Miloša i njegovih najbližih saradnika. Jevrem, koji mu je kao rođeni brat bio stalno uz njega u najtežim momentima i pomagao u bitkama i razbijanju pobuna, i sam se udaljio od njega, prihvatio moderna rešenja za Šabac kao „ogledno područje“ i koji je radio na tome da čitava Kneževina Srbija dobije oblik moderne evropske države, i sam se pobunio protiv njega, kasnije i potpuno udaljio i prekinuo svaku vezu. Nepotrđen je podataka da se sa njih u poznim godinama sastao u Beču, ali bečki istoričari smatraju da se to zaista i desilo.
Jevrem nije mogao da trpi što je Miloš uporno izbegavao da organizuje Savet što je po hatišerifu iz 1830. bio obavezan da učini. Uprkos tome što je formalno oslobodio seljake feudalnih odnosa, ipak je zadržao pojedine feudalne obaveze, što će ga malo kasnije umalo koštati vladavine. O ovakvom stanju najbolje svedoči pismo knezu Milošu upućeno od spisatelja Vuka Karadžića po odlasku iz Srbije, 1832. godine, u kojem oštro kritikuje Milošev način vladanja, i koje delom glasi: „…Opet na kratko da kažem: sa vladanjem vaše svetlosti tamo niko nije zadovoljan, ama baš niko, osim vaša dva sina, a i oni da su malo stariji, možebiti da bi bili nezadovoljni… Valjalo bi narodu dati pravicu, ili, kao što se u Evropi govori, konštituciju…da se odredi način praviteljstva i praviteljstvo da se postavi…da se svakom čoveku osigura život, imanje i čest, da svak svoj posao koji nikog nije na štetu, može raditi po svojoj volji i po svojoj volji živeti; da svaki čovek zna, šta mu je činiti, da se ne boji niti vas, niti ikog drugog, da niko nikoga ne može na silu naterati da ga služi…Danas u Srbiji praviteljstva, u pravome smislu ove reči, nema nikakvog, nego ste praviteljstvo vi sami; kada ste vi u Kragujevcu, i praviteljstvo je u Kragujevcu; kada ste vi u Požarevcu, i ono je u Požarevcu; kada ste vi u Topčideru, i ono je u Topčideru, kada ste vi na putu, i ono je na putu…“
Istorijski podaci o odnosu Jevrema i Miloša se uglavnom slažu da su braća u ključnim momentima po sudbinu Srbije i njenu slobodu, bili „rame uz rame“. Ali, takođe, i da su, čim je sloboda (makar i ona dobijena Hatišerifima), bili ljuti protivnici. Razloge treba tražiti u dubokim karakternim i kulturološkim shvatanjima ondašnjeg života. Jedan podatak baca svetlo na te „kulturološke razlike“ koje su postale deo političkog i državnog razlaza Jevrema i Miloša. Naime, Jevremov konak izgrađen je 1826. godine i njegova arhitektura odgovara građevinama tog doba uz nekoliko osobenosti. Krov, izgled osnove zdanja, zastakljen trem, što je činilo objekat drugačijim i modernijim. Bio je u potpunosti opremljen nameštajem iz Austrije i Ugarske, ali i u orijentalnom stilu. U konaku je bila i najbogatija biblioteka u Srbiji. Porušen je 1906. godine nakon smene dinastija i pretpostavlja se da je je želja Šapčana da se „dodvore“ Karađorđevićima. Opis Jevremovog konaka ostao je zabeležen u delu Joakima Vujića, „Putešestvije po Serbiji“…
(Kraj u sledećem broju)
