Jedna od najintrigantnijih ličnosti južnoslovenskih oslobodilačkih pokreta početkom Dvadesetog veka, Mustafa Golubić, Hercegovac iz Stoca, tokom vihora sovjetske revolucije postao je „desna ruka“ Josifa Visarionoviča Staljina za Balkan. Ulogu agenta i „likvidatora“ Kominterne, igrao je skoro nevidljivo. Svoj revolucionarni put počeo je kao član tajne organizacije Mlada Bosna, kasnije kao dobrovoljac u srpskoj vojci u balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu te kao član tajne oficirske organizacije „Crna ruka“. Sa njenim starim članovima radio je i na organizaciji prevrata 27. marta 1941. Njegov ideološki „dvojnik“, Pavle Bastajić, jugoslovenski revolucionar, komunistički aktivista i sovjetski obaveštajac, bio je učesnik studentskog pokreta na Zagrebačkom sveučilištu i atentata na hrvatskog bana Cuvaja 1912. godine, a potom dobrovoljac u srpskoj vojsci u Balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu, a kasnije i saradnik sovjetske obaveštajne službe tokom dvadesedih godina prošlog veka. Sveobuhvatan prikaz Golubića i Bastajića, dao je Boris Rašeta, zagrebački novinar i publicista u knjizi iz koje Magazin Tabloid u nekoliko nastavaka specijalno za svoje čitaoce donosi odabrane delove…

Boris Rašeta

Kišne oktobarske noći 1940. godine, na vrata stana Miroslava Krleže u Radišinoj ulici u Zagrebu zakucao je nenajavljen gost, zapušten čovek zlokobnog izgleda. Bio je to Pavle Bastajić, profesor sociologije sa švajcarskom diplomom, piščev stari prijatelj i saborac sa levice. Premda je bio urednik i novinar u emigrantskim komunističkim listovima, obrazovan i načitan čovek, intelektualna karijera bila je debelo iza njega. Bastajić je poslednjih dvadeset godina radio kao profesionalni ubica.

 Likvidirao je anarhiste, trockiste i sve druge koje je Moskva označila kao neprijatelje revolucije. Na nekoliko sačuvanih fotografija vidimo strogog, namrštenog čoveka, ozbiljnog kao srčani udar. To je lice teško zamisliti u vedrom osmehu. Naročito u okolnostima u kojima je posetio Miroslava Krležu. Bastajić se, naime, od lovca pretvorio u lovinu. Bežao je da spasi goli život.

 Krleža Bastajića nije video od 1924. godine i možemo samo zamisliti njegovo zaprepašćenje ovom čudnom, nenajavljenom posetom. Patrijarh hrvatskog komunizma još od dvadesetih bio je vodeći intelektualac hrvatske levice. Putovao je na međunarodne komunističke skupove, obilazio Rusiju, pisao, agitovao, vodio ratove protiv režima, slao pomoć komunistima u Lepoglavu. Ali njegov revolucionarni entuzijazam je jenjavao. Poslednjih godina bio je sa organizovanim komunistima u teškom ratu.

 Pa ipak, Krleža je bio magnet za ponižene i uvređene, dezorijentisane i izbezumljene levičare u haosu kakav ljudska istorija nije videla. Meka svetskog radničkog pokreta, Rusija, upravo je izlazila iz zastrašujuće čistke. Moskovska suđenja Staljinovim protivnicima zapanjila su svet. Na njima su prokazani kao izdajnici, pa potom usmrćeni skoro svi prvoborci Oktobra. Rusija je godinu dana pre, u avgustu 1939., potpisala zaprepašćujući pakt o miru i nenapadanju sa Hitlerovom Nemačkom.

Svetski komunizam je pucao po šavovima. Lav Trocki, uz Lenjina prvi um Revolucije, otac Crvene armije, dva meseca ranije izdahnuo je pod smrtonosnim udarcima krampa, kojim mu je glavu, po Staljinovom nalogu, smrskao Ramon Merkader.

Tih godina se po Meksiku i Sjedinjenim Državama vrzmao i Mustafa Golubić, najpoznatiji Staljinov ubica iz ovih krajeva. Bastajić je godinama bio Golubićev prijatelj. Sve će Staljinove žrtve te iste, 1940. godine, impresivnom preciznošću popisati dojučerašnji komunista, bivši Bastajićev i Golubićev prijatelj, kasnije otpadnik, Živojin Pavlović, štampajući u Beogradu knjigu „Bilans sovjetskog termidora“, koju će kraljevska policija munjevito zabraniti uništavanjem celog izdanja, osim desetak primeraka, koji su nekako spašeni (Živojin Pavlović o kome je ovde reč nije posleratrni srpski pisac i reditelj)…

Kraljevina Jugoslavija je naglo postala saveznica SSSR-a, pa je kritika Staljina takođe naglo i neočekivano postala antidržavna delatnost, ali i ceo svet se odjedanput izvrnuo naglavačke. Na paradi povodom godišnjice Oktobra, u Moskvi, vijorile su se te 1940. godine crvene nacističke zastave sa svastikom. Te fotografije su posle pažljivo uklonjene. Hitler i Staljin podelili su Poljsku, Staljin je okupirao deo Finske, i u toj konfuziji su mnogi kucali na Krležina vrata…U dugoj koloni koja defiluje kroz piščev stan vidimo i Rodoljuba Čolakovića, idejnog tvorca atentata na bana Milorada Draškovića 1921. godine. Čolaković je energični fanatik, bivši vođa ilegalne levičarske organizacije Crvena pravda, bosanski Nečajev, kog su čak i komunisti osuđivali zbog zagovaranja individualnog terora, koji je po njihovom mišljenju levicu vodio na stranputicu. Svet je, verovali su marksisti, mogla osloboditi samo Revolucija, vođena na naučnim principima, a ne individualno nasilje.

Čolaković će u svojim „Kazivanjima o jednom pokoljenju“ prvi otkriti Bastajićevu posetu Krleži i dodati kako mu je Krleža rekao da „jeziviju priču u životu nije čuo“. Bilo je to čudno priznanje. Kakva je priča mogla toliko uzrujati Miroslava Krležu, autora potresnih domobranskih proza, proživljenih po ratištima Galicije i Bukovine, novela u kojima se gotovo fizički oseti smrad raspadajućih ljudskih tela? Čoveka, koji je pedantno pratio moskovske sudske procese trockistima i drugim „izdajnicima“ i o svemu razgovarao sa najupućenijima (Brozom, Čolakovićem, Pavlom Gregurićem)? Čoveka, koji je u Zagrebu preživeo Drugi svetski rat i, sasvim sigurno, detaljno bio obavešten o strahotama režima koji su vodili Pavelić, Luburić i Kvaternik? Ne zaboravimo: Krleža je priznanje o „najjezivijoj priči“ koju je „ikad u životu čuo“ objavio debelo nakon kraja Drugog svetskog rata…

U „Marginalijama“, zapisima koje je pisao en passant, Krleža u seriji sličica daje plastičan portret svoga gosta, Bastajića, kojeg je upoznao u Beču davne 1924. godine, kad se ovaj, nakon jednog atentata sklonio u njegovu sobu. – Bastajić – seća se Krleža – nije imao ni zimskog kaputa ni šešira, hranio se belim kafama, ako bi mu neko platio u kafanama, a spavao je kojekuda, ponajviše po čekaonicama, pred jutarnjim vozovima.

Krleža piše pvako: „…Prespavao je dvije noći u pansionu gdje sam ja stanovao, kao moj gost. Scena u trgovini, negdje u centru, kad smo mu kupili šešir. Tu smo se rastali. Sastajemo se oktobra 1940, u Radišinoj 14. Proveo je kod mene jednu mračnu noć, moglo bi se reći nezaboravnu. Kalvarija njegove karijere. To su te glave, skinute s turskog kolca, melankolični balkanski mentaliteti, zapravo bezazlene sentimentalne naravi, koje preuzimaju na sebe da nose križ u ime takozvanog društvenog ideala. Uvijek spremni da se žrtvuju, violentni mladići, postaju heroji, nosioci uloga u svakome slučaju tragičnih. Bavio se likvidacijama, političkim likvidacijama u ime viših interesa po direktivama ruskih vlasti. Slomio se negda u Belgiji, godine 1931. ili 1932.

Likvidirali su tamo jedno lice, o kome je, prikupivši egzaktne podatke, stekao svoje nepokolebljivo uvjerenje, da su pretpostavke za likvidaciju toga čovjeka bile krive ili da je likvidiran nevin. Odbio je da dalje vrši tu ulogu i živčano potpuno podrovan, proveo godinu dana po ruskim sanatorijima… Gonjen kao dezerter, u trajnoj životnoj opasnosti, izmakao je smrti „u nekoliko varijanata“, a godine 1936. ili 1937. u Parizu javio se organizacionom sekretaru CK KPJ u stravičnoj jednoj sceni u jednome hotelu oko Pigala. Tu scenu potvrdio mi je u detalje sam sekretar.

Nervno potpuno slomljen, sveden do sjenke koja strahuje pred svojom vlastitom likvidacijom, čuvajući svoju biološku supstancu isključivo samo sakrivanjem, bez posla, trajno gladujući, bez krova nad glavom, on je pao na koljena pred sekretarom da ga spasi, jer da ga gone i da će ga priklati, jer je upravo tako uspio da izmakne sinoć, negdje u jednoj mračnoj ulici na lijevoj obali. Sekretar je naredio da mu daju slobodan prolaz, što se tiče Pariza, zabranivši da se tamo puca, ako je to bilo u njegovoj kompetenciji na KPJ sektoru…

Slomljen, u nedoumici što da radi, sjeo je jednoga dana i napisao pismo predsjedniku kraljevske jugoslavenske vlade Dragiši Cvetkoviću, svome drugu i znancu još iz beogradskih đačkih dana, i iznijevši mu otvoreno svoj slučaj zamolio ga je da mu osigura slobodan povratak u zemlju, u kojoj je kao građanin neporočan, s time da ne misli da se u zemlji bavi političkim poslovima. Dragiša Cvetković dao mu je Salvus conductus (sigurnu pratnju) i tako se pojavio u zemlji kao definitivno kompromitirana ličnost, prezren i ostavljen, konfiniran po sreskim vlastima u Topuskom. Tako je jednoga dana riskirao izlet do Zagreba i to su elementi razgovora te dramatske noći jeseni 1940. u Radišinoj…“

To je Krležina priča. Ali, ko je „sekretar“ koji ga je spasio i zašto je to učinio-ako je Bastajić bežao od sekretarovog, dakle zajedničkog poslodavca-Moskve, Staljina i Ćaće (Kominterne)?

Jedan viši sreski funkcioner dugo nakon rata pitaće Josipa Broza Tita seća li se da je o Pavlu Bastajiću bila reči na V (petoj) partijskoj konferenciji u Zagrebu, 1940. godine. Tito je odgovorio da se seća i da Bastajić pripada onim osobama koje bi o Staljinu i o staljinizmu, čini se, znale nesrazmerno mnogo više „nego svi mi drugi“. To je nova enigma. Šta je to „nesrazmerno mnogo više“ – i to u konkurenciji Tita, Krleže, Čolakovića, Krajačića – mogao znati Pavle Bastajić? Ćutanje Miroslava Krleže uvodi nas u najmisteriozniju priču dvadesetog veka na balkanskom jugu, u samo srce tajne. To je tajna komunističke revolucije.

Da li je Krleža zapisao sadržaj tajanstvenog razgovora? On je beležio i mnogo beznačajnije stvari. Ali zapisivati takve razgovore bilo je opasno: u NDH objava takvog Kriežinog zapisa – do kojeg su ustaše mogle doći u očekivanoj i potpuno logičnoj premetačini bila je fantastična za Pavelića i njegov režim. Jeziva priča o boljševizmu, ispisana perom prvog propagatora lenjinizma kod Hrvata, zabeležena na temelju ispovesti Staljinovog egzekutora i kasnije pokajnika? To bi odjeknulo ne samo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, to bi se čulo sve do Berlina, Moskve i Londona!

Da li bi režim mogao zamisliti išta bolje od činjenice da je Miroslav Krleža svojim zapisima potkrepio sve kritike boljševizma koje je Ante Pavelić objavio u knjizi „Strahote zabluda“, štampanoj malo pre rata? Teško, ali to se čudo nije desilo. Vlasti NDH do takvog zapisa nisu došle. Ako je pisac 1940. i napravio zabelešku o noćnoj seansi sa Bastajićem, verovatno ju je već 1941. uništio.

Tri godine pre na njegova je vrata – nakon duge pauze – zakucao i Josip Broz. I to je bila „jeziva priča“. – Govorili smo tako – napisao je Krleža posle rata – čitavu noć o galeriji naših mrtvih znanaca, o brodolomima i o političkim brodolomcima, o grobovima i o pokojnicima. A Tito je govorio o problemu političke navigacije sa takvom sigurnošću, kao što govore ljudi kada na palubi komandnog mosta dodiruju šiljkom svoje olovke krugove pojedinih svjetionika na navigacionim kartama. Plovidba, po njegovim riječima, izgledala je veoma jednostavna…

Krleža tu opisuje smer kojim je Tito zaplovio još 1928: nema frakcija, nema unutrašnje demokratije u stranci, nema pluralizma. Partija samo kao monolit može izaći na kraj s izazovima vremena. Komunisti su vojska koja se mora povinovati vođi. Revolucija ne trpi diskusije. Fašizam kao protivnik još manje. Umetnost mora biti socijalna, angažovana; partijska, poslušna, spoznaja mora odražavati stvarnost, ekonomija mora biti planska.

Ne postoji mogućnost izdvojenog mišljenja. Upravo je to skup ideja sa kojima je Krleža u sukobu; on je, baš kao i njegov tajanstveni gost Bastajić, izopštenik, anatemisani komunista. Dojučerašnji ga drugovi zaobilaze na ulici, jedan će ga čak i pljunuti. Pisac ovako sažima njegov predratni stav: „…Treba ploviti po planu, ravno po crti, prjamolinejno, dok je prjamolinejno moguće! Lenjin, Staljin, Donbas, Volga, Magnitogorsk, pjatiljetke, dvadeset i sedam milijuna tona čelika! To je sve! Ne treba se dati prenagomilavati pitanjima i problematikama koje, u takvim prilikama kao što su naše, često puta djeluju razorno. Treba prelaziti preko zbrke na dnevni red, jednostavno, mirno, hladnokrvno, u dobro organiziranom redu, monolitno…“.

Čolakovićevi memoari („Kazivanja o jednom pokoljenju“ 1966. godine) odjeknuli su senzacionalno. Bila je to sočna i, kako se činilo, iskreno napisana životna priča čoveka koji nije bio Titov obožavatelj, ali ga je Josip Broz cenio kao saradnika i štedeo nevolja. Čolaković je pisao o mnogim stvarima koje su drugi zaobilazili u prilično širokom luku, a kao pisac bio je dobar, nadaren pripovedač. Druga polovina šezdesetih bile su godine liberalizacije; Ranković je pao, započela je privredna reforma, disalo se i govorilo slobodnije. Taj će talas potrajati pet-šest godina, do smene prolećara u Hrvatskoj i liberala u Srbiji. Iz kasnijih izdanja Čolakovićeve knjige neki će redovi biti pažljivo uklonjeni.

Ranković jeste pao, ali je rankovićevština preživela na rezervnim pozicijama i vratila se obnovljenom snagom. Kako god bilo, za Bastajićevu noćnu posetu Krleži tada su čuli svi, kao i za „najjeziviju priču“. Za njom počinje da traga beogradski pozorišni reditelj, ultimativna teatarska zvezda Ljubiša Ristić, koji sluti kako se iza Krležine priče krije istočni greh, zlo koje svi naslućuju, koje jednim delom garantuje poslušnost, ali niko ne želi da ga vidi.

I istoričar i Titov biograf i saborac Vladimir Dedijer, raspituje se gde bi se mogao nalaziti zapis o razgovoru s Bastajićem. Uz njih, za pričom traga vojska radoznalaca, istoričara, rušitelja tabua, ljubitelja istine, protivnika komunizma, pisaca, novinara, ali je ne nalazi niko. Krleža je od te teme bežao, postajao je agresivan na sam njen pomen. U šest svesaka Čengićevih razgovora sa Krležom imena Pavla Bastajića i Mustafe Golubića spomenuta su samo nekoliko puta, oni su u toj biografskoj prozi svedeni na prolazne epizodne pojave…

Niko ko nije imao posla sa starim boljševicima ne može ni zamisliti strašnu konspirativnost u kojoj su živeli ti ljudi. Premda se socijalističko carstvo urušilo i nepovratno nestalo, svi su oni do kraja života odbijali da otkriju tajne iz ilegale…Policija Kraljevine SHS već je 1921. bila načisto oko Bastajića.

U dokumentu Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine SHS-a, Odeljenje javne bezbednosti, Pov J. B. Br. 2562 15/S. 1921. u Beogradu, Arhiv Hrvatske, navode se ljudi koje su švajcarske vlasti uhapsile i proterale zbog širenja komunizma. Na prvom mestu je Pavle Bastajić. U tekstu dostavljenom Zemaljskoj vladi u Zagrebu piše: „Bastajić, Pavle, rođen u Beogradu, ali je iz Banovije (Ti su pogrešni podaci verovatno preuzeti od švajcarskih vlasti, kojima ih je prezentovao Bastajić, prim. aut. B. R.). Došao je u Lozanu 1913. godine. Posle nekog vremena otišao je na front u Makedoniju, u Bitolj. Tu tvrdi da je docnije bio redaktor nekih novina. U Švajcarsku se vratio 1916. godine, februara meseca, iz Italije. Od 1918. godine je bez putnih isprava. Tvrdi da je socijalist i da se divi Lenjinu. Član je komunističkog udruženja omladine u Lozani. Okarakterisan je kao lakomislen rastakauer, koji pravi dugove, lumpuje u rđavom društvu i kao neženjen, neprijatan je gost Švajcarske…“

Krleža kaže: „…Ta je crta progovorila iz njegova karaktera i u našim razgovorima oktobra i novembra 1924. u Beču…Pavle se nalazi u teškoj situaciji, kao ilegalac, gonjen od austrijske policije, zbog onog ubistva jednog austrijskog, bečkog komunističkog publiciste, koji je bio definiran kao odmetnik i agent – provokator. Likvidiran po jednome od naših dječaka, likvidator je zapeo u stanu na mjestu čina zbog svoje vlastite nespretnosti.

Na bijegu se zapleo oko patenta salvo-brave i zaključavši se, umjesto da je otključao stan, spustio se iz trećeg sprata u drugi preko kuhinjskih balkona i tamo su ga uhapsili. U ono vrijeme bilo je suđenje. Sud nije mogao da nastupi materijalnim dokazima da je baš on lično pucao. Branio se da je bio prisutan, ali da je čovjek koji je pucao uspio da pobjegne, a njega da je namjerno zaključao u stan…“

Pavle Bastajić, revolucionar, komita, utopista, već početkom dvadesetih godina postao je profesionalni ubica. Čudno, ali o tome nam prvi izveštaj daje Miroslav Krleža, i to iz prve ruke. Upravo ga je on primio kod sebe na pansion! Bastajić je već tada bio deo grupe koja je po Beču ubijala otpadnike, izdajnike i protivnike komunizma!

U policijskom dopisu koji je Kraljevska banska uprava Savske banovine u Zagrebu (Pov – II – broj 30023/1931) razaslala policijskim i drugim vlastima, sastavljenom na temelju saslušanja jednog komuniste, piše da je o komunistima u inostranstvu dao sledeće podatke: „…Golubić Mustafa je u Francuskoj kao vojni instruktor K.P; Bastajić Pavle da radi na liniji GPU u Beču, gde je bio sve do ubojstva Semelmana, a posle toga da je otišao u Berlin“. Tu su i drugi zanimljivi podaci: Vlado Ćopić, ruski „Senjko“ radi u Čehoslovačkoj kao inspektor Komunističke internacionale, Krndelj Ivan je predstavnik KPJ u Moskvi, Božidar Maslarić radi na Univerzitetu u Moskvi, a poslaće ga u Ameriku itd. GPU je sovjetska tajna služba o kojoj će kasnije biti više reči.

U dokumentu koji je Uprava policije u Zagrebu/Odsjek opće policije, 1. februara 1936. godine uputila Kraljevskoj banskoj upravi Savske banovine, Odeljenju za državnu zaštitu, navedene su mnoge činjenice koje policija zna o Bastajiću: „…U rješenju naređenja od 11. siječnja 1936. godine, čast mi je izvijestiti da je u ovdašnjim evidencijama zabilježeno sljedeće: Bastajić Pavao (Svetozar) rođen 1891. u Perni, općina i srez Topusko, sin pokojnog Stanka Bastajića i Marice r. Oreščanin, srpsko-pravoslavne vjeroispovijesti, neoženjen, žurnalista/bivši student socijalnih nauka u Lausani (Lozana), opasan je komunistički agitator. Predsjedništvo kr. hrv. slav. zem. Vlade u Zagrebu priopćava da je ćlan udruženja Komunističke omladine u Lausani i da je s Đurđević Vidojem po švicarckim vlastima uhićen i protjeran iz Švicarske zbog širenja komunizma…“ Slede navodi iz raznih izvještaja: „…

Predsjedništvo vlade Zgb. priopćava da je rođen u Perni, ali tamo nije nadležan. Otac mu je pokojni Stanko Bastajić iz Plešćanice, općina i srez Vrginmost, a majka Marica rođena Oreščanin, iz Blatuše, općina Čemernica. – Godine 1912. bio je upleten u atentat na tadašnjeg bana Cuvaja i uslijed toga pobjegao je u Srbiju. Zamolio je i dobio austrijsko državljanstvo. – Preds. vlade Zagreb priopćava da se nalazi u Beču. Pokrajinska uprava Zagreb dostavlja prepis brzojavnog priopćenja Ministarstva unutarnjih poslova prema kojemu je Bastajić anarhista i iz Beča je uputio dva čovjeka u našu državu da izvrše atentat na predsjednika vlade.

Uhititi ga na br. 2986/23. Prs. – Veliki župan Zagreb priopćava da je član boljševičke trgovačke agencije „Zakordata“ u Italiji, za pojačanje boljševičke propaganda na Balkanu. Veza dr Salomon Levi, Nikola Brlakov, Dimitrije Vlanov i dr. Uhititi ga na br. itd. – Ministarstvo unutrašnjih poslova priopćava da s Mustafom Golubićem, Leviem, Vidojem Gjurgjevićem i Milanom Kosorić namjerava doći iz Beča u našu državu u cilju izvršenja atentata na viđenije političke ličnosti. Vatreni su komunisti i uživaju puno povjerenje sovjeta. – Ministarstvo unutarnjih poslova priopćava da je Bastajić činovnik u vojnoj obavještajnoj sekciji ruskog boljševičkog poslanstva u Beču. – Min. unutarnjih poslova priopćava da je Bastajić po nalogu Treće internacionale sa Mustafom Golubićem trebao doći u Zagreb te organizirati i izvršiti atentate na visoke ličnosti naše države.

U tu svrhu će im naći i spremiti zgodan stan Janko Mišić, koji sada boravi u Zagrebu. Uhititi ga na akt br. itd. Ministarstvo unutarnjih poslova priopćava da je za dolazak Bastajića i dr iz Beča nagoviješten rok četvrtak 20. VIII. 1925. – Veliki Župan Zagreb saopćuje da sa Golubićem, Levijem ovih dana iz Beča ima doći u našu državu i izvršiti jedan od odvažnijih atentata. Uhititi i sprovesti upravi Grada Beograda…Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) saopćuje da je s Vlahovom, Kusovcem i drugima od boljševika dobio uputstva za pojačanje boljševičke propagande kod nas. Suradnik je lista La Federation Balkanique. – MUP saopćuje da, iako je javno istupio iz Balkanske Federacije, i dalje surađuje u istom listu i održava veze sa zagrebačkim listom Obzor. – MUP saopćava da Bastajić s Mustafom Golubićem ima stići ili su već stigli u Zagreb kao glavni suradnici lista Srp i čekić, koji je štampan u Beču, a sada u Zagrebu, a redaktor mu je dr Labud Kusovac.

Prema izjavi dr Salomona Levija, bio je u Beču član marksističkog kluba, zajedno su surađivali kod lista La Federation Balkanique i izdavali komunistički list Srp i Čekić. Sada po svoj prilici namješten je kod boljševičkog poslanstva u Berlinu. Bio je u vezi s Marijom Sertić, namještenicom TT Schnecker i CO u Beču, koja je dala 1.000 austrijskih šilinga za list Srp i čekić, te s Mustafom Golubićem, Aleksandrom Koblerom, Adolfom Štumpfom, dr Levijem, Andrijom Biklovićem i dr., te nekim Magazinovićem, studentom medicine, s kojim je bio na studijama u Švicarskoj. – MUP saopćuje da je u Beču bio stalno u društvu poznatih komunista Golubića, J. Junasa, dr Levija, Mladena Marinkovića i Svetislava Dimitrijevića, s kojima je sačinjavao društvo koje je imalo izvršavati atentate. – Min unutr. poslova od 29. 8. 1930. saopćuje da je Bastajić doputovao u Beč, gdje se raspitivao za hrvatske emigrante, pa nije isključeno da kao odličan prijatelj Vladka Radića u Parizu ima neku posebnu misiju, jer komunisti žele da s hrvatskim emigrantima naprave jedinstven front…“

(Nastavak u sledećem broju)