Slovačka, Mađarska i geopolitika ruske energije

Karpatska anomalija

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno prati i analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i drugim dijelovima svijeta. U svojoj analizi pod naslovom „Karpatska anomalija: Slovačka, Mađarska i geopolitika ruske energije“, ambasador dr. Urban Rusnák, bivši generalni sekretar Sekretarijata Energetske povelje i bivši ambasador Slovačke u Ukrajini, razmatra kontinuiranu zavisnost Slovačke i Mađarske od ruskih energetskih isporuka. On istražuje političke, ekonomske i pravne implikacije te zavisnosti po energetsku politiku EU, fokusirajući se na različite pristupe nafti, prirodnom gasu i nuklearnoj energiji u kontekstu promjenljivih geopolitičkih dinamika? Dr. Urban Rusnák,  ambasador u penziji. Bivši generalni sekretar Sekretarijata Energetske povelje;  bivši ambasador Slovačke u Ukrajini.

Dr Urban Rusnik

Od 2022. godine Evropska unija je uveliko smanjila uvoz ruske sirove nafte iz svoje ekonomije, sa oko 27 posto uvoza na oko 1 posto. Slovačka i Mađarska, dvije države članice bez izlaza na more, to nisu učinile. Udio Mađarske u uvozu sirove nafte iz Rusije porastao je sa 61 na otprilike 93 posto između 2021. i 2025. godine, a u uvozu plina sa 60 na 90 posto, prema podacima Centra za proučavanje demokratije (Center for the Study of Democracy).

To odstupanje nazivamo „karpatska anomalija“. Ono je stvarno i mjerljivo, i nije geografsko: kada su naftovodi iz sovjetskog doba prestali djelovati, funkcionisale su alternativne rute. To je renta, zaštićena derogacijom koja nije imala vremenski okvir.  Između januara 2025. i oktobra 2026. godine ta renta se suočila s dva šoka u snabdijevanju, obavezujućim zakonom EU, promjenom vlade u Budimpešti i zakonom o sankcijama SAD-a kojeg je Washington suspendovao u roku od manjem od mjesec dana. Anomalija više nije bila jednokratna pojava.

U plinu se približava rasporedu EU. U nafti je zaglavljena. U nuklearnom gorivu nikada nije bila anomalija. Odluke koje su sada važne donose se u Budimpešti, koja mora odlučiti ko će graditi Paks II, i u Bratislavi, koja je upravo ponovo otvorila svoj kanal prema Moskvi uoči parlamentarnih izbora koji će se održati 2027. godine.   1. Renta zasnovana na dva cjevovoda .

Kompanija Druzhba je prevozila sovjetsku, a zatim rusku sirovu naftu u Centralnu Evropu od 1960-ih; kompanija Bratstvo je transportirala plin. Slovačka je dobila popust na sirovu naftu, tranzitne naknade i maržu od njene dalje prodaje. Do ljeta 2026. godine južni krak Druzhbe bio je posljednja ruta koja je dostavljala rusku sirovu naftu u EU, snabdijevajući dvije rafinerije izgrađene za naftu tipa Ural: MOL-ovu Dunu u Mađarskoj i Slovnaft u Slovačkoj.

Obje pripadaju MOL Grupi, tako da je komercijalna logika jedna kompanija. Slovačka je izloženija, s jednom velikom rafinerijom i manje skladišta.  Gas je promijenio rutu, a ne porijekla. Ukrajina je dozvolila da tranzitni ugovor Gazproma istekne 31. decembra 2024. godine; Kijev je unaprijed rekao da ga neće obnoviti, ali zatvaranje je u Slovačkoj izazvalo šok, deset dana nakon što je premijer Robert Fico otputovao u Moskvu bez odgovarajuće posjete Kijevu.

U roku od mjesec dana Gazprom je isporučivao gas slovačkom uvozniku SPP preko Turskog toka i Mađarske. Isporuka se premjestila s istoka zemlje na jug, a Budimpešta je dobila uticaj nad Bratislavom kojeg nikada nije imala. Čvrsti kapacitet mađarsko-slovačke plinske konekcije iznosi oko 3,5 milijardi kubnih metara godišnje, što je otprilike tri četvrtine slovačke potražnje.

Ugovor SPP-a traje do 2034. godine, a Bratislava tvrdi da bi poštivanje zabrane EU dovelo do toga da plaća za plin koji ne može preuzimati.   2. Odstupanje bez vremenskog ograničenja  Šesti paket sankcija iz juna 2022. godine zabranio je uvoz ruske sirove nafte morskim putem, ali je izuzeo naftu koja se doprema naftovodima (član 3m Uredbe 833/2014), uz obrazloženje da su Mađarska, Slovačka i Češka zemlje bez izlaza na more. Cilj je bio dobijanje na vremenu.

Češka je to iskoristila: uložila je oko 65 miliona eura u nadogradnju naftovoda TAL i okončala uvoz ruske nafte u aprilu 2025. godine. Mađarska i Slovačka to nisu učinile. Umjesto toga, Uredbom (EU) 2025/395 od 24. februara 2025. godine uvedeno je drugo izuzeće, koje ovim dvjema zemljama omogućava da jedna drugoj prodaju naftne derivate proizvedene preradom sirove nafte dopremljene naftovodima.  Kada je riječ o gasu, put je bio teži.

Uredba (EU) 2026/261, usvojena 26. januara 2026. godine sa 24 glasa „za“ i 2 glasa „protiv“, zabranjuje uvoz ruskog tečnog prirodnog gasa (LNG) na osnovu dugoročnih ugovora od 1. januara 2027. godine, kao i uvoz gasa putem naftovoda od 30. septembra 2027. godine. Predviđene kazne počinju od 2,5 miliona eura za pojedince, dok za kompanije iznose 40 miliona eura ili 3,5 posto njihovog globalnog prometa. Evropska komisija je ovu uredbu zasnovala na propisima iz oblasti trgovine i energetike, a ne na vanjskoj politici, kako bi se izbjegla mogućnost veta.

 Slovačka je 24. aprila podnijela tužbu Sudu pravde (predmet C-398/26), tvrdeći da je za takvu mjeru potrebna jednoglasnost; mađarska vlada na čelu s Orbanom podnijela je vlastitu tužbu u februaru, a njena sudbina pod novom mađarskom administracijom ostaje nejasna. Do 27. oktobra nije donesena nikakva presuda, niti je izrečena privremena mjera; postupci ove vrste mogu trajati i do tri godine. Evropska unija je promijenila pravilo odlučivanja kako bi onemogućila veto, a zemlje koje su se usprotivile sada osporavaju to pravilo. 

Nafta je karika koja nedostaje. Evropska komisija je obećala uvođenje trajne zabrane do kraja 2027. godine i najavila prijedlog za 15. april, ali ga je 24. marta odgodila, navodeći kao razloge rat u Zaljevu i spor oko naftovoda „Druzhba“. Još uvijek nema naznaka da je prijedlog zvanično predstavljen.

Ograničenje je stvarno: Američka uprava za energetske informacije (EIA) procijenila je protok kroz Hormuz u drugom kvartalu na 4,9 miliona barela dnevno, naspram 21,6 miliona krajem 2025. godine, dok je cijena nafte tipa Brent početkom oktobra iznosila oko 100 američkih dolara. To osnažuje argumente dviju vlada o rizicima u snabdijevanju općenito, ali ne mijenja zaključak iz februara koji se odnosi na naftovod „Druzhba“.

Alternativa je trasa Jadranskog naftovoda, kojom se tokom zimskog prekida isporuka transportovala nafta koja nije ruskog porijekla. Pitanje koliko je ta opcija skuplja ostaje sporno; prema jednoj analizi, tarifa na toj trasi 2024. godine iznosi oko 12 eura po toni, u poređenju s 21 eurom na ukrajinskoj trasi, dok Fico tvrdi da je ona pet puta viša.   3. Dva šoka, dvije protumjere  Dana 27. januara 2026. godine, nafta je prestala teći kroz južni krak Druzhbe.

Ukrajina je za prekid isporuke optužila ruski napad u blizini Brodija, dok Bratislava i Budimpešta kritikuju ukrajinsku sporost prilikom popravke naftovoda. Nijedno neutralno tijelo nije pregledalo lokaciju, a nijedan izvještaj nije to potvrdio. Obje vlade su uzvratile: Mađarska je obustavila izvoz dizela u Ukrajinu 18. februara, a Slovnaft je slijedio istim putem; Slovačka je prekinula hitne isporuke električne energije, što je uglavnom bio simboličan korak jer su Poljska i Rumunija pokrile jaz; a Mađarska je, uz slovačku podršku, blokirala kredit EU Ukrajini u visini od 90 milijardi eura i dvadeseti paket sankcija.  Dana 26. februara, Koordinacijska grupa za naftu Komisije nije utvrdila neposredan rizik za snabdijevanje, budući da je hrvatski naftovod Jadran isporučivao derivate koji nisu ruski. Time je otklonjen argument o snabdijevanju, a ostao je argument o troškovima.

Ukrajinski operater naftovoda završio je popravku i ukinuo višu silu 21. aprila; nafta je stigla do Slovačke u ranim jutarnjim satima 23. aprila, a do Mađarske kasnije istog dana. Mađarska je ukinula svoj veto na kredit kada je nafta počela teći, a Unija je istog dana usvojila dvadeseti paket sankcija. Slijed je indikativan: veto je pao dok je nafta tekla. Ko god da je bio kriv za prekid, naftovod je postao adut u pregovorima, a nedostatak neutralne verifikacije ga je takvim i učinio.  

4. Nakon Orbána: anomalija se dijeli  Mađarski izbori 12. aprila okončali su šesnaest godina vladavine Viktora Orbána; Tisza Pétera Mađara osvojila je dvotrećinsku većinu, između 138 i 141 od 199 mjesta, prema izvještajima. Stil se odmah promijenio: bez veta na ukrajinski kredit, sporazum o pravima manjina s Kijevom 3. juna, što je otvorilo sljedeći korak u pregovorima o pridruživanju Ukrajine.

Suštinske promjene bile su neravnomjerne.  Stavovi se približavaju u oblasti plina. Ministar ekonomije i energetike István Kapitány izjavio je 18. septembra da bi Mađarska trebala biti u stanju ispuniti rok EU i prekinuti snabdijevanje ruskim plinom do oktobra 2027. godine, što je značajan pomak u odnosu na vladu koja je uložila tužbu kako bi spriječila zabranu sabdijevanja ruskim plinom.

 Kada je riječ o nafti, do takvog približavanja ne dolazi. Mađarska i dalje kupuje oko 90 posto svoje sirove nafte iz Rusije. Kapitány je rekao parlamentu da će Mađarska koristiti i Druzhbu i Jadranski naftovod, i da je cilj za okončanje  zavisnosti o ruskoj nafti 2035. godina, osam godina iza Unije, a shema reguliranih cijena za domaćinstva ostaje. MOL tvrdi da bi njihove rafinerije mogle za preradu koristiti nerusku sirovu naftu do kraja 2026. godine, ali to je stvar tehničkih mogućnosti, a ne odluke o njenoj kupovini.  Slovačka je izgubila partnera, ali nije promijenila smjer. Fico je ublažio ton prema Kijevu, sastajući se s predsjednikom Zelenskim u Erevanu 4. maja.

Prema Moskvi je krenuo u drugom smjeru. Ministar vanjskih poslova Juraj Blanár predvodio je 26. oktobra slovačku delegaciju na 22. sjednici rusko-slovačke međuvladine komisije, prvoj od novembra 2021. godine, i sastao se sa Sergejem Lavrovom. Prema slovačkim izvještajima, strane su se složile o potrebi stabilnog snabdijevanja ruskom naftom putem Druzhbe i potpisale protokol o područjima buduće saradnje, koji nije objavljen; sljedeća sjednica se očekuje u Slovačkoj 2027. godine.

Blanár je rekao da će Slovačka poštovati svoje ugovore o nafti i gasu, da je Rusiju teško zamijeniti tokom krize u Zaljevu i da će saradnja ostati u okviru obaveza EU i NATO-a i izvan sankcionisanih područja.  Njegov slučaj je koliko i finansijski, toliko i strateški. Ugovor SPP-a važi do 2034. godine pod uslovima „uzmi ili plati“r, a prije odlaska je procijenio rizik od kompenzacije na više od 10 milijardi eura, moguće i do 16 milijardi eura. Lavrov je, prema Bratislavi, rekao da je Rusija i dalje spremna ispuniti svoje ugovorne obaveze.

Izvještaj ruskog Ministarstva vanjskih poslova o Lavrovljevim razgovorima ne spominje energiju, a nije zabilježen ni potpisan ugovor o plinu, nafti ili nuklearnom gorivu. Blanár je također ponudio Bratislavu kao mjesto za pripremne razgovore na nižem nivou o Ukrajini, što je Lavrov nazvao prihvatljivim; slovačka opozicija je žestoko napala putovanje. Slovačka sada uglavnom sama snosi političke troškove ove anomalije.  

5. Nuklearna energija: izuzetak koji nije anomalija  Nuklearni sektor je jedina energetska veza s Rusijom koju Unija još nije dotakla. Evropska komisija ga je izuzela iz Uredbe 2026/261 i obećala poseban prijedlog; zvaničnici su u augustu za Reuters izjavili da ne postoji velika volja za njegovo predstavljanje, a takvog prijedloga još uvijek nema na vidiku. Razlog je jednostavna matematika. Rusija je 2025. godine osiguravala oko 23 posto usluga obogaćivanja uranija za EU, a Francuska je otprilike 39 posto svog obogaćenog uranija nabavljala iz Rusije. Slovačka i Mađarska u ovom pitanju dijele stav većine članica Unije, a njihov argument o sigurnosti snabdijevanja je opravdan: zapadni kapaciteti za obogaćivanje i konverziju još uvijek ne mogu zamijeniti ruske isporuke. 

Zavisnost Slovačke je ugovorne prirode, ali se postepeno smanjuje. Blok 4 nuklearne elektrane Mochovce postigao je kritičnost 6. augusta, a na elektroenergetsku mrežu je priključen 15. oktobra – s 20 posto svog kapaciteta od 471 MW, nakon dvodnevnog kašnjenja uzrokovanog ponavljanjem testiranja. Kada postrojenje bude u punom pogonu, nuklearna energija bi trebala pokrivati oko 77,5 posto potrošnje. Gorivo je i dalje rusko, nabavlja se od kompanije TVEL na osnovu ugovora koji traje do 2026. godine, uz opciju produženja do 2030.

 Ipak, kompanija Slovenské elektrárne već je ugovorila prelazak na druge dobavljače – Westinghouse (2023), Framatome (2024) i Urenco (2025) – pri čemu se prve isporuke izvan Rusije očekuju od 2027. godine, a uvođenje evropskih sklopova goriva za reaktore tipa VVER-440 planirano je za 2028. godinu. Politika kompanije nalaže saradnju s najmanje dva alternativna dobavljača, što znači da će 2026. godina biti posljednja godina potpune zavisnosti. Ključno ograničenje predstavlja regulator: nijedna nova vrsta goriva ne može ući u reaktor dok je ne odobri slovačko nuklearno regulatorno tijelo.  Zavisnost Mađarske je strukturne prirode, a do sada je imala tendenciju rasta.

Četiri bloka tipa VVER-440 u nuklearnoj elektrani Paks osiguravaju gotovo polovinu električne energije u Mađarskoj. Projekat Paks II, koji obuhvata dva bloka tipa VVER-1200, dodijeljen je ruskom Rosatomu 2014. godine bez provođenja tendera. Vrijednost projekta procjenjuje se na oko 12,5 milijardi eura, a finansira se uglavnom putem ruskog državnog kredita; prvi beton izliven je u februaru. U maju je nova vlada pokrenula reviziju.

Projekat također ima evropski pravni problem: 11. septembra 2025. godine Sud pravde poništio je odobrenje Komisije za državnu pomoć, na osnovu nabavki, što ne zaustavlja izgradnju, ali ukida odobrenje za finansiranje. Dana 21. oktobra, Reuters je izvijestio da razmatra zamjenu Rosatoma kao glavnog izvođača radova i istražuje alternative; jedan izvor je rekao da se naginje izgradnji proširenja bez Rosatoma. Potrošeno je više od 2 milijarde eura, od čega je oko 1,1 milijarda eura plaćeno Rosatomu, što Mađarska može izgubiti zajedno s kaznama. Odluka se očekuje krajem 2026. ili početkom 2027. godine.  Washington navodno vrši pritisak. Plaćanja za Paks II vrše se preko ruskih banaka pod američkim sankcijama i odvijaju se na osnovu Opće licence OFAC-a 132. Grahamov zakon, potpisan 18. septembra, sadrži odredbe usmjerene protiv Rosatoma i ovlašćuje tarife do 100 posto na svu robu od pet najvećih kupaca ruske nafte ili plina, uz izuzetke.

Reuters, pozivajući se na pomoćnike u Senatu, imenovao je Slovačku i Mađarsku među pet najvećih kupaca sirove nafte, iako je lista indikativna, a drugi su tamo stavili i Tursku. Mađarska je tražila pomoć i, na kraju krajeva, nije joj bila potrebna. Dana 16. oktobra, sedmicu dana nakon što je odobrio trgovinu ruskim dizelom kako bi smirio cijene goriva, predsjednik Trump je iskoristio izuzeće od nacionalnog interesa iz Zakona (Izvršna naredba 14436) da suspenduje tarife, odredbu o Rosatomu i većinu drugih novih sankcija. Ranije sankcije ostaju na snazi, a čini se da ih i Opća licenca 132, koja prethodi Zakonu, i dalje podržava. Izuzeće je zahtijevalo samo pismenu potvrdu Kongresu da služi nacionalnom interesu.  Dakle, pitanje se vraća tamo gdje je počelo.

Brisel ne može nametnuti nuklearni dosije prije 2030-ih, Washington je to upravo odbio, a odluka o Paksu II bit će u rukama Budimpešte: ko ga gradi, po kojoj cijeni, s kojim troškovima izlaska iz projekta. Za Slovačku je zadatak dosadniji i teži: prema utvrđenom rasporedu izdati dozvolu za upotrebu goriva koje nije ruskog porijekla.   Zaključak – Tri nalaza i tri pouke  Tri otkrića. Prvo, anomalija je stvarna, ali djeljiva: zavisnost Mađarske o sirovoj nafti porasla je, dok je zavisnost Unije pala sa 27 posto na oko 1; u nuklearnom gorivu dvije države dijele zavisnost s Francuskom; u plinu Mađarska konvergira.

Drugo, uzrok je komercijalni i politički, a ne geografski. Jadranski naftovod je transportirao sirovu naftu koja nije ruska u obje zemlje tokom tromjesečnog prekida isporuke putem naftovoda Druzhba bez prekida u isporuci. Primjer Češke pokazuje da geografija nije bila ograničenje.

Ono što je opstalo u Slovačkoj i Mađarskoj bila je snižena cijena, rafinerije konfigurirane za nju, mađarska regulacija cijena i tranzitne i preprodajne marže nacionalnih kompanija. Orbánov odlazak pokazao je da je politika bila akcelerator, a trgovina srž. Treće, pravna arhitektura je bojno polje, a kontrast je poučan: propisi EU obavezuju i nose kazne; američki zakon je ukinut u roku od 28 dana.  Slijede tri lekcije. Derogacija bez datiranih prekretnica i ograničenja količine je neuspjeh politike.

Sigurnost snabdijevanja i troškovi snabdijevanja su različiti problemi, a kriza iz 2026. bila je kriza troškova predstavljena kao kriza snabdijevanja; Unija bi ih trebala razdvojiti i finansirati troškove tranzicije posebnim instrumentom, a ne otvorenim odstupanjem. Prekogranična infrastruktura zahtijeva nezavisnu verifikaciju: stalna tehnička misija, na primjer u okviru Energetske zajednice, zatvorila bi prostor koji je iskorišten nakon tri mjeseca spora oko Brodija. 

Izuzetak je zatvaranje, ali ne istom brzinom ili iz istih razloga u slučaju nafte, plina i nuklearnog goriva. Zatvarat će se polako i uz određenu cijenu. 

O autoru: 

Ambasador (u penziji) dr. Urban Rusnák osnivač je kompanije Geopolitics.sk, firme za strateško savjetovanje sa sjedištem u Bratislavi, specijalizirane za oblasti energetike i infrastrukture, odbrane, obnove Ukrajine, te političkih rizika u srednjoj i istočnoj Evropi. Prethodno je obnašao dužnost generalnog sekretara Sekretarijata Energetske povelje, kao i dužnost ambasadora Slovačke u Ukrajini.  Stavovi izneseni u ovom članku isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno zvanični stav instituta IFIMES.  Ljubljana/Bratislava, 12. novembar 2026         

Povratak na vrh