Banat
Da li je trava u reci ili na obali?
A smeće jezdi preko Begeja
Za izmuljavanje ne znam, ali muljanje ide u Zrenjaninu po inerciji, nigde ne zastaje, samo raste i širi se neviđenih razmera, a izmuljavanje…e- to je druga priča. Begej jednostavno nestaje. Guta ga trska, neka vodena trava i zeleniš… korito reke je sve uže, a obala je tragična priča zaraslog i deponije. Nekada je Begej bio plovan i koristan, a trenutno su mnogo veće šanse da se uskoro i neće moći da vidi od mulja i trske i nekakve travuljine koja hrabro stiže do polovine reke, sa obe strane.
Milica Gardinovački
Ovakvo ozelenjavanje Begeja je društveni fenomen jer svi znaju, a niko ne čini ništa. Više se ni na obali ne kosi trava tako da niko nije siguran da li je trava u reci ili na obali. Još pre četiri godine režimska vlast je najavila intenzivno čišćenje Begeja i uređenje obale kao i staze za pešake između dva mosta….lučnog pešačkog i železničkog. Istina, pre četiri godine je u naselju Berbersko napravljen pristan, kažu u okviru IPA projekta prekogranične saradnje sa Rumunijom. Na tom malom razmaku od 780 metara je izmuljavan Begej i napravljen je gotovo privatan pristan za kuću Gorana Kneževića. Dalje od njegove hacijende nije rađeno ništa.
Obezbedili su mu tako prilaz kući sa vode jer iz vazduha i sa kopna je već rešeno. Dalje se nisu nikakve radove izvodili i više nego očigledno je za svakog ko gleda obalu Begeja, a zna gde ministar od aflatoksina živi kome je namenjeno izmuljavanje..
Radovi su, naknadno je javljeno, koštali 40 miliona dinara i po pola iznosa su dale JVP Vode Vojvodine i grad Zrenjanin.
Ništa ni od navedene turističke plovidbe Begejom po ugledu na Begej u Temišvaru, a ni deca koja treniraju kajak nisu bezbedna. Nije samo izmuljavanje u pitanju. U Begej se uliva gradska kanalizacija, a iako je sa firmom METITO ugovor o prečišćavanju otpadnih voda davno potpisan i dogovoren radovi na prečišćavanju nisu ni počeli, tačnije kasne dve godine. A sve oko vode u gradu je tragično.
JP Vodovod i kanalizacija ima havariju ispred upravne zgrade svoje firme mesecima, a radove na sanaciji ne odrađuje grupa pri tom istom JP koja za takve potrebe i postoji i plaćena je nego je uzet podizvođač. Istina, dugovi prema podizvođaču su velike, ali kako radi i ne bi trebali da im plate. O vodi za piće koja više nije ni misaona imenica nekom drugom prilikom…uzaludno je.
Inače, zidanje zgrada i čitavih stambenih blokova ne prestaje. Većina zgrada koje su sazidane su ostale prazne, ali to je ionako samo pranje para sa osmehom svi kažu na pomen ove režimske egzibicije. Zato sve drugo propada. Najpre zgrade pod zaštitom spomenika kulture, a onda i sve one koje se nalaze na zgodnom mestu i mogu da se otkupe. Jedino je na milost vremenu ostavljena rodna kuća Servo Mihalja po kome se zvao najveći prehrambeni kombinat u nekadašnjoj Jugoslaviji sa svojih oko 33.000 zaposlenih.
Zatim Sandićeva kuća koja je bila spomenik kulture od velikog značaja ,koja je sazidana 1790. i u kojoj je živeo Aleksandar Sandić književnik i pisar Vuka Karadžića. Sada se urušava toliko značajnih zgrada i kuća da je apsurdno reći da je kuća na Tomaševačkom groblju koja se koristila za stanovanje grobara i njegove porodice opasana trakom na kojoj piše OPŠTA OPASNOST. Ko je hrabar može da prođe pored jer je ona bukvalno na ulazu od groblja.
Otkako ne postoje grobari – čuvari groblja sve je izruinirano…i objekti na groblju i kapele i prilazi do spomenika, a koliko je zelenilo zapušteno samo je tuga više. Režim ne brine ni za žive, a ne za groblja.
Režim ne brine ni za decu jer samo su deca iz Beograda dobila po 20.000 dinara iz Republičkog budžeta.To zapravo znači da je narod Srbije izdvajao pare za Republički budžet koji je potom pare podelio malim beograđanima. Valjda ostala deca nisu važna ili nisu toliko važna- ko zna. A u skoro samom centru grada se nalazi napuštena zgrada – DOM VOJSKE. Gradsko veće je usvojilo odluku o pokretanju postupka pribavljanja Doma vojske u javnu svojinu grada i to neposrednom pogodbom.Zgrada ima oko 350 metara kvadratnih i status kulturnog dobra. Kao korisnik je upisano Ministarstvo odbrane i u javnoj svojini je Republike Srbije.
Cena za zgradu i pripadajuće zemljište iznosi 659.677 dinara i biće isplaćeno u 60 mesečnih rata. Zgrada je izgrađena 1936. i pretvoriće je u edukativni centar. Bilo bi lepo da neko iz establišmenta pojasni narodu šta to znači obzirom da OBRAZOVNI centar može da bude i svašta i ništa. Nekada se iza zgrade vojske nalazilo lutkarsko pozrište koje je srušeno uz obećanje da će zrenjaninski klinci da dobiju novu zgradu za istu namenu. Kao i uvek to je bilo obećanje za čuti i tu je kraj.
Grad nema lutkarsko pozorište iako je zrenjaninska lutkarska scena trenutno najjača u zemlji, a i u regionu. Predstave se održavaju na velikoj dramskoj sceni i zaista bi bilo lepo da je bar neko imao ideju da se Dom vojske pretvori u lutkarsko pozorište i razne radionice za decu.
A kada je već tema pozorište onda treba da se zna da je direktor pozorišta u Zrenjaninu, Dejan Karliček dao ostavku dan uoči održavanja sednice Skupštine grada. Direktor je sa tog radnog mesta u grad doneo lovorove vence gde god se ansambl pozorišta pojavio, ali to nije bilo dovoljno da ostane kao direktor.
Neukaljan, nestranački očigledno nije odgovarao čoporu koja na to mesto dovodi tridesetogodišnjeg pesnika bez reputacije, iz susedne opštine Srpska Crnja koji uz sve nema blage veze sa pozorištem. Ako se pogledaju fotografije dotičnog sa društvenih mreža ništa osim čaše i flaše ne privlači pažnju.
Naravno, treba da se napomene da je Zrenjanin grad kulture za 2025. godinu i da verovatno u tom grmu leži zec. Očigledno je da Karliček nije neko na koga režim može da računa kada je u pitanju korišćenje novca koje će u narednom periodu iz raznoraznih fondova da pristiže u Zrenjanin zbog upravo te godine kulture. Karliček je zaposlen na novosadskom univerzitetu i glumac je u pozorištu. Obrazovan čovek za koga mnogi veruju da ne želi da prlja ni ruke, a ni obraz mutljavinama vladajućih moćnika. Oni koji ga poznaju govore da je on prijatelj sa gradonačelnikom Salapurom preko sporta i da mu je baš on rekao da je bolje da da ostavku sam nego da ga razreši glasanje stranačke većine na sednici skupštine grada. Njega će da ga zameni Uroš Popov…tužno i ružno…Ne! Bezobrazno.
Grad ima devet zvaničnih ustanova kulture i jedan KORZO FEST. Taj fest funkcioniše tako što je do sada izvesni Marin Rončević i još jedna zaposlena osoba organizovao svake večeri u centru grada neki sadržaj iz kulture…Ti sadržaji i nisu bili baš posećeni, ali je Marin bio dobro plaćen. Najružnije je to što je on pozivao umetnike iz kulture iz javnih ustanova na fest, a njega je plaćao gradski budžet. Takvih dogovora i manifestacija će tek da bude jer je to najjednostavniji gubitak traga novca. Sve je dogovorno i sve može. Kultura časti pa opušteno…..
Vlasnici vlasti su zaboravili da je kod popločavanja glavnog gradskog trga došlo do havarije na vodovodnoj mreži i da je tada potopljen i sasvim uništen depo galerije sa svim eksponatima. Niko nije potpisao završetak radova kao nadzor jer je tek tu bilo zanimljivih kombinacija, ali depo galerije i umetničke slike i skulpture su u tišini zaboravljene. Sada se možda neko doseti da…….i ume pare- ipak je Zrenjanin grad kulture 2025.
Na samoj skupštini grada se provukao bez talasanja rebalans budžeta, izmene programa poslovanja javnih preduzeće i ustanova i odbijeni su svi predlozi za dopunu dnevnog reda koje se opozicioni odbornici prdložili. To je nekako po inerciji jer od 2012. nikada ni jedan predlog opozicije za dopunu dnevnog reda nije prihvaćen. Interesantno je da je na sednici skupštine grada na sopstveni zahtev prestao mandat Zoranu Sandiću. On je godinama bio predsednik gradskog odbora DSS i član glavnog odbora DSS uz Miloša Jovanovića.
Takođe je poslanik u Republičkoj skupštini i jedan od opozicionih poslanika koji se na glasanju protiv rudnika litijuma nije protivio kopanju litijuma…Ovo je njegov politički fijasko obzirom da ga je na mestu predsednika gradskog odbora DSS zamenila Mirjana Grujić. Zvanično je dao ostavku na mesto predsednika u zrenjaninskom odboru DSS, ali članovi prenose da je od njega to traženo jer je podbacio i na izborima i u radu u gradu kao i da privatnim nedoličnim ponašanjem skrnavi ovu političku opciju.
Šta o tome misli glavni odbor DSS ne zna se još, ali kako se trenutno u politici i Republičkoj skupštini ne zna ko prosi, a ko vodu nosi, iznenađenja su moguća. Grupa odbornika bliska priči je provukla u gradu vest da je Sandić aktivirao svoje radno mesto u DIJAMANTU (u uljari) koje je bilo u mirovanju dok traju mandati. Sve su oči uprte u Miru Grujić koja je stamena u političkoj opciji, organizovana i ostavlja utisak nekog ko zna šta želi i ko je spreman da se za to i bori i izbori. Sve prepuštamo sudu vremena.
Skupština je usvojila predloge zaključka o odobravanju učešća grada u realizaciji projekta unapređenja zdravstvene zaštite i u opštoj i u plućnoj bolnici, a šta to znači u praksi teško da neko može da objasni posebno ne Santovac, zamenik gradonačelnika u pitajbogakom sazivu. Rogobatne rečenice bez smisla i konkretnog značenja služe samo da bi nešto, eto, rekao iako niko ne veruje ni da on to može da osmisli, a kamoli da objasni. Pion, vazda nečija senka, zamalo pa nešto….tužan radikalsko- neretoričan predstavnik vlasnika vlasti.
…….u Zrenjaninu je zakazana promocija knjige „ZABRANjENA ISTINA O SREBRENICI“.
Govornici su Aleksandar Pavić (kao autor), Branimir Nestorović (suizdavač) i Branko Lukić poznat kao branilac Ratka Mladića. Predsednica GO DS Alisa Kockar je objavila gostovanje pomenutih u baroknoj sali gradske kuće uz ružan akcenat na Srebrenicu, ali je tada na scenu istrčao nesalomivi SNS centarfor Salapura i kao da mu je barokna sala od babe ostanula, zabranio promociju.
Neverovatno je koliko su male stvari veliki trn u oku vodeće političke garniture. Duvaju i u jogurt i brane i neodbranivo. Smešni su u tom svom nastojanju iskazivanja pameti jer su i sami svesni da osim što imaju vlast u svemu ostalom su gubitnici i glupaci. Jadno je da im se životi svode da planiranje otimačine, podmetanje nogu svima koje proglase za potencijalnu opasnost i u švalerskim poduhvatima.
Odavno su izašli iz puberteta, ali pubertet iz njih nikada. A i narod je čudan. Gledam neki gradski portal koji objavljuje dnevne promašaje koji su se u gradu desili. Neverovatno koja količina gluposti. Ne smeta narodu što grad nema vodu za piće, nam kinezi grad pretvaraju u svoju koloniju, što novosađani grade prljave fabrike kod nas, a ne kod njih iako su udaljeni samo 40 kilometara, što , bre, grad ni javni klozet nema, sve je u rupama i u mraku osim zgradurina koje niču između prizemnih stambenih kuća svuda i to za par meseci, ali im smetaju kese za đubre koje su ostavljene pored kontejnera ili bicikli koji su u ulazima stambenih zgrada vezani za gelender.
E, jesmo primitivni i treba i da nam bude ovako kako je, a i gore. Samo baci sumnju i pusti je da raste… eto zamajavanja dok nam životi prolaze. Nacija nam je natečena od kukavičluka i nestaje. Živimo zlatno doba zla. I kamen bi se ispovraćao. Ima skupštinskih odluka koje smetaju, ali se niko ne bori za rešenje. recimo- budžetom se predviđa deficit, tačnije manjak u gradskoj kasi, od skoro jedne milijarde što je 15% od ukupnog budžeta i nikom ništa. Tišina.
Dupliran je porez na imovinu, a svaka lokalna samouprava donosi odluku koliki će porez na imovinu da bude. Vlasnici vlasti u skupštini su odlučili da daju subvencije od 125 miliona firmama koje zapošljavaju sledbenike vlasti, a nestranački građani ne dobijaju ništa. Daje se 800.000 plućnoj bolnici, a 95 miliona za suzbijanje korova.
Svaki drugi odbornik i član gradskog veća je u sukobu interesa, stavljena je klauzula tajnosti ne delove ugovora o snabdevanju vodom za piće, za vršioca dužnosti direktora JP REZERVATI PRIRODE ponovo je izabrana Jasna Jovanov iako je zakonom propisano da direktori JP i ustanova u statusu vršioca dužnosti mogu da ostanu maksimalno godinu dana, ali stranački odgovara no ne i uslovima konkursa i nije jedina u takvoj ulozi, naprotiv, slično je i u apoteci koja ne postoji, ali ima direktorku, nadzorni i upravni odbor iz budžeta dobija 4 miliona i za naknadno dodate troškove od 886.000 i tako do besvesti.
Kada je počeo raspad države radnici su prodavali alat, seljaci nasledstvo, direktori fabrike, vozači gorivo, vojnici oružje, prosvetari diplome i ocene, medicinari lečenje, verski pastiri maglu, novinari integritet, a narod obraz i zato danas svi zajedno jeftino prodajemo i mesto ispod leđa…samo neka nam je predsednik srećan….on sve zna. On je pregovarač, inovator, investicioni genije, vernik, nosilac ordenja, nostalgičar, tviteraš, građevinski ekspert, narator na svaku temu, hodajuća enciklopedija, pitaj njega-ne gugl, nosilac svih državnih funkcija, otac nacije, lopina za primer, Pinokio i Minhauzen u istim pantalonama, …..dodajte ako se ne nečega setite…
Biće nam jasnije kasnije, jednom, a možda i nikad. Dođemo tako u životu do trenutka kada ili srce pukne ili nam postane svejedno. Izgleda do ovog drugog stigosmo. Pa eto sad… šorom šajke i četir konja debela pa u sunovrat.