Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“. Feljton posvećujemo Aleksandru Vučiću.

Franko Baldini

U mračnom duševnom stanju, u kome se nalazio Mussolini, ideja bjekstva u Švicarsku vjerojatno ga je potpuno okupirala: možda ne toliko kao materijalno sredstvo bijega, koliko zbog te čudne fiksacije koja ga je pratila, zbog dokumenata koji su ga sutra mogli opravdati ili mu omogućiti da iznese svoje razloge. U jednom fasciklu nosio je sve diplomatske papire koji su bili vezani uz njegovu ličnost i ličnosti njegovih podređenih glavešina. Zašto bi to nosio ukoliko nije odlučio da se brani?

Uostalom njegova ideja nije bila sasvim lišena smisla. Švicarska nikad nije objavila noćne diskusije koje su se odvijale u Državnom savjetu u to vrijeme Ali naređenje upućeno graničnim postajama da se ne smije dozvoliti prelazak granice fašističkim „gerarchima“, a naročito Mussoliniju stiglo je u noći između 25. i 26. aprila, vjerojatno pred zoru, nekoliko minuta prije negoli je njegova supruga Rachele pokušala prelazak granice, kako ju je uputio muž.

Bez obzira na to što fašistička ikonografija danas opisuje Mussolinija kao ličnost kojoj je bila sasvim tuđa ideja da i sam dođe na susjednu granicu, činjenice pokazuju da nije tako. Bili su to trenuci kad su fašističke glavešine i ministri, iako okruženi stotinama naoružanih ljudi, počeli da osjećaju strah. Možda sjenu na njihove perspektive baca težina grijehova koje ostavljaju iza sebe i krv koju su prosuli tokom dvadeset mjeseci. Možda je za to kriva krajnja napetost posljednjih dana, možda nesigurnost njihova šefa koji više ne izdaje naređenja, koji govori smušeno, bez plana, bez jasnog cilja. Da je naredio da umru na mjestu, mođta bi to mnogi učinili, iako ne svi. Ali slijediti ga u njegovim naglim pokretima koji svaki put ponovo ruše duševnu ravnotežu koja je teško uspostavljena i zakrpana, to zaista ide na živce.

Iz tih Mussolinijevih sati u Comu, posjedujemo pismo napisano plavom olovkom a potpisano crvenom. Pismo je adresirano na ženu. To pismo je ili apokrifno ili izmijenjeno na bitnim mjestima. Vidjet ćemo kako Rachele izjavljuje da je odmah uništila original pisma u strahu da bi ono moglo njoj ili djeci nanijeti štetu. Međutim, to je malo vjerojatno. Da su je partizani zarobili kao Mussolinijevu ženu, jasno je da njezinu sudbinu ne bi riješili to pismo niti bi se ono postavilo između njezina života i smrti. Dakle, Rachele ističe da je pismo naučila napamet a natjerala je i djecu da to učine; razmije se da je to bila duga, nesigurna i veoma užurbana operacija, budući da su nakon telefonskog razgovora, posljednjeg s Mussolinijem, svi ušli u automobil na putu za Chiasso.

To nam pismo dolazi kroz Racheline memorije, a osim toga nosi pogrešan datum 27. aprila. Pismo je isporučeno u Villu Mantero u dva sata noću između 26. i 27.  Prema tome, pismo bi trebalo biti datirano 26. aprila, ali moguće je da je napisamo prije ponoći, budući da je prije uručenja Racheli prošlo krivudav put.

„Draga Rachele“ – kaže se u pismu – „Evo, stigoh do posljednje faze svog života, do posljednje stranice svoje knjige. Možda se nas dvoje više nećemo vidjeti, zato ti pišem i šaljem ovo pismo. Molim te da mi oprostiš sve zlo koje sam ti nesvjesno pričinio. Ali ti znadeš da si meni značila jedinu ženu koju sam stvarno volio. Kunem ti se pred Bogom i pred našim Brunom u ovom posljednjem trenutku. Ti znadeš da mi moramo krenuti u Valtellinu. Ti nastoj da s djecom dođeš do švicarske granice. Tamo ćete započeti novi život. Vjerujem da će ti dozvoliti prolaz, jer sam ih pomagao u svim prilikama a vi se niste bavili politikom. Ukoliko ne uspijete, predajte se saveznicima koji će možda biti širokogrudniji od Talijana. Molim te pazi na Annu i Romana, a naročito na Annu kojoj je to toliko potrebno. Ti znaš koliko ih volim. Pomoći će nam Bruno koji je na nebu. Ljubim te i grlim zajedno s djecom. Tvoj Benito. Como. 27. aprila 1945. XII godina fašističke ere.“

Iznad svega iznenađuje što uopće ne spominje Vittorija. Pa ipak, Mussolini znade da će njegov stariji sin ostati u Comu, uz majku, jer ga nije htio probuditi, te da će tako izbjeći sudbinu koja je njemu bila namijenjena. Zar je nemoguće da o tome nije obavijestio majku? I koji je razlog što Rachele napuštajući Villu Mantero ne vodi računa o Vittoriju?

U drugom redu, nedostaje nam bilo kakvo objašnjenje o sadašnjem stanju stvari: Rachele je u položaju osobe koja ništa ne zna o posljednjim događajima. Nisu joj poznati rezultati sastanka u nadbiskupiji, ili saznaje o njima kroz usta trećerazrednih osoba, koje samo nešto naslućuju, kao što je njezina vojnička pratnja, koja je s njezinim mužem stigla iz Milana. Ništa ne zna o njemačkoj predaji, o planovima koje je možda Mussolini donio, o razlozima zbog koji je došao u Como s vojnicima. Pa ipak, muž ne nalazi za potrebno da ju informira, čak niti u nekoliko riječi, već pismo započinje sa zaključkom koji se naročito Racheli može činiti nemotiviran: „Stigoh do posljednje faze svog života, do posljednje stranice svoje knjige“. To je još više nemotivirano jer slijedi kontradiktorna tvrdnja: „Moramo krenuti u Valtellinu“.

Ako ništa drugo Rachele je barem sintetizirala smušeno spominjanje bijega u Švicarsku žene i djece. Nemoguće je da su Mussolinijeve instrukcije u tako velikoj stvari bile tako površne i rastresene. „Ti nastoj da s djecom dođeš do švicarske granice…“ Mussolini dobro znade da je granica udaljena četiri kilometra, ali o tome ne govori mođda vjerujući u geografsko znanje svoje žene ili vojne pratnje. „Nastoj“, taj izraz je čudan i vještački. I ovdje Mussolini nema razloga za sumnju da put nije prohodan i bez prepreka, a naročito uz pratnju od dvadeset vojnika. On ne smatra da pratnju treba pojačati, što bi zacijelo učinio kad bi „nastoj“ stvarno odgovaralo njegovim mislima.

Onaj dio pisma u kome se ističe pomoć koju je Mussolini pružio Švicarcima „u svim prilikama“ zaista je apsurdan. Ne razumije se o kojoj pomoći je riječ, o političkoj, vojnoj, financijskoj ili bilo kojoj drugoj. Isto se odnosi na sljedeću rečenicu koja se tiče širokogrudnosti saveznika (izraz koji veoma čudno zvuči u ustima Mussolinija i koji je tek kasnije došao u modu; u to vrijeme Mussolini bi rekao „Anglo-Amerikanci“ ii čak „neprijateljske trupe“, ako ne još i nešto gore) u odnosu na talijansku, što je mogao biti rezultat iskustava idućih dana, ali koje diktator vjerojatno nije mogao predvidjeti.

Da je pismo, ono koje je stvarno napisano, moglo imati drugačiji ton, može se izvesti iz serije činjenica na koje se nitko i nikada nije osvrnuo. Rachele prima pismo „oko dva sata“, čita ga pospanoj djeci, zatim telefonski razgovara s prefekturom. Prolazi pola sata i konačno se u slušalici čuje glas stalno budnog prefekta Luigija Gattija: nakon nekoliko rečenica koje se odnose na način „kako“ je pismo uručeno, na telefon dolazi lično Mussolini. Razgovor je bolan i tužan, kako priča Rachele, uostalom jedina od tri osobe koja je u stanju da nam o tome govori. Mussolini je ogorčen i bez ohrabrenja: u jednom trenutku uzvikuje: „Ali, kad više nikoga nema… Ja sam sam, Rachele, i vidim da je sve svršeno.“ Romano, njegov sin, plače uz telefon. Mussolini želi razgovarati sa šefom pratnje, a onda se razgovor prekida uz jedno „zbogom“. Minuta više ili manje, sada je dva sata i četrdeset pet minuta, možda tri sata.

Nešto kasnije, oko tri sata, Rachele je sa svojom djecom u automobilu, na putu prema granici. Vratiće se razočarana između pet i šest sati. Ali, kažu joj da je Mussolini otputovao iz Coma i, prema tome, Rachele ga više neće vidjeti. Posljednji zagrljaj s mužem desio se 17. aprila, skoro deset dana ranije. To je službena vezija koju dosad nitko nije demantirao niti joj protivurječio.

To je službena, ali lažna verzija, jer je te noći Rachele opet vidjela svog muža, u pregekturi Coma, i s njim je vjerojatno dogovorila plan iseljenja za njih oboje. Za to postoje svjedočanstva.

Prvi dokaz daje nam sama Rachele Mussolini, koja je historiji uručila u biti tri identične priče o svom životu. Prvu je objavila ilustrirana revija „Tempo“, u osam nastavaka, u junu i julu 1948. godine. Dugi izvodi bili su između navodnika, jer je Rachele već napisala svoje memoare koji će se pojaviti u formi knjige. Ti memoari izašli su pod naslovom „La mia vita con Benito“ („Moj život s Benitom“).

Rachele je 1958, godine po treći put uzela riječ i to služeći se perom Anite Pensotti u dugačkom intervjuu koji je bio veoma zapažen, a objavljen je u tjedniku „Oggi“, pod naslovom „Ben, il mio uomo“ („Ben, moj čovjek“). I ovdje, mada je pisanje daleko življe i razumljivije, te nadasve humanije, bit svari je ostao isti, osim bezvrijednih detalja.

U svim tim trima „životima“ Rachele ne zaboravlja da citira isti tekst pisma od one noći, pisma ispisana plavom i crvenom olovkom; ali ni u jednom ona ne kaže gdje se nalazi pismo i da li uopće postoji.

Međutim, pišući svoje memoare i dajući izjave, Rachele se nije sjetila niti 1947. godine, kad ju je potražio fotoreporter-novinar Federico Patellani, . Priča Patellani da je u početku Rachele odgovarala mrko, ali poslije se raskravila, pa je čak postala i srdačna. U zom intervjuu, Rachele je uništila, ni ne znajući, sve ono što će izgraditi u idućim godinama.

– Ono što mi je naročito krivo – priča Rachele – jeste što sam izgubila korespodenciju između Benita i mene, paket s našim privatnim dokumentima. Tu se nalazio i dosije Ciano-Buffarini Guidi, rukopis „Povijesti jedne godine“ i uspomene iz zatvora u Maddaleni. Predao mi ih je Mussolini u momentu opraštanja, dva dana prije tragedije. Ostavila sam ih u jednoj kući u Comu odakle su nestali. Nije nam preostalo drugo već da vlasnicu prijavimo našem čuvaru. Uspjela sam sačuvati samo posljednje pismo koje mi je muž uputio prije negoli je krenuo prema Valtellini. Nakon tog pisma razgovarali smo telefonski. Toga se sjećam kao da se to sada desilo. Još mi zvone u ušima njegove posljednje riječi. Kad sam mu kazala da se spasi, odgovorio je: „Ne, Rachele, slijedim svoju sudbinu“…

Iz tih riječi nesumnjivo proizlazi da je 1947. godine Rachele još imala pismo svog muža. Proizlazi takođe da je Rachele u času opraštanja s Mussolinijem dobila od njega neke dokumente koje je kasnije izgubila.

Neki detalji potvrđuju ovu novu interpretaciju događaja. Rachele kaže da je izgubila u Comu, „u jednoj kući u Comu“, dokumente koje joj je uručio Mussolini, a među njima i original „Povijesti jedne godine“. Nema nikakve sumnje da se naročito taj rukopis imao nalaziti u dva sanduka koja su čuvala dio Mussolinijeve arhive; ti su se sanduci jedno vrijeme nalazili u Villi Mantero. Čini se veoma neobičnim da bi ih Rachele otvorila za vrijeme nekoliko sati koliko je provela u toj vili, a nije imala čak niti ključeve od sanduka, te da bi izvukla samo one dokumente koje spominje. Ne možemo prihvatiti niti njezinu izjavu da oj je Mussolini lično dao te dokumente. Dakle, treba uzeti ili da se ti dokumenti nisu nalazili u sanducima ili da ih je izvacio sam Mussolini da bi ih predao Racheli.

U stvari, Rachele ne kaže da ih je izgubila u Villi Mantero, već u jednoj kući u Comu, čiju je vlasnicu prijavila: tu su dvije veoma važne indikacije – riječ „kuća“ i identifikacija „vlasnice“, dakle osobe ženskoga roda. Ni jedna ni druga ne odnose se na Villu Mantero, već na siromašan stan jednog vojnika iz prateće čete, koji je kasnije umro, a u kome se Rachele smjestila nakon neuspjelog pokušaja da ode u Švicarsku. Akle, dokumenti su tu izgubljeni, a nisu jednostavno bili ostavljeni u sanducima. Izgubljeni su nakon pokušaja prelaska talijansko-švicarske granice, što znači da je Mussolini vidio Racheli prije pokušaja bjekstva iz Italije.

O Mussolinijevom odlasku iz Coma, u pokušaju da se domogne Švicarske, njemački suho ali detaljno, govorio je poručnik Birzer, koji je komandirao jedinicom za zaštitu talijanskog diktatora. Birzerova izjava, veoma suho ali opširno iskazana, objavljena i očevidno veoma malo čitana, tek 1951. godine. Birzer kaže da je u Comu dvaput vidio Rachelu Mussolini i mlađu kćer, oba puta u prefekturi. Prvi put kad je stigao s kolonom glavešina, 25. aprila u 21 sat, a drugi put 26. aprila u 4,3 sati, u momentu polaska za Menaggio.

Sa slabim poštovanjem prema slobodi onoga kojeg je morao čuvati, Birzer je spriječio Mussolinijev bijeg. Oko četiri sata poslije ponoći, jedan njemački stražar je dao alarm: „Musolini se sprema da ode. Već je uzeo mjesto u automobilu!“

Birzer ne gubi ni trenutka: skače u svoj automobil, tutnji jedno vrijeme u dvorištu, a onda se postavlja na izlaz. Mussolini se oprašta od žene i kćerke. Birzer je imao priliku davidi dvije žene, da primijeti patetični ton pozdravljanja. Mussolinijev automobil, u kome su Porta – državni predstavnik u Comu – i Bombacci, gotovo potpuno je okružen ministrima i starješinama.

Birzer se približuje automobilu, udara petama, pozdravlja i uzvikuje: „Duce, kako možete otputovati a da niste obavijestili pratnju?“

– Molim vas da prestanete – Mussolini oštro odgovara – mogu učiniti ono što hoću i što mi se sviđa. Maknite se s puta.

– Ali ne bez vaše pratnje, odgovornost je na meni – odgovara tvrdoglavo Birzer i dalje u stavu mirno.

Odmah nakon dolaska u Como, poručnik Birzer izdao je naređenje da automobil Službe sigurnosti (SD) bude parkiran odmah iza Mussolinijeva. Ali, kako on opisuje, „Talijani su se postarali da taj automobil blokiraju s drugim automobilima“, kako ne bi mogao izići bez muke. Sada se Birzer dosjeća te pojedinosti koja rizikuje da ga u trenutku potrebe liši njegovih ljudi. Jednim skokom našao se usred dvorišta i uznemireno naređuje svojim janjičarima da se razmrse.

Stvari se brzo odvijaju. Ministri, fašističke glavešine i njihovi vojnici se zbijaju stvarajući kordon između diktatorova i njemačkog automobila, gotovo živi zid u središtu s maršalom Grazianijem.

Na komandu svog poručnika, pripadnici SS bacaju se na zemlju s uperenim mitraljezima i otkočuju ručne bombe. Petorica njih u skladu s tom munjevitom njemačkom borbenom igrom, dolaze iza Birzera. Čuju se udarci zatvarača i naređenje oficira koje više ne ostavlja nikakvu sumnju. I – grupa se otvara tiho, tiho…

Birzer se približuje Mussolinijevu automobilu, ponovo salutira i udara petama. S očima upravljenim u neku beskrajnu tačku, objavljuje: „Duce, sad možete otputovati“.

Mussolini čini znak s rukom i dvaput klima glavom kao da je umoran. Kolona polazi. To su četiri automobila: Birzerov koji je prvi, zatim Mussolinijev, kamionet SS jedinice i kamionet SD odreda.

Da se nije Birzer nametnuo, Mussolini bi sam otputovao, bez ikakve vojne pratnje, bez oružja: budući da je to dokazana činjenica, ostaje nam samo da se pitamo gdje je htio otići u takvim okolnostima.

Vratimo se Racheli. Znademo da se u prefekturi nalazila u četiri i po sata izjutra, da zajedno s kćerkom pozdravi Mussolinija. Ali, iz njezinih memoara znademo i to da je tačno u tri sata, nakon telefonskog razgovora s mužem, otputovala iz Ville Mantero. I, dalje, da li je u četiri sata i trideset minuta već bio iza nje povratak iz Chiassa s neuspjehom, ili se tek spremala da tamo ode? Teško je povjerovati da je u kratkom razdoblju od jednog i po sata (vrijeme koje naznačuje Birzer čini nam se da je malo kasnije uslijedilo; vjerojatnije je, vidjet ćemo zašto, da su bila četiri sata izjutra) Rachele s djecom mogla otići do granice, stati u red (bio je dugački niz automobila), pokazati dokumente, sačekati odgovor koji vjerojatno nije dat ovlaš ili na brzinu i vratiti se. Osim toga, Rachele koja o tim događajima daje prilično uopćene verzije, spomenula je nekoliko detalja koji su veoma indikativni, kad za njih postoji ključ. Vratila se u Como u vrijeme koje nije kazala (ali odmah kasnije kaže „upravo se sunce počelo dizati“; dakle, oko šest sati, možda kasnije) i čim je stigla u grad zaustavila je automobil ispred fašističke federacije. Zašto ne pred prefekturom, ako nije znala da je Mussolini već otputovao? A kako je mogla znati, ako je, kako kaže, otputovala u tri sata iz Ville Mantero; tj. jedan sat i po prije Mussolinijeve odluke koju u tako kratkom periodu nije mogla predvidjeti, osim što je primila pismo i telefonski razgovarala?

Uostalom, nema potrebe za traženjem daljnjih dokaza kad se razmisli o odgovoru koji su Mussolini i Graziani dali nakon Birzerovih riječi. „Možemo činiti ono što hoćemo, Duce može učiniti ono što želi!“ Što može željeti Mussolini koji se želi lišiti svoje pratnje, koju ignorira s tako jasnom zabrinutošću? Šta može značiti prisustvo u automobilu Porte, fašističkog povjerenika za provinciju Coma, u civilu, ali izvrsnog poznavaoca tih mjesta i fašističkih straža na granici; šta znači prisustvo Bombaccija, starog socijaliste i stručnjaka za bjegove, dobro poznatog u Švicarskoj, a nije s kompromitirao s novom Republikom?

Zatim, na granici, Rachele nalazi Buffarinija Guidu, koji je vjerojatno došao nekoliko trenutaka prije nje i koji joj predlaže da „povežu“ oba pokušaja; nalazi i funkcionere koje je uputio Mussolini sa zadatkom da joj olakšaju prolaz. Isključeno je da bi se Buffarini udaljio iz preekture prije Mussolinijeva polaska, a isključeno je da bi funkcioneri poslužili samo Racheli koja je imala pratnju od dvadeset vojnika.

Dakle, stvar je bistra, iako se o njoj dugo šutjelo, iako su fašistički komentatori tom odlasku iz Coma posvećivali samo nekoliko usputnih i umjetno rasijanih redaka. Teza koja ističe da se Mussolini uputio u Valtellinu daleko je prijatnija. Ali lažna.

Možemo dodati posljednji papirić tom mozaiku, a to je prisustvo u Comu Elene Curti Cucciati, kćerke stare i dobre Mussolinijeve prijateljice.. Paolo Monelli priča kako je plavokosa djevojka sjela s Portom, Bombaccijem i Mussolinijem u automobil koji je napustio prefakturu u četiri i po sata; to, međutim, nije istina, jer je djevojka s ministrima koje je Mussolini ostavio, u pet sati otputovala za Menaggio. Nije nam poznata ni njezina aktivnost posljednjih sati prije tog odlaska. Ostaje i pitanje Clarette, drugi veliki misterij te noći u Comu; o tome ćemo kasnije govoriti.

Tako se u toj hladnoj aprilskoj zori oko Mussolinija kretao mali svijet uzbuđenih članova obitelji i prijatelja. Činilo se da svi slušaju jednu preciznu volju, jedinu koja se manifestirala u tim satima, činilo se da svi slijede jedinstvenicilj koji se prema svima pokazao bezuspješnim, a čija je tajna možda zauvijek zakopana u arhivima švicarske tajne službe.

Tema Švicarske doći će opet na dnevni red u Grandoli, novom skloništu s istim karakteristikama „neobičnosti“, a u koju će Mussolini stići 26. aprila ujutro, nakon odlaska iz Menaggia.

Počinje slijed događaja koji će nakon 48 sati izazvati svoje posljedice svega nekoliko kilometara dalje, na cesti koja se s Giulino di Mezzegra spušta u Azzano.

( U sledećem broju: Spreman na smrt, ali i na predaju)