Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“. Ovaj feljton posvećujemo Aleksandru Vučiću

Franko Baldini

Svima je bilo jasno da će kraj rata označiti i kraj Mussolinija. Diktator je 25. aprila 1945. učinio posljednji poklon Italiji; pobjegao je sa svojim generalima. Dva dana kasnije, 27. aprila, Mussolini je ispunio proročanstvo antifašističke propagande: bio je zarobljenik u jednoj kasarni carinske straže, a da niti jedan od onih koji su mu bili bliski nije ispalio jedan metak da bi ga odbranio. Niti je on našao hrabrosti za lijepu smrt. Politički, diktatura je likvidirana, Mussolini je lično bacio na svoj lijes sve potrebne grumene zemlje.

Opisujući njegovo strijeljanje, pukovnik Walter Audisio – poznat po konspirativnom imenu Valerio – upravo to nam je rekao za Mussolinija: „Nije umro kao heroj, već sav iskrivljen od straha“.

Nakon smaknuća Benita Mussolinija i Clarette Petacci, Valerio je na tom mjestu proboravio još nekoliko minuta, prije negoli se vratio u Dongo, gdje ga je očekivao drugi dio njegova zadatka: strijeljanje glavešina.

Trebalo je vremena dok su prisutni povratili hladnokrvnost. Valerio je naročito izgledao uzbuđen; uzeo je strojnicu koju je bacio nekoliko sekundi ranije i gotovo mehanički se sagnuo da skupi neke ispaljene čahure. Stavio je revolver u futrolu i približio se leševima.

Mussolini je tako pao da je sjedio naslonjen uza zid, s glavom nagnutom prema naprijed; Claretta je bila u ležećem položaju, s nogama ispod desne Benitove noge; tijelo joj je slijedilo lagani zavoj zida. Valerio je uzeo njezinu tašnu, koja je kasnije predana Općoj komandi. Zatim je u nervoznoj reakciji nekoliko puta namjestio vojničku kapu na glavi diktatora, tako da mu je sada stajala nakoso. Ni tada ni kasnije nitko nije dirao leševe; tek kasnije, u mrtvačnici, u Clarettinom grudnjaku nađen je ušiven privjesak.

Nagla kiša, koja je počela padati u potocima, prekinula je tu scenu prisilivši sve prisutne da uđu u automobil. Zbog kiše na mjestu strijeljanja nije ostao niti jedan trag. Jaka oluja isprala je sve u nekoliko sekundi. Jedini znak koji je ostao na zemlji bio je duboki trag koji je ostavila desna Mussolinijeva peta, a koji se vidio i idućeg jutra. Metak koji ga je pogodio sa strane vjerojatno je izazvao nagli trzaj noge: čizma je udarila u zemlju i ostavila u njoj duboki trag.

Oko 16,20 sati Valerio je otputovao s Guidom i Michele Morettijem, ostavljajući na tom mjestu Lina i Sandrina da čuvaju leševe. Valerio je imao poći u Dongo, gdje je u međuvremenu Pedro već sakupio sve fašističke glavešine osuđene na smrt. Pukovnik je došao u Dongo tek nekoliko minuta prije 17 sati, a već u 17 sati i 48 minuta strijeljanje fašističkih glavešina je bilo završeno. I ovdje, kao i za vrijeme strijeljanja Mussolinija, dokazao je svoju izvanrednu snagu volje koja je kadra da pređe svaku prepreku.

Čim je došao u Dongo, krenuo je u susret Pedru, raširio je ruke kao da ga želi zagrliti, a zatim je uzviknuo: „Pravdi je udovoljeno, diktator je mrtav!“ Dodao je: „A sada ćemo strijeljati ostale. Predlažem da tu čast na jednaki dio podjele moj i tvoj odred. Formiraćemo streljački plotun od polovine mojih i polovine tvojih partizana.“

Pedro nije tako mislio: „Došao si da ih strijeljaš, pa ih onda strijeljaj. Štaviše, ja se neću ni pojaviti na trgu, želim ostati izvan toga“. Valeriju su opet popustili živci, pa je počeo da viče: „Ti si komandant i moraš prisustvovati. Kao tvoj starješina, naređujem ti da dođeš na trg!“ Pedro se morao prikloniti, prisustvovat će strijeljanju iz čiste poslušnosti.

Nekoliko minuta kasnije, Valerio je ušao u općinski „Zlatni salon“ gdje su se gužvali zarobljeni fašistički funkcioneri. Neki od njih, među njima Porta, nešto ranije dovučeni su iz kasarne u Germasinu: svi su dobro znali kakva ih sudbina očekuje. Pukovnik, hladan i koncizan, uputio je tu i tamo po neko pitanje kako bi fizički prepoznao osobe čija je imena već označio na popisu. Kad je došao do Marcella Petaccija (brata Mussolinijeve ljubavnice Clarette), koji je bio veoma visok, snažan i plavokos mladić, uperio je prst prema njemu i uzviknuo: „Ti si Vittorio Mussolini!“ Kako ovaj nije odgovorio, dao mu je dva šamara.

Marcello Petacci je ipao pokušao dokazati da se radi o zabuni. On je član španjolskog diplomatskog kora. Imao je sa sobom dokumente i preporuke; samo slučajno se našao u Mussolinijevoj koloni. Međutim, prava gužva započela je tek onda kad je rekao svoje ime: don Giovanni Castillo Munoz, otac Giuseppe; u pratnji je gospođe Maria Castillo Munoz, rođena Gonzales y Moreno; s njima su njihovi sinovi Pietro i Fernando. U stvari, pod tim imenima skrivala se Marcellova prijateljica gospođa Zita Ritossa s dva sina, Benvenutom i Fernandom. Svih četvoro bili su uhapšeni na trgu u Dongu, istovremno s Mussolinijem i Clarettom, pa su nekoliko sati proveli u mjesnom hotelu. Hapšenje Marcella bilo je više-manje mjera predostrožnosti. Jedan od stanovnika Donga rekao je da je prethodnog dana vidio u Menaggiju baš Marcella Petaccija koji se kretao među glavešinama u koloni. To je izgledalo sumnjivo pa je trebalo verificirati njegove dokumente.

Kad se Valerio našao pred tim visokim mladićem, nije nimalo oklijevao – to je bio Vittorio Mussolini pod lažnim imenom. Valerio je pokušao da s njim razgovara na španjolskom i jednostavo je ustanovio da ta osoba ne poznaje ni jednu riječ tog jezika. To mu je bila još veća potvrda da je tobožnji don Giovanni Castillo zaista Mussolinijev sin.

Uskoro je pukovnik završio prepoznavanje petnaestorice osoba. Osim kapetana Calistrija, koji je uzaludno pokušavao dokazati Valeriju da nikada nije bio lični Mussolinijev pilot, ni jedan od drugih nije opširno odgovarao na pukovnikova pitanja. Vjerojatno nisu očekivali tako brzi kraj.

Suprotno od onoga što se vjeruje, prizor strijeljanja bio je prilično dug i nije se ticao šesnaestorice, već petnaestorice osoba. Marcello Petacci umro je kasnije, iako svega poslije nekoliko minuta, ali u okolnostima koje su bile potpuno drugačije od onih koje su označile kraj njegovih prijatelja.

Osuđenike je moguće grubo podijeliti u tri grupe: prva grupa ima osam lica, druga četiri, a treća tri. Svaku grupu karakterizira različiti stepen lične odgovornosti i političkog značaja. Iako je njihova odgovornost bila drugačija, među njima nije pravljena nikakva razlika. Postoji mišljenje da su u Dongu strijeljane i osobe koje to stvarno nisu zasluživale, pa čak niti pred najoštrijim sudom. Da se nisu našli u Mussolinijevoj koloni, njihova bi sudbina bila drugačija bez obzira na to tko ih je zarobio. Ali treba uzeti u obzir da su to bili drugačiji dani.

Prva grupa od osmoro osoba uključivala je političke ličnosti, to su ljudi koji su automatski bili osuđeni na smrt zbog svojih položaja i uslijed činjenice što su direktno doprinijeli učvršćivanju fašizma i ukidanju slobode u Italiji. U prvom redu to su ministri Fernando Mezzasoma, Agostino Liverani, Alessandro Pavolini. Zatim slijede Paolo Porta, generalni inspektor fašističkih organizacija i fašistički sekretar za Como, Valerio Paolo Zerbino, fašistički sekretar za Pijemont i ministar unutrašnjih poslova Republike Salo, Francesco Maria Barracu, sekretar predsjedništva i vatreni fašista. Barracu, invalid i nosilac zlatne medalje, još od vremena govora maršala Grazianija u kazalištu Adriano snažno je doprinio rekonstrukciji fašizma u okupiranoj Italiji.

U grupi od osam osoba nalazile su se i dvije drugorazredne figure, mnogo manje poznate od prvih. No, i njihovi trenutni položaji i lično djelovanje u ne tako davnim vremenima stvarali su od njih kandidate za brzo suđenje. Radi se o Idrenu Utimpergheu, 44-godišnjem komandantu jedne „crne brigade“ u Pinerolu, a drugi je Vito Casalinuovo, komandant specijalnog policijskog odreda koji je imao zadatak da štiti Mussolinija.

U drugoj grupi nalazila su se četiri lica: Bombacci, Nudi, Gatti i Ruggero Romano. Nitko od njih nije imao izrazitu političku fizionomiju, pa čak niti Bombacci, koji je u posljednje vrijeme svoju podršku Mussoliniju dao iz sentimentalnih razloga, nego zbog aktivne politike. O Nudiju i Gattiju znade se veoma malo: Gattija se smatralo blagajnikom i čuvarem  Mussolinijevih privatnih dokumenata. Ruggero Romano, sa svoje strane, bio je prilično blijeda ličnost: bio je generalni sekretar Nacionalnog udruženja invalida i kasnije nevažni ministar bijedne vlade.

Postoji mišljenje da u grupi od posljednje trojice nitko nije trebao biti strijeljan, pa čak niti u žurbi na koju je bio prisiljen Valerio. To je novinar Ernesto Daquanno, koji je tada bio predsjednik agencije Stefani, a imao je dugu prošlost fašističkog novinara, ali i ličnosti tobože udaljene od političkog sektaštva. Drugi je bio profesor Goffredo Coppola, suradnik lista Coriere della Sera i predsjednik Talijanske akademije. Posljednja osoba u ovoj grupi bio je mladi kapetan Pietro Calistri, oficir republikanskog zrakoplovstva, koji se u Senagu priključio koloni kako bi stigao do svoje žene koja je boravila u gornjem predjelu pored jezera Como. Calistri je najpatetičnija ličnost na krvavoj cesti Donga. Budući da ga je Valerio zamijenio za ličnog Mussolinijeva pilota, on će sve do posljednjeg časa pokušati da objasni zabunu, ali uvijek na veoma ozbiljan način. Kad su ga uz sve ostale postavili uza zid, vidio je da je izgubio svaku nadu, okrenuo se, zapalio cigaretu i rekao: „U redu, onda učinite kako hoćete“. Umro je pušeći.

Dakle, Valerio je strijeljao petnaest ljudi, iako je na listi koju mu je dao Pedro bilo 51 ime. Bez obzira na kasnije priče o njegovom postupku, ostaje činjenica da je on bio samo izvršilac naređenja koje je rođeno u Milanu. To treba kazati o Valeriju, jer je smiješno stalno isticati nekakvu njegovu ličnu odgovornost. Historija nije uvijek baš tako jednostavna kao što na prvi pogled izgleda. Razumljivo je da u takvim dramatskim situacijama pravda ne može biti vršena uz formalne ceremonije mirnodopskog vremena, uz crne toga i bijele perike sudaca koji su spavali do osam sati ujutro, mirno ispili svoju kavu i onda, ne žureći, došli na suđenje.

Kolona osuđenika izlazi iz općine Dongo u redu jedan po jedan, tačno u 17 sati i 25 minuta. Na čelu je Bombacci. Pavolini šepa zbog rane iz lovačke puške, koju je zadobio dan ranije u pokušaju bijega iz blindirana automobila. Nekoliko ih ima kaput, ali većina su bez njega. Jedini u kompletnoj uniformi je kapetan Calistri. Ispred i iza kolone osuđenika idu partizani, i oni u koloni po jedan. Trg je pun ljudi koji stoje u ćoškovima, iza izloga kavana i gostionica, iza prozora kuća, na krovovima.

Kolona prelazi preko trga i staje uza zid. Tih petnaest osoba naslonilo se na zid ili stoje pored njega gledajući partizane koji su od njih udaljeni tri metra. Pored vođe streljačkog stroja Riccarda, stoji fratar Accursio koji podiže ruku i blagosilja. Kaže nekoliko riječi odrešenja grijeha i povlači se.

Odjednom se pored osuđenika pojavljuje i Marcello Petacci. Iako je Valerio naredio da on bude strijeljan odvojeno od grupe, na groblju, Marcello je zatražio da razgovara sa svećenikom i njemu je priznao svoj pravi identitet. Kako je sada ustanovljeno da to nije Vittorio Mussolini, partizan Bill je vratio Marcella sa groblja na trg, misleći da više nema razloga za strijeljanje. Ali Valerio nije uvjeren u to, pa pita osuđenike: „Da li ga poznajete? Kaže da je tajni agent Marcello Petacci.“ Iz reda osuđenika čuju se konfuzni uzvici: „Ne želimo ga, to je izdajnik, ne treba da umre sa nama!“ Možda su željeli da ga spase takvim riječima.

Valerio je pozvao Riccarda i metalnim glasom, u mukloj tišini trga, daje mu uputstva: „Ovo je normalna egzekucija, razumiješ li? Treba da dadeš ove komande: ‘Zarobljenici, okrenite se’, a zatim ‘parizani, pozor’, ‘parizani, spremite oružje’, ‘partizani, upravite oružje’, ‘partizani, pali’. Da li si razumio?“

– Da, gospodine – odgovara Rikardo u stanju mirno.

– Onda, počni – odjekuje Valerijev suhi glas.

Ricardo izdaje prvu komandu i red osuđenika okreće leđa. Ali poslije komande ‘partizani, spremite oružje’ opet se čuje Valerijev glas: „Stani! Nisi razumio. Zaboravio si komandu ‘partizani, pozor’. Naredi im da se okrenu i počni iznova.“

Tri puta su zarobljenici vidjeli streljački stroj i tri puta su se okretali. Zatim, konačno, u ledenoj tišini koja je zavladala na trgu, čuo se plotun.

Drugi red zarobljenika se uskomešao: neki od odmah pali, a neki su ostali kao da se ništa nije ni desilo. Barraca je pokušao da se okrene kako bi smrt primio u grudi. Čuo se neki uzvik i vjerojatno parola „viva l’Italia“.

Odmah nakon toga desila se jedna apsurdna stvar: u histeričnoj krizi neka žena je s prozora urliknula „bježe, bježe!“ Došlo je do općeg pucanja s krovova, s prozora, iz ulica koje su vodile na trg. Nakon jednog trenutka paralize, Valerio je počeo skakati i vikati da prestanu i malo po malo taj izljev strasti je završio. Jedan partizan i dva civila bili su lakše ranjeni.

Ali drama nije bila završena. Valerio se sjetio svog šesnaestog osuđenika, Marcella Petaccija, te je naredio da i njega dovedu uza zid. Vučen od dva partizana, Marcello je prešao pola trga. No, kad se našao pred gomilom tijelesa, kojima su još upućivani precizni pucnji iz milosti, naglom kretnjom oslobodio se svojih čuvara i dao se u bijeg hvatajući se uličice koja vodi s lijeve strane općine. Odmah su se za njim dali u potjeru barem dvadesetorica. Nakon nekoliko metara sustigli su ga i partizani i civili. Zaustavljen je šakama i noževima, ali nije ubijen. Držeći ga za ruke i noge kao da je već mrtav, četvorica su ga donijela na trg. No, nekoliko metara od obale, njemu se odjednom povratila snaga. Opet se oslobodio svojih čuvara, preskočio je neku klupu i naglavce je poletio u vodu preskačući betonske stepenice. Iz dvadeset strojnica i revolevera odjeknuli su rafali za rafalima. Na površini vode pojavila se velika mrlja krvi. Ali Marcello još nije bio mrtav, pokušao je još nekoliko nesigurih pokreta spasa dok ga nisu zahvatili drugi meci od kojih je poginuo.

Valeriju se veoma žurilo. Naredio je da iz općine donesu plahte, te da u njih zamotaju leševe. Zatim je pozvao Pedra, koji je postrance pušio i naredio mu da se domogne Marcellova leša, koji je još plutao u jezeru. Ali Pedro je stresao glavom „Sve si učinio sam, pa ga i izvuci sam“.

Netko je ušao u čamac, pa je tako i Marcello našao svoje mjesto u velikom žutom furgonu. U 18 sati i 15 minuta zaista je sve bilo gotovo, Valerio je otputovao u Milano.

Njegov žuti kamion dolazi na milansku poljanu Loreto tačno u 3 sata 29. aprila. Nema nikoga, počinje zora aprilske nedjelje koja će biti očevidno vedra. Gotovo je vruće.

Opet nas Valerio informira o pojedinostima svoje akcije: „Zaustavio sam auto na izabranom mjestu. Leševi su iskrcani i stavljeni na mjesto, na tu poljanu na kojoj sam 14. avgusta 1944. godine vidio petnaestoricu partizana, strijeljanih zbog odmazde, a oko njih crne brigadiste. Tako je poljana Loreto postala simbol za mene, za sve nas, za talijanski narod.“

Kako bilo, leševi su iskrcani gotovo na istom mestu na kojemu je prije godinu dana pokošeno mitraljezom petnaest antifašista, koji su bili žrtve divljačke njemačke odmazde zbog ubistva dvojice vojnika Wermachta. U tri sata i 40 minuta svih 18 leševa je iskrcano. Žuti furgon je otišao, a ostali su partizani da čuvaju mrtvace. Bili su sami jer je i Valerio otišao u Opću komandu.

Oko 7 sati izjutra poljanom su počeli prolaziti prvi prolaznici koji čak nisu niti primjetili da je nešto neobično. Partizani su bili veoma umorni, a većina je sjedila na pločniku i spavala. Sve do osam sati nije se desilo ništa specijalno, ljudi su prolazili, išli su svak svojim poslom. Ali u idućim satima svašta se desilo: neprekidno su se čuli rafali iz strojnica, a trg je prokuhao. Prvi redovi gomile bili su nekoliko puta odbacivani iako su uspjeli da i nogama gaze leševe, a napetost je porasla do vrhunca kad je neka žena iz gomile ispalila pet metaka iz revolvera na Mussolinijev leš da bi osvetila, kako je vikala, „svojih pet mrtvih sinova“.

U toj strašnoj atmosferi, koju je teško razumjeti, ljudi su na leševe bacali mrkve i salatu zamotanu u papir, što je bila posprdna cvjetna počast. Gotovo svi iz prvih redova su pljuvali. Netko je pronašao metalni vrh fašističke zastavice, pa je rastvorio desnu ruku Mussolinija i umetnuo mu taj šiljak kao da mu je skeptar. Njegovu glavu su naslonili na Clarettine grudi. Skinuli su mu kožnati opasač koji mu se nalazio na vojničkim hlačama. Nestala mu je i desna čizma. Ni žene nisu štedile udarce nogom o Mussolinijevo lice.

Oko 10 sati izjutra trg je bio pun ljudi. Neki visoki čovjek bez košulje stajao je u sred leševa i neprekidno je pitao gomilu koga želi vidjeti. Kako bi čuo odgovor, dizao bi ovog ili onog mrtvaca, nastojeći da savlada ukočenost leša.

U 11 sati, sedam leševa podignuto je na visoku prečku uz benzinsku stanicu: Mussolini, Claretta, Pavolini, Zerbino, Starace (koji je u međuvremenu strijeljan), Barracu i još jedno lice koje je ostalo nepoznato. Vezani su konopcem koji im je stegao stopala. U visini koljena Claretti su pričvršćene haljine. Istovremeno, drugi leševi su preneseni u unutarnji dio poljane, koji je pripadao benzinskoj stanici. Tu su ležali odijeljeni jedan od drugoga, uz podnožje malih stubova. Netko je zalijepio obične papire s imenima strijeljanih i prikačio ih pored njihovih leševa, ali izvršene su velike griješke u identifikaciji.

Oko jedan sat poslije podneva završen je strašni spektakl. Komanda mjesta naredila je partizanskom vodu da makne leševe s trga. Na spomenutoj prečki dugo su vremena ostala samo imena obješenih. Ali još nije završila priča o tim mrtvacima, jer je u općinskoj mrtvačnici bilo veoma teško spasiti leševe Mussolinija i Clarette od bijesa gomile. Profesor Cattabeni priča kako je s velikom teškoćom kako-tako obavio autopsiju Mussolinija, jer su ga neprekidno ometali naoružani partizani koji su upadali u salu „da pucaju u Ducea“. Uvečer je nastupio momenat mira; leševi su zatvoreni u obične drvene sanduke i upućeni na svoje odredište. Osim toga, trebalo se žuriti jer su svakog časa stizali automobili s novim mrtvacima. U toku petnaest dana kroz mrtvačnicu je prošlo hiljadu mrtvih.

Scena na poljani Loreto izazvala je u svijetu veliki utisak i posljedice. Nitko ne može izvršiti tačan račun šta je poljana Loreto značila za nastupajuću političku borbu u Italiji, a nitko ne može kazati šta bi se u Italiji desilo bez poljane Loreto.

Stav saveznika bio je veoma precizan, a vjerojatno je direktno zavisio od posljednjeg akta misije pukovnika Valerija. Devetog maja sve partizanske formacije bile su razoružane na temelju sporazuma koji su ranije doneseni. Može biti da do tog datuma ne bi došlo tako brzo da saveznička vojna komanda nije imala ozbiljnih razloga da ga ubrza. U početku je bila usvojena nejasna formula koja je govorila o demobilizaciji partizanskih odreda „kad se za to pojavi mogućnost“. Ali na veoma burnom sastanku već 30. aprila, dan poslije dešavanja na poljani Loreto, zahtjev o razoružanju partizana postavio je lično general Crittenberg.

Možda je najoštriji i najironičniji sud koji je ikada netko dao o tom tragičnom kompleksu događaja, izrekao komandant jedne savezničke tajne službe, kad su ga zapitali da li odobrava strijeljanje Mussolinija i sve ono što je uslijedilo.

– Ja razumijem to strijeljanje – rekao je – i odobravam ga. Međutim, veoma sam sretan što se nije desilo u mojoj zemlji.

(Kraj feljtona)

Pad fašizma

Franko Bandini: Poslednjih 95 sati Benita Musolinija (9.deo)

Naopaki diktator naopako obešen

Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“.

Svima je bilo jasno da će kraj rata označiti i kraj Mussolinija. Diktator je 25. aprila 1945. učinio posljednji poklon Italiji; pobjegao je sa svojim generalima. Dva dana kasnije, 27. aprila, Mussolini je ispunio proročanstvo antifašističke propagande: bio je zarobljenik u jednoj kasarni carinske straže, a da niti jedan od onih koji su mu bili bliski nije ispalio jedan metak da bi ga odbranio. Niti je on našao hrabrosti za lijepu smrt. Politički, diktatura je likvidirana, Mussolini je lično bacio na svoj lijes sve potrebne grumene zemlje.

Opisujući njegovo strijeljanje, pukovnik Walter Audisio – poznat po konspirativnom imenu Valerio – upravo to nam je rekao za Mussolinija: „Nije umro kao heroj, već sav iskrivljen od straha“.

Nakon smaknuća Benita Mussolinija i Clarette Petacci, Valerio je na tom mjestu proboravio još nekoliko minuta, prije negoli se vratio u Dongo, gdje ga je očekivao drugi dio njegova zadatka: strijeljanje glavešina.

Trebalo je vremena dok su prisutni povratili hladnokrvnost. Valerio je naročito izgledao uzbuđen; uzeo je strojnicu koju je bacio nekoliko sekundi ranije i gotovo mehanički se sagnuo da skupi neke ispaljene čahure. Stavio je revolver u futrolu i približio se leševima.

Mussolini je tako pao da je sjedio naslonjen uza zid, s glavom nagnutom prema naprijed; Claretta je bila u ležećem položaju, s nogama ispod desne Benitove noge; tijelo joj je slijedilo lagani zavoj zida. Valerio je uzeo njezinu tašnu, koja je kasnije predana Općoj komandi. Zatim je u nervoznoj reakciji nekoliko puta namjestio vojničku kapu na glavi diktatora, tako da mu je sada stajala nakoso. Ni tada ni kasnije nitko nije dirao leševe; tek kasnije, u mrtvačnici, u Clarettinom grudnjaku nađen je ušiven privjesak.

Nagla kiša, koja je počela padati u potocima, prekinula je tu scenu prisilivši sve prisutne da uđu u automobil. Zbog kiše na mjestu strijeljanja nije ostao niti jedan trag. Jaka oluja isprala je sve u nekoliko sekundi. Jedini znak koji je ostao na zemlji bio je duboki trag koji je ostavila desna Mussolinijeva peta, a koji se vidio i idućeg jutra. Metak koji ga je pogodio sa strane vjerojatno je izazvao nagli trzaj noge: čizma je udarila u zemlju i ostavila u njoj duboki trag.

Oko 16,20 sati Valerio je otputovao s Guidom i Michele Morettijem, ostavljajući na tom mjestu Lina i Sandrina da čuvaju leševe. Valerio je imao poći u Dongo, gdje je u međuvremenu Pedro već sakupio sve fašističke glavešine osuđene na smrt. Pukovnik je došao u Dongo tek nekoliko minuta prije 17 sati, a već u 17 sati i 48 minuta strijeljanje fašističkih glavešina je bilo završeno. I ovdje, kao i za vrijeme strijeljanja Mussolinija, dokazao je svoju izvanrednu snagu volje koja je kadra da pređe svaku prepreku.

Čim je došao u Dongo, krenuo je u susret Pedru, raširio je ruke kao da ga želi zagrliti, a zatim je uzviknuo: „Pravdi je udovoljeno, diktator je mrtav!“ Dodao je: „A sada ćemo strijeljati ostale. Predlažem da tu čast na jednaki dio podjele moj i tvoj odred. Formiraćemo streljački plotun od polovine mojih i polovine tvojih partizana.“

Pedro nije tako mislio: „Došao si da ih strijeljaš, pa ih onda strijeljaj. Štaviše, ja se neću ni pojaviti na trgu, želim ostati izvan toga“. Valeriju su opet popustili živci, pa je počeo da viče: „Ti si komandant i moraš prisustvovati. Kao tvoj starješina, naređujem ti da dođeš na trg!“ Pedro se morao prikloniti, prisustvovat će strijeljanju iz čiste poslušnosti.

Nekoliko minuta kasnije, Valerio je ušao u općinski „Zlatni salon“ gdje su se gužvali zarobljeni fašistički funkcioneri. Neki od njih, među njima Porta, nešto ranije dovučeni su iz kasarne u Germasinu: svi su dobro znali kakva ih sudbina očekuje. Pukovnik, hladan i koncizan, uputio je tu i tamo po neko pitanje kako bi fizički prepoznao osobe čija je imena već označio na popisu. Kad je došao do Marcella Petaccija (brata Mussolinijeve ljubavnice Clarette), koji je bio veoma visok, snažan i plavokos mladić, uperio je prst prema njemu i uzviknuo: „Ti si Vittorio Mussolini!“ Kako ovaj nije odgovorio, dao mu je dva šamara.

Marcello Petacci je ipao pokušao dokazati da se radi o zabuni. On je član španjolskog diplomatskog kora. Imao je sa sobom dokumente i preporuke; samo slučajno se našao u Mussolinijevoj koloni. Međutim, prava gužva započela je tek onda kad je rekao svoje ime: don Giovanni Castillo Munoz, otac Giuseppe; u pratnji je gospođe Maria Castillo Munoz, rođena Gonzales y Moreno; s njima su njihovi sinovi Pietro i Fernando. U stvari, pod tim imenima skrivala se Marcellova prijateljica gospođa Zita Ritossa s dva sina, Benvenutom i Fernandom. Svih četvoro bili su uhapšeni na trgu u Dongu, istovremno s Mussolinijem i Clarettom, pa su nekoliko sati proveli u mjesnom hotelu. Hapšenje Marcella bilo je više-manje mjera predostrožnosti. Jedan od stanovnika Donga rekao je da je prethodnog dana vidio u Menaggiju baš Marcella Petaccija koji se kretao među glavešinama u koloni. To je izgledalo sumnjivo pa je trebalo verificirati njegove dokumente.

Kad se Valerio našao pred tim visokim mladićem, nije nimalo oklijevao – to je bio Vittorio Mussolini pod lažnim imenom. Valerio je pokušao da s njim razgovara na španjolskom i jednostavo je ustanovio da ta osoba ne poznaje ni jednu riječ tog jezika. To mu je bila još veća potvrda da je tobožnji don Giovanni Castillo zaista Mussolinijev sin.

Uskoro je pukovnik završio prepoznavanje petnaestorice osoba. Osim kapetana Calistrija, koji je uzaludno pokušavao dokazati Valeriju da nikada nije bio lični Mussolinijev pilot, ni jedan od drugih nije opširno odgovarao na pukovnikova pitanja. Vjerojatno nisu očekivali tako brzi kraj.

Suprotno od onoga što se vjeruje, prizor strijeljanja bio je prilično dug i nije se ticao šesnaestorice, već petnaestorice osoba. Marcello Petacci umro je kasnije, iako svega poslije nekoliko minuta, ali u okolnostima koje su bile potpuno drugačije od onih koje su označile kraj njegovih prijatelja.

Osuđenike je moguće grubo podijeliti u tri grupe: prva grupa ima osam lica, druga četiri, a treća tri. Svaku grupu karakterizira različiti stepen lične odgovornosti i političkog značaja. Iako je njihova odgovornost bila drugačija, među njima nije pravljena nikakva razlika. Postoji mišljenje da su u Dongu strijeljane i osobe koje to stvarno nisu zasluživale, pa čak niti pred najoštrijim sudom. Da se nisu našli u Mussolinijevoj koloni, njihova bi sudbina bila drugačija bez obzira na to tko ih je zarobio. Ali treba uzeti u obzir da su to bili drugačiji dani.

Prva grupa od osmoro osoba uključivala je političke ličnosti, to su ljudi koji su automatski bili osuđeni na smrt zbog svojih položaja i uslijed činjenice što su direktno doprinijeli učvršćivanju fašizma i ukidanju slobode u Italiji. U prvom redu to su ministri Fernando Mezzasoma, Agostino Liverani, Alessandro Pavolini. Zatim slijede Paolo Porta, generalni inspektor fašističkih organizacija i fašistički sekretar za Como, Valerio Paolo Zerbino, fašistički sekretar za Pijemont i ministar unutrašnjih poslova Republike Salo, Francesco Maria Barracu, sekretar predsjedništva i vatreni fašista. Barracu, invalid i nosilac zlatne medalje, još od vremena govora maršala Grazianija u kazalištu Adriano snažno je doprinio rekonstrukciji fašizma u okupiranoj Italiji.

U grupi od osam osoba nalazile su se i dvije drugorazredne figure, mnogo manje poznate od prvih. No, i njihovi trenutni položaji i lično djelovanje u ne tako davnim vremenima stvarali su od njih kandidate za brzo suđenje. Radi se o Idrenu Utimpergheu, 44-godišnjem komandantu jedne „crne brigade“ u Pinerolu, a drugi je Vito Casalinuovo, komandant specijalnog policijskog odreda koji je imao zadatak da štiti Mussolinija.

U drugoj grupi nalazila su se četiri lica: Bombacci, Nudi, Gatti i Ruggero Romano. Nitko od njih nije imao izrazitu političku fizionomiju, pa čak niti Bombacci, koji je u posljednje vrijeme svoju podršku Mussoliniju dao iz sentimentalnih razloga, nego zbog aktivne politike. O Nudiju i Gattiju znade se veoma malo: Gattija se smatralo blagajnikom i čuvarem  Mussolinijevih privatnih dokumenata. Ruggero Romano, sa svoje strane, bio je prilično blijeda ličnost: bio je generalni sekretar Nacionalnog udruženja invalida i kasnije nevažni ministar bijedne vlade.

Postoji mišljenje da u grupi od posljednje trojice nitko nije trebao biti strijeljan, pa čak niti u žurbi na koju je bio prisiljen Valerio. To je novinar Ernesto Daquanno, koji je tada bio predsjednik agencije Stefani, a imao je dugu prošlost fašističkog novinara, ali i ličnosti tobože udaljene od političkog sektaštva. Drugi je bio profesor Goffredo Coppola, suradnik lista Coriere della Sera i predsjednik Talijanske akademije. Posljednja osoba u ovoj grupi bio je mladi kapetan Pietro Calistri, oficir republikanskog zrakoplovstva, koji se u Senagu priključio koloni kako bi stigao do svoje žene koja je boravila u gornjem predjelu pored jezera Como. Calistri je najpatetičnija ličnost na krvavoj cesti Donga. Budući da ga je Valerio zamijenio za ličnog Mussolinijeva pilota, on će sve do posljednjeg časa pokušati da objasni zabunu, ali uvijek na veoma ozbiljan način. Kad su ga uz sve ostale postavili uza zid, vidio je da je izgubio svaku nadu, okrenuo se, zapalio cigaretu i rekao: „U redu, onda učinite kako hoćete“. Umro je pušeći.

Dakle, Valerio je strijeljao petnaest ljudi, iako je na listi koju mu je dao Pedro bilo 51 ime. Bez obzira na kasnije priče o njegovom postupku, ostaje činjenica da je on bio samo izvršilac naređenja koje je rođeno u Milanu. To treba kazati o Valeriju, jer je smiješno stalno isticati nekakvu njegovu ličnu odgovornost. Historija nije uvijek baš tako jednostavna kao što na prvi pogled izgleda. Razumljivo je da u takvim dramatskim situacijama pravda ne može biti vršena uz formalne ceremonije mirnodopskog vremena, uz crne toga i bijele perike sudaca koji su spavali do osam sati ujutro, mirno ispili svoju kavu i onda, ne žureći, došli na suđenje.

Kolona osuđenika izlazi iz općine Dongo u redu jedan po jedan, tačno u 17 sati i 25 minuta. Na čelu je Bombacci. Pavolini šepa zbog rane iz lovačke puške, koju je zadobio dan ranije u pokušaju bijega iz blindirana automobila. Nekoliko ih ima kaput, ali većina su bez njega. Jedini u kompletnoj uniformi je kapetan Calistri. Ispred i iza kolone osuđenika idu partizani, i oni u koloni po jedan. Trg je pun ljudi koji stoje u ćoškovima, iza izloga kavana i gostionica, iza prozora kuća, na krovovima.

Kolona prelazi preko trga i staje uza zid. Tih petnaest osoba naslonilo se na zid ili stoje pored njega gledajući partizane koji su od njih udaljeni tri metra. Pored vođe streljačkog stroja Riccarda, stoji fratar Accursio koji podiže ruku i blagosilja. Kaže nekoliko riječi odrešenja grijeha i povlači se.

Odjednom se pored osuđenika pojavljuje i Marcello Petacci. Iako je Valerio naredio da on bude strijeljan odvojeno od grupe, na groblju, Marcello je zatražio da razgovara sa svećenikom i njemu je priznao svoj pravi identitet. Kako je sada ustanovljeno da to nije Vittorio Mussolini, partizan Bill je vratio Marcella sa groblja na trg, misleći da više nema razloga za strijeljanje. Ali Valerio nije uvjeren u to, pa pita osuđenike: „Da li ga poznajete? Kaže da je tajni agent Marcello Petacci.“ Iz reda osuđenika čuju se konfuzni uzvici: „Ne želimo ga, to je izdajnik, ne treba da umre sa nama!“ Možda su željeli da ga spase takvim riječima.

Valerio je pozvao Riccarda i metalnim glasom, u mukloj tišini trga, daje mu uputstva: „Ovo je normalna egzekucija, razumiješ li? Treba da dadeš ove komande: ‘Zarobljenici, okrenite se’, a zatim ‘parizani, pozor’, ‘parizani, spremite oružje’, ‘partizani, upravite oružje’, ‘partizani, pali’. Da li si razumio?“

– Da, gospodine – odgovara Rikardo u stanju mirno.

– Onda, počni – odjekuje Valerijev suhi glas.

Ricardo izdaje prvu komandu i red osuđenika okreće leđa. Ali poslije komande ‘partizani, spremite oružje’ opet se čuje Valerijev glas: „Stani! Nisi razumio. Zaboravio si komandu ‘partizani, pozor’. Naredi im da se okrenu i počni iznova.“

Tri puta su zarobljenici vidjeli streljački stroj i tri puta su se okretali. Zatim, konačno, u ledenoj tišini koja je zavladala na trgu, čuo se plotun.

Drugi red zarobljenika se uskomešao: neki od odmah pali, a neki su ostali kao da se ništa nije ni desilo. Barraca je pokušao da se okrene kako bi smrt primio u grudi. Čuo se neki uzvik i vjerojatno parola „viva l’Italia“.

Odmah nakon toga desila se jedna apsurdna stvar: u histeričnoj krizi neka žena je s prozora urliknula „bježe, bježe!“ Došlo je do općeg pucanja s krovova, s prozora, iz ulica koje su vodile na trg. Nakon jednog trenutka paralize, Valerio je počeo skakati i vikati da prestanu i malo po malo taj izljev strasti je završio. Jedan partizan i dva civila bili su lakše ranjeni.

Ali drama nije bila završena. Valerio se sjetio svog šesnaestog osuđenika, Marcella Petaccija, te je naredio da i njega dovedu uza zid. Vučen od dva partizana, Marcello je prešao pola trga. No, kad se našao pred gomilom tijelesa, kojima su još upućivani precizni pucnji iz milosti, naglom kretnjom oslobodio se svojih čuvara i dao se u bijeg hvatajući se uličice koja vodi s lijeve strane općine. Odmah su se za njim dali u potjeru barem dvadesetorica. Nakon nekoliko metara sustigli su ga i partizani i civili. Zaustavljen je šakama i noževima, ali nije ubijen. Držeći ga za ruke i noge kao da je već mrtav, četvorica su ga donijela na trg. No, nekoliko metara od obale, njemu se odjednom povratila snaga. Opet se oslobodio svojih čuvara, preskočio je neku klupu i naglavce je poletio u vodu preskačući betonske stepenice. Iz dvadeset strojnica i revolevera odjeknuli su rafali za rafalima. Na površini vode pojavila se velika mrlja krvi. Ali Marcello još nije bio mrtav, pokušao je još nekoliko nesigurih pokreta spasa dok ga nisu zahvatili drugi meci od kojih je poginuo.

Valeriju se veoma žurilo. Naredio je da iz općine donesu plahte, te da u njih zamotaju leševe. Zatim je pozvao Pedra, koji je postrance pušio i naredio mu da se domogne Marcellova leša, koji je još plutao u jezeru. Ali Pedro je stresao glavom „Sve si učinio sam, pa ga i izvuci sam“.

Netko je ušao u čamac, pa je tako i Marcello našao svoje mjesto u velikom žutom furgonu. U 18 sati i 15 minuta zaista je sve bilo gotovo, Valerio je otputovao u Milano.

Njegov žuti kamion dolazi na milansku poljanu Loreto tačno u 3 sata 29. aprila. Nema nikoga, počinje zora aprilske nedjelje koja će biti očevidno vedra. Gotovo je vruće.

Opet nas Valerio informira o pojedinostima svoje akcije: „Zaustavio sam auto na izabranom mjestu. Leševi su iskrcani i stavljeni na mjesto, na tu poljanu na kojoj sam 14. avgusta 1944. godine vidio petnaestoricu partizana, strijeljanih zbog odmazde, a oko njih crne brigadiste. Tako je poljana Loreto postala simbol za mene, za sve nas, za talijanski narod.“

Kako bilo, leševi su iskrcani gotovo na istom mestu na kojemu je prije godinu dana pokošeno mitraljezom petnaest antifašista, koji su bili žrtve divljačke njemačke odmazde zbog ubistva dvojice vojnika Wermachta. U tri sata i 40 minuta svih 18 leševa je iskrcano. Žuti furgon je otišao, a ostali su partizani da čuvaju mrtvace. Bili su sami jer je i Valerio otišao u Opću komandu.

Oko 7 sati izjutra poljanom su počeli prolaziti prvi prolaznici koji čak nisu niti primjetili da je nešto neobično. Partizani su bili veoma umorni, a većina je sjedila na pločniku i spavala. Sve do osam sati nije se desilo ništa specijalno, ljudi su prolazili, išli su svak svojim poslom. Ali u idućim satima svašta se desilo: neprekidno su se čuli rafali iz strojnica, a trg je prokuhao. Prvi redovi gomile bili su nekoliko puta odbacivani iako su uspjeli da i nogama gaze leševe, a napetost je porasla do vrhunca kad je neka žena iz gomile ispalila pet metaka iz revolvera na Mussolinijev leš da bi osvetila, kako je vikala, „svojih pet mrtvih sinova“.

U toj strašnoj atmosferi, koju je teško razumjeti, ljudi su na leševe bacali mrkve i salatu zamotanu u papir, što je bila posprdna cvjetna počast. Gotovo svi iz prvih redova su pljuvali. Netko je pronašao metalni vrh fašističke zastavice, pa je rastvorio desnu ruku Mussolinija i umetnuo mu taj šiljak kao da mu je skeptar. Njegovu glavu su naslonili na Clarettine grudi. Skinuli su mu kožnati opasač koji mu se nalazio na vojničkim hlačama. Nestala mu je i desna čizma. Ni žene nisu štedile udarce nogom o Mussolinijevo lice.

Oko 10 sati izjutra trg je bio pun ljudi. Neki visoki čovjek bez košulje stajao je u sred leševa i neprekidno je pitao gomilu koga želi vidjeti. Kako bi čuo odgovor, dizao bi ovog ili onog mrtvaca, nastojeći da savlada ukočenost leša.

U 11 sati, sedam leševa podignuto je na visoku prečku uz benzinsku stanicu: Mussolini, Claretta, Pavolini, Zerbino, Starace (koji je u međuvremenu strijeljan), Barracu i još jedno lice koje je ostalo nepoznato. Vezani su konopcem koji im je stegao stopala. U visini koljena Claretti su pričvršćene haljine. Istovremeno, drugi leševi su preneseni u unutarnji dio poljane, koji je pripadao benzinskoj stanici. Tu su ležali odijeljeni jedan od drugoga, uz podnožje malih stubova. Netko je zalijepio obične papire s imenima strijeljanih i prikačio ih pored njihovih leševa, ali izvršene su velike griješke u identifikaciji.

Oko jedan sat poslije podneva završen je strašni spektakl. Komanda mjesta naredila je partizanskom vodu da makne leševe s trga. Na spomenutoj prečki dugo su vremena ostala samo imena obješenih. Ali još nije završila priča o tim mrtvacima, jer je u općinskoj mrtvačnici bilo veoma teško spasiti leševe Mussolinija i Clarette od bijesa gomile. Profesor Cattabeni priča kako je s velikom teškoćom kako-tako obavio autopsiju Mussolinija, jer su ga neprekidno ometali naoružani partizani koji su upadali u salu „da pucaju u Ducea“. Uvečer je nastupio momenat mira; leševi su zatvoreni u obične drvene sanduke i upućeni na svoje odredište. Osim toga, trebalo se žuriti jer su svakog časa stizali automobili s novim mrtvacima. U toku petnaest dana kroz mrtvačnicu je prošlo hiljadu mrtvih.

Scena na poljani Loreto izazvala je u svijetu veliki utisak i posljedice. Nitko ne može izvršiti tačan račun šta je poljana Loreto značila za nastupajuću političku borbu u Italiji, a nitko ne može kazati šta bi se u Italiji desilo bez poljane Loreto.

Stav saveznika bio je veoma precizan, a vjerojatno je direktno zavisio od posljednjeg akta misije pukovnika Valerija. Devetog maja sve partizanske formacije bile su razoružane na temelju sporazuma koji su ranije doneseni. Može biti da do tog datuma ne bi došlo tako brzo da saveznička vojna komanda nije imala ozbiljnih razloga da ga ubrza. U početku je bila usvojena nejasna formula koja je govorila o demobilizaciji partizanskih odreda „kad se za to pojavi mogućnost“. Ali na veoma burnom sastanku već 30. aprila, dan poslije dešavanja na poljani Loreto, zahtjev o razoružanju partizana postavio je lično general Crittenberg.

Možda je najoštriji i najironičniji sud koji je ikada netko dao o tom tragičnom kompleksu događaja, izrekao komandant jedne savezničke tajne službe, kad su ga zapitali da li odobrava strijeljanje Mussolinija i sve ono što je uslijedilo.

– Ja razumijem to strijeljanje – rekao je – i odobravam ga. Međutim, veoma sam sretan što se nije desilo u mojoj zemlji.

(Kraj feljtona)

Pad fašizma

Franko Bandini: Poslednjih 95 sati Benita Musolinija (9.deo)

Naopaki diktator naopako obešen

Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“.

Svima je bilo jasno da će kraj rata označiti i kraj Mussolinija. Diktator je 25. aprila 1945. učinio posljednji poklon Italiji; pobjegao je sa svojim generalima. Dva dana kasnije, 27. aprila, Mussolini je ispunio proročanstvo antifašističke propagande: bio je zarobljenik u jednoj kasarni carinske straže, a da niti jedan od onih koji su mu bili bliski nije ispalio jedan metak da bi ga odbranio. Niti je on našao hrabrosti za lijepu smrt. Politički, diktatura je likvidirana, Mussolini je lično bacio na svoj lijes sve potrebne grumene zemlje.

Opisujući njegovo strijeljanje, pukovnik Walter Audisio – poznat po konspirativnom imenu Valerio – upravo to nam je rekao za Mussolinija: „Nije umro kao heroj, već sav iskrivljen od straha“.

Nakon smaknuća Benita Mussolinija i Clarette Petacci, Valerio je na tom mjestu proboravio još nekoliko minuta, prije negoli se vratio u Dongo, gdje ga je očekivao drugi dio njegova zadatka: strijeljanje glavešina.

Trebalo je vremena dok su prisutni povratili hladnokrvnost. Valerio je naročito izgledao uzbuđen; uzeo je strojnicu koju je bacio nekoliko sekundi ranije i gotovo mehanički se sagnuo da skupi neke ispaljene čahure. Stavio je revolver u futrolu i približio se leševima.

Mussolini je tako pao da je sjedio naslonjen uza zid, s glavom nagnutom prema naprijed; Claretta je bila u ležećem položaju, s nogama ispod desne Benitove noge; tijelo joj je slijedilo lagani zavoj zida. Valerio je uzeo njezinu tašnu, koja je kasnije predana Općoj komandi. Zatim je u nervoznoj reakciji nekoliko puta namjestio vojničku kapu na glavi diktatora, tako da mu je sada stajala nakoso. Ni tada ni kasnije nitko nije dirao leševe; tek kasnije, u mrtvačnici, u Clarettinom grudnjaku nađen je ušiven privjesak.

Nagla kiša, koja je počela padati u potocima, prekinula je tu scenu prisilivši sve prisutne da uđu u automobil. Zbog kiše na mjestu strijeljanja nije ostao niti jedan trag. Jaka oluja isprala je sve u nekoliko sekundi. Jedini znak koji je ostao na zemlji bio je duboki trag koji je ostavila desna Mussolinijeva peta, a koji se vidio i idućeg jutra. Metak koji ga je pogodio sa strane vjerojatno je izazvao nagli trzaj noge: čizma je udarila u zemlju i ostavila u njoj duboki trag.

Oko 16,20 sati Valerio je otputovao s Guidom i Michele Morettijem, ostavljajući na tom mjestu Lina i Sandrina da čuvaju leševe. Valerio je imao poći u Dongo, gdje je u međuvremenu Pedro već sakupio sve fašističke glavešine osuđene na smrt. Pukovnik je došao u Dongo tek nekoliko minuta prije 17 sati, a već u 17 sati i 48 minuta strijeljanje fašističkih glavešina je bilo završeno. I ovdje, kao i za vrijeme strijeljanja Mussolinija, dokazao je svoju izvanrednu snagu volje koja je kadra da pređe svaku prepreku.

Čim je došao u Dongo, krenuo je u susret Pedru, raširio je ruke kao da ga želi zagrliti, a zatim je uzviknuo: „Pravdi je udovoljeno, diktator je mrtav!“ Dodao je: „A sada ćemo strijeljati ostale. Predlažem da tu čast na jednaki dio podjele moj i tvoj odred. Formiraćemo streljački plotun od polovine mojih i polovine tvojih partizana.“

Pedro nije tako mislio: „Došao si da ih strijeljaš, pa ih onda strijeljaj. Štaviše, ja se neću ni pojaviti na trgu, želim ostati izvan toga“. Valeriju su opet popustili živci, pa je počeo da viče: „Ti si komandant i moraš prisustvovati. Kao tvoj starješina, naređujem ti da dođeš na trg!“ Pedro se morao prikloniti, prisustvovat će strijeljanju iz čiste poslušnosti.

Nekoliko minuta kasnije, Valerio je ušao u općinski „Zlatni salon“ gdje su se gužvali zarobljeni fašistički funkcioneri. Neki od njih, među njima Porta, nešto ranije dovučeni su iz kasarne u Germasinu: svi su dobro znali kakva ih sudbina očekuje. Pukovnik, hladan i koncizan, uputio je tu i tamo po neko pitanje kako bi fizički prepoznao osobe čija je imena već označio na popisu. Kad je došao do Marcella Petaccija (brata Mussolinijeve ljubavnice Clarette), koji je bio veoma visok, snažan i plavokos mladić, uperio je prst prema njemu i uzviknuo: „Ti si Vittorio Mussolini!“ Kako ovaj nije odgovorio, dao mu je dva šamara.

Marcello Petacci je ipao pokušao dokazati da se radi o zabuni. On je član španjolskog diplomatskog kora. Imao je sa sobom dokumente i preporuke; samo slučajno se našao u Mussolinijevoj koloni. Međutim, prava gužva započela je tek onda kad je rekao svoje ime: don Giovanni Castillo Munoz, otac Giuseppe; u pratnji je gospođe Maria Castillo Munoz, rođena Gonzales y Moreno; s njima su njihovi sinovi Pietro i Fernando. U stvari, pod tim imenima skrivala se Marcellova prijateljica gospođa Zita Ritossa s dva sina, Benvenutom i Fernandom. Svih četvoro bili su uhapšeni na trgu u Dongu, istovremno s Mussolinijem i Clarettom, pa su nekoliko sati proveli u mjesnom hotelu. Hapšenje Marcella bilo je više-manje mjera predostrožnosti. Jedan od stanovnika Donga rekao je da je prethodnog dana vidio u Menaggiju baš Marcella Petaccija koji se kretao među glavešinama u koloni. To je izgledalo sumnjivo pa je trebalo verificirati njegove dokumente.

Kad se Valerio našao pred tim visokim mladićem, nije nimalo oklijevao – to je bio Vittorio Mussolini pod lažnim imenom. Valerio je pokušao da s njim razgovara na španjolskom i jednostavo je ustanovio da ta osoba ne poznaje ni jednu riječ tog jezika. To mu je bila još veća potvrda da je tobožnji don Giovanni Castillo zaista Mussolinijev sin.

Uskoro je pukovnik završio prepoznavanje petnaestorice osoba. Osim kapetana Calistrija, koji je uzaludno pokušavao dokazati Valeriju da nikada nije bio lični Mussolinijev pilot, ni jedan od drugih nije opširno odgovarao na pukovnikova pitanja. Vjerojatno nisu očekivali tako brzi kraj.

Suprotno od onoga što se vjeruje, prizor strijeljanja bio je prilično dug i nije se ticao šesnaestorice, već petnaestorice osoba. Marcello Petacci umro je kasnije, iako svega poslije nekoliko minuta, ali u okolnostima koje su bile potpuno drugačije od onih koje su označile kraj njegovih prijatelja.

Osuđenike je moguće grubo podijeliti u tri grupe: prva grupa ima osam lica, druga četiri, a treća tri. Svaku grupu karakterizira različiti stepen lične odgovornosti i političkog značaja. Iako je njihova odgovornost bila drugačija, među njima nije pravljena nikakva razlika. Postoji mišljenje da su u Dongu strijeljane i osobe koje to stvarno nisu zasluživale, pa čak niti pred najoštrijim sudom. Da se nisu našli u Mussolinijevoj koloni, njihova bi sudbina bila drugačija bez obzira na to tko ih je zarobio. Ali treba uzeti u obzir da su to bili drugačiji dani.

Prva grupa od osmoro osoba uključivala je političke ličnosti, to su ljudi koji su automatski bili osuđeni na smrt zbog svojih položaja i uslijed činjenice što su direktno doprinijeli učvršćivanju fašizma i ukidanju slobode u Italiji. U prvom redu to su ministri Fernando Mezzasoma, Agostino Liverani, Alessandro Pavolini. Zatim slijede Paolo Porta, generalni inspektor fašističkih organizacija i fašistički sekretar za Como, Valerio Paolo Zerbino, fašistički sekretar za Pijemont i ministar unutrašnjih poslova Republike Salo, Francesco Maria Barracu, sekretar predsjedništva i vatreni fašista. Barracu, invalid i nosilac zlatne medalje, još od vremena govora maršala Grazianija u kazalištu Adriano snažno je doprinio rekonstrukciji fašizma u okupiranoj Italiji.

U grupi od osam osoba nalazile su se i dvije drugorazredne figure, mnogo manje poznate od prvih. No, i njihovi trenutni položaji i lično djelovanje u ne tako davnim vremenima stvarali su od njih kandidate za brzo suđenje. Radi se o Idrenu Utimpergheu, 44-godišnjem komandantu jedne „crne brigade“ u Pinerolu, a drugi je Vito Casalinuovo, komandant specijalnog policijskog odreda koji je imao zadatak da štiti Mussolinija.

U drugoj grupi nalazila su se četiri lica: Bombacci, Nudi, Gatti i Ruggero Romano. Nitko od njih nije imao izrazitu političku fizionomiju, pa čak niti Bombacci, koji je u posljednje vrijeme svoju podršku Mussoliniju dao iz sentimentalnih razloga, nego zbog aktivne politike. O Nudiju i Gattiju znade se veoma malo: Gattija se smatralo blagajnikom i čuvarem  Mussolinijevih privatnih dokumenata. Ruggero Romano, sa svoje strane, bio je prilično blijeda ličnost: bio je generalni sekretar Nacionalnog udruženja invalida i kasnije nevažni ministar bijedne vlade.

Postoji mišljenje da u grupi od posljednje trojice nitko nije trebao biti strijeljan, pa čak niti u žurbi na koju je bio prisiljen Valerio. To je novinar Ernesto Daquanno, koji je tada bio predsjednik agencije Stefani, a imao je dugu prošlost fašističkog novinara, ali i ličnosti tobože udaljene od političkog sektaštva. Drugi je bio profesor Goffredo Coppola, suradnik lista Coriere della Sera i predsjednik Talijanske akademije. Posljednja osoba u ovoj grupi bio je mladi kapetan Pietro Calistri, oficir republikanskog zrakoplovstva, koji se u Senagu priključio koloni kako bi stigao do svoje žene koja je boravila u gornjem predjelu pored jezera Como. Calistri je najpatetičnija ličnost na krvavoj cesti Donga. Budući da ga je Valerio zamijenio za ličnog Mussolinijeva pilota, on će sve do posljednjeg časa pokušati da objasni zabunu, ali uvijek na veoma ozbiljan način. Kad su ga uz sve ostale postavili uza zid, vidio je da je izgubio svaku nadu, okrenuo se, zapalio cigaretu i rekao: „U redu, onda učinite kako hoćete“. Umro je pušeći.

Dakle, Valerio je strijeljao petnaest ljudi, iako je na listi koju mu je dao Pedro bilo 51 ime. Bez obzira na kasnije priče o njegovom postupku, ostaje činjenica da je on bio samo izvršilac naređenja koje je rođeno u Milanu. To treba kazati o Valeriju, jer je smiješno stalno isticati nekakvu njegovu ličnu odgovornost. Historija nije uvijek baš tako jednostavna kao što na prvi pogled izgleda. Razumljivo je da u takvim dramatskim situacijama pravda ne može biti vršena uz formalne ceremonije mirnodopskog vremena, uz crne toga i bijele perike sudaca koji su spavali do osam sati ujutro, mirno ispili svoju kavu i onda, ne žureći, došli na suđenje.

Kolona osuđenika izlazi iz općine Dongo u redu jedan po jedan, tačno u 17 sati i 25 minuta. Na čelu je Bombacci. Pavolini šepa zbog rane iz lovačke puške, koju je zadobio dan ranije u pokušaju bijega iz blindirana automobila. Nekoliko ih ima kaput, ali većina su bez njega. Jedini u kompletnoj uniformi je kapetan Calistri. Ispred i iza kolone osuđenika idu partizani, i oni u koloni po jedan. Trg je pun ljudi koji stoje u ćoškovima, iza izloga kavana i gostionica, iza prozora kuća, na krovovima.

Kolona prelazi preko trga i staje uza zid. Tih petnaest osoba naslonilo se na zid ili stoje pored njega gledajući partizane koji su od njih udaljeni tri metra. Pored vođe streljačkog stroja Riccarda, stoji fratar Accursio koji podiže ruku i blagosilja. Kaže nekoliko riječi odrešenja grijeha i povlači se.

Odjednom se pored osuđenika pojavljuje i Marcello Petacci. Iako je Valerio naredio da on bude strijeljan odvojeno od grupe, na groblju, Marcello je zatražio da razgovara sa svećenikom i njemu je priznao svoj pravi identitet. Kako je sada ustanovljeno da to nije Vittorio Mussolini, partizan Bill je vratio Marcella sa groblja na trg, misleći da više nema razloga za strijeljanje. Ali Valerio nije uvjeren u to, pa pita osuđenike: „Da li ga poznajete? Kaže da je tajni agent Marcello Petacci.“ Iz reda osuđenika čuju se konfuzni uzvici: „Ne želimo ga, to je izdajnik, ne treba da umre sa nama!“ Možda su željeli da ga spase takvim riječima.

Valerio je pozvao Riccarda i metalnim glasom, u mukloj tišini trga, daje mu uputstva: „Ovo je normalna egzekucija, razumiješ li? Treba da dadeš ove komande: ‘Zarobljenici, okrenite se’, a zatim ‘parizani, pozor’, ‘parizani, spremite oružje’, ‘partizani, upravite oružje’, ‘partizani, pali’. Da li si razumio?“

– Da, gospodine – odgovara Rikardo u stanju mirno.

– Onda, počni – odjekuje Valerijev suhi glas.

Ricardo izdaje prvu komandu i red osuđenika okreće leđa. Ali poslije komande ‘partizani, spremite oružje’ opet se čuje Valerijev glas: „Stani! Nisi razumio. Zaboravio si komandu ‘partizani, pozor’. Naredi im da se okrenu i počni iznova.“

Tri puta su zarobljenici vidjeli streljački stroj i tri puta su se okretali. Zatim, konačno, u ledenoj tišini koja je zavladala na trgu, čuo se plotun.

Drugi red zarobljenika se uskomešao: neki od odmah pali, a neki su ostali kao da se ništa nije ni desilo. Barraca je pokušao da se okrene kako bi smrt primio u grudi. Čuo se neki uzvik i vjerojatno parola „viva l’Italia“.

Odmah nakon toga desila se jedna apsurdna stvar: u histeričnoj krizi neka žena je s prozora urliknula „bježe, bježe!“ Došlo je do općeg pucanja s krovova, s prozora, iz ulica koje su vodile na trg. Nakon jednog trenutka paralize, Valerio je počeo skakati i vikati da prestanu i malo po malo taj izljev strasti je završio. Jedan partizan i dva civila bili su lakše ranjeni.

Ali drama nije bila završena. Valerio se sjetio svog šesnaestog osuđenika, Marcella Petaccija, te je naredio da i njega dovedu uza zid. Vučen od dva partizana, Marcello je prešao pola trga. No, kad se našao pred gomilom tijelesa, kojima su još upućivani precizni pucnji iz milosti, naglom kretnjom oslobodio se svojih čuvara i dao se u bijeg hvatajući se uličice koja vodi s lijeve strane općine. Odmah su se za njim dali u potjeru barem dvadesetorica. Nakon nekoliko metara sustigli su ga i partizani i civili. Zaustavljen je šakama i noževima, ali nije ubijen. Držeći ga za ruke i noge kao da je već mrtav, četvorica su ga donijela na trg. No, nekoliko metara od obale, njemu se odjednom povratila snaga. Opet se oslobodio svojih čuvara, preskočio je neku klupu i naglavce je poletio u vodu preskačući betonske stepenice. Iz dvadeset strojnica i revolevera odjeknuli su rafali za rafalima. Na površini vode pojavila se velika mrlja krvi. Ali Marcello još nije bio mrtav, pokušao je još nekoliko nesigurih pokreta spasa dok ga nisu zahvatili drugi meci od kojih je poginuo.

Valeriju se veoma žurilo. Naredio je da iz općine donesu plahte, te da u njih zamotaju leševe. Zatim je pozvao Pedra, koji je postrance pušio i naredio mu da se domogne Marcellova leša, koji je još plutao u jezeru. Ali Pedro je stresao glavom „Sve si učinio sam, pa ga i izvuci sam“.

Netko je ušao u čamac, pa je tako i Marcello našao svoje mjesto u velikom žutom furgonu. U 18 sati i 15 minuta zaista je sve bilo gotovo, Valerio je otputovao u Milano.

Njegov žuti kamion dolazi na milansku poljanu Loreto tačno u 3 sata 29. aprila. Nema nikoga, počinje zora aprilske nedjelje koja će biti očevidno vedra. Gotovo je vruće.

Opet nas Valerio informira o pojedinostima svoje akcije: „Zaustavio sam auto na izabranom mjestu. Leševi su iskrcani i stavljeni na mjesto, na tu poljanu na kojoj sam 14. avgusta 1944. godine vidio petnaestoricu partizana, strijeljanih zbog odmazde, a oko njih crne brigadiste. Tako je poljana Loreto postala simbol za mene, za sve nas, za talijanski narod.“

Kako bilo, leševi su iskrcani gotovo na istom mestu na kojemu je prije godinu dana pokošeno mitraljezom petnaest antifašista, koji su bili žrtve divljačke njemačke odmazde zbog ubistva dvojice vojnika Wermachta. U tri sata i 40 minuta svih 18 leševa je iskrcano. Žuti furgon je otišao, a ostali su partizani da čuvaju mrtvace. Bili su sami jer je i Valerio otišao u Opću komandu.

Oko 7 sati izjutra poljanom su počeli prolaziti prvi prolaznici koji čak nisu niti primjetili da je nešto neobično. Partizani su bili veoma umorni, a većina je sjedila na pločniku i spavala. Sve do osam sati nije se desilo ništa specijalno, ljudi su prolazili, išli su svak svojim poslom. Ali u idućim satima svašta se desilo: neprekidno su se čuli rafali iz strojnica, a trg je prokuhao. Prvi redovi gomile bili su nekoliko puta odbacivani iako su uspjeli da i nogama gaze leševe, a napetost je porasla do vrhunca kad je neka žena iz gomile ispalila pet metaka iz revolvera na Mussolinijev leš da bi osvetila, kako je vikala, „svojih pet mrtvih sinova“.

U toj strašnoj atmosferi, koju je teško razumjeti, ljudi su na leševe bacali mrkve i salatu zamotanu u papir, što je bila posprdna cvjetna počast. Gotovo svi iz prvih redova su pljuvali. Netko je pronašao metalni vrh fašističke zastavice, pa je rastvorio desnu ruku Mussolinija i umetnuo mu taj šiljak kao da mu je skeptar. Njegovu glavu su naslonili na Clarettine grudi. Skinuli su mu kožnati opasač koji mu se nalazio na vojničkim hlačama. Nestala mu je i desna čizma. Ni žene nisu štedile udarce nogom o Mussolinijevo lice.

Oko 10 sati izjutra trg je bio pun ljudi. Neki visoki čovjek bez košulje stajao je u sred leševa i neprekidno je pitao gomilu koga želi vidjeti. Kako bi čuo odgovor, dizao bi ovog ili onog mrtvaca, nastojeći da savlada ukočenost leša.

U 11 sati, sedam leševa podignuto je na visoku prečku uz benzinsku stanicu: Mussolini, Claretta, Pavolini, Zerbino, Starace (koji je u međuvremenu strijeljan), Barracu i još jedno lice koje je ostalo nepoznato. Vezani su konopcem koji im je stegao stopala. U visini koljena Claretti su pričvršćene haljine. Istovremeno, drugi leševi su preneseni u unutarnji dio poljane, koji je pripadao benzinskoj stanici. Tu su ležali odijeljeni jedan od drugoga, uz podnožje malih stubova. Netko je zalijepio obične papire s imenima strijeljanih i prikačio ih pored njihovih leševa, ali izvršene su velike griješke u identifikaciji.

Oko jedan sat poslije podneva završen je strašni spektakl. Komanda mjesta naredila je partizanskom vodu da makne leševe s trga. Na spomenutoj prečki dugo su vremena ostala samo imena obješenih. Ali još nije završila priča o tim mrtvacima, jer je u općinskoj mrtvačnici bilo veoma teško spasiti leševe Mussolinija i Clarette od bijesa gomile. Profesor Cattabeni priča kako je s velikom teškoćom kako-tako obavio autopsiju Mussolinija, jer su ga neprekidno ometali naoružani partizani koji su upadali u salu „da pucaju u Ducea“. Uvečer je nastupio momenat mira; leševi su zatvoreni u obične drvene sanduke i upućeni na svoje odredište. Osim toga, trebalo se žuriti jer su svakog časa stizali automobili s novim mrtvacima. U toku petnaest dana kroz mrtvačnicu je prošlo hiljadu mrtvih.

Scena na poljani Loreto izazvala je u svijetu veliki utisak i posljedice. Nitko ne može izvršiti tačan račun šta je poljana Loreto značila za nastupajuću političku borbu u Italiji, a nitko ne može kazati šta bi se u Italiji desilo bez poljane Loreto.

Stav saveznika bio je veoma precizan, a vjerojatno je direktno zavisio od posljednjeg akta misije pukovnika Valerija. Devetog maja sve partizanske formacije bile su razoružane na temelju sporazuma koji su ranije doneseni. Može biti da do tog datuma ne bi došlo tako brzo da saveznička vojna komanda nije imala ozbiljnih razloga da ga ubrza. U početku je bila usvojena nejasna formula koja je govorila o demobilizaciji partizanskih odreda „kad se za to pojavi mogućnost“. Ali na veoma burnom sastanku već 30. aprila, dan poslije dešavanja na poljani Loreto, zahtjev o razoružanju partizana postavio je lično general Crittenberg.

Možda je najoštriji i najironičniji sud koji je ikada netko dao o tom tragičnom kompleksu događaja, izrekao komandant jedne savezničke tajne službe, kad su ga zapitali da li odobrava strijeljanje Mussolinija i sve ono što je uslijedilo.

– Ja razumijem to strijeljanje – rekao je – i odobravam ga. Međutim, veoma sam sretan što se nije desilo u mojoj zemlji.

(Kraj feljtona)