Dosije Magazina Tabloid
Špijunska aktivnost srpskog ambasadora Šutanovca
Džo je senilan, ali neko njime još vlada
U ovom broju opisaćemo kriminal Dragana Šutanovca, kuma bivšeg predsdednika Srbije Borisa Tadića, ministra odbran, predsednika Demokratskle stranke i danas ambasadora Srbije u Vašingtonu.
Gospodin Šutanovac je kao mkinistar odbranre, otpsisujući dugove Iraka, preko firme gospodina Dozefa Bajdena, i sebi i njemu stavio u dđep, po više od 200 miliona dolara. Zato je dobio podršku iz Vašingtona i nije bio uhapšen u Srbiji, mada je vođena zvanična istraga.
Pukovnik Dragan Vladisavljević, bivši vojni ataše Srbije u Turskoj, nakon što je prisilno vraćen zbog špijuniranja, u petak je penzionisan, a u utorak postavljen za direktora VOA. U svojoj tašni je imao dokumenta za Šutanovca, koja su ga preplašila. Vladisavljevć je produbio veze Šutanovca sa američkom obaveštajnom sluđbom, pod zaštitom Dđozefa bajdena, koji je bio podpredsednik SAD-a, a potom i predsednik.
I ako aktivno, sa Vukom Jeremićem, bivšim stranačkim kolegom, koji je bio predsednik Generalne skupštine UN, i velikim prijateljem sa Hanterom Bajdenom, koji mu je bio i advokat, rovari protiv politike predsednika Donalda Trampa, zgrćući milione dolara špekulativnog novca, Šutanovac je uspeo da dobije agreman i nastavi, zajedno sa Vučićem, hajku protiv predsednika Trampa.
Urednik Magazina Tabloid poslalo je iz druge zemlje pismo kongresmenima SAD-a i imenovao više lica koja su mu u tome pomogla, počev od bivšeg amadaora Kristofera Hila, do pozicioniranih agenata u CIA.
U tekstovima koje objavljujemo sadržana su dokumenta koja dokazuju kriminalnu aktivnost ambasadora Šutanovca.
Priredio: Vladimir Molotok
Podsećanje na kriminalce koji i danas vladaju Srbijom
Sukobi u vrhu vlasti povodom istrage kriminala u Ministarstvu odbrane
Kum je dugme, na šlicu ili na džepu
Odluka zamenika specijalnog tužioca da prikupljanje dokaza i potrebnih obaveštenja o kriminalu u Ministarstvu odbrane poveri Bezbednosno-informativnoj, a ne Vojno-bezbednosnoj agenciji, u čijem delokrugu rada i odgovornosti je i sprečavanje i otkrivanje krivičnih dela u Vojsci Srbije, ukazuje da su sukobi na relaciji predsednik Srbije – ministar odbrane ozbiljni
Pukovnik Milan Jovanović
Zamenik specijalnog tužioca za borbu protiv organizovanog kriminala Višeg tužilaštva u Beogradu Jovan Jovanović naložio je prošlog meseca Bezbednosno-informativnoj agenciji (BIA) da prikupi potrebna obaveštenja i dokaze o malverzacijama u Upravi za snabdevanje Ministarstva odbrane Srbije.
Duže od godinu dana Tabloid istražuje pljačkanje vojne imovine i naoružanja i piše o nameštenim tenderima za nabavke za potrebe Vojske Srbije. Glavni akteri su, da podsetimo i ovog puta naše čitaoce, ministar odbrane Dragan Šutanovac, njegov pomoćnik i kum Ilija Pilipović i Stevan Nikčević, direktor Jugoimporta SDPR. Poimenično smo pominjali njihove „saborce“, vlasnike fiktivnih preduzeća kojima su omogućavali da dobiju poslove na nameštenim tenderima, koji su vredni po nekoliko miliona evra.
Ministar Šutanovac se branio od naših optužbi tako što je naredio direktoru Vojno-bezbednosne agencije Cvetku Kovaču da pronađe i identifikuje autora i otkrije njegove informatore iz Ministarstva odbrane i Generalštaba Vojske Srbije. Preciznost podataka i fotokopije dokumenata koji su sa stranica našeg lista razotkrivali pljačkašku družinu počeli su da brinu organizovanu kriminalnu grupu koja je uništila Vojsku Srbije, njenu imovinu i njenu odbrambenu moć u celini.
(Napomena. neopreznoscu autora, sa mesta savetnika Borisa Tadića, smenjen je visoki oficir, koji je bio klasić u na akadmiji autporu teksta, primćeni su u šetnji Kalemganom. Redakcija j to saznala nekoliko godina kasnije…Izvinjavamo se gospodinu J. Grbavcu)
Precizni zahtevi
Godinu dana se Specijalno tužilaštvo za borbu protiv organizovanog kriminala branilo ćutanjem. Odluku da započne predkrivični postupak tužilac je doneo nakon konsultacija sa predsednikom Republike Borisom Tadićem, koji je i vrhovni komandant oružanih snaga Srbije.
Kriminalna družina ministra Šutanovca odmetnula se od zakona i Demokratske stranke. Gospodin Šutanovac je, prema prisluškivanim razgovorima ove kriminalne bande, svojim saborcima objasnio da je, navodno, od američke administracije dobio zeleno svetlo da može da zaradi desetak miliona dolara, ali da bude kooperativan. Kao očekivanu kooperativnost ministar je svojoj lopovskoj družini opisao očekivanje američke administracije da se „reformiše odbrana Srbije“ i svede na meru koja će, kako je rekao, onemogućiti Srbiju da bude kočoperna, i primorati je da se povinuje američkim nalozima i njenim interesima.
Kada su pljačkanjem zaradili ogromne pare, ministar Šutanovac je sabraći ponudio i preuzimanje vlasti u Srbiji i Demokratskoj stranci. Od njegove družine i partijskih sledbenika u Demokratskoj stranci očekuje se da destabilizuju DS, da partiju podele na najmanje tri dela, a posebno se od njih očekuje da ograniče despotiju srpskog predsednika i zbace ga s vlasti.
Pretpostavlja se da je ovakvo opredeljenje gospodina Šutanovca i njegovih saradnika primoralo Borisa Tadića da protiv svog kuma pokrene zakonsku proceduru radi privođenja pravdi i uklanjanja s političke scene.
Predsednik Tadić i ministar Šutanovac su duže od dve godine u ozbiljnom sukobu. Ne razgovaraju, a susreću se samo protokolarno. A kada se sretnu, daleko od očiju građana, razmenjuju najteže uvrede.
Odluka zamenika specijalnog tužioca da prikupljanje dokaza i potrebnih obaveštenja poveri Bezbednosno-informativnoj, a ne Vojno-bezbednosnoj agenciji, u čijem delokrugu rada i odgovornosti je i sprečavanje i otkrivanje krivičnih dela u Vojsci Srbije, ukazuje da su sukobi na relaciji predsednik Srbije – ministar odbrane ozbiljni.
Pitanje Tadićeve glave
Ipak, očigledno je da i predsednik Srbije Boris Tadić želi da istragu protiv kuma Šutanovca i njegove bande sprovede u diskreciji i – pod kontrolom. Jer, Bezbednosno-informativna agencija je pod njegovom kontrolom, za razliku od Službe za borbu protiv organizovanog kriminala, koja, inače, i opslužuje specijalnog tužioca, a koju kontrolišu ministar Ivica Dačić i njegova Socijalistička partija Srbije.
Istraga koju sprovodi BIA, uvereni smo, biće ograničena. Moguće je da prva žrtva koja će završiti u zatvoru bude načelnik Uprave za snabdevanje Ministarstva odbrane pukovnik Željko Savić.
U izveštaju komisije Ministarstva odbrane, koja je proveravala zakonitost u radu ove uprave, predloženo je da se pukovnik smeni sa položaja do kraja septembra. Hapšenjem pukovnika Savića predsednik Tadić može da ponudi žrtvu, jer se mnoge inostrane firme koje učestvuju na tenderima pritužuju i predsedniku Srbije i državnom tužilaštvu na kriminal u Ministarstvu odbrane. S druge strane, staviće Šutanovcu do znanja da je i on sam blizu odlaska u zatvor i zahtevaće da se on povuče iz Demokratske stranke i ode iz Vlade Srbije.
Pukovnik Savić je, kada je dobio izveštaj komisije, zapretio pomoćniku ministra Iliji Pilipović da će, ako se „njemu nešto desi, i on i ministar otići zajedno sa njim u zatvor“.
Predsednika Tadića ne pogađaju pljačke ministra Šutanovca. On bi to odobrio, da i njegova glava nije u pitanju.
Ministar Šutanovac, s druge strane, pokazivao je u poslednje dve godine, javno, pseću odanost prema Tadiću, ali, s druge strane, on ima nalog iz SAD da sruši svog kuma Tadića i otera ga zauvek iz politike.
Istraga koji vodi BIA poverena je službenicima koji nisu visokorangirani u službi. Ali, istragu koju sprovodi VBA po nalogu ministra Dragana Šutanovca prema oficirima iz Uprave za snabdevanje i pratećih uprava Ministarstva odbrane i Generalštaba Vojske Srbije opsežnija je i pompenzija, i bez rezultata. Nezadovoljstvo oficira, pa i oficira iz VBA, prema Šutanovcu i njegovoj bandi na vrhuncu je i može kulminirati i pobunom!
Ministar ćuti
Povodom pisanja našeg lista o nezapamćenim pljačkama ministra odbrane i njegovih saradnika, gospodin Šutanovac se nije javno oglašavao. Nije demantovao naše pisanje, nije podneo tužbu. Umesto njega oglasilo se bilo Prvo osnovno javno tužilaštvo u Beogradu, koje je u aprilu ove godine podnelo Privrednom sudu u Beogradu optužni predlog protiv izdavača našeg lista, glavnog i odgovornog urednika Milovana Brkića i njegovog zamenika.
Nekoliko dana nakon prve održane rasprave, usledila je i odluka Ustavnog suda Srbije, koji je kriminalne odredbe zakona o javnom informisanju, usvojene prošle godine po nalogu Borisa Tadića, ocenio kao neustavne, i tužilaštvo je zatražilo spise na „razgledanje“.
Iako više nema pravnog osnova za postupanjem pred Privrednim sudom u Beogradu zbog navodnog privrednog prestupa, koji smo, opet navodno, izvršili iznoseći optužbe o kriminalu ministra Dragana Šutanovca, njegovog pomoćnika i kuma Ilije Pilipovića i direktora Jugoimporta SDPR Stevana Nikčevića, Prvo osnovno javno tužilaštvo u Beogradu još nije povuklo optužni predlog. Plaše mečku rešetom!
Zanimljivo je kod ovog postupka to što je tužilaštvo uzelo u zaštitu samo ministra i njegove najbliže saradnike, a nije obznailo i druge njihove saučesnike kao oklevetana lica, kao što je, recimo, pukovnik Željko Savić, načelnik Uprave za snabdevanje Ministarstva odbrane, preko koje Šutanovac i njegova klika i vrše velike pljačke.
Kada je uvideo da je ostavljen na vetrometini, pukovnik Savić je odneo sam tužbu Višem sudu, kojom traži naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda i pretrpljenih duševnih bolova, zbog navoda u samo dva teksta koja smo objavili. On traži da mu isplatimo 450.000 dinara. Toliko je on izračunao da vredi njegova oficirska čast.
U odgovoru na podnetu tužbu, priložili smo dokaze, a oni su na oko hiljadu stranica, i verujemo da će sud odbiti pukovnikov tužbeni zahtev. Moguće je da, kada o njemu sud bude odlučivao, pukovnik Savić izgubi posao i – bude na sigurnom mestu.
Dosije Magazina Tabloid
(ŠU)NATOVAC AMBASADOR U VAŠINGTONU
Nakon imenovanja Marka Đurića za ministra spoljnih poslova Srbije, srpskom ambasadom u Sjedinjenim Državama rukovodi otpravnik poslova. Na to mesto planiran je bivši ministar odbrane u vreme vladavine Borisa Tadića, njegov kum Dragan Šutanovac. Umesto da još izdržava kaznu zatvora u Zabeli, za teška krivična dela, Šutanovac, inače zet pevača iz Mrčajevaca Miroslava Ilića, zastupaće Srbiju u jednoj od najuticajnijih zemalja sveta. Da li je to moguće?
Vladimir Molotok
Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal je, svojevremeno, po predlogu tadašnjeg predsednika Srbije Borisa Tadića istraživalo teške kriminalne prestupe tadašnjeg ministrab odbrane Dragana Šutanovca i njegovog pomoćnik i kuma Ilije Pilipovića i tadašnjeg direktora SPPR-a Jugimport Stevana Nikčevića. Padom Demokratske stranke sa vlasti, mnogui su svu trojicu videli u zatvoru, jer je BIA, po zahtevu zamenika tužioca za organizovani kriminal Jovana Jovanovića, prikupila dovoljno dokaza da sva trojica dobiju dugogodišnje zatvorske kazne. Magazin Tabloid je, preko svog saradnika pukovnika Milana Jovanovića ( u međuvremenu je preminuo) istraživala ovu tešku pljačku crne trojke.
Ipak, sve je pošlo napočake. Nakon imnovanja Aleksandra Vučića za prvog podpredsednika Vlade Srbije, Stevan Nikčević se ubrzo pojavio u njegovom kabinetu sa tašnom. Izašao je bez tašne, u kojoj je bilo, kako je Magazin Tabloid objavio, 50 miliona dolara. Sutradan ga je Vlada Srbije imenovala za državnog sekretara u minsitarstvu na čijem je čelu bio ministar Rasim Ljajić!
Stevan Nikčević je tako zaštitio i svoje partijske drugove Šutanovca i Pilipovića. Sin Dragana Šutanovca je već u Vašingtonu i počinje da širi poslove, očkujući očev dolazak. Gospodin Šutanovac je „težak“ stotine miliona dolara.
Svojevremeno je vojna služba organizovala pljačku stana njegovog tasta Miroslava Ilića i odnelaiz stana sef u kojem je zet držao 70 miliona dolara! Miroslav je policiji rekao da je bilo desetina hiljada dolara, koje je zaradio na kloncertima. Umesto u zatvoru Šutanovac se baškario u svojim raskošnim stanovima u centru Beograda.
Podsećamo čime se sve baio ministar Šutanovac. Objavljujemodva teksta iz Magazina Tabloid, koji su opisivali njegova nedela.Koliko je Šule platio imenovanje za ambasadorsko mesto? Zaključite sami!
Kako je tekla dugogodišnja, sistematska pljačka države preko firme SDPR (2)
(Tekst je objavljen 13. marta 2014. godine u Magazinu Tabloid)
Prodaja i izdaja
Bivši direktor preduzeća Jugoimport SDPR (SDPR) Stevan Nikčević sa svojim saradnicima, a pod zaštitom bivšeg ministra odbrane Dragana Šutanovca, napravio je takozvani poslovni lanac u kome je umreženo preko pedeset firmi koje imaju više od hiljadu računa i podračuna u bankama u zemlji i inostranstvu. Ovaj „poslovni“, tačnije, kriminalni lanac, preko koga je Srbija surovo opljačkana za stotine miliona evra, mogao bi da se pretvori u lanac pravosudnih postupaka koje bi i Nikčevića i Šutanovca odveo u zatvor. I ne samo njih, nego i sve one koji su „lančano“ pljačkali i okoristili se kriminalnim provizijama koje su isplaćivane sa računa fantomskih firmi. Sudski postupak protiv Nikčevića i Šutanovca sprečava republički javni tužilac, Zagorka Dolovac. Ta okolnost ukazuje na udruženu zločinačku aktivnost više lica iz vrha države.
Vuk Stanić
Bivši ministar odbrane Dragan Šutanovac, oštetio je državu Srbiju i preduzeće „Jugoimport SDPR“ (SDPR) za 206.140.570 dolara (i slovima: dve stotine šest miliona sto četrdeset hiljada petsto sedamdeset) kada je pristao da od Vlade Iraka, umesto dogovorenih 460.347.134, naplati samo 254.206.564 dolara.
Ne samo da je naplatio manje novca, već je prihvatio i predlog, da firma „Aquila Omni Limited“ (Akuila), bude posrednik u naplati ovog novca. Zbog posredovanja Akuile suma koja je na kraju stigla na račun SDPR-a umanjena je i za još blizu pedeset miliona dolara posredničke provizije!
Za posredovanje firme Akuila dugo vremena su lobirali pojedini službenici SDPR-a, među kojima: Stanko Mađarac rukovodilac odelenja u SDPR-u, Nenad Pantoš, pomoćnik generalnog direktora, kao i bivši generalni direktor Stevan Nikčević.
Nikčević je na kraju uspeo da progura predlog u Šutanovčev kabinet, gde je bivšem vojnom ministru objašnjeno da svi koji pomognu da Akuila bude posrednik mogu i da očekuju deo novca na njihovim računima…
Pantoš i Mađarac su obuhvaćeni krivičnom istragom KTR 12544/11, zbog ovog slučaja, ali i zbog čitavog lanca firmi koje su osnovane u zemlji i inostranstvu za potrebe uzimanja provizija i izbegavanja poreza.
Ipak, pretkrivična istraga je vođena i protiv Dragana Šutanovca i protiv Stevana Nikčevića, ali su obojica izostavljeni iz konačne krivične prijave Tužilaštva, i to na zahtev Republičkog javnog tužžoca Zagorke Dolovac!
Naime, poznato je da Zagorka Dolovac, i u ovom ali i u drugim slučajevima, otvoreno radi u korist Dragana Šutanovca.
Na žalost, nije Šutanovac jedini ministar koji je učestvovao u skidanju kajmaka SDPR-ovih poslova, nije ni jedini koji je tolerisao da novac SDPR putuje po računima desetina firmi u cilju izbegavanja poreskih obaveza. Sve ovo tolerisao je i njegov naslednik Aleksandar Vučić. Vučić će nadamo se u budućnosti imati priliku da objasni da li je u pitanju njegovo neznanje, neobaveštenost, nekompetentnost…
Početkom devedesetih godina, Iraku su uvedene sankcije Ujedinjenih nacija, ova zemlja je mogla da plaća jedino hranu i lekove. Firma „Direkcija za uređenje terena (DUT)“ je tada morala da prekine sa radovima u Iraku. Vrednost ugovorenog posla DUT sa Vladom Iraka bila je 949.429.356,14 dolara (ili, nešto manje od devetsto pedest miliona). Naplatu ovih potraživanja trebalo je u skladu sa ugovorom da obavi bivša Savezna direkcija za promet promet proizvoda sa posebnom namenom, čiji je pravni sledbenik SDPR.
Saglasnost na štetu Srbije
Veći deo posla do tada je već bio obavljen, a sankcije su se u skladu sa ugovorom mogle smatrati višom silom. Na taj način su ostvareni uslovi da je obavljeno devedeset odsto posla, ali da se može naplatiti celo potraživanje. Postojala su samo dva načina da Irak, kada mu ukinu sankcije, plati sto odsto ugovorene cene, a da razliku koja je nastala višom silom, potražuje od Ujedinjenih nacija, ili da Irak plati samo radove koji su izvedeni, a da SDPR potražuje štetu od UN.
U periodu sankcija nije moglo ništa da se preduzme. Dolar je kasnije konstantno gubio na vrednosti pa je na ovo potraživanje legitimno svih godina obračunavana i ugovorena kamata.
Nakon okupacije Iraka, maja meseca 2003. godine od strane američke i britanske vojske, u toj zemlji je instalirana marionetska, prozapadna Vlada. Iraku su posle toga ukinute sve sankcije. Tako je otvorena mogućnost i da pregovori sa novim iračkim vlastima o izmirenju obaveza, po osnovu ovog duga, započnu 2004. godine…
Povodom ovog posla, knjigovodstveni dug je bio 949.429.356 dolara i 1.352.306.316 dolara kamate. Ukupno 2.301.735.672,00 (dve milijarde i tri stotine jedan milion, sedam stotina trideset i pet hiljada i šest stotina i dva dolara).
Cena nafte od okupacije Iraka do danas, konstantno je rasla, što je opet stvorilo mogućnost da ova zemlja, iako izmučena ratom, može brzo da se oporavi ali i da započne uredno servisiranje starih dugova. O tome koliko se novca tih godina moglo zaraditi u Iraku govore i profiti američkih firmi koje su tamo poslovale. .Najbolji primer je američka kompanija Halibarton bliska bivšem američkom predsedniku Džordžu Bušu, koja je ostvarila promet od 39,5 milijardi dolara za pet godina posla u Iraku
I dok su američke firme mlatile lepe pare u Iraku, a njihove kompanije plaćenika ubijale civile u toj zemlji, američki savetnici iračke Vlade, savetovali su novim vlastima da ne plaćaju stare dugove. Iračani, koji, kao i drugi Arapi imaju prirodno veliki talenat za pregovaranje, cenjkanje i trgovinu, ubrzo su sa Pariskim klubom sklopili dogovor o otpisu osamdeset odsto dugova! Potom su Srbiji i drugim poveriocima drsko servirali priču da treba da budu srećni ako dobiju uslove koje su dali Pariskom klubu.
-Oni koje ubacimo u kategoriju bilateralnih dugovanja dobiće ponudu da im vratimo tek deset odsto od ukupnog duga, poručivali su Iračani poveriocima.
Ministri iz Vlade Vojislava Koštunice, prvo Mlađan Dinkić, a potom i Milan Parivodić naseli su na ove pregovaračke trikove.
Ovde treba istaći da su Stanko Mađarac i Nenad Pantoš u više dokumenata isticali ničim opravdane savete da će biti dobro ako nam Iračani omoguće iste uslove kao Pariskom klubu. Zapravo činjenica da je Pariski klub prihvatio otpis osamdeset odsto Iračkih dugova iz vremena Sadama Huseina, i stalno rastuća cena nafte bili su indikatori da će ta zemlja imati snage da plati mnogo više.
Trebalo je biti strpljiv u pregovorima. Ugovorno pravo bilo je na strani SDPR. Nove iračke vlasti tražile su kontinuitet u poziciji koju je Irak imao u UN pre sankcija pa su samim tim morali da prihvate i obaveze iz perioda pre sankcija.
Zatrpana glupavim savetima koji su verovatno podstaknuti ličnim interesima, i pritiskom američkih diplomata, Vlada Vojislava Koštunice se saglasila da sa Iračanima potpiše sporazum po kome bi Bagdad platio umesto 2,3 milijarde tek 460 miliona dolara.
Na potpisivanju ugovora, službenicima SDPR-a i ministru Parivodiću koji je u to vreme obavljao dužnost ministra finansija i ministra za ekonomske odnose sa inostranstvom, predočeno je da je u ugovor ubačena i firma Akuila koja će posredovati u plaćanju prema SDPR i naravno uzeti proviziju za to. Naša delegacija odbila je da potpiše takav ugovor, pa su sa Iračanima pregovori početi iz početka…
Šutanovac i Nikčević zadovoljni, Tadić naredio istragu
U međuvremenu je ozbiljno razmotrena i činjenica da novac koji SDPR planira diskontno da naplati nije sto odsto njihov. Oni su bili servis za naplatu društvene firme DUT koja je obavljala posao u Iraku, dok je DUT opet angažovao mnogo firmi kao podizvođače. U pitanju su bile firme iz bivših republika SFRJ, iz Bosne, Slovenije i Hrvatske. Umanjenje duga Iračanime značilo je da sve te firme iz današnje Srbije i bivših republika SFRJ, trebaju da se usaglase sa diskontom koji postigne Srpska Vlada. U protivnom je postojala opasnost da SDPR otpiše dve trećine duga, ali da prema njemu ne budu na isti način otpisana potraživanja ovih kompanija.
Država Slovenija je u cilju naplate potraživanja njihovih formi u ovom poslu počela čak sama da pregovara sa Iračanima, a potraživanje je prijavila i kod međunarodnih finansijskih institucija. SDPR je trebao da prizna da je uspostavio kontakt sa većinom firmi iz iz bivših republika SFRJ, ali ne sa svima. Ostalo je nekoliko firmi iz Bosne i Hrvatske sa kojime nije postignut sporazum.
Koštuničina Vlada je pala, a na mesto ministra odbrane došao je Dragan Šutanovac, pa je njemu i povereno da zajedno sa rukovodstvom SDPR donese strateške odluke. On je prihvatio sve.
Preciznije rečeno, Iračani koji su predlagali da se dug diskontuje sa 2,3 milijarde na 460 miliona, zaključili su da sa Šutanovcem da mogu da postignu bolji dogovor! Predložili su da plate u jednoj tranši 254.206.564 dolara, umesto 460 miliona plus kamata u ratama. Uvek blizak Amerikancima, koji su instalirali nove Iračke vlasti, Šutanovac je ovo bez dvoumljenja i prihvatio. Iračani su potom predložili da prihvati i posredovanje firme Akuila u isplati novca Srbiji. Šutanovac je i to prihvatio.
I firma Akuila je prihvatila da uredno plati svima koji su pomogli da se ubaci u posredovanje. Ministar odbrane Dragan Šutanovac, generalni direktor SDPR Stevan Nikčević, Stanko Mađarac rukovodilac odelenja u SDPR-u i Nenad Pantoš, pomoćnik generalnog direktora, bili su više nego zadovoljni načinom na koji je posao sklopljen.
Ali, tadašnji predsednik republike Srbije Boris Tadić nije bio zadovoljan, jer mu je u međuvremenu dostavljena kompletna dokumentacija o ovoj i drugim malverzacijama vezanim za vojne nabavke. Ubrzo, Tadić je naredio pokretanje istrage. Ovaj sukob na relaciji Tadić-Šutanovac, kasnije je pomogao jačanju struje Dragana Đilasa u Demokratskoj stranci.
Do čega je taj sukob doveo, pokazalo se u momentu kad je Tadić pokušao da ostane na čelu stranke i kad je najavio da je potrebno da se Demokratska stranka obračuna sa mangupima u sopstvenim redovima. Istog momenta su ga ti mangupi smenili, i to po kratkom postupku.
Ipak, službenici policije, ali i BIA i VBA, obavili su istragu u SDPR krajnje korektno, pa je nakon promene vlasti, Aleksandar Vučić samo trebao da politički utiče da ona bude okončana.
Tužilaštvo još ne zna gde je 30 miliona dolara
Službenici BIA spremno su čekali Vučićev znak da uhapse Šutanovca i Nikčevića. Umesto očekivanih signala Vučić je imenovao Stevana Nikčevića za državnog sekretara u Ministarstvu spoljne i unutrašnje trgovine i telekomunikacija. Da postoji rad nezavisnih institucija sistema u Srbiji i da Srbija ima Tužilaštvo koje radi samostalno i pošteno, ovo imenovanje ne bi značilo ništa. Ali…
Uprkos svemu, bezbednosni organi dali su dovoljno materijala za dugogodišnje zatvorske kazne. Ali, pokazalo se, tužilaštvo nije samostalno, Zagorka Dolovac ima moć (i zadatak) da spreči procesuiranje onih koji su sa njom u istoj ekipi.
Novi direktor SDPR Jugoimport-a, Jugoslav Petković, uopšte ne pokušava da uđe u trag kriminalnim poslovima koje je zaključivalo prethodno rukovodstvo. Zapravo, on čak i koristi mrežu firmi za sklanjanje novca koju su poslednjih dest godina pravili menadžeri SDPR.
Poslovni lanac u kome je umreženo preko pedeset firmi, koje imaju preko hiljadu računa i podračuna u bankama u zemlji i inostranstvu, za direktora Petkovića predstavlja samo jedan „interesantan poslovni poduhvat“.
Lanac firmi preko kojih se provlače novci, posluje na sledeći način: osnuje se firma u inostranstvu u zoni koja ne podleže porezu, sklopi se ugovor da će na tu firmu biti uplaćen novac iz posla SDPR i inopartnera, u ugovoru se predviđa i provizija za firmu na koju će novac biti uplaćen. Proviziju dele političari i direktori.
Kada se u lanac poslovanja ubaci još firmi povećava se broj onih koji uzimaju provizije, primaju plate, a povećava se i broj računa u stranim i domaćim bankama na kojima novac provodi vreme. Što duže novac putuje od momenta zaključenja posla do matične firme, manje novca stiže u SDPR. Lica ovlašćena na računima na usputnim stanicama imaju obavezu da ga preusmeravaju dalje, svaka stanica uzima proviziju i novac prosleđuje.
Pošto su u pitanju sume od nekoliko stotina miliona evra godišnje na računima ćerki firmi ostaju veliki prihodi od kamata. Tim novcem raspolažu direktori. Tog novca nema u bilansu SDPR-a, pa država Srbija na njega ne naplaćuje porez. Istina suma novca iz zaključenog posla koja preko mreže firmi stigne u SDPR na kraju ulazi završni račun, ali pošto je umanjena putovanjem preko provizionih stanica suma na koju se porez naplaćuje je na taj način takođe umanjena.
Treba naglasiti da je dug Iaraka samo jedan deo novca koji se provlači preko ovih računa, jer srpsko tužilaštvo pokušava da uđe u trag potraživanjima vrednim više od trideset miliona dolara.
A 1.
Uporno protiv interesa Srbije
Rukovodilac odelenja u SDPR-u, Stanko Mađarac i pomoćnik generalnog direktora Nenad Pantoš, obuhvaćeni su istragom tužilaštva KTR 12544/11, dok su bivši ministar odbrane Dragan Šutanovac i generalni direktor SDPR Stevan Nikčević posle urgencije Republičkog javnog tužioca Zagorke Dolovac skinuti sa spiska optuženih lica. U službenoj belešci koju su Pantoš i Mađarac potpisali, ova dvojica službenika i dalje zagovaraju ideju da Iraku bude otpisano čak 75 do 90 odsto duga koje SDPR potražuje iz vremena SFRJ, i karakterišu to kao dobru ponudu!
-Većina prisutnih predstavnika poverilaca koji su učestvovali u raspravi, izjasnila se za prihvatanje ponude. Ocenjeno je da je ponuda najbolja od svih koje su do sad dobijene, pišu Mađarac i Pantoš u vezi ponude kojom Iračani predlažu da plate Srbiji samo 10,25 odsto duga od ukupno 2,3 milijarde.
Ovde treba istaći da je ugovor koji je sa Iračanima svojevremno sklopljen, posedovao čvrste finansijske garancije, ali da ih oni u službenoj belešci nigde ne spominju. Svo vreme Pantoš i Mađarac, Iračku ponudu predstavljaju kao jedino moguće rešenje i zagovaraju da se prihvate njihovi pritisci i da se dug otpiše.
KRIMINALNE AKTIVNOSTI DRAGANA ŠUTANOVCA
(Ovaj tekst objavljen je u broju 135 Magazina Tabloid)
Nemerljiva je količina opljačkanih, uništenih i preprodatih vojnih resursa, od kojih država Srbija nije dobila nijedan dolar ili evro, a sve zahvaljujući „demokratskom preporodu“ vojno-industrijskog kompleksa koji je danas ili sasvim uništen, ili je prekomponovan da bude u službi najprljavijih ratova širom sveta koje NATO pakt vodi.
Piše: pukovnik Milan Jovanović
Nepojmljiva je količina gluposti koju je izgovorio dosadašnji ministar odbrane Dragan Šutanovac, koji se, osim glupošću, odlikuje i pripadajućom drskošću.
Samo takav čovek, koji je došao u vrh srpske vlasti direktno sa ulice, nedovoljno i površno školovan, bez ikakvih prethodnih iskustava u poslu koji mu je dodeljen, mogao je svih ovih godina da od vojne opreme i naoružanja napravi kokošarski biznis, od koga su bili „dobri“ on, njegova stranka, njegovi kumovi i njegovi mračni „poslovni partneri“.
Od tih poslova nije bilo dobro državi Srbiji, nego joj je bilo sve teže, pa je danas potpuno ispravno reći da je ova država najobičnija NATO kolonija u koju su je pretvorili upravo takav ministar odbrane, podređen jedino svome političkom i poslovnom preduzimaču Borisu Tadiću.
Pre skoro dve godine zamenik tužioca za organizovani kriminal Jovan Jovanović naložio je Bezbednosno-informativnoj agenciji (BIA) da sprovede predistražne radnje radi utvrđivanja da li organizovana kriminalna grupa pljačka Ministarstvo odbrane Srbije, Vojsku Srbije i javno preduzeće „Jugoimport SDPR“.
U nalogu tužioca, koji je više puta dopunjavan, službenicima BIA data su precizna uputstva koju dokumentaciju da izuzmu iz arhiva pomenutih ustanova.
U istrazi koja je trajala nekoliko meseci, ispitano je oko sto građana, čije izjave su uzete za zapisnik, a krug indicija i dokaza zatvoren je tako da se očekivalo da će tužilac staviti i formalni zahtev sudiji za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu, radi određivanja pritvora ministru odbrane Draganu Šutanovcu, kao organizatoru zločinačke grupe, u čijem sastavu je i njegov pomoćnik i kum Ilija Pilipović, kao i direktor „Jugoimporta SDPR“ Stevan Nikčević, a grupa ima još oko dvadeset aktivnih članova.
Udruženi u ovu zločinačku organizaciju, „Šutanovac i njegova mafija opelješili su imovinu Vojske Srbije i Ministarstva odbrane za nekoliko milijardi evra“!
Istragu protiv ministra Šutanovca sprovodile su i strane obaveštajne službe, prateći njegovu aktivnost u švercu oružja i municije.
Beskrupuloznost ove organizovane kriminalne grupe zaprepastila je i međunarodnu zajednicu, koja je više puta zahtevala od bivšeg predsednika Srbije Borisa Tadića – koji je i sam, kao ministar odbrane, opljačkao dobar deo novca – da Šutanovca i družinu izvede na sud.
Tužilac za organizovani kriminal Miljko Radisavljević sprečavao je svog zamenika Jovana Jovanovića da preuzme krivično gonjenje, pravdajući se nalogom sa „najvišeg mesta“.
Ime Dragana Šutanovca nalazi se na spisku osoba sa nesaniranim krivičnim dosijeima, koji je sačinjen na osnovu praćenja od stranih obaveštajnih službi i dostavljen predsedniku Srbije prilikom prošlogodišnje posete državne kancelarke Angele Merkel.
Odmah po konstituisanju Narodne skupštine Srbije, očekuje se da će na prvoj sednici biti smenjen tužilac za organizovani kriminal Miljko Radisavljević, što će omogućiti da i on bude uhapšen, a da se svi krivični dosijei proslede sudijama za prethodni postupak, radi određivanja pritvora i brzog sudskog procesuiranja.
Samo od Šutanovčeve mafijaške grupe, očekuje se, biće oduzeto više od milijarde evra, koju je ova grupa stavila na svoje račune rasprodajom vojne imovine, naoružanja i municije, kao i korupcijom.
Doskorašnji ministar odbrane Šutanovac će verovatno biti prvi član Tadićeve mafije koji će biti uhapšen.
Potom će uslediti masovna hapšenja ove opasne mafije koja je opelješila Srbiju.
ostoji sumnja u legalnost poslova Sektora za materijalne resurse koji vodi Ilija Pilipović, kum srpskog ministra odbrane Dragana Šutanovca. No, to je postala neprijatna tema tek nakon radosnih vesti koje su srpskoj javnosti saopštili predsednik Srbije Boris Tadić i njegov političko-poslovni Mefisto, Dragan Šutanovac, da je sa Irakom sklopljen odličan posao sa prodajom pancira i mogućom prodajom oklopljenog borbenog oklopnog vozila mitskog imena Lazar.
Očigledno je da su američki vojni biznismeni sa srpskim ministarstvom odbrane sklopili poslove o kojima srpska javnost nije obaveštena.
Tim povodom je u časopisu Tajms novinar Solomon Mur aprila 2008. pisao da je „srpski posao sa Irakom težak 833 miliona dolara, i da je deo srpske tajne pogodbe zamrznut. Zapadni izvori tvrde da je oko 600 miliona dolara u Srbiju doneto u kešu, a da je za vojnu industriju obezbeđen posao od 235 miliona dolara“.
Tadić i Šutanovac su se razmetali izjavama o prodaji pancira i oklopnih borbenih točkaša tipa Lazar Bagdadu. Vojni stručnjaci Vojnotehničkog instituta na čelu sa direktorom Mladenom Pantićem i Remontnog zavoda ukazivali su da za izradu pancira nemamo potrebne materijale i da ih treba uvoziti.
Kada je u pitanju vozilo Lazar,treba uraditi nultu, pa serijsku proizvodnju. Za stabilnu proizvodnju Lazara potreban je ozbiljan budžet kako bi proizvodnja bila serijska, što bi omogućilo njegovu prodaju zaintersovanim kupcima.
Prema informacijama iz Ministarstva odbrane, Irak je naručio 150.000 pancira, i istovremeno bio zainteresovan za pancire firme Mile Dragić iz Zrenjanina. Predstavnici iračke vojske uzeli su iz Zrenjanina uzorke pancira, zatim izvršili laboratorijska ispitivanja i kako su bili zadovoljni dobijenim rezultatima, došlo je do narudžbine. No, tada Pilipović stupa na scenu i otima taj posao firmi Mile Dragić preko svoje stare kuće Jugoimport SDPR. Da bi sve bilo kako ne treba, Pilipović šalje predstavnike SDPR-a u Kinu i Izrael i od njihovih proizvođača naručuje pancire kakve proizvodi Mile Dragić!
Zatim u mestu Kisaču kod Novog Sada, u firmi Novoteks, prepakuju pancire, ubacuju uputstvo i nalepnice SDPR-a, te ih tako šalju kao srpski proizvod!
Očigledno da je iračka vlada zainteresovana za vojnu opremu iz Srbije. Prema nekim proračunima, vrednost te robe kretala se oko 240 miliona dolara. Bili su predviđeni proizvodi srpske namenske proizvodnje iz Valjeva, Kragujevca, Pančeva i Zrenjanina u vrednosti od oko 170 miliona, ali nije poznato šta je sa razlikom od oko 70 miliona dolara. Iako je ceo posao sklopljen preko Jugoimport SDPR-a, iračka vlada je sklopila ugovor sa ovom firmom kao posrednikom. To ukazuje da Pilipović štiti svoju staru firmu, namešta joj poslove i kao posredniku obezbeđuje joj dobar profit. Naravno, kako SDPR-u, tako sebi i svom kumu Šutanovcu.
Za potrebe Vojske Srbije u planu je i nabavka borbenog vozila točkaša. No, nabavka takvog borbenog sredstva traje nekoliko godina dok se ne uvede u upotrebu. Prema okvirnim proračunima, ovaj posao je vredan 360 miliona evra i treba da bude realizovan u roku od pet godina. Dinamika isporuke bi bila sledeća: prve godine četiri vozila, naredne šesneast, i dalje progresivno. Kao ponuđači, na ovom tenderu su se pojavili finski proizvođač Patria (poznata, između ostalog, i po finansijskoj aferi sa Janezom Janšom u Sloveniji), švajcarska Pirana, austrijski Pandur i ruski BTR-90.
Sva vozila su bila kvalitetna, ali je izabrano finsko, mada je dvostruko skuplje od ruskog! Skandal je utoliko veći što za ruska vozila imamo sopstvenu proizvodnju dela naoružanja i municije, za odabrano finsko će Srbija sve morati dodatno da kupuje. Pokušavajući da kamuflira kompletan posao, ministar Šutanovac je izvesno vreme javno govorio da smo odustali od kupovine oklopnih vozila.
Nabavka vozila finskog proizvođača Patria postala je ponovo aktuelna od povratka Dragana Šutanovca iz SAD. Naravno, nakon što je dobio upustva da se naoružanje i oprema Vojske Srbije usklađuju sa standardima NATO pakta.
U Sektoru za materijalne resurse Ministarstva odbrane Srbije, na čijem čelu je upravo Ilija Pilipović, nalazi se i Uprava za odbrambene tehnologije, koju čine Remontni zavod i Vojnotehnički institut.
U ovoj činjenici treba tražiti razloge zašto Uprava za odbrambene tehnologije Vojske Srbije, na čijem je čelu brigadni general Danko Jovanović, nije dobila nijedan dinar iz vojnog budžeta. Da ironija bude još gorča, Šutanovac saopštava da su za Remontni zavod i za Vojnotehnički institut (VTI) za 2010. godinu obezbeđena minimalna sredstva!
Početkom 2009. godine ministar Šutanovac ukazuje na potrebu povećanja budžeta za odbrambene tehnologije. Na osnovu toga je Vojnotehnički institut na čelu sa pukovnikom Mladenom Pantićem pravio svoje poslovne planove, kao uostalom i Remontni zavod
Raport
Direktor Vojnoobaveštajne agencije još nije ražalovan, a kad će, ne znamo
General zečjeg srca
U broju od 10. maja ove godine, u Tabloidu je objavljeno pismo grupe oficira Vojnoobaveštajne agencije Ministarstva odbrane Srbije, u kojem su opisali okolnosti pod kojim je penzionisani brigadni general Dragan Vladisavljević, nakon prinudnog povratka iz Ankare i penzionisanja, preko noći, uz pomoć tadašnjeg ministra odbrane Šutanovca unapređen u zastupnika direktora VOA. Opisali su sve njegove, i zloupotrebe njegovih najbližih saradnika. Prošle nedelje poslali su nam novo pismo, koje objavljujemo u izvodima, pozivajući ministra odbrane gospodina Aleksandra Vučića da srpskom predsedniku predloži da se na čelo ove značajne službe postavi nekompromitovani oficir
Priredio major Goran Mitrović
Čudna je bila atmosfera u Vojnoobaveštajnoj agenciji nakon izlaska teksta o generalu Vladisavljeviću u listu Tabloid…
Tišina je bila kao na groblju, kada se pokojnik sahrani i odu svi oni koji su izgubili glas, oplakujući ga. Nesporno je jedno, da je većini bilo veoma drago što se sve ovo dešava i da smatraju da je pokrenuta lavina koja se ne može i ne sme tako lako zaustaviti. Očekuju da u svim političkim igrama i kombinacijama, nakon izbora nove Vlade Srbije i totalne diskreditacije Dragana Vladisavljevića, mora uslediti njegov odlazak.
Naravno, očekuje se i pokretanje zvanične istrage o ovim navodima kao što bi uradile sve ozbiljne službe, vojske i države.
Nakon što je Vladisavljević pročitao prethodni tekst o sebi, iznenada mu je pozlilo jer nije mogao da shvati „kakvi su to ljudi koji se služe lažima i poluistinama“, te je hitno otišao na kontrolu pritiska, a nakon toga danima obilazio kancelarije i „unosio se starešinama u facu“ ne bi li po nekoj reakciji naslutio ko je autor…
Direktor Vladisavljević i njegov najuži krug su bili u „stalnom zasedanju“. Vršili su procene koliko je ljudi iz VOA uključeno u ovo pisanje, te koliko znamo i koliko štetu otadžbini (čitaj Vladisavljeviću) možemo da nanesemo. Pravili su spiskove i vršili provere svih potencijalno označenih aktera. Prisluškivali su se telefoni, mobilni i fiksni, proveravale stranice koje se otvaraju na internetu, preko kamera kontrolisalo ko se u hodnicima sa kim zaustavlja i koliko dugo pričaju, proveravali stilovi pisanja pojedinaca i ključne reči u objavljenom tekstu ne bi li se došlo do početnih saznanja i istraga krenula u nekom određenijem pravcu.
A iskustva u reagovanju u sličnim situacijama ima na pretek. Kada su ministru odbrane Draganu Šutanovcu slata anonimna pisma o sramnim aktivnostima generala Vladisavljevića pojedini naši „sumnjivi“ pripadnici su slati i na provere na poligraf u VBA. Posle objavljivanja teksta u Tabloidu neko je u VOA doneo „zajebanciju“ o „predstojećem masovnom sistematskom pregledu“ za pripadnike VOA u prostorije VBA sa težištem na merenju pritiska i preciznim odgovorima sa DA i NE na postavljena pitanja.
Prethodni sistematski pregled nije bio toliko masovan ali se među nama zna da je imao svoje tragičare i svoje heroje. Jedan od pilota kada je shvatio gde su ga poslali nije mogao da suzdrži svoje razočaranje pa i suze, dok je „obdareni“ Bosanac pola VBA nanizao na „onu svoju stvar“, kao i one koji su ga poslali na poligraf. Sada se odmara u Centru za upropaštavanje kadrova VOA i polako ih jednog po jednog skida „sa one stvari“…
Jedan od pokazatelja Vladisavljevićevog ugleda u obaveštajnim krugovima je i održani prijem za penzionisane pripadnike, povodom 6. maja – Dana VOA. Umesto da dođe njih stotinu jedva se odazvalo njih desetak, od toga „samo par njih viđenijih, sve ostalo boranija“, to je sve što je uspeo da sakupi. A kako i da se odazovu, kada bi „u našim očima upisali sami sebi minuse i to velike“. Doduše, i Vladisavljević nije smeo da se odazove na njihova penzionerska okupljanja, pa zašto bi mu oni ukazali čast svojim dolaskom. Malo je verovatno da će mu se nakon ovoga i jasnog izražavanja našeg stava o njemu idući put bilo ko i odazvati. Videćemo, ako „preživi“ do tada, sada većina nas u njemu vidi „mrtvaca koji hoda“.
Oni koji poznaju Vladisavljevića iz vremena njegovog rada u Ratnom Vazduhoplovstvu znaju da je „stara mušterija“ organa bezbednosti. Njegov dosije kod njih je deblji nego pojedinih beogradskih kriminalaca, ali pošto imamo oficirski nivo ne želimo da iznosimo bolesne stvari njegove ličnosti, bar ne za sada. Njegov biznis sa švercovanjem robe za beogradske butike i način kako je upoznao svoju sadašnju ženu neka ostanu priča’ za neki drugi put.
A da nevolja nikada ne dolazi sama, već se pojavljuju u nizu, pokazali su i nedavno završeni izbori i narodna volja iskazana na njima. Bivši ministar Dragan Šutanovac je već ružna prošlost Ministarstva odbrane. Pored toga što je ružna, nažalost je i kriminalna. Njegov odani saradnik Vladisavljević je u VOA formirao komisiju koja od 16.7. 2012. godine pregledava sva dokument u kojima se pominje bivši ministar Šutanovac i ona koja mogu biti dovedena u vezu sa njegovom kriminalnom delatnošću se izdvajaju i uništavaju. Po našim saznanjima slična aktivnost se odvija i u Upravi za međunarodnu vojnu saradnju i na drugim mestima gde je bivši ministar Šutanovac imao svoje kriminalne ortake.
Predraga Stankovića je rad na izradi Monografije o VOA i Kodeksu časti pripadnika VOA u poslednje vreme veoma iscrpeo. Vidljivi su podočnjaci od njegovog nespavanja, posebno, nakon izlaženja teksta u listu Tabloid. A taman je granulo leto, godišnje doba koje baš voli, jer kad se vraćao sa dužnosti iz svete zemlje Izraela jedan od njegovih argumenata za ostanak je bio i „…Nećeta valjda sada da me vratite, još uvek je zima, a ja ni zimski kaput nemam“…
I vratiše ga bezdušnici, po ciči zimi, bez kaputa. A ni vojni stan nema. Sramota. Posle toliko godina službe. Prethodni je otišao sa prvom suprugom. A nakon toga bio je najpoželjniji i najprivlačniji mladoženja za matorke koje su radile u ministarstvu odbrane. U Izrael i diplomatiju ode kao momak a vrati se kao stabilan porodičan čovek. Svom starijem sinu dade „staro srpsko ime“ David. Sa zamagljenim pogledom zabrinut za otadžbinu jednom prilikom čak i zaboravi da otvori i zabravi stajni trap na avionu, te prizemlji avion bez točkova, nakon čega mu kolege piloti prorekoše sjajnu obaveštajnu karijeru i ispratiše ga u obaveštajni deo Ratnog vazduhoplovstva.
I krenu uspešna obaveštajna karijera. Što je manje otvarao usta to je bolje prolazio. Kao što u životu biva slučajnosti su tu da pomognu da se pojedinci vinu u visine koje ne zaslužuju i o kojima nikada ne bi mogli ni da sanjaju. Slučaj je hteo da prilikom obilaska manastira Hilandar na Svetoj gori bude u grupi sa Bojanom Dimitrijevićem, nekadašnjim pomoćnikom ministra odbrane za ljudske resurse.
Veštim primenama sitne obaveštajne taktike uspeo je da se ubaci i ceo stane u njegovu stražnjicu što se ispostavilo presudnim za njegovu dalju karijeru. Prijateljstvo Bojana – „kepeca“ i Peđe – „plavog dečaka“ je nastavljeno i po povratku u otadžbinu. Plavi dečak je koristio svaku priliku da se ubaci u stražnjicu pa je tako jednom prilikom kepecu stavi na raspolaganje Ratni dnevnik Kurjaka sa ušća koji su mu piloti ove eskadrile sa punim poverenjem, kao pripadniku Obaveštajne uprave, dali na čuvanje. I tada kepec napisa knjigu o Kurjacima sa Ušća i stavi na uvid javnosti istorijat 252. lovačko bombarderske eskadrile…
Od tog vremena svi piloti prestadoše da vole plavog dečaka jer je ovim svojim gestom mnogima potencijalno obezbedio kartu do Haga i to bespovratnu. A kepec, koji je do tada ulazio u komandu Ratnog vazduhoplovstva samo na njen dan u svojoj teksas jaknici poderanih rukava, postade veliki pisac i oduži se plavom dečaku slanjem u Izrael na dužnost izaslanika odbrane. Time je nova vlast nadoknadila progon i političku nepravdu koju je, kako je Stanković voleo da istakne, trpeo za vreme Miloševića, kada je na Novom Beogradu otvorio teretanu da se narcisoidno gleda u ogledalo i izvaja svoje mlado telo a koju je morao da zatvori kada su mu „momci iz kraja“ nalupali šamare.
Po povratku iz Izraela, plavi dečak je čvrsto odlučio da reši stambeno pitanje „kad mu već vojska nije ništa dala“. U potpunosti ga razumemo i stvarno sa strane vojske nije korektno da mu neda novi stan za novu ženu. Morao je da se upusti u kredit na nekih dvadesetak godina sa mesečnom ratom od oko 350 evra. Džaba velika pilotska penzija, ostale su navike lepog života i foliranja a „kesa“ se ispraznila. Pročitan od Jevreja kod kojih je radio po povratku u Beograd, a sada i od pripadnika VOA, jer smo mu ovim putem pokazali šta mislimo o njemu, malo je verovatno da će i SDPR ući u priču sa njim, mada nije isključeno jer mnogi u VOA ovu skraćenicu već čitaju „Samo Da Peđa Radi“.
Želimo mu svu sreću, naravno daleko od VOA i nas…
Nakon prethodnog natpisa u Tabloidu Predrag Stanković je, uz obmanu Šutanovca od strane Vladisavljevića, prividno sklonjen iz VOA. Ne pojavljuje se u prostorije, ali platu još uvek prima, iz izvora finansiranja koji su poznati malom broju ljudi. Radi posao za koji je takav „ekspert“ da se svima diže kosa na glavi jer šteta po državu, VOA i pojedince koji su uključeni, a koja može nastupiti usled njegovog neznanja je nesaglediva. Neko bi najozbiljnije trebao da se pozabaviti njegovim stručnim kvalitetima i ozbiljnošću posla koji mu je Vladisavljević dao da radi, a sve to da bi mu obezbedio primanja od nekoliko desetina hiljada dinara. Barem je sklonjen da ne bude član svih komisija koje VOA organizuje i odlučuje o mnogim bitnim stvarima pa i o tome ko od ljudi treba da ide u inostranstvo. Smanjene su mu mogućnosti da leči svoje komplekse i frustracije na perspektivnim i poštenim oficirima.
Na kraju smatramo da zbog čitaoca lista Tabloid treba istaći da su autori ovog teksta oficiri sadašnji pripadnici VOA. Nije nam cilj da blatimo Vojsku Srbije i VOA.
Zakletvi na vernost otadžbini i našem narodu, svi smo posvetili svoj život. U Vojsci Srbije smo proveli svoj dosadašnji radni vek, a njegov najveći deo u VOA.
Ono što je najžalosnije od svega je da među nama nema ni jednog oficira od Vladisavljevićevih najbližih saradnika odnosno prvih potčinjenih. Svi oni svakodnevno trpe maltretiranja i omaložavanja najgore vrste i sve to podnose bez pogovora. Za nas je to razumljivo. Onaj ko nije imao „pišu“ u ratu okružio se onima koji je nemaju ni u miru. Nije nam razumljivo zbog čega se svakodnevno žale na Vladisavljevića i plaču na našim ramenima. Umesto da zaštite i sebe i nas, oni su njegovi saučesnici u uništavanju VOA i profesije. Trebalo bi da se stide kao što ih se i mi stidimo.
Svedoci smo da se poslednjih godina, a naročito od dolaska generala Vladisavljevića, naša služba sistematski uništava i svesno stavlja u funkciju ostvarivanja ciljeva pojedinih političara i nekvalitetnih, ali podobnih i poslušnih visokih oficira.
Dvadesetak najkvalitetnijih starešina je u poslednje dve godine oterano u penziju, a veći broj mladih i izuzetno uspešnih oficira u prekomandu, sve sa ciljem da general Vladisavljević stvori sebi prostor za manipulacije i privatizaciju službe za potrebe manjeg broja ljudi. Više naših kolega je tražilo zaštitu od generalnog inspektora za kontrolu rada VBA i VOA Božidara Banovića i zaštitnika građana Saše Jankovića, ali bez ikakvog rezultata. Njihovo proganjanje i zlostavljanje je nastavljeno još većom žestinom i još uvek traje.
Zbog svega napred navedenog moramo da iskoristimo svaku mogućnost da se borimo protiv zla koje nas je zadesilo i zaštitimo Vojsku Srbije, VOA i sebe. Mi smo tu na poslednjem mestu i najmanje važni, ali jedini koji mogu da se bore. Bitno nam je da naše kolege, oficiri ministarstva odbrane i Vojske Srbije, shvate naš položaj i ispravnost i neophodnost naše borbe.
Tekstom koji ste objavili u Tabloidu uradili ste zaista pravu stvar za VOA i njene pripadnike.
Pozdrav za celu redakciju, i nadamo se da će u budućnosti doći vreme kada ćete biti naši gosti.
A. 1
U cara Trojana kozje uši
Po našim saznanjima, procene najužeg Vladisavljevićevog kruga poslušnika o autorima teksta su sledeće:
– malo je verovatno da sva izneta saznanja poseduje samo jedan pripadnik VOA, te se ceni da se radi o najmanje dva, a maksimalno pet oficira,
– autori imaju izvore koji su veoma bliski Vladisavljeviću i trenutno su, ili su bili, na veoma visokim položajima u VOA,
– nije isključeno da je tekst delo pripadnika VBA, koji ga mogu eksploatisati da sklone Vladisavljevića sa položaja direktora i dovedu „svog čoveka“, čime bi kompletnu VOA stavili u svoju funkciju,
– tekst je deo šire obaveštajne operacije koja je započeta u cilju diskreditacije i uklanjanja generala Vladisavljevića,
– tekst je delo jednog ambicioznog penzionisanog pripadnika VOA koji ima dobre političke veze i koji je procenio da nakon odlaska Vladisavljevića može biti jedan od kandidata za novog direktora VOA.
Ko vodi Vojnoobaveštajnu agenciju
Pilot u niskom letu
Magazin Tabloid 258 od 10 maja 2012. godine
Definitivni krah Vojnoobaveštajne agencije Ministarstva odbrane Srbije počeo je kada je za zastupnika direktora postavljen sadašnji direktor, brigadni general Dragan Vladisavljević, koji o obaveštajnom radu zna koliko i uzgajivači sitne stoke na Pešteru, tvrdi za Tabloid pripadnik ove elitne vojne službe čije ime, iz razumljivih razloga, izostavljamo ispod priče o lošem pilotu, veštom obaveštajacu, tajni njegove crne torbe, strašljivosti ministra odbrane, ljubavnoj aferi…
Piše: Insajder O-1
Pre postavljenja na dužnost zastupnika direktora VOA, Dragan Vladisavljević je bio izaslanik odbrane Vojske Srbije u Turskoj.
Iako su odnosi Srbije i Turske, kako reče bivši predsednik Tadić, na nivou „kakav se ne pamti u našoj istoriji“, Turska je u više navrata kontaktirala državne i vojne organe Srbije insistirajući da Vladisavljevića vrate sa ove dužnosti. Od razloga koje je domaćin isticao, dva su bila dominantna: organizacija „Resavske škole“ u izaslanstvu Ministarstva odbrane u Ankari i ljubavna avantura sa ženom koja je oficir oružanih snaga Turske. Ta afera je otišla toliko daleko da se pretvorila u seksualno uznemiravanje, proganjanje i maltretiranje.
Što se tiče „Resavske škole“, Vladisavljević je, protivno svim diplomatskim pravilima, svakodnevno u Izaslanstvo primao po nekoliko stranih kolega i sa njima organizovao razmenu obaveštajnih i drugih zanimljivih materijala o Turskoj i njenim oružanim snagama, kao i o drugim zemljama u regionu!
Izaslanik u preljubi
Iako je domaćin više puta upozoravao da ovo neće tolerisati, a i lica iz VOA su naređivala Vladisavljeviću da prestane sa tom praksom, njegova aktivnost nije se mogla zaustaviti. I dalje su strani vojni izaslanici kod njega donosili ono što su imali da razmenjuju, a oni koji nisu imali, dobijali su od njega informacije „na crtu“.
Tu se, naravno, ne završavaju skandali ovog tipičnog vojnog izaslanika, izvikanog i hvaljenog, koji odlazi na dužnost u stranu zemlju, a tamo nažalost biva nedorastao zadacima koji su pred njega bili postavljeni. Naprotiv, nevolje sa njim tek počinju…
Tako je, na primer, najpreciznija saznanja o dešavanjima u Turskoj imao i tim ljudi iz VOA, koji je u Tursku išao „da mu pomogne da uđe u avion“ i vrati se u Srbiju! Ali, ono što, nažalost, zna malo širi krug ljudi u Srbiji, to je epilog afere sa turskom oficirkom, koja je čak podnela i tužbu protiv Dragana Vladisavljevića, a zvanična Turska prosledila je Ministarstvu odbrane, Ministarstvu pravde i VOA, uz zahtev da se procesuiranje izvrši na teritoriji Srbije!
Ministarka pravde Snežana Malović je, na insistiranje pojedinih rukovodilaca iz VOA, odustala od pokretanja ovog procesa, a oni koji su svog generala spasli dalje blamaže i kompromitacije, po starom otomanskom običaju nagrađeni su „svilenim gajtanom“. Naime, onaj ko mu je bio višemesečni zamenik, naprasno je postao nepodoban i penzionisan, a drugi, za koga su njegovi pretpostavljeni do sada imali samo reči hvale, poslat je u prekomandu!
A koferče, a koferče?
Nakon što je „tim za povratak“ uspešno ispunio zadatak i Vladisavljevića vratio u Srbiju, dobio je zadatak da ga penzioniše „u hitnom roku“. Ali, to nije išlo lako, a ispostavilo se – bilo je i nemoguće! Naime, tokom sprovođenja procedure za penzionisanje, Vladisavljević je grčevito držao svoju torbu i ponavljao da mora da vidi ministra Šutanovca. Komisija mu je više puta uzvratila da „…ministar neće ni da čuje za njega a kamoli da ga vidi“, što je bilo samo delimično tačno! Jer kako drukčije objasniti da je Vladisavljević penzionisan u petak, a već sledećeg utorka vraćen iz penzije i postavljen za šefa službe?!
Šta je to u aktovki bilo toliko kompromitujuće za ministra Dragana Šutanovca i zbog čega je u roku od nekoliko dana bio primoran da Vladisavljevića podigne sa dna na koje ga je poslao, i šta ga je nateralo da ga u tako kratkom roku postavi na sam vrh, verovatno je poznato samo njima dvojici!
Jedan od članova tima izneo je realnu pretpostavku da je kompromitujući materijal koji je predstavljen ministru, zahvaljujući kome je „Vladisavljević ponovo oživeo“, ili vezan za orgijanje sa mladim devojkama koje su im „u znak razvoja istorijski uspešnih odnosa“ priredili domaćini, ili „za neki od mnogobrojnih ministrovih poslova u Turskoj!“
Naravno, to nije bilo sve što se tiče Vladisavljevićevih „uspeha“ tokom njegovog mandata u Turskoj. Naime, nakon odobrenih sredstava za kupovinu stana za potrebe izaslanstva odbrane, Vladisavljević je pronašao odgovarajući stan i sa vlasnikom postigao dogovor da mu po završenoj transakciji isplati 30.000 evra! Prilikom jednog od boravka u Srbiji, Vladisavljević je ovo rekao tadašnjem načelniku finansijske službe u VOA, pukovniku Bjelici.
Po povratku Vladisavljevića iz Turske i njegovog postavljenja za prvog čoveka VOA, pukovnik Bjelica je naglo dobio epitet „nezgodnog čoveka“, koji je veoma brzo skinut sa visokog položaja u VOA, koji, ruku na srce, svojim znanjem i kvalitetima nije to ni zasluživao, i poslat u Centar za usavršavanje kadrova VOA.
Do dana današnjeg većini iz VOA nije jasno koga je i čemu on tamo mogao da nauči, ali bitno da je sklonjen sa Vladisavljevićevog vidika. Svakako, jedna sa spiska kadrovskih besmislica u VOA je i angažovanje penzionisanog pukovnika Predraga Stankovića, nekadašnjeg Izaslanika odbrane u Izraelu.
Njegovi kvaliteti i reference za odlazak u inostranstvo nisu nikada nikome bili poznati i jasni. Stariji pripadnici VOA se sećaju da je u jednom periodu obilazio kancelarije po VOA, sa argumentom „da samo on nije bio u inostranstvu“. Smešno ali istinito. S obzirom na ovako „jake“ argumente, izvršivši procenu da bi u normalnoj konkurenciji sa drugima imao male šanse za uspeh, VOA je raspisala „konkurs sa slikom“ u kojem je teškom mukom pobrojala njegove kvalitete i navela da je takav pripadnik vojske potreban za hitno upućivanje u Izrael jer je vreme za pripremu veoma kratko!
Nakon njegovog odlaska, svakodnevno su ga ubeđivali ne bi li shvatio da ga je neko poslao tamo da radi a ne da šeta uniformu i ide od prijema do prijema! U VOA se i danas prepričava njegova reakcija kad je bio primoran da se sa plaže vrati u kancelariju kako bi završio obaveze koje nije uradio na vreme.
Nakon povratka i postavljanja na jedno od važnih rukovodećih mesta nije mogao da se uklopi sa tadašnjim rukovodstvom, jer su za njega svi bili „budale“, pa je zato ubrzo i penzionisan.
Posle penzionisanja je počeo da radi kod „biznismena“ Vladimira Cizelja, koji je našoj javnosti poznat po aferi „Kofer“, a pravi „vaskrs“ doživeo je pojavljivanjem u javnosti, kada je postavljan sistem za kontrolu saobraćaja u Beogradu. Naime, u to vreme je Vladisavljević bio u nemilosti po „povratku sa uspešno obavljenog zadatka u Turskoj“. Stanković ga je vodio na razgovor kod Vladimira Cizelja, kada je i postignut dogovor da se po penzionisanju angažuje kao predstavnik „Vlatakoma“ za Tursku („Vlatacom“, Zemun, preduzeće za projektovanje, inženjering i proizvodnju, distributer Motorole, prim. red.).
Međutim, ovakve obmane ne mogu da budu dugog veka, posebno ne kod Jevreja, jer je Stanković u međuvremenu pokazao svoje „radne kvalitete“ u „Vlatakomu“, tako da je morao da ode.
Naravno, Vladisavljević je u međuvremenu napravio nagodbu sa ministrom i „uzjahao“ VOA. Tako je jedan od njegovih prvih poteza bio dovođenje Stankovića u ovu službu! Na taj način je Stanković postao glavni savetnik direktora VOA i čovek koji se „u sve meša“. Mada, prostim poređenjem obrazovanja Vladisavljevića i Stankovića, uopšte nije jasno koji su to kvaliteti koji su Stankovića doveli na ovo mesto, posebno ako se pogledaju pojedini njegovi „pisani radovi“ kojima bi bolje pristajao pridev „polupismeni“. Osim što, evidentno, poseduje „zdravu seljaču logiku“ u druge savetničke kvalitete nije nikoga ubedio!
Jedno od prvih zajedničkih dela Vladisavljevića i Stankovića je bilo izrada „Monografije o VOA“. Vladisavljević je verovatno zaključio da će on biti poslednji direktor VOA, pa je dao sebi za pravo da piše istoriju naše službe. Stanković je efektivno radio na tome (čitaj: primao platu) dok je istoričar Aleksandar Životić radio ono što je bilo potrebno.
Pored toga, Stanković je po nalogu Vladisavljevića pripremao i „Kodeks pripadnika VOA“, što podseća na ono: „vojnik o skraćenju, kurva o poštenju“.
Imajući u vidu da je Stanković u međuvremenu podigao kredit za stan i da mu je svaki dinar bio potreban da nastavi da živi nobles – na visokoj nozi, prihvatio bi svaki posao u VOA koji bi mu obezbedio dodatna primanja.
Sve bih dao za Snežanu
Počeo je da drži i predavanja u Centru za usavršavanje kadrova VOA i da piše određena pravila i uputstva, ali je uskoro uvideo da je toj oblasti „tanak i plitak“, pa je prestao da se blamira. Trenutno „pročitan“ od svih i nezadovoljan svojim položajem u VOA, pokušava da ode u inostranstvo kao predstavnik SDPR-a. Jedan od mnogih Vladisavljevićevih šarmerskih i ljubavnih uspeha je Snežana Đokić, sadašnja novinarka lista Odbrana.
Kolege iz VOA imale su zadatak kompletnog tehničkog obezbeđenja odbrane njenog magistarskog rada na Fakultetu bezbednosti pre nekoliko godina. A ona se redovno pojavljuje na proslavama povodom Dana VOA, gde izaziva podsmeh pojedinih prisutnih glumeći glamur i damu, noseći ležerno preko ruku veštačko krzno, što je bilo moderno pre dvadesetak godina! Inače, njen suprug Milan, za koga ona redovno ističe da radi u domu zdravlja, zapravo je ložač u jednoj toplani doma zdravlja!
Zaposleni u listu Odbrana još se sećaju prošlogodišnjeg događaja kada je Vladisavljević poslao Snežanu Đokić u novu fotelju. Fotelja je uneta, gde bi drugo nego u kancelariju načelnika! Nakon izvesnog vremena ona se pojavila kod načelnika i saopštila mu da je to general Vladisavljević poslao poklon za nju, pa je fotelja po drugi put tog dan preseljena!
A fotelja udobna i „meka kao duša“, baš onakva na kakvoj je navikla da sedi. Pored toga, Vladisavljević je navikao da bude široke ruke, posebno kad daje ono što nije njegovo. Džip kojim se vozi ministar Šutanovac je, po nekim navodima, kupljen novcem sa budžeta VOA. Pored toga, Vladisavljević je izrazito sklon „uvlačenju“ pripadnicima vazduhoplovstva čiji je pripadnik bio „u mirno vreme“, jer u ratno „nije smeo da poleti“, kako to pravi piloti i patriote kažu, već se tokom izvršne pripreme za zadatak „padalo sa stolice“ i izmišljali su se kvarovi na sistemu za vezu u avionu…
Pilot zečjeg srca
Ostaje nepoznanica da li je „srpski junak“ pilot Milenko Pavlović u odbranu otadžbine poleteo avionom u kome se prethodno upišao od straha major Dragan Vladisavljević, koji nije smeo da poleti. Prosto je danas smešno čuti da njegov sin završava Vojnu akademiju kako bi nastavio „svetlu porodičnu vojničku tradiciju“!
Mnogobrojni računari, nameštaj, propusnice za ulazak na aerodrom Batajnica i drugi pokloni i „usluge i čepljenja“ koje je Vladisavljević učinio za pilote na Batajnici, nisu doprineli da se u pilotskim krugovima mišljenje o njemu promeni. Inače, onih 30.000 evra koje je Vladisavljević planirao da ukrade prilikom kupovine stana nisu „prvi poduhvat ovakve vrste“.
Tokom rada na Batajnici bio je jedini pilot u puku koga su organi bezbednosti vodili „kao čoveka sklonog krađi i kriminalu“. Iz skladišta Vazduhoplovnog zavoda „Moma Stanojlović“ ukrao je gumeni diverzantski čamac, koji je na insistiranje organa bezbednosti morao da vrati, a koristeći automobil komandanta puka Mike Ilića. Sa aerodroma Batajnica izneo je ukradene gume aviona MIG-21, koje je dao svom rođaku za prikolicu, a od njega je zauzvrat dobio masivna hrastova vrata za stan!
Da se ne bi narušavao ugled pripadnika vazduhoplovstva, komandni kadar je nastojao da ove događaje zataška, ali ostalo je dovoljno ljudi koji sve o tome znaju. Naravno, o svemu postoji i dokumentacija organa bezbednosti, ukoliko nije uništena tokom NATO agresije.
Sve ovo slikovito govori o ličnim kvalitetima tandema Vladisavljević-Stanković, a posledice njihovog rada već sada su nesagledive po VOA. Njihovo sistematsko uništavanje VOA ogleda se i u tome što su sklonili dvadesetak odgovornih profesionalnih obaveštajaca, koji su iz VOA i njenih jedinica otišli u penziju i prekomandu, što je bilo neophodno kako bi ova dvojica dobili prostor za fabrikovanje informacija koje VOA prikuplja sa idejom da ih nosi „na noge“ političarima koji od toga mogu imati ličnu korist, uz nadu da će zauzvrat dobiti njihovu zahvalnost i naklonost!
Naravno, sve je rađeno uz mnoga kršenja zakona, pa čak i polukriminalno ponašanje prema pojedincima, a vrlo često i celom sistemu VOA. Potvrda svega toga je i akt Zaštitnika građana Republike Srbije, 17-1441/11, del. broj 5856 od 14.03.2012. godine.
