Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“. Feljton posvećujemo Aleksandru Vučiću

Franko Baldini

Vijest o hapšenju Benita Mussolinija u Dongu brzo se širila, ali nitko nije znao pojedinosti; ni tko ga je uhapsio, ni gdje se Duče sada nalazi i što će biti s njim.

Komanda 52. Garibaldi divizije nalazila se u Chiaveni, ali nije se znalo gdje su komandant i njegov zamjenik, pa ni političko komesar, pa nije bilo koga da izda naređenja ili instrukcije u vezi sa Mussolinijevom sudbinom. Međutim, nove vlasti u Milanu i Comu, istovremeno su, ali raznim putevima, obaviješteni o hapšenju Mussolinija, oko 18 sati i 30 minuta 27. aprila 1945. Prva veza koja je uspostavljena s tim mjestima već je govorila o konačnom rezultatu.

Pukovnik Alfredo Malgeri, koji je upravo razgovarao s novim milanskim prefektom, Riccardom Lombardijem, vidio je kako se otvaraju vrata malog prefektovog salona i kako ulazi jedan podoficir carine.

– Gospodine pukovniče – rekao je mladić – carinska straža je uhapsila Mussolinija.

Odlučeno je da se ta vijest odmah saopći Komandi dobrovoljaca slobode, koja je tražila objašnjenje. Nakon kraćeg razgovora, pukovnik se pješke uputio u svoju kasarnu. Kad je došao tamo, još nije pao mrak, pa vjerojatno nije bilo ni 19 sati. Vojnik na službi u telefonskoj centrali odmah ga je obavijestio da Opća komanda ima za njega hitnu poruku, a zvala je već nekoliko puta. Na licu mjesta, Malgeri telefonira i dolazi u kontakt sa Valeriom, kome kaže da treba doći u komandu „zbog važnih saopćenja“.

Dvadesetak minuta kasnije Malgeri je počeo razgovor sa Valeriom i inženjerom Fermom Solarijem, koji je unutar Opće komande bio zadužen za službu održavanja veza. Taj razgovor ima veliko značenje jer jasno navodi na zaključak kakav je stav zauzimala kompletna komanda u pogledu Mussolinijeve sudbine.

I Valerio i Solari stajali su na nogama, a bili su u civilnom odijelu. Prvi je uzeo riječ Valerio, pitajući da li postoje druge vijesti o „odbjeglom diktatoru“. Kad je Malgeri odgovorio da ih nema, činilo se da se Valerio koncentrira u namjeri da započne dugi govor, veoma neformalan po obliku, ali veoma precizan po sadržaju.

– Pukovniče – započeo je – mi ćemo vam povjeriti jednu misiju nakon koje možete zatražiti i dobiti nagradu ili unapređenje koje želite. Radi se o veoma delikatnoj misiji, za koju mi smatramo da vi naročito odgovarate. Treba da odete i da preuzmete Mussolinija, te da ga prevezete u Milano. Iskoristite sva sredstva koja smatrate da su vam potrebna. Naravno, vi bolje od mene znadete kako te stvari mogu završiti. Normalno je da uhapšenici pokušavaju pobjeći i logično je da to čine. Kao posljedica toga ovakvi zadaci završavaju smrću onih koji pokušavaju bijeg. Ovdje vam izjavljujem da Opća komanda ne bi vidjela ništa loše u takvom rješenju vaše misije, a naročito, kao što vam je poznato, jer postoji opasnost da Mussolini živ padne u ruke saveznika. Prema tome, kako vam ponavljam, rešenje koje sam spomenuo ne bi bilo neprijatno Komandi. Štaviše, mi bismo vam svi bili veoma zahvalni.

Kao što se zna, Malgeriju nije manjkalo hrabrosti, ali uz to niti osjećaja za povoljne prilike. Kako je opisao Valerio, misija je zaista bila veoma delikatna, toliko delikatna da se pukovnik nije s njom oduševio. S tehničkog stanovišta ta misija je obična glupost koja ne predstavlja nikakvu poteškoću. Ali druga je stvar koja se na nju gleda s moralne tačke gledišta, a u tom slučaju značenje joj ne mogu promijeniti niti odlikovanja niti unapređenja.

Zato se Malgeri uhvatio jedinog diplomatskog opravdanja koje je mogao ponuditi: pomanjkanje sigurnih informacija. Obećao je da će razmisliti o svemu tome, ali u međuvremenu će se bolje informirati. Tada će dati odgovor.

U Općoj komandi stežu ruke, smiju se, izmjenjuju informacije. U Komandu dolaze oficiri da preuzmu naređenja. Stigli su grof Luchino Dal Verme, komandant jedne od brigada, te Italo Pietra s nižim oficirima. U 23 sata dolaze socijalisti i komunisti: Pertini, Longo, Sereni. Prema kasnijim verzijama to okupljanje bit će nazvano sastankom, ali u stvarnosti to je bila neka vrsta razgovora između osoba koje su se slabo poznavale i koje je te večeri ujedinio samo čisti slučaj. Mnogi su stajali, poneki se utopio u širokim foteljama velike sale, a neki su, kao Valerio, sjedili na sanduku, u uglu, njišući nogom.

Nakon što su rekapitulirane sve vijesti o hapšenju Mussolinija, Sandro Pertini je odjednom rekao: „Treba da netko ode da ga uzme. Treba ga dovesti u Milano, inače će nam pobjeći. Zašto ti, Pietra, ne bi preuzeo taj zadatak?“

Italo Pietra oklijeva. Ton Pertinijevih riječi, atmosfera, sve ono što nije rečeno ali se naslućuje, ne govori u prilog jednostavnosti jedne takve misije. Dovesti u Milano Mussolinija uz glomaznu pratnju od 700 ljudi, to je zaista smiješna stvar. Manje je smiješno otići tamo s malom pratnjom.

– Moj odred – odgovora Pietra – je vojnički odred, a to je policijska operacija. To mi se ne sviđa, volio bih da se u to ne petljam.

Sandro Pertini, kojega potpomaže Longo, insistira još nekoliko minuta, a zatim isto pitanje upućuje grofu Dal Verme. On je veoma mlad i pripada uglednoj obitelji, a njegova politička boja nije lako uočljiva. Među partizanima je čisto na liniji patriotskih tradicija svoje kuće, a obavlja svoje dužnosti s mnogo hrabrosti i dobra smisla. Njegov odgovor istovetan je odgovoru Itala Pietre.

U jednom kutu Valerio jede kruh i sir, pažljivo slušajući razgovore. „Mogao bi ti otići“, obraća mu se Pertini. „Tko? Ja?“ – odgovara iznenađeno pukovnik Valerio. „Baš ti – insistira Pertini – mislim da bi trebao da ti odeš, ukoliko se to ne sviđa ovoj gospodi. Da li jesi ili nisi iz vojne policije?“

– To je tačno, ali neću valjda ići sam. Potrebni su dokumenti, propusnice, pratnja. Imamo veoma nejasne informacije, čini mi se veoma teško – protivi se Valerio.

– Nemoj se brinuti – intervenira Longo – Pietra će ti dati pratnju koju će sastaviti iz ljudi svog odreda. Što se tiče dokumenata imat ćeš sve što je potrebno. Važno je da ti dobro shvatiš svoju misiju.

Tako je pukovnik Walter Audisio, sa konspirativnim imenom Valerio, postao glavni sudionik događaja, ličnost koja nije bila samo puki izvršilac naređenja, već i osoba koja je bila prisiljena da se brzo snalazi u situacijama koje su zahtijevale i brzinu i inteligenciju. Sve te osobine su mu bile potrebne da savlada brojne prepreke na kratkom putu od Milana do jezera Como, do mjesta na kome je Mussolini proveo svoje posljednje sate života.

Kuća De Maria nalizi se na južnom rubu skupine kuća s kojih put silazi na državnu cestu, a to je isti priječac kojim su noć pred svoju pogibiju Benito Mussolini i Claretta Petacci bili odvedeni do te kuće.

Od kuće De Maria do mjesta na kome je umro, Mussolini je prešao 350 metara, trećinu pješke, a ostatak puta automobilom. Za to mu nije trebalo više od pet minuta, ali taj period je produžen zbog različitih događaja.

Kad je Valerio naredio da mu se otvore vrata sobe u kojoj su spavali Mussolini i Claretta, vidio je lice onoga koji je toliko godina dominirao njegovim životom. Stari diktator bio je na nogama. Claretta je bila djelomično obučena, ali je ležala na krevetu; upravila je prema vratima preplašeni pogled.

Valerio je zarobljenicima rekao da je došao da ih oslobodi. Na Mussolinijevo pitanje „O čemu se radi“, pukovnik je odgovorio: „Došao sam da vas oslobodim“. Tako je započeo uzbudljiv razgovor.

– Zaista? – začudio se Duče, i odmah dodao: „Brzo, treba požuriti, ne smijemo gubiti vrijeme“.

Budući da Valerio nije odgovorio, dodao je: „Gdje idemo?“

– Da li si naoružan? – zapitao je Valerio, skačući sa „vi“ na „ti“.

– Ne, nemam oružja.

Mussolini se pokrenuo rekavši „hajdemo“, potpuno zaboravivši na Clarettu. Tome se pukovnik usprotivio: „Najprije ona, žena!“

– Brzo, požuri – rekao joj je Mussolini.

Kako kaže Valerio, Claretta se požalila što nije mogla naći jedan dio svog intimnog rublja, pa ga je potražila između plahti. On ju je požurivao da pođe bez tog dijela rublja, a odmah zatim Mussolini je pukovniku izrekao čuvenu frazu: „Dat ću ti carstvo“.

Iako je tim obećanjem pokazao svoju megalomansku logiku, Mussolini je u posljednjim minutama svog života bio uništen i tih čovjek koji je došao do kraja svih svojih snaga. Čovjek od gotovo 65 godina, slomljen događajima poslednjih dviju godina, izmučen dugim lutanjem bez cilja posljednjih stotinu sati, do smrti preplašen hapšenjem i tjeskobnim nesigurnostima prošlog dana. To je čovjek kojemu je preostalo malo nade i koji je na licima pridošlica trebao instinktivno pročitati svoju sudbinu.

Grupici su se pripojili „Lino“ i „Sandrino“, pa je njih šestoro ili sedmoro izašlo iz kuće De Maria nekoliko minuta nakon dolaska Valerija. Krenuli su uličicom koja vodi do glavne seoske arterije, a zatim su skrenuli nalijevo, sve do trga na kojemu se ispire rublje. Zatim su opet skrenuli nalijevo. Prolaze ispod trijema i stižu do automobila koji čeka na početku asfaltirane ceste. Mussolini ima na sebi sivi ogrtač s podignutim okovratnikom. Claretta ima krzneni kaput „tri četvrtine“, a u ruci tašnu. Ne plače, ali oči su joj nabrekle.

Sredina je poslijeponeva i upravo je prestalo kišiti. Na cesti, na malom trgu, ima uobičajeno malo svijeta. Kod fontane tri seljakinje nadvile su se nad rubljem koje su prale, tukući ga svom snagom. Putem koji vodi s brda silazi seljak s košarom, a na trg dolazi jedna žena s djetetom.

Nevjerojatno je kako se svjedoci razilaze u nekim detaljima: gotovo nitko se ne sjeća kako su zarobljenici bili obučeni, a čak griješe i u broju onih koji su sačinjavali pratnju. Netko kaže da ih je bilo petoro, što je i tačno, netko kaže trojica, a netko se zaklinje da je bilo samo jedno lice. Tako ne znamo da li su Mussolini i Clareta Petacci išli ispred ili iza (mođda su položaj mijenjali nekoliko puta), i ne znamo kakav su izraz imali i zarobljenici i partizani u pratnji. Čini se da je Valerio imao ogrtač smeđe boje, ali o tome govori samo jedan svjedok. Većina svjedoka ističe da je Mussolini bio u veoma lošoj fizičkoj kondiciji. Na trgu se dva puta morao osloniti na Clarettu, vjerojatno i zbog toga što se zanio na skliskoj kaldmi nakon tek utihnule kiše. Kroz to vrijeme svi su morali usporiti hod. Kad su se svi našli pored automobila, Claretta ga je odjednom čvrsto zagrlila. Ali nije se ula ni jedna riječ.

Nešto smo bolje informirani o tom posljednjem dijelu puta, koji su osuđenici na smrt pješke prevalili. Nakon proučavanja izjava svih svjedoka, znademo da su u automobilu sjedili, uz šofera, samo još Mussolini i Claretta. Valerio je sjeo na prednji desni branik sa strojnicom uperenom prema unutrašnjosti automobila. Guido i Michele Moretti stajali su na nogama na vanjskim papučama automobila, kao što je bio običaj u to vrijeme. Lino i Sandrino, koje je Valerio vjerojatno ostavio u selu, davši im naređenje da stražare, zapravo su se dali u trh iza automobila, koristeći priječac, jer su bili veoma znatiželjni da vide šta će se desiti.

U svom izvještaju novembra 1945. Valerio kaže: „Krenuli smo. Na stražnjem sjedištu automobila nalazili su se Mussolini i Petaccijeva. Ispred su bili šofer i Guido. Bill je stajao na papuči pored Clarette. Ja sam sjeo na prednji branik s leđima prema cesti a licem okrenutim prema Mussoliniju…“

Putovanje je bilo kratko, nije trebalo više od 40 sekundi da se iz Bonzaniga siđe do mjesta smaknuća, i to čak u sporoj vođnji. Mussolini i Claretta su u tom kratkom razdoblju sjedili zagrljeni. Claretta je prekinula šutnju kazavši šoferu: „Ovo vam ostavljam“, pokazavši na svoj krzneni kaput, „meni ionako više neće trebati“. U stvari, ostavila ga je u automobilu.

Stiže se do fatalnih gvozdenih vrata i Valerio naređuje soferu da zaustavi kola. On skače s branika. Na tom mjestu cesta je široka tačno četiri metra, a ispred vrata ima udubljenje od još jednog metra. Odmah suprotno od tog ulaza u vilu Belmonte, koji je veoma velik i napravljen tako da indiskretni pogledi ne mogu prodrijeti u unutrašnjost vrta, nalaze se i druga, daleko manja vrata, široka svega jedan metar. Kroz taj ulaz silazi do malog trokutastog travnjaka, koji leđi dva metra ispod nivoa ulice. To je mjesto koje je Valerio izabrao za strijeljanje. Skočivši sa utomobila pukovnik je krenuo do tih vratašaca i pokušao ih otvoriti, ali vrata su izdržala pritisak. Ta su vrata gotovo uvijek zatvorena, osim nedjeljom.

Valerio je brzo izmijenio plan: strijeljat će Mussolinija s druge strane ulice, prema vratima vile Belmonte. Guida je uputio prema pedesetak metara udaljenom zavoju na višem dijelu ceste, a Morettija do nižeg zavoja udaljenog svega 17 metara. Imali su zadatak da zaustave svakoga tko se pojavi. Oni su trkom otišli prema označenim mjestima. Kad je Guido došao na svoje stražarsko mjesto vidio je kako stižu Lino i Sandrino, pa ih je zaustavio. Važno je podvući da nijedan od njih trojice zbog naročitog položaja tog mjesta nije mogao vidjeti šta se dolje dešava, niti čuti riječi koje su bile izgovorene. Ipak, imamo iskaze nekoliko svjedoka, koji nam dokazuju: 1) da je Mussolini stigao živ do velikih gvozdenih vrata; 2) da je stigao u autmobilu čiji je šofer, razumije se, prisustvovao ubistvu; 3) da nisu prošle više od dvije, maksimalno tri minute između dolaska automobila i rafala iz puškomitraljeza; 4) da je vjerojatno ispaljeno detak metaka.

Dakle, Valerio se približio stražnjem prozoru automobila i rekao svojim zarobljenicima da izađu. Oni su poslušali. Claretta je toga časa shvatila šta se sprema: bacila je dva ili tri brza pogleda oko sebe, jako se uzbudila.

Šta se dešavalo, opisao je Giovambattista Geninazza, koga je sudbina navela da izjutra, 28. aprila, iz znatiželje ode u Dongu, ne sluteći kakva će ga avantura zadesiti. Dok je stajao na trgu, pukovnik Valerio ga je „rekvirirao“ zajedno s njegovim automobilom. Tako je Geninazza postao šofer koji je Mussolinija i Clarettu prevozio na njihovom posljednjem i najkraćem putovanju do mjesta pogibije. Pristustvovao je tom događaju s jedva dva metra udaljenosti, a poslije je sakupio čahure metaka, da bi potom odvezao Valerija, Guida i Morettija u Dongu. Tri iduća dana Ganinezza je ostao u krevetu s temperaturom od 38 stupnjeva, koju je dobio od uzbuđenja.

Ganinezza je opisao strijeljanje Mussolinija i Clarette: „Komandant Valerio ih je fizički odgurao do zida. Može se reći da su Mussolini i Claretta nakon što su izašli iz kola učinili samo jedan korak nalijevo. Stojeći s uperenom strojnicom Valerio je veoma brzo izgovorio neke riječi. Te riječi su se ticale „naređenja“ i „osude na smrt“. Sve se odvijalo velikom brzinom. Mussolini je stajao nepokretno, gotovo otsutno, ali u Claretti se probudila velika energija. Uhvatila se za Mussolinija i počela je da e uzbuđeno miče; malo je gledala na Valerija, a malo u Mussolinija, za koga se očajnički uhvatila.

Imala je veoma napeti izraz lica i promijenjen glas kao da ju je zahvatio užas. Oči su joj bile potpuno izgubljene. Glas joj je bio vrištav. Suhim i nervoznim glasom Valerio je viknuo: „Makni se, jer ću inače i tebe ubiti“. Ali Claretta je i dalje bila prilijepljena za Mussolinija kao da ništa nije čula. Tog trenutka Valerio je pritisnuo obarač svog oružja. No, jasno sam čuo „klik“ udarača koji je udarao u prazno. Mussolini kao da je odjednom živnuo, što je vjerojatno bilo uvjetovano živčanom napetošću. Situacija se promijenila munjevitom brzinom i Claretta je s dvije ruke zgrabila cijev strojnice koju je Valerio držao u ruci.

Valerio se odmah snašao. Izvadio je revolver i uperio ga prema njima. Istog časa veoma visokim glasom pozvao je Michela Morettija. Viknuo mu je: „Donesi mi tvoje oružje“. Moretti je trkom sišao do mjesta na kome smo se mi nalazili. Ispružio je svoju strojnicu Valeriju, koji ju je uzeo, vrativši revolver u futrolu. Tog trenutka Claretta se nalazila Mussoliniju s lijeve strane djelomično ga pokrivajući. Valerio je ispalio smrtonosni rafal koji mi se učinio kao jedan jedini, bez intervala. Prva je bila pogođena Claretta, koja se odmah srušila. Kad je dodirnula zemlju uz Mussolinijeve noge čuo se tupi udarac. Nije ispustila nikakav krik. Gotovo da je davala utisak da je pala na zemlju prije negoli su je meci pogodili. Gotovo istovremeno pao je i Musslini, ali njegov pad bio je djelimično zaustavljen zidom uz koga se on postepeno rušio na zemlju.

Bio sam veoma potresen, ali i Valerio mi je izgledao uzbuđen. Izvadio je iz džepa kutiju cigareta „Africa Orientale“, a ja, iako ne pušim, zamolio sam ga da mi dade jednu cigaretu, što je on i učinio.

Odmah zatim na malim vratima s lijeve strane ceste pojavila se neka žena i Valerio joj je dao znak da se brzo udalji govoreći joj: Via, via!

Sakupili smo čahure. Ja sam ih uzeo pet, od koji sam kasnije dvije poklonio, a i Valerio ih je nekoliko pobrao: ne vjerujem da ih je i Moretti tražio. Naredio je Linu i Sandrinu da ostanu na straži kako se nitko ne bi približio tom mjestu do njegovog povratka.

Valerio je rekao „hajdemo, hajdemo“, ušao je u kola s kojima sam ga prevezao do Donga, uz Morettija i Guida. Kad sam se smirio, sjećam se da sam rekao: „Šteta ti nismo imali fotografski aparat, mogli smo sve fotografirati“. Ali Valerio mi je odgovorio: „Ja bih ti ga odmah oduzeo“.

Uvečer sam u povratku iz Donga odveo Valerija do mjesta strijeljanja. Prisutnima je izdao naređenje da leševe ukrcaju u moj automobil, što je odmah i učinjeno. Sjećam se da je Claretta bila pokrivena svojim ogrtačem od kamiline dlake, koji joj je netko nabacio odmah nakon smaknuća. Ogrtač je bio mokar od kiše. Najprije su ukrcali Clarettu, a onda Mussolinija. Sjećam se da me je njegova glava, koja je ležala uz zadnji dio stražnjeg sjedišta, prisiljavala da vozim malo nagnut. Sišli smo u Azzanu gdje je čekao žuti kamion: dva leša bačena su na leševe koji su se već nalazili na kamionu.“

Osim tih svjedočanstava imamo brojne i kategorične dokaze. Prije svega, to su podaci koje nam daje detaljna autopsija Musslinijeva leša. Na njegovom tijelu bilo je ukupno tragova od 18 pogodaka iz vatrenog oružja; devet metaka bilo je „smrtnih“, tj. Imali su hemoragijski prsten karakterističan za smrtonosne rane. Četiri iznad lijeve bradavice, gotovo u zoni pazuha, a ne srca, veoma blizu jedan uz drugog. Još dva metka na donjoj strani ispod vrata, dva centimetra udaljena jedan od drugoga. Izlazne rane tih šest metaka otvaraju se na stražnjoj strani ispod vrata, dva centimetra udaljena jedan od drugoga, gotovo horizontalno. Meci su bili ispaljeni iz oružja u visini Mussolinijeva srca, otprilike sa 135 cm visine. Posljednja dva metka bili su na desnoj strani tijela i u vratu.

Posljednji metak prošao je kroz mesnati dio desne podlaktice. To je rana koja savršeno odgovara onome što smo ispričali: Mussolini je imao ruke podignute do okovratnika kaputa.

Nemoguće je vjerovati da je Claretta bila ubijena samo s tri metka, budući da su ispaljena dva rafala od kojih je svaki imao po pet metaka. Nemamo Clarettinu nekrosposku analizu, ali oni koji su je vidjeli u milanskoj mrtvačnici kažu da je u predjelu grudi imala pet ili šest rupa. Zaključak može biti samo jedan: određeni broj metaka koji su ubili Clarettu pogodili su i Mussolinija.

Iza svih tih činjenica, iza mogućnosti dokazivanja, postoji još nešto što nije kazano. Geninazza je stalo tvrdio da je sve ono što je rekao čista istina, ali ne i čitava istina. U događajima je bilo još nešto više. To nešto Geninazza nikad nije htio ispričati. Autor ove knjige ima čudan utisak da je strijeljanju prisustvovao još netko osim Valerija i osoba koje pominjemo.

Konačno, ukoliko u Mussolinijevoj smrti ima neki misterij, vjerujem da se nalazi ovdje, u objašnjenju opisane situacije. Koja snaga je djelovala u noći 28. aprila 1945. sa ciljem da blokira diktatorov spas i kako je ta snaga sa sigurnošću mogla znati da će zadatak biti izvršen do kraja. Tko je to bio?

(U sledećem broju: Naopaki diktator naopako obešen)