Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“. Ovaj feljton posvećujemo Aleksandru Vučiću

Franko Baldini

Benito Mussolini je uhapšen 27. aprila 1945. godine na glavnom trgu Donga. Postoje brojne verzije o događajima koji su doveli do tog hapšenja, ali veoma malo službenih dokumenata.

U trenutku hapšenja Mussolini izgleda kao čovjek na koga je uperen milijun rendgenovih zraka realnosti. Taj čovjek je gol, sam, ne više pred licem riječi, kukavnih prijevara samoopravdanja, već pred brutalnim činjenicama koje su pune krvavih predskazanja. To je ujedno trenutak u kome Mussolini nadugačko razgovara s onim tko je pored njega, ma tko to bio: nudi opravdanja, komentare, objašnjenja.

O događajima u Dongu postoji desetak bitnih dokumenata i mnogo verzija, bilo od partizana koji su prisustvovali akciji, bilo od novinara i pisaca, koji su je kasnije rekonstruirali. Po redoslijedu autentičnosti, potrebno je na prvo mjesto tog popisa staviti šest izvještaja koji su odmah nakon događaja napisali pripadnici lokalne carinske straže. Najzanimljiviji je izvještaj brigadira Scappina Antonia o zapljeni i pohrani 36,2 kilograma zlata i 33 milijarde talijanskih lira. Zabelješka je datirana 20. maja 1945.

Osim tih pismenih dokumenata, značajna su i svjedočanstva koja, iako imaju manu što su vjerojatno djelomična, barem u nekim pojedinosima imaju znatnu vrijednost jer su ih ostavili ljudi koji su učestvovali u događajima. Toj kategoriji svjedočanstva pripada dugi izvještaj koji je poručnik Birzer predao generalu Karlu Wolffu 1950. godine, a koji je general 1951. objavio u časopisu „Tempo“. Tu je i svjedočenje koje je kapetan SS jedinica Otto Kissnatt objavio u časopisu „Epoca“ 1954. godine. Tu spada i pričanje Elene Curti Cucciati, koje je ona u decembru 1949. godine pripremila za časopis „Oggi“, pričajući naširoko o događajima vezanim lično za nju i za Mussolinijevu kolonu.

Kao osnovni dokument, koji jedva podnosi sumnje, treba izdvojiti izvještaj brigadira Giorga Buffellija. Ovaj izvještaj zadovoljava našu znatiželju u mnogo slabije poznatim momentima povezanim za odlazak Mussolinija iz Menaggija i njegov dolazak na mjesto sudbinskog finala.

Evo izvještaja: „Ujutro dana 26. aprila 1945. radnici čeličane u Dongu (Como), nakon što su saznali za čišćenje terena u danima 24. i 25. aprila, koji je obavila crna brigada iz Menaggija s pojačanjem crnih brigadista iz Cremie, Coma itd, te da je to dovelo do ubistva četiri „patriota“ i do ranjavanja ostale trojice, a saznavši da se mrtvaci nalaze na mjestu događaja, napušteni, a da nitko nije pomislio da ih časno zakopa, odlaze na brdo Pornacchino (iznad Garzenoga – Como) da uzmu mrtvace i donesu ih u Dongo.

U stvari, oko 10 sati i 30 minuta tog dana radnici stižu u Dongo s mrtvacima položenim na nosiljkama. Kasnije, tokom dana, bivaju mobilizirani svi raspoloživi ljudi radi miniranja mosta Vall’ Orba (most koji iz Mussa vodi u Dongo), izgradnje blokova i postavljanja barikada na cestama i ulicama i svega ostalog što je korisno za onemogućavanje prolaska njemačke kolone od 38 kampiona. Komandant ‘Pedro’ nam je saopćio naređenje Više Komande da naoružane Nijemce pustimo da dođu do Chiavenne, nakon što premetnemo njihove automobile, da se uvjerimo da nema skrivenih Talijana.

Dobio sam zadatak da se uspnem u prvi automobil te da Nijemce sa cijelom automobilskom kolonom odvezem na trg u Dongu. Skačem na prvi njemački automobil a u rukama držim jednu crvenu zastavu (naša zastava) i bijelu zastavu (znak njemačke predaje) i dolazimo na trg u Dongu, gdje naređujem automobilu da se zaustavi radi pretresa.

U prvom automobilu koji dolazi odmah iza onog koji me dovezao na trg u Dongu nalazim jednoga šćućurenog na dnu kola, sa sivozelenom kabanicom i talijanskom kacigom starog tipa. Naređujem mu da siđe. On me gleda i tiho, bez riječi ustaje (kasnije sam saznao da je to ministar Romano). Očevidno da Romano nije imao namjeru da se sakrije ispod velikih pokrivača kamiona, siguran da zbog same činjenice što se nalazi na njemačkom kamionu, Talijani neće ništa učiniti što bi moglo izazvati otpor i represalije. Romano se nije pokazao jako inteligentan, ali inteligentniji od njega bili su Nijemci koji su se čuvali da ne učine neku nezdravu akciju, jer su shvatili da je za njih sad već sve gotovo.

Zadovoljan zbog onoga što sam našao na tom kamionu, odlazim do slijedećeg i primjećujem da me Nijemci veoma zlobno gledaju. Iz toga mi se rađa sumnja za taj kamion. Približio sam se i pored njega primijetio poručnika liječnika Giacobbea i kažem mu: ‘Doktore, pazite na taj auto’.

Nakon nekoliko trenutaka krenuo sam prema tim kolima s jednim Nijemcem i kad stižem nalazim Mussolinija na nogama na kamionu, blijedog u licu i s podignutim rukama u znaku predaje. Saznajem da su u kratkom vremenskom razdoblju neki koji su čuli moju preporuku upućenu doktoru, uspeli se na kamion i nekom Negriju se učinilo da prepoznaje u vojniku ispruženom po podu, pokrivenom s kaputom njemačke avijacije, s kacigom na glavi i s očalima za sunce, baš samog Mussolinija. Negri je sišao s kamiona i uputio se prema trgu gdje se nalazi vice-komesar ‘Bill’.

Upoznaje ga sa svojom sumnjom i ‘Bill’ žuri na kamion, skida kacigu s navodnog Nijemca (drugi njemački vojnici stalno govore da je to neki njihov pijani drug) i prepoznaje Mussolinija. Naredili su mu da ustane i on se sprema da siđe s kamiona baš u trenutku kad ja dolazim. Približujem se, pružam mu ruku u namjeri da mu pomognem da siđe i uvjeravam ga da se ne treba plašiti da će biti zlostavljan. Gleda me s tračkom osmjeha, odgovara: ‘Znam da me neće zlostavljati’. Pomognuto mu je da siđe, a onda su ga neki Ortelli i Piralli odveli do Općine.“

Buffelli je predložio da Mussolinija i nekolicinu najvažnijih ulovljenih prebace u kasarnu carinika u Germasinu, koja se može dobro braniti u slučaju napada i pokušaja njihovog oslobađanja. Buffelli dalje u izvještaju navodi: „U međuvremenu Mussolinija hvata drhtavica od zime, nude mu njemački kaput (onaj koji mu je poslužio da se sakrije kad se nalazio na kamionu, a on nestrpljivo kaže: ‘Ne, ne, dosta s tim Nijemcima, dosta mi je njih! Ne želim više vidjeti ni njihovu uniformu!’ Nešto kasnije vidim ga u automobilu s mantilom boje rđe za koji ne znam tko mu ga je dao.

Ulazimo u automobile, u prvi ja između Mussolinija i Porte. Ispred je ‘Pedro’ sa šoferom. Iza nas je auto pun partizana u pratnji. Za vrijeme vožnje prekidam muk dvojice koji mi sjede sa strane i okrećući se Mussoliniju kažem mu: ‘Ovo je drugi puta da vas zarobljavaju’. ‘Dragi momče, prašina i oltar – oltar i prašina’, odgovara Mussolini. Njegova taština uspoređivala ga je s Napoleonom.

Za vrijeme puta nekoliko puta me pita gdje idemo i gde se nalazimo. Ne znajući da li ću učiniti dobro ili loše budem li govorio istinu, ograničavam se na nejasne odgovore: „Nalazimo se između brda u dolini Dongo“. Za vrijeme vožnje čini mi se da je Mussolini nervozan i nemiran. Odmah je primijetio da u ruci držim revolver s metkom u cijevi.

Dolazi se u Germasino u 18 i 45. Njih dvojica odvedeni su u kasarnu carinika i smješteni u kancelariju komandanta. Dali su im neko piće zbog žeđi. Treba nadodati da se temperatura zbog lošeg vremena prilično snizila tako da Mussolini i Porta kažu da im je hladno. Porta dobija jedan pokrivač kojega stavlja oko sebe kao šal. Mussolini više voli da šetka po sobi kako bi se ugrijao.

Mussolini se uvjerio da je sada na milosti drugih. Pozvao je ‘Pedra’ u stranu da ga moli da pozdravi onu osobu koja se nalazi u Dongu, a i ona je uhapšena. ‘Kako se zove?’, pita ‘Pedro’. Bivšeg Ducea to pitanje čini nervoznim, pa gotovo ispod glasa, nervozan, klimajući glavom kaže ‘Petacci’… Drugo ništa ne govori, gotovo kajući se zbog tog priznanja da brine za ljubavnici, što ga je moralno degradiralo pred Talijanima i čitavim svijetom. Okreće se i odlazi prema prozoru. ‘Pedro’ ga uvjerava da će to učiniti. Pozdravlja i odlazi.

Dvadeset sati. U kancelariji smo samo Mussolini i ja, jer je Porta izašao da popuši cigaretu. Mussolini mi kaže da bi vrlo rado razgovarao o bilo čemu. Vjerojatno me zamjenjuje s nekim šefom, videći povjerenje koje ‘Pedro’ pokazuje u mene. Počinje s pitanjem gdje se nalazimo.

U kasarni carinske straže u mjestu Germasino, odgovaram ja. Razgovor koji vodimo u to vrijeme jako je rastrgan, djelomičan, nekompletan, jer se govori o jednoj stvari a završava sa drugom. Prva stvar koju me pita a koja je od neke važnosti jeste: ‘Može li se znati zašto ste me uhapsili?’ S veoma uvjerljivom mirnoćom, odgovaram: ‘Molim vas, mi vas nismo uhapsili, mi smo vas pritvorili.’ Gotovo nervozan odgovara: ‘A zašto ste me pritvorili?’

 Nalazim čvrst i možda malo neugodan odgovor za bivšeg Ducea: ‘Pritvorili smo vas jer ste Talijan i mi više ne želimo da Talijani odlaze u Njemačku i da se zamjenjuju s Nijemcima.’Mussolini nastavlja da šeta. Dobro čuje moj odgovor, odjednom se okreće, gleda me s pogledom koji je jednog dana činio da drhtimo i zatim kaže: ‘Osim toga zbog čega se mene može optužiti?’ Ja opet mirno odgovaram: ‘Zbog ničega, samo zbog toga što ste nas doveli u ovu situaciju. Imate li neku predstavu o čudima koja je rat donio našoj domovini?

Jedan rat koji Talijani nisu htjeli i za koji nisu bili i za koji ste vi znali da nismo spremni. Ne samo to, već da je Italija mogla ostati neutralna.’ Odjednom, nestrpljivo odgovara: ‘Nije istina, narod je htio rat, kralj je potpisao rat.’ ‘A vi ste bili nevini posrednik’, odgovaram ja. Mussolini mi pokušava objasniti da je narod htio rat, a da je on bio protiv rata. ‘Ako se dobro sjećaš’, rekao mi je, ‘u junu 1940. svi Talijani htjeli su rat, a meni je toliko puta kazano: zašto čekaš da uđeš u rat, zar ne vidiš da je dobar momenat?

Želiš ući zadnji u rat i postati lešinar? I mnoge druge stvari…’ ‘S druge strane ulogu lešinara već smo odigrali u odnosu na Francusku’, odgovaram. ‘Ako je već trebalo ući u rat, vi ste dobro znali jer ste bili borac, da se mi i Nijemci nikako ne možemo složiti. Baš ste morali postati saveznik s tim luđakom Hitlerom.’ ‘Hitler ne smije zaboraviti’ kaže Mussolini, ‘da svaka ljudska sila ima granicu iza koje se priroda počinje buniti i mora se sjetiti da jedna njemačka poslovica kaže da biljka ne skače u nebo. Sad, kad je rat gotov, šta će učiniti s fašistima?’ ‘Ne znam’, odgovaram.

‘Tko je činio zlo odgovarat će za ono što je činio. Nema razloga da se zlo postupa s onim koji zlo nije učinio iako je fašista. Stanovništvo baš ne voli vaše crne brigade, koje su posijale toliko zla i ruševina.’ ‘A ipak naređenja koja su primali nisu bila takva’, kaže on. ‘Naravno, naređenja koja su dobijali nisu im govorila da čine nedozvoljene stvari, ja sam se uvijek protivio sistematskom nasilju.’ ‘Ako vi, dakle, ništa niste znali, a oni su to ipak radili, to je zaista vraška stvar, to je još gore, jer se vidi da vas nisu slušali.’

Tog trenutka ulazi jedan garibaldinac. Profitiram s njegovim dolaskom i odlazim da pregledam stražarska mjesta. Prije nego što sam izašao kažem im: ‘Sad je kasno. U Italiji je jednu stvar trebalo ostaviti slobodnom: slobodu štampe i govora, a vi ste je zabranili’, kažem obraćajući se bivšem Duceu: ‘Veliku vreću ste uzeli i u nju stavili imena svih Talijana, a među njima naravno i moje, te ste svako malo izvlačili jedno ime da vidite šta govori i da je to bilo moje ime, ja bih vam rekao šta ima novoga, i naročito zbog svinjarija koja sam imao prilike vidjeti u Albaniji početkom rata.’

Kad sam se vratio iz obilaska straže, mijenjam razgovor. Mussolini mi priča o događajima vezanim za njegovo oslobođenje iz Gran Sassa.

‘Kad sam bio oslobođen iz Gran Sassa, Hitler me je odveo u Njemačku. Nakon izvesnog vremena, kad mi se popravilo zdravlje, Hitler mi reče: ‘A šta namjeravaš učiniti?’ ‘Mislim se dati na politiku’, odgovaram ja, ‘ali što se tiče vojnih stvari, za to više nemam volje.’ Hitler postaje bijesan i kaže mi: ‘U redu, ali sjeti se da je ovo rat stranaka, ovdje su u igri nacionalsocijalizam i fašizam.

Treba da znaš da za neprijatelja imam olovo, a za izdajice plin’ – on je imao namjeru da baci plin na čitavu Italiju.’ Tog trenutka uskačem u razgovor: ‘Mislim da bih to mogao povjerovati. Znajući kakva je životinja Hitler, smatram da bi on bio kadar da učini i to i drugo. Mislite li da se Njemačka opet može podignuti? Da li ste uvjereni da nakon ovoga neće biti drugih ratova?’ Na to pitanje, on odgovara: To se ne može znati… Možda kroz pedeset godina, tko zna, možda će netko imati interes da stvori veliku Njemačku izazivajući tako drugi rat.’

Poslije toga, Mussolini me upitao za mišljenje šta ćemo mu mi učiniti sad kad je pritvoren. ‘Ne znam’, odgovaram, ‘ne vjerujem da će vam učiniti zlo. Tražit će vaša objašnjenja.’ ‘Na svaki način’, kaže on, ‘na sudu ću imati mnogo toga da kažem i dokazat ću da sam tokom ovih osamnaest mjeseci Italiju spasio od gorih nesreća.’ Nisam mu odgovorio.

Približava se vrijeme večere. Pitam ga šta želi jesti. Malo me gleda, onda će: ‘Ništa, ništa…’ ‘Kako ništa?’, pitam ga, ‘Ipak, šta biste željeli jesti?’ ‘Tja, ako je moguće, malo kuhanog zelenja…’ U 20 sati i 30 minuta servirana mu je večera. Na kancelarijski stol stavljen je stolnjak i onda mu je srevirano: tjestenina s maslacem, voće i povrće s jaretinom, suhi sir i bezalkoholno piće. Na kraju mu je serviran čaj. Mussolini večera s Portom, a ja sam stalno prisutan. Jede s dobrim apetitom i govori o svačemu.

Sa sumnjom sam primijetio da Mussolini večera držeći lijevu ruku unutar ogrtača na visini gornjeg želuca. Jede polako i dobro žvaće. U jednom trenutku, dok on vadi maramicu iz džepa na hlačama, primjećujem da u džepu ima neki crni predmet.

To mi daje misliti i obećavam si da ću ga pitati što je to u trenutku kad ga budem vodio na spavanje. Oko 21 sat i 15 minuta večera je završena. Mussolini ustaje i šetka po sobi kako bi se ugrijao i probavio (tako on kaže). Porta me moli da ga izvedem kako bi popušio još jednu cigretu (stalno je tražio da izađe jer je znao da dim smeta Mussoliniju).

Obraćam se Mussoliniju: ‘Vi ne pušite?’ ‘Ne ili sasvim malo’, odgovara mi, ‘ali danas sam vjerojatno popušio desetak cigareta i sada osjećam umor i težinu u glavi’. Šeta. Odjednom se zaustavlja i gledajući me kao da se prisjeća kako je došlo do njegovog hapšenja, kaže mi: ‘Hapseći me odigrali ste lijepu partiju, Nijemci su imali naređenje da odmah upotrebe oružje.’ ‘Mogu li znati’, pitam ga, gdje ste bili krenuli, gdje ste kanili poći? Dobro ste znali da je čitavo područje pod kontrolom partizana.’ ‘Naravno da sam znao’, potvrđuje, ‘i jučer sam komandantu SS u Cernobbiju predstavio teškoće takvog putovanja, ali on mi je rekao da me moraju odvesti u Njemačku pod svaku cijenu, pa makar mi ode glava.

Štaviše, komandant mi je rekao da ne treba da se bojim, neki dan je istom cestom prošao njegov kapetan sa svih 150 vojnika, pa ću i ja proći. Rekao sam mu da za odlazak u Njemačku treba proći kroz mjesta koja kontroliraju patrioti.’

Mussolini nastavlja sa šetkanjem. Imam ideju. Želim da mi za uspomenu napiše dvije-tri riječi. Čekajući da mi u šetnji dođe potpuno blizu, uzimam pola lista trgovačkog papira i kad mi je došao blizu, kažem mu: ‘Da li biste mi htjeli napisati dva retka?’ Pokazuje mrzovoljnost, a onda mi kaže: +Šta je ovo, zapisnik o istrazi?’ Uvjeravam ga: ‘Ne, za to nemam naređenje i toga bi se veoma čuvao. Radi se o izjavi da smo vas pritvorili mi iz 52. Garibaldinske brigade.’ ‘Šta si ti jedan hvalisavac?’ Ne znam šta da mu odgovorim, a naročito jer vidim da mu to pisanje ide jako na živce. ‘Znate, ne bih volio da čujem, jednom sutra, da smo vas pritvorili u Chiavenni ili Meranu…

I da tako netačne stvari uđu u historiju. Ako hoćete…’ Postaje prijazniji i vidim da bi me htio zadovoljiti. ‘U redu’, kaže, ‘ali samo radi historijske tačnosti. Šta treba da napišem?’ Kažem: ‘Napišite ovako: 52. Garibaldinska brigada zarobila me danas, 27. aprila, na trgu u Dongu.’ Zatim još dodajem: ‘Sada kažite kako smo s vama postupali.’ I on na svoju inicijativu dodaje: ‘Postupak prema meni prije i poslije hapšenja bio je korektan.’ Zatim to potpisuje i daje mi papir. Uzimam list, savijam ga, zahvaljujem i stavljam ga u džep. Mussolini nastavlja da šeta.

Opet nastavljamo razgovor. ‘Kažite’, pitam ga, ‘prošlih smo dana saznali da ste pregovarali o separatnom miru. Da li je to istina?’ On potvrđuje: ‘Tačno je, u milanskoj nadbiskupiji pregovarao sam o separatnom miru, ali nisam mogao postići sporazum, jer je bilo bez uvjeta.’ ‘Tako ćete to sada prihvatiti’, odgovaram, ‘jer ne vidim da će rat biti nastavljen. Po mom mišljenju, Njemačka će još četiri-pet dana pružati otpor, a onda će i ona kapitulirati.’ Ne odgovara mi. Zaustavlja se, gleda me u lice, diže kapke na očima kao da ih želi maksimalno otvoriti.

Mijenja se tema, jer vidim da ga ova muči. ‘Vaša obitelj’, pitam ga, ‘gdje ste ju ostavili?’ ‘U jednom mjestu između Coma i Milana’, odgovara. ‘A kako to da vi niste potražili utočište u susjednoj Švicarskoj?’ ‘Jučer su mi kazali da imam tri sata vremena da uđem u Švicarsku. Odbio sam.’

Mussolini je oko 23 sata tražio da ga odvedem najprije u zahod a onda na spavanje. Pripremili smo jedan krevet u zatvoru, krevet s metalnom mrežom, dva vunena madraca, plahte i pokrivače po volji. Dolazimo u sobu i sjećam se crnog predmeta koji mi je toliko zaokupio misli. ‘Oprostite, imam utisak da ste naoružani’, kažem.

 Svlači se okrenuvši se prema prozoru, meni okreće leđa, vadi iz džepova maramicu i drugo. Naglo se okreće, drži u ruci sve ono što je izvadio iz džepova i pokazuje mi, govoreći: ‘Ne, ne, ne…’ Gledam taj crni predmet koji mi je toliko sumnjiv i pipajući ga govorim: ‘Mislio sam da je to revolver. Sad sam uvjeren da niste naoružani.’ Jedva se nasmijao i rekao: ‘Ti si zaista pravi carinik.’ Našao sam jedan pokrivač i stavljam mu ga pored kreveta da mu posluži kao prostirka. Primjećuje tu moju pažnju i zahvaljuje mi. ‘Vidite da niste u rukama nekih zločinaca. Umirite se i laku noć’, kažem. ‘Hvala, laku noć’, odgovara.

Vrata privlačim k sebi i dobro učvršćujem sigurnosni lanac. Obilazim unutrašnje i vanjske stražare i zatim polazim na spavanje, bacajući se na krevet tako obučen. Bilo je nešto iza 24 sata i premda sam još mokar i znojan, odmah sam zaspao, umoran od posla tog dana. Pola sata nakon što sam zaspao budi me jedan partizan koji mi kaže: ‘Stigao je Pedro i želi s tobom razgvoarati.’

Ustajem, odlazim k njemu i on mi kaže: ‘Došao sam da preuzmem Mussolinija’. ‘U redu’, odgovaram i idem odmah u njegovu sobu. Sada oslobađam lanac na vratima, palim svjetlo zavijajući žarulju (nema prekidača), tresem krevet da bih ga probudio. Nakon nekoliko trenutaka on se budi. Svjetlo mu pada direktno na lice, s mukom me gleda i pita: ‘Šta je?’ ‘Došlo je naređenje, treba ustati.’ ‘U redu, to sam pretpostavljao.’ Odlazim da ga pustim da ustane i obuče se u miru.

Nakon desetak minuta izlazi obučen. ‘Pedro’ mu se približuje govoreći: ‘Dozvolite da vam omotam lice, moramo proći nekoliko blokova sa stražarima i bolje je da vas ne prepoznaju’. ‘Da, da…’ odgovara Mussolini i pušta da mu se veže lice. Iz Pedrovih ruku uzimam zavoj, skidam mu kapu s glave i obavijam mu glavu, ostavljajući nepokrivene samo oči i nos. Tačno je 1 sat i 35 minuta kad Mussolini i ‘Pedro’ izlaze iz kasarne carinske straže u mjestu Germasino.“

Narednik Buffelli nije pisac, ali nikakav književni opis ne može se usporediti s njegovim izvještajem, s ljudskim detaljima kojima obiluje, sa sadržajnom istinom koja ga oživljava.

Jedini mirni sati koje je proveo diktator toliko blizu smrti vjerojatno su bili oni koje je proveo u tihoj kasarni u Germasinu. Zbog toga je Mussolini mogao imati utisak pauze u ludoj trci sudbine, iako se nije mogao zavaravati gdje će ga sudbina dovesti. Kad ga Buffelli kasno u noći budi, njegovo je reagiranje veoma jednostavno: ‘To sam pretpostavljao’. Uostalom, on već od jutra jasno vidi kakva će mu biti sudbina. U momentu kad je bio probuđen već je na kalendaru bio dan njegove smrti: još malo pa je imala nastupiti zora 28. aprila. U 16 sati i 10 minuta bit će mrtav. Nedostajalo je još petnaest sati.

(U sledećem broju: Dugo putovanje do stratišta)