Feljton
GENOCID U SATELITSKOJ HRVATSKOJ 1941-1945 (6)
Edmond Paris
(METAFIZIKA, Beograd, 2026.)
PREDGOVOR
Jedna od najkatastrofalnijih posledica Prvog svetskog rata bio je raspad onog liberalnog i tolerantnog duha koji su civilizovane nacije dvadesetog veka trebalo da steknu. Veliki sukob je potpuno uništio, zajedno sa drugim katastrofalnim posledicama, svaku takvu nadu. Preuveličani nacionalizam, fašizam i komunizam, kao i politički i verski fanatizam, otvorili su put Drugom svetskom ratu, spuštajući tako društvo na niži nivo moralne civilizacije, koji karakteriše neverovatna netolerancija za koju se smatralo da je nestala sa srednjim vekom.
U delu „Majn kampf“, Hitler je isticao svoju omiljenu temu pangermanizma i uspeo je da utiče na javno mnjenje zaslepljujući ga svojim pseudonaučnim argumentima, zasnovanim na ludačkoj etnologiji o navodnoj superiornosti nemačke rase. Verovatno im je to dalo prirodno pravo da vladaju Evropom, ako ne i celim svetom, dok druge nacije, pre svega Sloveni, moraju da rade za svoje gospodare baš kao što su robovi radili u prošlim vremenima. Što se tiče Jevreja, oni nikada nisu mogli biti asimilovani i stoga su bili osuđeni na smrt. Velike sile su bile neverovatno gluve na ove ludačke ideje.
Kako su snažili, razvijali su svoju ideju do vrhunca sve dok konačno nisu posejali njeno seme u stranim zemljama, posebno u Hrvatskoj, gde je slična doktrina, iako u manjem obimu, cvetala osamdeset godina ranije pod Antom Starčevićem, hrvatskim političarem koji bi se mogao smatrati ocem rasizma.
Ova knjiga je napisana kako bi se zabeležilo vreme i mesto strašnih razaranja izazvanih takvom ekstremnom ideologijom, tokom godina 1941-1945, u satelitskoj državi Hrvatskoj pod vlašću hrvatskih fašista, poznatih kao ustaše, uz podršku sila Osovine, kao i hrvatske katoličke hijerarhije, uz znanje Vatikana.
Da bi opravdao svoju politiku istrebljenja, sultan Abdual Hamid bio je poznat po tome što je rekao: „Način da se rešimo jermenskog pitanja jeste da se rešimo Jermena.“ Istu maksimu usvojili su hrvatski nacionalisti i sveštenici u vezi sa srpskim pitanjem u Hrvatskoj. Prema statutu ustaške organizacije, „ime ustaše trebalo je dati onima koji su se u predratnoj Jugoslaviji zakleli da će, uništenjem jugoslovenske države, pomoći u istrebljenju srpstva i pravoslavne crkve.“ (Nova Hrvatska, 4. maj 1941.)
Čini se da je dosluh hrvatske fašističke vlade (ili ustaša) i hrvatske katoličke hijerarhije, pod ovim tragičnim okolnostima, bio inspirisan anahronim fanatizmom. S razlogom je srpski pravoslavni vladika dr Nikolaj Velimirović, tako dobro poznat anglosaksonskom svetu, uporedio ono što se dogodilo u Hrvatskoj, u tako velikim razmerama, sa najmračnijim danima srednjeg veka. U članku objavljenom 1954. godine u crkvenom časopisu „Svečanik“, vladika je napisao:
„Španska inkvizicija je poznata po svojim zločinima. Glavni inkvizitor, koga je imenovao papa, bio je dominikanski opat Tomas de Torkvemada, koga pamte sa tako zloslutnom gorčinom. Tokom osamnaestogodišnjeg perioda njegovog mandata, 10.220 osoba je spaljeno na lomači, dok je 114.401 (prema istoričaru Motliju) umrlo od gladi i mučenja u zatvorima, što je značilo 125.000 ljudi u periodu od osamnaest godina.
Ovaj podatak je dovoljno zastrašujući, ali inkvizicija prema Srbima pravoslavacima bila je mnogo strašnija, jer je 750. 000 Srba ubijeno za samo četiri godine.“ Teško bi bilo pronaći paralelu sa tako svirepim progonom u celokupnoj istoriji. Čak je i vojvoda od Albe, taj zlkobni predstavnik španskog kralja (Filipa II) u Holandiji, delovao prilično umereno u poređenju s rečenim, pošto je mučio i ubio oko 18.000 protestanata u periodu od šest godina. U Francuskoj, masakr Svetog Vartolomeja 24. avgusta 1572. godine, koji su istoričari s pravom stigmatizovali, rezultirao je samo sa 100.000 žrtava.
Dvadeseti vek je, međutim, bio osuđen da u Evropi, u ime rasne čistote i religije, bude svedok genocida kakav prošlost nikada nije videla, u kojem su pravoslavni Srbi u Hrvatskoj jedva izbegli potpuno istrebljenje. Pa ipak, ovaj gigantski genocid1, koji se dogodio pre samo nekoliko godina, a kojem je svedočila sadašnja generacija, iznedrio je najfantastičnije priče, praćene intenzivnom propagandom koja i dalje čini neumorne napore da „očisti“ krivce od svakog osećaja odgovornosti. Sve vrste štampanog materijala, napisanog pod maskom „najveće objektivnosti“, a objavljenog uglavnom u hrvatskim i vatikanskim štamparijama, cirkuliše širom sveta.
Da bih ponovo uspostavio istinit zapis o ovoj tragediji, njenim uzrocima i ulogama onih koji nikada nisu oklevali da profitiraju od ovog širenja verskog i nacionalnog imperijalizma, dok su istovremeno prkosili celom čovečanstvu, preduzeo sam prikupljanje brojnih svedočanstava objavljenih u hrvatskoj i katoličkoj štampi tokom tih tragičnih vremena. Ovde su takođe i zapisi jugoslovenskih i stranih dokumenata koji su se pojavili posle rata, kao i svedočanstva, objavljena u autentičnim izvorima, nekih od progonjenih koji su izbegli pakao. Nažalost, bio sam primoran da odaberem samo ograničen broj ovih značajnih tekstova kojih i pored toga ima u tolikoj meri da popune celu biblioteku.
Ali ova odabrana svedočanstva biće sasvim dovoljna kao zapis stvarnih događaja i tako će poslužiti u rasvetljavanju odgovornih za ovu dramu. Teško je svetu da poveruje kako bi čitav narod mogao biti osuđen na istrebljenje od vlade i verske hijerarhije dvadesetog veka, samo zato što je pripadao drugoj etničkoj i rasnoj grupi, koja je nasledila hrišćanstvo Vizantije, a ne Rima.
Dozvolite mi da dodam kako me je, daleko od želje da izazovem loša osećanja, motivisala želja da otkrijem istinu o strašnoj tragediji koja se dogodila i da pokažem kakva je sramotna rasna i verska izopačenost nastala iz takvog fanatizma. Neka katastrofa iz nedavne prošlosti posluži kao lekcija budućim generacijama!
Edmond Paris
LOGORI SMRTI
U vreme kada su italijanske novine objavile ovu nelaskavu pohvalu Paveliću i njegovim sledbenicima, Nezavisna Država Hrvatska je upravo završila prvo polugodište svog postojanja, a ova kvazi-godišnjica je zvanično proslavljena u Zagrebu. Za ovu priliku, hrvatska štampa je bila još rečitija u svojim svakodnevnim hvalospevima Paveliću, a naravno, katoličke publikacije su bile podjednako brze u veličanju režima krvoprolića. U Nedelji nadbiskupa Ivana Šarića (12. oktobra 1941) pojavila se velika slika nacionalnog heroja, praćena ditirambskim člankom. U Anrelu iuvaru (oktobar 1941) muževno lice maršala Slavka Kvaternika je počastvovano na naslovnoj strani kao da je prekriveno tamjanom i blagoslovima.
Međutim, postojala je i druga strana priče. Ove lude go-dišnjice poklopile su se sa poslednjim racijama na Jevreje u Sarajevu. Uhvaćeni u svojim domovima ili na ulici, slati su u koncentracione logore u Jasenovcu. Novembar 15. i 16. bili su, pre svega, mračni dani za Jevreje u Bosni. Ovi logori, koji su zvanično osnovani dekretom-zakonom (br. 1528-2101-Z-1941, 25. septembar 1941), bili su predodređeni da vremenom postanu glavno oruđe ustaša za istrebljenje. Kako su počeli da gube kontrolu nad planinskim predelima, koje su snage otpora ponovo osvojile, Pavelić je dekretom naložio da će za svaki napad na ustašu policija odabrati deset ljudi i pogubiti ih u znak odmazde, bez ikakvog pravnog postupka. Od tada je svakog dana bilo pogubljenja talaca. U Rumi, na primer (14. avgusta 1942. godine), ubijeno je devedeset ljudi; šezdeset 19. avgusta 1942. u Sremskoj Mitrovici; sto četrdeset 25. avgusta 1942. u Vukovaru, i tako dalje bez kraja. Ali uskoro se kaznene racije u srpskim selima nisu usuđivale da se upuste u određene oblaste bez podrške nemačke vojske. A ova vojska je imala sasvim dovoljno posla za sebe i nije mogla da izdvoji potrebne jedinice za pomoć Poglavniku. Umesto da na licu mesta „likvidira“ dovoljan broj pravoslavnih Srba, prema unapred smišljenom planu, vlada je usme-rila sve svoje napore na koncentracione logore, koji su postali prava klaonica za one koji su tamo internirani iz najmanjeg razloga. Po naređenju hrvatskog ministra unutrašnjih poslova, Andrije Artukovića, nova uredba (CCIX-1779-Z-1942) koja se odnosila na koncentracione logore propisivala je: „Članovi porodica ljudi koji su sami ili u naoružanim grupama ometali javni red i bezbednost, i koji su ugrozili mir i spokoj hrvatskog naroda, ili koji su se obavezali da nasiljem izvrše bilo kakav prekršaj protiv države, ili protiv pojedinaca i njihove imovine, kao i članovi porodica lica koja su nestala iz svojih domova, biće poslati na prisilni boravak u koncentracioni logor. Ministar unutrašnjih poslova (Ured za javni red i bez-bednost) je ovlašćen da osnuje logore u raznim oblastima Nezavisne Države Hrvatske.“
Kao što se može videti, praktično svako ko je bio u srod-stvu sa gerilcem mogao je biti poslat u jedan od ovih logora. Nije bio potreban dokaz o počinjenom krivičnom delu.
Paragraf 2 naglašava: „Ministar unutrašnjih poslova (Kancelarija za javni red i bezbednost) odlučiće o prisilnom zatvaranju ovih članova porodice u koncentracionom logoru, kao i o dužini njihovog zatvaranja u logorima.“ Član 7 navodi da: „Sva kućna i druga imovina koja pripada određenim članovima porodice lica definisanih članom 1, može se konfiskovati u korist Nezavisne Države Hrvatske.“ „Ministar unutrašnjih poslova (Kancelarija za javni red i bezbednost) je ovlašćen da odlučuje o konfiskaciji imovine koja pripada bilo kom članu porodice takvih lica.“ Član 13 je navodio: „Neće biti dozvoljena žalba upravnom sudu u cilju izmene odluka donetih na osnovu ove akta zakona.“
Od ovog datuma, logori u satelitskoj Hrvatskoj su počeli da se množe. Mogli su se naći u Jasenovcu, Jadovnu, Pagu, Ogulinu, Jastrebarskom, Koprivnici, Krapju, Zenici, Staroj Gradiški, Đakovu, Lobogradu, Tenju, Danici kod Osijeka itd. Njima je rukovodio Vjekoslav Luburić, desna ruka Andrije Artukovića. Ovaj čudni lik, pod imenom Maks Luburić, danas mirno živi u Španiji.
„Način na koji je to funkcionisalo bio je izuzetno jednostavan. Zatvorenici su bili podeljeni u tri kategorije: oni koji nisu imali dokumenta odmah su likvidirani (kako je svedočio upravnik logora Jasenovac); oni koji su imali dozvole za boravak tri godine likvidirani su za nekoliko dana; a zatim su bili tu i oni što su imali posebne dozvole, koji su zatvoreni na šest godina i likvidirani pod blažim okolnostima.“
U jesen 1941. godine, u logorima Jadovno, Pag, Krapje i Danica dogodile su se strašne hekatombe. Oko 4.500 Srba i 2.400 Jevreja je internirano na ostrvu Pag. Svakog jutra dželat je izvodio nekoliko desetina na obližnje polje i sekao ih sekirom. Kada su ustaše saznale da će Italijani okupirati ostrvo, ma-sakrirale su zarobljenike „masovno“, oko 4.500 njih. Italijani su po dolasku zatekli samo planine tela.
Glad, hladnoća i epidemije desetkovale su one koji su još uvek bili internirani, čime su dželati završili posao. Činilo se da su ove ubice uživali u svom poslu, a svi njihovi podvizi brzo su ovim užasnim paklenim zločinima dali slavu koja je Paveliću bila potrebna da održi svoju vladavinu terora.
U logoru Gračac, živi srpski hirurg, dr Veljko Torbica; bio je isečen, a so je posipana preko njegovih otvorenih rana, dok su ga njegove ubice neprestano pitale: „Da li je operacija bila uspešna, doktore?“
Dr Novačan, koji je pobegao iz Beograda u Istanbul juna 1942. godine, dao je Jugoslovenskom kraljevskom poslanstvu sle-deće informacije o ustaškim zločinima: „Od otopljenja leda na Dunavu i Savi, tela masakriranih Srba stižu u Beograd, i svakog dana 10 do 100 tela je izvučeno iz vode radi sahrane. Osakaćena tela su izgledala zastrašujuće: žene i devojke sa odsečenim grudima. Na većini tela je bio natpis ‘Pravac – Srbija’. U praznom dušeku pronađena su mrtva mala deca, vezana i bačena u vodu…“
Da bi se unelo malo raznolikosti, odsecani su nosevi i uši, a oči izgrebane. Italijani su fotografisali ustašu kako oko vrata nosi dva lanca ljudskih jezika i očiju.
U nastavku je svedočenje italijanskog pisca, Kurcija Malapartea, koji je intervjuisao Pavelića u Zagrebu:
„Dok je pričao“, napisao je Malaparte, „stalno sam gledao u pletenu korpu postavljenu desno od Poglavnika na njegovom stolu. Poklopac je bio podignut, a u korpi su bili razni morski plodovi, ili se bar tako činilo.“
„Ostrige iz Dalmacije?“, upitah ga.
Ante Pavelić je podigao poklopac korpe i, pokazujući mi morske plodove koji su izgledali kao masa lepljivih, želatinastih ostriga, rekao je sa umornim, ljubaznim osmehom: ‘Poklon od mojih vernih ustaša. Četrdeset funti ljudskih očiju!'“
Gospođa Ruža Rupčić, profesorka, dala je ovo dirljivo svedočanstvo o logoru u Bosanskoj Gradišci:
Dok sam bila u logoru, pre svega od maja do kraja 1942. godine, ustaše su dopremale veliki broj konvoja punih žena i dece. Kako su konvoji stizali, majke su odvajane od dece i slate na težak rad u Nemačku. Oni koji nisu bili u stanju da obavljaju posao odmah su masakrirani. Hrana i tretman dece bili su neopisivi. Njihovi obroci su se sastojali od kukuruzne kaše i vode, što je brzo uzrokovalo dizenteriju. Deca su umirala u velikom broju.
Morali su da spavaju na zemlji bez dušeka ili čak slame i ubrzo su umrli od hladnoće. U julu su ustaše okupile 2.000 dece pod izgovorom da su bolesna. Zatvarali su ih, redom, u jednu sobu i trovali cijanidom. Godine 1942, ustaše su dovele oko 1.200 dece iz oblasti Banije, Korduna i drugih krajeva u koncentracioni logor Jastre-barsko. Ustaše i sestre su postupale prema njima sa neopisivom brutalnošću. Zbog nedostatka brige i gladi, 486 dece je ubrzo umrlo. Neka od njih su kasnije spasena.
Jedan svedok koji je uspeo da preživi pakao koncentracio-nog logora Zemun opisao ga je ovako:
Sastojala se od osam koliba poređanih u nizu. Iz slame na zemlji, gde su žrtve spavale, širio se strašan smrad raspa-danja. Nekoliko stotina zatvorenika ispunjavalo je svaku ko-libu. Mnogi bolesni i umirući vrištali su od bola, agonije i očaja. U dalekom uglu se čuo plač deteta za majkom.
U drugom uglu odvijala se nezaboravna scena. Majka, koja je bila jedva nešto više od skeleta, neprestano je držala svoje dete na grudima. Obučena u dronjke, drhtala je od hladnoće i straha. Svetlost u njenim očima je bledela i pokušala je da kaže nekoliko reči, verovatno molitvu za sebe i svoju bebu.
Nemačkom oficiru koji je posetio logor, jedan ustaša je objasnio:
„Ove Srbe smo pokupili u selu Kordun i u zapadnoj Bosni. Spalili smo im kuće i doveli ih ovde da provedu svoje poslednje dane na ulazu u Beograd i Srbiju. Bilo ih je oko 70.000, ali je ostalo samo 20.000. Umiru na stotine i verujemo da će logor uskoro biti prazan, tako da će biti mesta za ostale. One koji ne umru dovoljno brzo, dokrajčićemo udaranjem po glavi. Mi ustaše smo praktičniji od vas Nemaca. Vi pucate, ali mi koristimo čekiće, palice, konopac, vatru i živi kreč. Jeftinije je.“
„Ali čime ih hranite?“ upita Nemac.
„Čaj od bilja i dva krompira jednom dnevno. To je propisana ishrana“, reče ustaša sa ljubaznim osmehom.
Evo i svedočenja gospođe Polin Vajs, engleske Jevrejke koja je prvo bila internirana u Jasenovac, a zatim u Staru Gradišku:
Tokom mog zatočeništva u logoru svakodnevno su se deša-vala mučenja i masovne „likvidacije“. Jednog dana je stigao vagon pun žena i dece iz Sarajeva. Kada sam otvorila vagon, bila su u njemu samo leševi. Videla sam čak i gomile ljudi koji su bili poklani i osakaćeni.
Dana 22. decembra poslata sam u ženski logor u Staroj Gra-diški. Tamo sam provela sedam meseci u „Kuli“. Žene dže-lati bile su Mara Buđon, mlada žena po imenu Milka stara 22 godine, izvesna Bojana stara 16 godina i Nada Luburić (se-stra Vjekoslava-Maksa Luburića). Svake noći su klale i da-vile zatvorenike; morale su da ubiju najmanje 2.000 Srpkinja i Jevrejki.
U logoru Jadovno ubijeno je oko 10.000 ljudi. Govoreći o ovom logoru, svedok Slavko Radaj je rekao: „Zarobljenici su bili vezani jedni za druge žicom i odvedeni na ivicu jaruge. Prvog su gurnuli i njegova težina je povukla ostale dole. Zatim su ustaše bacale ručne bombe na njih. Meštani su rekli da su se njihovi krici u agoniji još nekoliko dana mogli čuti.“
Džordž Bilajnkin, engleski pisac koji je bio u poseti Jugo-slaviji, uspeo je da prikupi važna svedočanstva i autentične dokumente o teroru koji je vladao u satelitskoj Hrvatskoj:
Video sam nepobitne dokaze o vladavini terora Pavelića i njegovih nacističkih prijatelja… Čuo sam priznanja na sudu, od običnih seljaka, o zloglasnim delima koja su se de-šavala svakodnevno tokom ratnog terora. Slušao sam glavne počinioce kako u svojim ćelijama opisuju jezive događaje koji su terorisali zemlju tokom 1941. i kasnije… Dok sam slušao, tokom jake oluje noću, jednog od hrvatskih samoproglašenih majstora masovnih ubistava, Ljuba Miloša, nekadašnjeg upravnika zatvora Jasenovac, i ja sam se naježio. Objasnio je, u svojoj ćeliji za osuđenike u Zagrebu, krajem 1948. godine, da svakodnevno ubijanje tri ili četiri hiljade došljaka nije stvar koja bi budila savest. Muškarci, žene i deca, kao i odojčad, morali su da umru jer je to naredio moj viši oficir.
Pokazao sam pomoćnicima metod. I posle nekog vremena uniš-tenje nije ostavljalo nikakav utisak. Navikao sam se. Ako se čitalac iznenadi datumom razgovora sa Milošem, kada je objasnio kako su specijalni noževi izumljeni 1941. godine, za brže ubijanje muškaraca pravoslavnih Grka, kako su čekići korišćeni za brže ubistvo muškaraca i žena, kako su ljudi streljani brže, kako su njegovi agenti gazili preko beba da bi ih ubili gnječeći im udove – razlog nije lako objasniti!
Logor u Jasenovcu bio je najvažniji i onaj koji ostavlja naj-strašnije sećanje na takve paklene zločine. Organizovan poput ozloglašenog Belzena, ovaj jezivi logor sastojao se od drvenih koliba, izgrađenih na šipovima zbog vlažnosti zemljišta blizu reke Save. Glad i masakri su doprineli ovom nehigijenskom me-stu, što je rezultiralo brzim istrebljenjem svih nesrećnih žr-tava koje su tamo bile internirane. Procenjuje se da je ukupno oko 200.000 ljudi dočekalo smrt tokom 1941-1942. godine. Go-mile jevrejske dece su žive spaljene u starim ciglenim pećima, pretvorenim u krematorijume.
Vjekoslav Luburić, vrhovni komandant svih hrvatskih lo-gora, objavio je veliku „efikasnost“ ove klanice na ceremoniji
9. oktobra 1942. godine, na kojoj je podelio zlatne i srebrne me-dalje, u ime Pavelića i Artukovića, najefikasnijim ubicama. Tokom banketa koji je usledio, sa ponosom je izvestio: „Ovde u Jasenovcu smo poklali više ljudi nego što je Osmansko carstvo bilo u stanju da učini tokom svoje okupacije Evrope.“
Već je pomenuto da je rođena sestra ovog heroja, Nada Lubu-rić, „operisala“ u logoru Stara Gradiška. Činilo se da je takva profesija porodična. U Jasenovcu, Ljubo Miloš, čije su cini-čne opaske ovde navedene, bio je jedan od njegovih pomoćnika, zajedno sa Ivicom Matkovićem i Josom Matijevićem.
U septembru 1942. godine, bogati Jevreji iz Banjaluke, Po-ljokana, Sarafića i Hercega dovedeni su u Jasenovac. Ponuđena je pogodba. Ako otkriju gde su sakrili svoje bogatstvo, biće im vraćeno pedeset posto. Dogovor je postignut. Ustaše su odvele trojicu Jevreja u Banjaluku i pretražile im kuće. Ali na po-vratku, ovi nesrećni ljudi su toliko mučeni da su ubrzo nakon toga umrli.
„Jevrejin po imenu Ungar Josip posedovao je kolekciju ma-raka vredniju od Pavelićeve. Svaki filatelista je morao da plati za takvu uvredu. Ungar Josip je stoga obešen, što je omo-gućilo Anti Paveliću, kao i svakoj običnoj osobi, da prošle godine izloži svoju kolekciju u Buenos Ajresu, kao da je to naj-manje od njegovih blaga. Svi filatelisti znaju za ovu krađu.“
Deca takođe nisu bila pošteđena, i za njih su osnovani po-sebni koncentracioni logori. Devet njih bilo je u Lobaru, Jab-lancu, Mlaki, Bročicama, Ustićima, Staroj Gradiški, Sisku, Jastrebarskom i Gornjoj Rijeci. Uništavanje beba na ovim mes-tima izgledalo bi neverovatno da to nisu potvrdili očevici, od kojih je jedna, gospođa Gordana Fridlender, svedočila:
U to vreme, sve više žena i dece svakodnevno je dovoženo u logor u Staroj Gradiški. Oko četrnaest dana kasnije, Vr-ban (komandant logora) je naredio da se sva deca odvoje od majki i smeste u jednu sobu. Nama desetoro je rečeno da ih tamo nosimo u ćebadima. Deca su puzala po sobi, a jedno dete je provuklo ruku i nogu kroz vrata, tako da se vrata nisu mogla zatvoriti. Vrban je viknuo: „Guraj!“ Kada sam odbila da ga poslušam, zalupio je vratima i zgnječio detetu nogu. Zatim je uhvatio dete za celu nogu i udarao ga o zid dok nije umrlo. Nakon toga smo nastavili da unosimo decu unutra. Kada se soba napunila, Vrban je doneo otrovni gas i sve ih pobio!
Samo u logoru Jasenovac 1942. godine bilo je oko 24.000 dece, od kojih je 12.000 ubijeno. Veoma veliki deo preostale dece, nakon što je kasnije pušten na slobodu pod pritiskom Me-đunarodnog crvenog krsta, potpuno je stradao od teške iscrpljenosti.
Uticajni Južnoamerikanac, gospodin Boisardi, ministar iz Čilea u Beogradu, emitovao je sledeće zastrašujuće svedočenje sa jedne od beogradskih radio stanica 16. novembra 1952. godine:
Politički stav koji je tokom poslednjeg rata usvojila mala grupa Hrvata, želeći da demontira Jugoslaviju u ime kato-licizma, predstavljao je jednu od najsramnijih stvari za hri-šćanski duh. Razbiti zemlju je velika stvar, ali to je samo jedan od zločina koje su počinile ustaše. Drugi njihov zlo-čin sastojao se u okrutnom i nehumanom progonu pravoslav-nog stanovništva i čini se nezamislivim da bi to mogli da izvrše hrišćani.
Amerikanci obično ne veruju u takve stvari i ne vole da znaju za njih. Međutim, jednog lepog dana istina će ipak iza-ći na videlo. Živeo sam godinu i po dana u Jugoslaviji i mogu da znam istinu i da čujem žive svedoke koji čak i sada ustaju da optuže zločince.
Bila je jedna mlada devojka koja je pripadala srpskoj pravo-slavnoj populaciji u Hrvatskoj. Njeno ime trenutno nije bitno, ali bih ga mogao pomenuti u bilo kom trenutku kako bih potkrepio ovu strašnu priču.
Dogodilo se to 1941. godine. Njena porodica je živela u sta-rom hrvatskom gradu i odlučili su da pobegnu od progona i pretnji i da se sklone u Beograd. Pre nego što je njena poro-dica uspela da pobegne, pala je u ruke progonitelja. Tada je imala 11 godina. Odvedena je u najgori ustaški logor, Jase-novac, u kome su hiljade i hiljade Jugoslovena, optuženih da su pravoslavci, mučeni i ponižavani, spaljivani i istreb-ljeni.
Prvi dani koje je naša heroina provela u logoru bili su zastrašujući. Bez vode, bez skloništa, bez kreveta, bez krova. Bila je primorana da spava na kiši na snegu. U početku je još uvek imala svoju odeću, ali su joj i nju ustaše oduzele. Bez odeće i izgladnela, počela je svoj silak u pakao iz Danteovih stihova. Svakodnevni „Oče naš“ zamenjen je formulom: dajte nam naše svakodnevne batine.
Ovo dete je jednog dana prisustvovalo okrutnom spektaklu. Četrdeset učenika je zadavljeno, a zatim spaljeno. Drugi put, ustaše su zabile usijanu gvozdenu šipku u glavu čoveka. Po-nekad su žene bile rasčerečene, a da bi se spektakl raznoli-kiji, otkidane su im ruke umesto nogu.
Naravno, bilo je i drugih zabava za ustaše. Najbolja od tih zabava sastojala se u vađenju očiju umirućima kako bi se na-pravila „lepa“ kolekcija kako umirući izgledaju.
Naša heroina je provela dva cela dana vezana za drvo. Da bi bili sigurniji da neće pobeći, kosa joj je bila pričv-ršćena za deblo. Drugi put je visila četiri sata, glavom na-dole. Zatim je dva sata bila vezana za kosu za granu gde se ljuljala napred-nazad. Drugi put je ostavljena glavom nadole gde je visila ceo dan. Kosa joj je takođe bila vezana za noge i morala je da ostane u tom položaju celu noć. Ponekad bi, za promenu, ustaše pravile neku vrstu postolja od usijanog gvožđa i terale decu da sede na njemu jašući.
Za odrasle su postojale i druge muke, prilagođene njihovim godinama. Među mnogima je bila žena koja je trebalo da rodi dete. Ustaše su igrale ulogu babice, kao i ulogu dželata, za-bijajući nož u majčinu utrobu, vadeći dete i na njegovo mesto stavljajući mačku.
Ovo obilje mučenja, ukratko prepričano, moglo bi još više ispuniti brojne stranice, a možda i knjige. Ova reka bola koja je dugo vremena preplavljivala jugoslovensko tlo nije ni bajka niti izmišljotina u propagandne svrhe. Sve sam mogao sam da proverim. Ja sam Južnoamerikanac koji je svojim očima video varvarske ustaše koji potiču od varvarskih fa-šista (Les Nouvelles Yougoslaves, 8. decembar 1952, Pariz).
Pored ovih slučajeva pružanja zabave, o kojima su pričali oni koji su pobegli, glavni metodi koji su se koristili bili su sečenje grla zakrivljenim nožem poznatim kao „Srbosek“. Tak-mičenja su povremeno organizovana. Šampion, daleko najveći pobednik, ovih takmičenja bio je Petar Brzica, stipendista Franjevačkog semeništa u Širokom Brijegu i član „Velikog bratstva krstaša“. Tokom noći 29. avgusta 1942. godine, uspeo je da prekolje 1.360 ljudi.
Sa takvim zapisom, lako je razumeti zašto je Njegova Mi-lost, Stepinac, nekoliko meseci kasnije, pozdravio veliku ka-toličku delegaciju u čast godišnje skupštine, rekavši: „Dobro sam upoznat sa istorijom krstaša. Neka naš današnji susret bude inspiracija za naš rad, a istovremeno i dokaz aktivnog i širokog karaktera vaše organizacije.“
HRVATSKO KATOLIČKO SVEŠTENSTVO PODSTIČE ZLOČINE
Teško je mogao reći više. Saradnja ovih pobožnih ljudi sa ustašama bila je „živa“ i „obimna“ koliko je to uopšte moguće, a „rad“ nije ostavljao ništa što bi se poželelo.
Neki od ovih dostojnih sveštenika bili su čak prisutni u logorima za istrebljenje (i stajali su, naravno, odmah pored dželata) ljudi poput Martina Čečine, rečičkog župana, poruč-nika komandanta logora Žepče, ili franjevca Zvonka Brekala, oficira u logoru smrti Jasenovac. Ali nesumnjivo je da je drugi franjevac, Miroslav Filipović-majstor iz samostana kod Ba-njaluke, poneo počasti, jer je unapređen u čin komandanta u Jase-novcu u jesen 1942. godine. Zaslužio je ovo veliko odlikovanje, jer se lično brinuo o masakrima u srpskim pravoslavnim se-lima Motika, Rakovac i Drakulići (7. februara 1941. godine), uz pomoć svojih drugova iz Bratstva Svetog Franje: već pomenu-tog Zvonka Brekala, Zvonka Lipovca i sveštenika Čuline. Odred Pavelićeve lične garde poslat je iz Zagreba, pod koman-dom poručnika Josipa Mislova, da osigura uspeh poduhvata. Hi-ljadu dvesta muškaraca, žena i dece je masakrirano.
Filipović-Majstorović, kome je poverena komanda nad
ovim zemaljskim paklom, jadne žrtve koje su igrale uloge pro-kletih nazivale su ga „Bratom đavolom“ (Fra Sotona). Dr Niko-lić, hrvatski lekar koji je bio njegov zarobljenik, u sledećem pasusu priča o svom prvom susretu sa „Bratom đavolom“:
Njegov glas je imao gotovo ženski kvalitet što je bilo u kontrastu sa njegovom fizičkom građom i grubim licem. Ši-roka ramena, snažan vrat, srednje građe, opuštene uši, male, izdajnički sive oči… oči neurasteničnog neženje; donja usna, debela i teška.
Jedva sam sedeo, i dok sam tonuo u svoje tužne misli, čuo sam naređenja: „U stroj! U stroj!“
Na pragu kolibe pojavio se stari Ilija, ustaša, sa revol-verom u jednoj, a bičem u drugoj ruci. Svi zatvorenici su po-trčali u dvorište. Uzbuđenje je vladalo u kolibama. Svi su se okupili na jedi-nom otvorenom mestu, između kuhinja i kasarni. Bio sam u drugom redu. Nekoliko ustaških oficira, naoru-žanih revolverima, trčalo je kroz sve kolibe da vide da li se neko sakrio. Ispred nas je prošlo šest ljudi, vezanih ruku iza leđa lan-cima. Ustaše su imale napunjene revolvere. „Fra Sotona“ (Filipović-Majstorović) je prišao našoj grupi. „Gde je naš novi doktor?“ Znao sam da misli na mene. „On je ovde“, odgovorio je neko.
Prišao je malo bliže, gledajući me drskim, ironičnim, bizarnim načinom. „Dođite ovamo, doktore, u prvi red, da biste mogli da vi-dite kako se naša operacija izvodi bez anestezije. Svi naši pacijenti su prilično zadovoljni. Ne čuju se uzdasi niti jauci. Tamo su specijalisti za glavu i vrat i nisu nam po-trebna više od dva instrumenta za naše operacije.“ Fra Sotona je jednom rukom milovao revolver, a drugom nož.
Gledajući ove žrtve, koje će se, za nekoliko trenutaka, naći u drugom svetu, sa strahom ispisanim na svakom licu, niko nije mogao da prodre u dubinu njihovog moralnog ponora. Ćutke su posmatrale gomilu još jadnijih ljudi, još osuđe-nijih ljudi poput njih samih. Fra Filipović je prišao grupi njih. Odjeknula su dva pucnja, dve žrtve su se srušile, počele su da se trzaju od bola, krv im je navirala iz glave mešajući se sa mozgom jednog ili očima drugog. „Dokrajčite ostale!“, viknu Filipović dželatu dok je ovaj odlagao revolver. Još jedan svedok, Riboli, takođe opisuje ovog užasnog čo-veka:
Prosto je neverovatno pomisliti da jedan franjevac može biti toliko krvožedan. Iako su Matković i Miloš, samo iz-razom lica, otkrivali niskost svoje unutrašnje prirode, Fi-lipović Majstorović je delovao ljubazno i blago, osim kada je masakr bio u toku. Tada je bio neuporediv. Bio je vođa svih masovnih ubistava u Gradini. Svake noći je odlazio da vrši klanje i vraćao se ujutru, košulje prekrivene krvlju. Nijedan od dželata kolektivnih masakra u Gradini nije izdržao to-liko dugo kao franjevac, Miroslav Filipović-Majstorović. Jednog dana, dok smo bili na ručku, video sam kako mu je ustaša prišao i šapnuo mu nekoliko reči na uvo. Zatim je ustaša otišao do glavnih vrata logora i doveo jednog zarob-ljenika. Filipović je ustao i pucao. Zarobljenik je pao na pod. A onda je Filipović ponovo seo za sto i mirno završio ručak vičući naređenje: „Pozovite grobara.“
Period tokom kojeg je „Fra Sotona“ komandovao logorom u Jasenovcu nije bio duži od četiri meseca, ali je tokom tog vre-menskog perioda oko 40.000 ljudi „likvidirano“. Filipović Majstorović je o tome svedočio kasnije, tokom suđenja, nakon čega je obešen u svešteničkoj odori.
Fratar Sotona nije bio jedini sveštenik u koncentracio-nom logoru. U njegovom radu na istrebljenju pomagala su mu i druga braća u Hristu, među kojima su bili: Brkljanić, Matković, Matijević, Brekalo, Čelina i Lipovac.
Vladimir Lončar, inženjer iz Pakraca, dao je sledeću izjavu 8. juna 1942. godine:
Zajedno sa još 74 Srbina, transportovan sam iz Lipika u Pakrac na katolički Božić 1941. godine i smešten u logor Jasenovac. Čim smo ušli, dočekao nas je ozloglašeni koman-dant logora Ljubo Miloš koji je, gestikulirajući, vikao:
„Zašto bih ja morao da ubijem sve Srbe? Postoje i drugi lo-gori na hrvatskoj teritoriji.“ Nakon što su postavili mit-raljeze oko nas, naš prtljag je opljačkan, a tadašnji ustaški poručnik Ljubo je povikao da li među nama ima pravnika. Vlado Ilić, koji je bio načelnik Okružnog suda u Pakracu, istupio je iz reda. Poručnik je prišao i pitao Ilića: „Ko-liko ste Hrvata osudili na smrt?“ On je odgovorio da kao su-dija Okružnog suda ne može nikoga osuditi na tako visoku kaznu, a poručnik je tada rekao: „Šta biste rekli kad bih vas sada osudio na smrt?“ „To je tvoja stvar“, rekao je sudija i vratio se u red. Posle nekog vremena poručnik se setio sudije i rekao: „Gde je taj pravnik?“ Sudija je ponovo izašao iz reda, a poručnik mu je naredio da skine kaput i jaknu. Zatim ga je odveo do gomile cigli nedaleko i uzeo mitraljez od jednog od ustaša i pucao tri puta. Sudija je pao. Posle nekoliko mi-nuta pokazao je znake života, nakon čega se poručnik vratio i ponovo pucao u njega tri puta. Zatim mu je otvorio grudi i izvadio srce, a sudiju okrenuo licem prema zemlji.
Nakon što je završio sa njim, naredio je onima koji su bili iz Like da istupe. Dvadeset do trideset njih je reklo da su iz Like, pa ih je odveo do gomile cigli i jednog po jednog po-klao. Tada mu je prišao ustaški barjaktar Matković i zamo-lio ga da mu dozvoli da za Božić ubije jednog od Srba. Nakon što mu je poručnik odobrio ovu privilegiju, Matković je izabrao Jocu Divljaka, upravnika Socijalnog centra u Li-piku, i odveo ga do gomile cigli gde su poklani svi ostali Srbi, okrenuo ga na leđa i iščupao mu srce dok je čovek još bio živ, a zatim ga pokazao svima nama. Međutim, to mu nije bilo dovoljno. Osetivši ukus krvi, zatražio je od poručnika dozvolu da zakolje još deset Srba, što mu je i odobreno. Mi ostali smo stajali i naređeno nam je da ne pokažemo ni naj-manji znak neodobravanja. Međutim, izvesni čovek po imenu Šakić pokazao je svoje gađenje, pa je poručnik prišao i tri puta ga upucao. Sima Ćurković, inženjer iz Donje Trnave kod Bijeljine, dao je sledeću izjavu u evidenciji od 12. juna 1942. godine:
„U novembru ili decembru 1941. godine, visok i lep čovek je doveden u logor zajedno sa grupom drugih Srba. Dvojica usta-ša, dok su ga pregledali, počeli su da razgovaraju jedan s dru-gim, naravno da bi čovek čuo: ‘Ovaj mora da ima dva srca.’ Drugi ustaša je odgovorio da to ne može biti tako.“
„Pa, moraćeš sam sebe da ubediš da on ima dva srca.“ Izvu-kao je nož kojim je neko vreme bockao čovekove grudi, dok čovek nije pao mrtav, pogođen vrhom noža u srce.
Stevo Popović, kozmetičar iz Osijeka, prvo je bio smešten u logor Jasenovac, a zatim prebačen u Staru Gradišku, odakle je uspeo da pobegne. Dao je sledeće izjave 12. jula 1949. godine:
Logor Jasenovac je likvidirao Srbe na još jedan nečuven način. Organizovane su takozvane „gladijatorske borbe“ (kako su ih ustaše zvali). Ove „gladijatorske borbe“ su se dešavale kada bi važne ličnosti iz ustaškog generalštaba u Zagrebu dolazile u logor. Srpski zarobljenici bi zatim bili pore-đani u kolonu oko mesta gde je trebalo da se održi „borba“. Uprava logora je izabrala dve osobe među nama, po mogućstvu dva brata ako su se slučajno našli pri ruci. Zatim bi ih sta-vila na sredinu arene i svakome od njih dala drveni štap. Dobili su instrukcije da se međusobno udaraju dok jedan od njih ne padne mrtav – jedan od njih bi ionako bio ubijen – tako bi trebalo da odrede ko će ostati živ. Na dati znak, borba je počinjala i završavala se smrću jednog od njih. „Gla-dijatorske borbe“ su obično trajale oko dva sata.
Pored „Gladijatorskih borbi“, postojala je i sledeća at-rakcija. Kavez visine oko jednog metra, napravljen od bodljikave žice, bio bi do pola potopljen u vodu. Osuđenici su bili za-tvoreni u njemu u sedećem položaju, jer nisu mogli da stoje. Kavez je brzo dokrajčivao svoje žrtve zimi.
Kada su savezničke zemlje počele da saznaju za zločine po-činjene u koncentracionim logorima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, tj. o beskrajnim grobljima ljudi streljanih, klanih i ubijanih štapovima i ljudi bacanih u peći i spaljenih do smrti, saveznička štampa je pisala o tome, a emitovani su i radio emisije o ovom novom režimu sličnom Hitlerovom. Da bi demantovali ova pisanja i emisije, hrvatski fašisti su došli na ideju da pozovu takozvanu međunarodnu komisiju, koja je objektivno trebalo da utvrdi situaciju u logoru Jasenovac. Logor je obavešten o dolasku komisije, a uprava se obavezala da sve kamuflira kako bi se videlo da je u najboljem izdanju, tj. da se logor pretvori u obrazovnu ustanovu i da se time opovrgne
„lažna“ propaganda. Da bismo bolje razumeli parodiju istrage koju je komisija trebalo da sprovede, pomenućemo samo nekoliko pasusa izjave jednog od zatvorenika, Vojislava Prnjatovića, biv-šeg službenika u Trgovinskoj komori Sarajeva, koji je bio u logoru u vreme kada je komisija došla i video sve pripreme koje su izvršene. Komisiju su formirali članovi Ustaške organi-zacije, kao i nemački, italijanski, mađarski i rumunski dele-gati iz Švajcarskog Crvenog krsta i predstavnici Vatikana.
Već krajem januara 1942. godine, nekako se među nama pro-širila vest da će posebna komisija posetiti logor, i vrlo brzo smo videli da je to istina, jer je odmah izdato naređenje da se podigne šest baraka, sličnih nemačkom tipu baraka za zatvorenike, kao i dve barake za obdanište i bolnicu. Sve je bilo spremno do početka februara i svi zatvorenici su pre-bačeni iz starih, izuzetno nehigijenskih baraka u ove nove barake sa krevetima. Izvršeno je temeljno čišćenje baraka i okolnih prostora, kao i sređivanje skladišta i zaliha. Svi zatvorenici su takođe bili oprani i očišćeni. Nije ostalo mnogo vremena i svi su radili danonoćno. Konačno, 6. feb-ruara, stigla je komisija, koju su činili nemački, italijan-ski, mađarski, hrvatski i srpski članovi Crvenog krsta, kao i dva katolička sveštenika u ime Vatikana. Pored ovih čla-nova, bilo je i deset ustaša, izabranih iz rukovodstva ustaš-kog pokreta, a jedan od njih je bio lično mladi Kvaternik. Naravno, komisija je pronašla divno čist i pogodan logor. Da bi pokazali komisiji koliko dobro stvari idu u fabrici lanca, u kojoj su zatvorenici obično radili, i kako dobro radnici izgledaju, uprava je dovela grupu od petnaest veštih, zdravog izgleda radnika spolja, obukla ih u zelenu radnu odeću i stavila im belu traku sa brojem na rukav, da izgledaju kao ostali zatvorenici. Ostavili su dobar utisak, a to je učinilo da i ostali zatvorenici izgledaju bolje. Pre dolaska komisije, rečeno nam je da ne smemo da razgovaramo ni sa jed-nim njenim članom. Ako bi bilo koji član komisije pitao ne-koga kako se zove, trebalo je da odgovori: „Ja sam zatvorenik broj 453.“ Ako bi član komisije želeo dodatne informacije, trebalo ga je uputiti na upravu. Takođe nam je rečeno da ako se neko usudi da uradi drugačije od naloženog, biće streljan. Dan pre dolaska komisije, vrtić i bolnica su dovedeni u bes-prekorno stanje, svi bolesni su izvedeni – oko stotinu njih – i svi su pobijeni ispred same bolnice štapovima i nože-vima. Mnogi od nas su videli ovaj masakr prolazeći u bli-zini. Nakon što su svi bolesni ubijeni, dečja soba i bolnica su temeljno očišćeni i sređeni, postavljeni su novi kreveti i posteljina i sve je sređeno kao u bilo kojoj drugoj bolnici.
Neki od kreveta bili su popunjeni zdravim muškarcima među zatvorenicama koje su radile kao medicinske sestre, pa čak i od samih lekara. Ovi ljudi su izgledali prilično dobro zbog lakšeg posla koji su obavljali. Kartoni iznad bolesnič-kih kreveta, koje su takođe bile postavljene za ovu priliku, identifikovale su bolest – uglavnom neku manju tegobu – i pokazivale temperaturu, iako su ljudi koji su ležali u kre-vetima bili potpuno zdravi. Komisija je videla da je logor u odličnom stanju, da je bolnica u redu i da se o bolesnicima dobro brine. Ustaše nisu propustile nijedan trik da pre-vare komisiju. Zatvorenici su se ponašali po naređenjima, i važno je napomenuti da je Pavelićev sekretar Luburić rekao zatvorenicima da će se uslovi u logoru nakon odlaska komisije poboljšati, tj. „ako komisija bude zadovoljna“. Ko-misija je, naravno, utvrdila da je sve u redu. Zatvorenici nisu ni na koji način prekršili pravila, što nisu mogli učiniti čak ni da su hteli, a uslovi u logoru su se vratili na prethodna stanja, čim se uprava uverila da je komisija oti-šla dovoljno daleko od Jasenovca.
Novine s nalovom Nalja Sloga, koje u Argentini izdaju hrvat-ski emigranti, okarakterisale su Nezavisnu Državu Hrvatsku na sledeći način:
Ko organizuje i vodi ovu „Nezavisnu državu“? Zločinci i zatvorenici osuđeni na težak rad postali su vođe. Nemajući ideale, izmislili su priču da su Srbi najveći neprijatelji Hrvata i da ih stoga treba istrebiti na njihovim terito-rijama, koje su, nažalost, u njihovim rukama. Zato svi Paveli-ćevi napori počinju i završavaju se progonom i uništenjem Srba. U svojoj zverskoj mržnji prema Srbima, „vođa“ je pobu-nio svakoga koga je mogao, odnosno sve one koji su bili spre-mni da postanu oruđe u njegovim krvavim rukama. Krv je tekla u meri nezapamćenoj u modernoj istoriji. Šta je Vartolo-mejska noć u poređenju sa ustaškim zločinima? Šta su stra-šni masakri počinjeni na Jermenima i genocid na Jevrejima u poređenju sa onim što se dešava u Hrvatskoj? Oni čak ni ne gledaju ko je kriv, a ko nije kriv. Biti Srbin bio je zločin, i ako je neko hteo da vežba pucanje, izveo bi gomilu Srba i vežbao pucanje u njihova prsa. Oni koji su voleli da kolju mogli su to da čine neometano od bilo koga, koljući Srbe. Na teritoriji sadašnje „Nezavisne države“ bilo je 2.000.000 Srba. Da bi se istrebili, kao što je i učinjeno, morala je biti formirana organizacija, i to je i učinjeno.
DOGMATSKI PRINCIPI I PLENARNA KONFERENCIJA HRVATSKOG KATOLIČKOG BISKUPATA
Uprkos naporima hiljadu sveštenika i monaha preobraće-nika, uprkos masakrima i uprkos teroru u koncentracionim lo-gorima, rezultati dobijeni takvim pritiskom izgledali su veoma mali i daleko od ostvarenja one „žetve duša“ na koju je Katolička crkva toliko računala.
Jezuita, Dragutin Kamber, šef policije u Bosni i jedan od stubova režima, u pismu Paveliću septembra 1941. godine, došao je do ovog nesrećnog zaključka: „Previše smo žurili sa depor-tacijom njihovih sveštenika kako bismo istrebili njihovu re-ligiju. Konfiskovali smo njihova ogromna imanja i masakrirali ih u velikom broju, dok smo ostalima jednostavno rekli da ne mogu ostati ovde kao Srbi i pravoslavci.“
I dobri jezuita je izgledao tužno pri pomisli da su sve preduzete ekstremne mere urodile tako malo ploda.
U znak osvete, u slobodnim zemljama su se dizali krici na-silnog negodovanja zbog poseta, govora i banketa koji su nepre-stano zbližavali katoličku hijerarhiju i ustaške vlasti, dok je hrvatska štampa objavljivala njihove članke i fotografije. Sve je to jasno pokazalo da su aktivnosti Hrvatske katoličke crkve bile poistovećene sa vladom u sprovođenju njenog poli-tičkog i nacionalnog programa i primeni užasnog pritiska.
Stoga se činilo prikladnim da se ova previše vidljiva sa-radnja prikrije davanjem manifestaciji karaktera nezavisno-sti, kako bi se uverilo svetsko javno mnjenje u inostranstvu.
U ovom izveštaju Ministarstvu spoljnih poslova u Zagrebu (8. februara 1942), Nikola Rusinović je govorio o svojoj poseti
monsinjoru Pjetru Sigismondiju, šefu Hrvatske sekcije u Va-tikanu, na sledeći način:
„Tokom našeg razgovora došli smo na temu preobraćenja koja su se dešavala u Hrvatskoj. Rekao je da je Sveta Stolica za-dovoljna ovim, ali da nas američka i britanska štampa osuđuju, jer je preobraćenje izvršeno pod velikim pritiskom vlasti, u šta, naravno, Sveta Stolica ne veruje. Bilo bi preporučljivo da se to učini postepenije, kako bi se Sveta Stolica poštedela tih prekora, optužbi i teškoća. Pomenuo je da čak i italijan-ska štampa povremeno objavljuje vesti o masovnom preobraćenju pravoslavaca u katoličanstvo…“
Ove opaske i strahovi monsinjora Sigismondija ilustruju da je Vatikan bio svestan da bi jednog dana neko mogao početi da pita ko je odgovoran za ta preobraćenja.
Upravo u tu svrhu organizovana je plenarna konferencija Hrvatske biskupije 17. novembra 1941. godine, kako bi se ponovo razmotrilo pitanje preobraćenja Srba pravoslavaca u katoli-čanstvo. Nadalo se da će time biskupija poreći brutalne metode koje su do tada korišćene, makar samo zbog jedinog cilja „objaš-njenja“ „krstaškog rata“. Ali neiskrenost ovog izgovora je na kraju dokazana kasnijim događajima.
Bilo je očigledno da će biskupi koji su došli na skup, kako bi drogirali javno mnjenje, kritikovati, ali sa umerenošću, me-tode koje su korišćene. Ali bilo je uzaludno računati na i najmanju promenu u proceduri nakon ove plenarne konferencije. U nastavku su članovi koji su usvojeni:
1. Smatramo, na dogmatskom principu, da sva pitanja koja se odnose na preobraćenje grko-istočnjaka u katoličanstvo treba da odlučuje isključivo Katolička crkva, koja je, po bo-žanskom pravu i kanonskom propisu, jedina u stanju da daje potrebna uputstva za preobraćenja i da donosi propise. Time je isključen svaki uticaj van autoriteta crkve.
2. Stoga, niko van hijerarhije Katoličke crkve neće imati pravo da bira misionare za ova preobraćenja grko-istočnjaka u katoličku veru. Svakog misionara će ovlastiti njegov lo-kalni Ordinarijat da sprovede misiju sa nadležnošću za njeno duhovno ostvarenje. Shodno tome, suprotno je dogmi i kanonskoj proceduri da misije organizuju predstavnici nji-hovih okruga, ustaške vlasti, Državni verski odsek ili bilo koja druga svetovna vlast.
3. Svaki misionar zavisi isključivo od svog lokalnog Or-dinarijata, i direktno ili indirektno od lokalnog kapelana, za sve svoje aktivnosti.
4. Katolička crkva će priznati samo konverzije koje su već izvršene ili one koje će biti izvršene u budućnosti prema dogmatskim principima.
5. Svetovna administracija nema pravo da otkaže preob-raćenja koja je crkva već prihvatila, ne samo prema kanonskim zakonima već i prema građanskim propisima.
6. U tom cilju, Hrvatska katolička biskupija zahteva imeno-vanje odbora od tri člana izabrana iz njenog užeg središta: predsednika biskupskih konferencija, Njegove Preosvešte-nosti A. Stepinca, prepodobnog Viktora Burića, senjskog biskupa i prepodobnog Janka Simraka, apostolskog admini-stratora križevačke biskupije. Ovaj odbor će biti obavezan da raspravlja i rešava sva pitanja koja se tiču preobraćenja grkoistočnjaka u katoličku veru. Odbor će delovati istovre-meno sa ministrom pravde i kultova u svemu što se tiče gra-đanskih propisa preobraćenja.
7. Za akcioni odbor u vezi sa preobraćenjem grko-istočnjaka na katoličku veru, Hrvatska katolička biskupija izabrala je sledeće: Franju Hermana, profesora na Bogoslovnom sveuči-lištu u Zagrebu, Augustina Juretića, savetnika biskupske kon-ferencije, Janka Kalaja, profesora katihizisa, Krunoslava Draganovića, profesora na Bogoslovnom sveučilištu u Za-grebu i Nikolu Borića, administrativnog direktora Zagre-bačke nadbiskupije. Ovaj odbor će biti obavezan da preuzme, pored toga, sav posao koji se tiče pitanja preobraćenja grčko-istočnjaka na katoličku veru. Biće pod kontrolom Biskupskog odbora za preobraćenje i delovaće u duhu datih mu uputstava.
8. Katolička crkva će prihvatiti samo osobe koje su, po sop-stvenom slobodnom izboru i bez ikakvog nasilnog ubeđivanja, podstaknute dubokim uverenjem u katoličku veru i istinu, i koje su u potpunosti saglasne sa kanonskim uslovima na kojima se zasnivaju obraćenja.
9. U svemu što se tiče rituala za one koji su preobraćeni, Hrvatska katolička biskupija prihvata apsolutno sva uput-stva koja je dala Sveta Kongregacija za Istočnu Crkvu i poslala 17. jula 1941. (br. 2116/36) poglavaru biskupskih konferencija.
Katolička hrvatska biskupija takođe u potpunosti prihvata naredbe Apostolske Svete Stolice od 18. oktobra 1941. go-dine, koje se tiču grčkog orijentalnog rituala.
10. Odbor hrvatskih katoličkih biskupa za preobraćenje grčko-istočnjaka u orijentalni ritual organizovaće časove za sveštenike koji su zaduženi za preobraćenja. Oni će do-biti teorijsku i praktičnu obuku za sve aktivnosti u okviru ovih časova.
11. Neophodno je stvoriti psihološku pozadinu za onaj deo stanovništva koji sledi grčki orijentalni ritual. Ovi ljudi, stoga, ne moraju imati samo zakletvu, već moraju imati sva građanska prava koja se odnose na sudsku slobodu i vlas-ništvo nad imovinom, tako da se oni koji se pridržavaju grčkog orijentalnog obreda osećaju energično zaštićeno. Osuda protiv onih koji se pridržavaju grčkog orijentalnog obreda treba da se izriče na isti način kao i za ostale gra-đane, odnosno, nakon istrage. Pre svega, sve preduzete akcije za uništavanje crkava moraju biti odlučno zabranjene, kao i grčke pravoslavne kapele ili otuđivanje njihove imovine.
Ove odluke su poslate, zajedno sa predmetom br. 253/1941, Ordinarijama svake biskupije. Ova uputstva su bila prihvat-ljiva i humana po formi, ali u danima kada su ljudi ubijani bez suđenja, kada su se dešavala masovna preobraćenja, kada su sela gorela i kada su se sprovodili nečuveni pogromi, bila su čisto licemerje. Kraljevsko poslanstvo Jugoslavije pri Svetoj stolici, po nalogu vlade u egzilu, odgovorilo je protestnom notom br. 1/42, 9. januara 1942. godine, protiv osnivanja odbora za preobraćenje Srba pravoslavaca u katoličanstvo. Vatikan je odgovorio 25. januara 1942. godine memorandumom u kojem je naveo:
Pozivajući se na Notu Kraljevskog jugoslovenskog poslanstva Svetoj Stolici, broj 1/42, od 9. januara 1942. godine, Državni sekretarijat Njegove Svetosti ima čast da obavesti pomenuto poslanstvo o sledećem: Prema principima hrišćanske doktrine, obraćenje mora biti rezultat ne spoljašnje prisile, već privrženosti duše istini koju uči Katolička crkva. Iz tog razloga Katolička crkva ne prima u Crkvu one koji traže da uđu ili se vrate u Crkvu, osim pod uslovom da su potpuno svesni značenja i posledica postupka koji žele da preduzmu. Shodno tome, činjenica da odjednom veliki broj otpadnika u Hrvatskoj traži da bude primljen u Katoličku crkvu ne iza-ziva živu zabrinutost kod hrvatskog biskupata, na kome je da brani i štiti katoličke interese u Hrvatskoj. Daleko od zvaničnog prihvatanja ove činjenice, bilo eks-plicitno ili implicitno, postaje dužnost da se zakonitim vlastima formalno podseti na zahteve da povratak otpadnika treba da omogući potpunu slobodu sa njihove strane, i isto-vremeno da se insistira na isključivoj nadležnosti crkve-nih vlasti da izdaju naređenja i direktive u vezi sa istim.
Ako je Biskupski odbor tako brzo formiran, sa zadatkom da razmatra i odlučuje o svim pitanjima koja se tiču preob-raćenja, to je učinjeno upravo da bi se osiguralo da preobra-ćenja budu u skladu sa principima hrišćanske doktrine – rezultati uverenja, a ne prinude. Sveta Stolica, sa svoje strane, nije propustila da prepo-ruči i uvede tačno poštovanje kanonskih propisa i uput-stava datih u ovoj stvari.
Odgovor koji je dala Sveta Stolica pokazuje koliko je dubo-ko bila zainteresovana za ovaj proces preobraćenja u katoličan-stvo. Opravdajući svoju ispravnost, uzela je klerikalne ustaše pod svoju zaštitu. Važno je naglasiti činjenicu da je ovaj zva-nični vatikanski dokument proglašavao sve Srbe na teritoriji
„Nezavisne Države Hrvatske“ „hrvatskim otpadnicima“. U upu-tstvima koja je hrvatskim biskupima dao kardinal Maljone, dr-žavni sekretar Svete Stolice, 21. februara 1942. godine, od njih je eksplicitno zatraženo da ubrzaju proces preobraćenja, tj. nji-hov povratak katoličanstvu.
Ramiro Markone, papin legat, obavestio je sve biskupe u Ne-zavisnoj Državi Hrvatskoj cirkularom br. 256/42 od 27. marta 1942. godine o pismu koje mu je 21. februara 1942. godine poslao kardinal Maljone, državni sekretar, kao odgovor na izveštaj o „Biskupskoj konferenciji“, u kojem je rečeno:
Obaveštavam Vašu Ekselenciju o sadržaju pisma koje mi je 21. februara ove godine poslao kardinal i državni sekre-tar, kao odgovor na izveštaj o Biskupskoj konferenciji, odr-žanoj u Zagrebu od 17. do 20. novembra 1941. godine Osnova na kojoj su biskupi birali pitanja za diskusiju i brzina kojom su došla do praktičnih rešenja dokazuju koliko je duboko usađen osećaj odgovornosti koji leži na njima u sadašnjim delikatnim okolnostima Posebno priznanje je odato biskupima za njihov odlučan stav u zahtevu da se Hijerarhiji vrati pravo da izdaje naredbe i direktive u vezi sa svim pi-tanjima preobraćenja; kao i za njihove napore da zaštite ovaj princip, po kome preobraćenje mora biti izvršeno u skladu sa ličnim uverenjima, a ne spoljašnjim pritiskom. U vezi sa ovim poslednjim pitanjem, uveren sam da neće po-pustiti u svojim daljim naporima i da će intervenisati sa uspehom kada bude potrebno, kako bi se ovaj princip verno sledio i kako bi se sa istim žarom izbeglo sve što bi moglo sprečiti ili otežati iskreni povratak otpadnika Crkvi; kao i da se izbegne sve što bi moglo biti nametnuto bilo čijoj savesti, sa namerom da se ovaj povratak ubrza. Takođe bih želeo da ukažem Vašoj Svetosti da naziv „pravoslavni“, kojim se otpadnici nazivaju bez obzira na značenje te reči, treba zameniti drugim nazivom kao što je na primer „otpad-nici“ ili „raskolnici“.
Sveti Otac, upoznavši se sa izveštajem, udostojio se da izrazi svoje zadovoljstvo zbog efikasnosti kojom su časni hrvatski biskupi delovali. Kao nagradu za ovo zadovoljstvo i u znak svojih očinskih osećanja prema monsinjoru Ste-pincu, što im je preneo svoju sinovsku odanost i odanost svoje braće, Njegova Svetost šalje njemu i biskupima koji su mu povereni svoj apostolski blagoslov.
Svestan da je njihov misionarski rad na preobraćenju pra-voslavnih Srba oružanom silom izazvao snažnu reakciju, kar-dinal Maljone je obavestio hrvatske biskupe da se drže teze da se ovde ne radi o preobraćenju, već samo o „povratku otpadnika“. Uskraćujući Srbima pravo na pravoslavlje kao versko osećanje i uverenje, kardinal Maljone je izdao uputstva koja se ovde po-navljaju: „Takođe bih želeo da ukažem Vašoj Svetosti da naziv ‘pravoslavni’, kojim se otpadnici nazivaju bez obzira na značenje te reči, treba zameniti drugim nazivom, kao što je na primer ‘otpadnici’ ili ‘šizmatici’.“
Takvim iskrivljavanjem istorijskih činjenica, kardinal Maljone je želeo da eliminiše svaku odgovornost koja se može pripisati Rimokatoličkoj crkvi u vezi sa njenim prozelitiz-mom; da svaki trag pravoslavlja treba da bude eliminisan; i da čak i ime „pravoslavni“ treba da bude izbrisano u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“.
Međutim, direktive kardinala Maljonea o „ubrzavanju po-vratka stada“ nisu bile u skladu i duhu crkvenog Kanona 1351. Jer takvim uputstvima u vezi sa preobraćenjem, hrvatski bisku-pi su bili podstaknuti. Dok su ove direktive bile u potpunom skladu sa naredbom izdatom 16. septembra 1941. godine, u kojoj su, „zbog političkih uslova“, civilne i crkvene vlasti trebale da „izvrše sve poslove u vezi sa zakonitim verskim preobraćenjima što je brže moguće i bez odlaganja“. Način na koji je generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije, dr Josip Lah, svojim cirkularom od 26. septembra 1941. godine, naložio sveštenstvu koje spasava duše da izvrši verska preobraćenja „što je brže moguće i bez odlaganja“, već je pomenut.
Na taj način, odnosno, preko kardinala Maljonea, Vatikan je uticao na hrvatske biskupe da izvrše ova preobraćenja pra-voslavnog naroda, što je bio oblik denacionalizacije Srba, drugim rečima, promovisali su genocid. Novine Zagrebačke nadbiskupije, „Katolički list“, odmah su usvojile tezu o „otpadnicima“. Hvaleći ustaške mere koje su preduzete „radi unutrašnjeg vraćanja“, ove novine su dale po-seban publicitet takvom „vraćanju“ i, pod izgovorom zaštite katoličanstva, pohvalile su mere na sledeći način:
Kao crkveno-pastirske novine, ne možemo izbeći da pome-nemo način na koji je ministar vera i prosvete pojednostavio propise u vezi sa verskim preobraćenjima. Ovi propisi, kao i druge mere, omogućili su za veoma kratko vreme ispravljanje onih bolnih gubitaka u bivšoj Jugoslaviji, kada je toliko naših sinova i kćeri, zbog braka, napustilo veru svojih pre-daka. Sada se vraćaju u okrilje svoje Crkve. Ne pominjemo ovo sa prozelitskim ciljem ili namerom, već iz čistih osećanja za pravdu. I u ovom slučaju osećamo šta znači imati sop-stvenu državu. Nema sumnje da je namera Katoliikog Lista bila da mistifikuje javnost na takav način, tj. pretvaranjem da se „ti ljudi vraćaju u krilo svoje Crkve“, dok je to bilo samo sredstvo za kamuflažu masovnih preobraćenja. Poznato je da je samo 9.000 katolika, uglavnom devojaka, promenilo veru i postalo pravoslavno u vreme kada su se venčali. Verovatno je isto toliko pravoslavaca, ako ne i više, prešlo na katoličku veru iz istih razloga.
Dana 16. januara 1940. godine, nadbiskup Stepinac je u svom „Dnevniku“, tom II, na str. 413, napisao sledeće: „Najidealnije bi bilo kada bi se Srbi vratili veri svojih predaka, tj. da poklone glave pred Hristovim izaslanikom, svojim Svetim Ocem…“ U skladu sa gore navedenom izjavom, nadbiskup Stepinac je prihvatio tezu da su pravoslavni Srbi koji žive na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske „otpadnici Katoličke crkve“, čime je i on oživeo staru ultramontansku tezu protiv Srba. To je zauzvrat doprinelo tezi da se uništavanjem pravoslavlja na Bal-kanu može umesto njega uspostaviti ultramontanska katolička država. Stoga, na osnovu principa „institutions juris ecclesiastici publici“, jeretici koji su ranije pripadali Crkvi mogli su biti primorani da se vrate pravoj religiji fizičkom silom, pa čak i smrću. Kao dodatni dokaz o preobraćenju pravoslavnih Srba u ka-toličanstvo na silu, pomenućemo sledeća dva dokumenta:
Ustaške vlasti u Metkoviću poslale su Prezidijumu Kon-ferencije biskupa u Zagrebu telegram 354-436-31-27-20, sa sledećim sadržajem: „Veliki broj pravoslavnih Srba, svojom vo-ljom i bez prisile, želi da se preobrati u katoličku veru. Po-treban je hitan odgovor, molim vas da izdate uputstva. Ustaški logor u Metkoviću.“
Drugi dokument, u vezi sa gornjim telegramom i kao odgovor na njega, biskup Bonifačić je poslao dekanu Bilobrku u Metko-vić, pod brojem K.1685/41 u kome je na latinskom pisalo:
„Examinates singulis casibus ad normam codicis. Observatique observendis de catechumenis nihil obstabit reversionem schismati-corum ad Ecclesiam.“
Kakva su bila ta dobrovoljna preobraćenja, za koja su ustaše tražili dozvolu i iza kojih je stajao biskup Bilobrk, dokazuje činjenica da su Vlado Bilobrk i don Martin Gudelj iz metko-vičkog okruga bili intelektualni vođe pokolja i pokatoliča-vanja u metkovičkom okrugu. Najveći pokolji su počinjeni na Vidovdan, važan srpski praznik.
Takođe je zanimljivo primetiti da su mnogi hrvatski kato-lici koji žive u Sjedinjenim Državama svesni činjenice da su se dešavala prisilna preobraćenja. Jedan od njih, Bogdan Ra-dica, profesor na američkom univerzitetu, pišući u katolič-kom časopisu The Commonweal rekao je:
„Neki od fratara su odložili svoju franjevačku odeću i zamenili propovedanje bratske ljubavi mačem… Franjevci u Hercegovini su smatrali svojom dužnošću da fizički brane katoličanstvo i hrvatski nacionalizam… Ovi fratri su skupo platili za svoje greške. Svi oni koji su bili direktno umešani u prisilna pre-obraćenja u Katoličku crkvu i u ubistva bili su ekskomunici-rani od crkvenih vlasti.“
Radičinu tvrdnju da su ovi fratri kažnjeni ekskomunika-cijom odmah je demantovao Dominik Mandić, poglavar hrvatskih franjevaca u Sjedinjenim Državama. „Nijedan od hercegovačkih franjevaca nije ekskomuniciran tokom rata niti na drugi način kažnjen od strane crkvenih vlasti za dela nedostojna svešte-nika…“
Pod takvim okolnostima, kako je moglo biti pitanja „osude“ među jadnim žrtvama koje je teror doveo do otpadništva? Bila je to čudna vrsta licemerja koja se usudila da porekne da je po-stojala bilo kakva prinuda. Kojim čudom su ove „Istine katoličke vere“ odjednom postale toliko jasne da su same one bile dovoljne da prosvetle „šizmatike“. I ako nije trebalo da se vrši priti-sak na njihovu savest, kako se dogodilo da su u pismu koje je Hrvat-ska biskupija uputila Paveliću upotrebljene ove reči:
„Moramo ispitati razloge zašto, do sada, politika koju smo usvojili, s obzirom na konverzije, nije bila zadovoljavajuća i izbeći greške naših prethodnih neuspešnih pokušaja usvaja-njem drugog postupka koji bi dao rezultate u odnosu na pažljivo osmišljene planove.“
Da bi se sprečilo da određeni sveštenici poštuju sva ograničenja koja je Biskupija svesno poštovala, u skladu sa slo-vima zakona, generalni vikar Njegove Preosveštenosti Alojz Stepinac poslao je cirkular sveštenstvu kako bi ukazao na to kako treba zamisliti pripremnu obuku za preobraćenje. Sveš-tenstvo je trebalo da pruži sve olakšice preobraćenima i, osim registrovane marke na zahtevu, ne naplaćuje nikakve druge poreze niti troškove za obuku ili preobraćenje. Sama obuka treba da se smatra dovoljnom, ali i tu se činilo mudrim pa-žljivo ispitati i proceniti šta se može zahtevati od svake osobe. Starijim osobama, čije je pamćenje popuštalo, trebalo je postupati sa veoma posebnom pažnjom.
U nastavku je naredba koju je Njegova Preosveštenstvo Janko Simrak, član odbora biskupa za preobraćenja, poslao svom sveš-tenstvu. Datirana je 1942. godine i stoga je došla nakon plenarne konferencije održane 17. novembra 1941. godine. Iz nje ćemo videti kako su preobraćenja u katoličanstvo bila „apsolutno spontana i po slobodnom izboru“:
Direktiva u vezi sa preobraćenjem članova Istočne Pravoslavne Crkve u Slavoniji, Sremu i Bosni.
Posebne kancelarije i crkveni odbori moraju se odmah oformiti za one koji treba da budu preobraćeni. Ovi odbori će pomagati župama u njihovom radu, ne samo u organizovanju preobraćenja već i u stvaranju županija za ove preobraćene. Neka svaki župnik zapamti da su ovo istorijski dani za naše misije i da ni pod kojim okolnostima ne smemo propustiti ovu priliku, već moramo raditi svim snagama da bismo po-stigli svoje ciljeve. Sada moramo svojim radom pokazati ono o čemu vekovima govorimo u teoriji. Do sada nismo postigli značajne rezultate sa preobraćenjima, jednostavno zato što smo bili neodlučni i plašili se malih prepreka, kao i žalbi naroda. Svako veliko delo nailazi na izvesno protiv-ljenje, ali ne smemo dozvoliti da nam duh padne. Naša kato-lička misija, spasenje duša i najveća slava Gospodu našem Isusu Hristu, uključena je u ovo pitanje.
Ta kratka fraza „Do sada nismo postigli značajne rezultate sa preobraćenjima“ je otkrivajuća. Ovaj dostojanstveni prelat, koga više nije sputavao Pavelić, pokazao je izvesnu lakoću kada je pomenuo „male prepreke“ i „žalbe naroda“. Od tada je trebalo da deluje bez oklevanja.
Njegova milost Simrak je konačno nagrađen za svoju revnost.
„Apostolski posetilac“, Markone, rekao mu je 2. juna 1942. da ga je papa Pije XII imenovao za križevačkog biskupa, dok je do tada bio samo apostolski administrator.
Teško je isticati da bi, da je Katolička crkva samo čekala da primi u svoje krilo neofite koji su se obratili iskreno i po svojoj slobodnoj volji, odbila, na opštim principima, sva obraćenja preduzeta u atmosferi terora i čekala do kraja rata da započne svoj program prozelitizma.
JOŠ „SPASAVANjA DUŠA“
Daljim istraživanjem može se videti kako su kanonske pro-pise, u stvarnosti, poštovali oni koji su ih tako svečano ponovo izneli na videlo. Dana 27. decembra 1941. godine, jedva nešto više od mesec dana nakon biskupske plenarne konferencije, Njegovo Preosveštenstvo Antun Akšamović, koji je ranije po menut, osvrnuo se na sveštenika iz Vukovara sledećim rečima:
„Organizuju se masovna preobraćenja nakon odluka nadležnih vlasti okruga. Ove administracije okupljaju veliki broj ljudi radi preobraćenja. Dolaze iz raznih okruga i ponekad ih čini celokupno stanovništvo jednog sela. Svako ime je registrovano na spisku i podneto na ovlašćenje za sprovođenje kolektivnog preobraćenja, sa jednom potvrdom o poštenju.“
To je bila uobičajena procedura. Vječeslav Montani, šef policije u Brčkom, odredio je datume za preobraćenje Srba pra-voslavaca u različitim mestima. Tako je 10. decembar 1941. bio datum određen da ljudi iz Lončara, „bez prisile“, pokažu svoju „pravu veru“. Donji Žabari su bili zakazani za 10. i 12., Gudo-vac za 15. i 16., Čović Polje takođe za 16., Gornji Žabari za 17. i 19., i tako dalje. Kao što se može videti, čudo božanske bla-godati je generisano prema najsavremenijim tehnikama. Drugim rečima, prava proizvodna traka.
Dana 13. januara 1942. godine, novine Nova Hrvatska opi-sale su jednu od ovih poučnih ceremonija u biskupiji Njegove Preosveštenosti A. Stepinca:
Juče ujutru, u Kamenskom, blizu Karlovca, preobraćeni su stanovnici grčko-istočnjačkog obreda sa Popović brda. Pre-dsedavao je župan Kamenskog, Kucmanić. Četiri stotine ljudi prisustvovalo je ovoj ceremoniji preobraćenja. Među prisut-nima su bili Ante Nikšić, veliki župan Pokuplja, Ivan Betlehem, načelnik policije Drušak, predstavnik „Ustaškog stožera“ (ustaške županijske organizacije), Rudolf Pavlek, predstavnik ustaške omladine Zagreba, Franko Mikšić, šef propagande, i druge poznate ličnosti. Ceremoniji preobra-ćenja prethodilo je nekoliko srdačnih reči dobrodošlice koje je uputio župan Kucmanić. On je apelovao na preob-raćene, moleći ih da poštuju zakone Božjeg Jevanđelja i da budu verni Gospodu, Nezavisnoj Državi i njenom Poglavniku. Nakon čega je župan Ante Nikšić preuzeo vlast. U svojoj besedi je rekao: „Danas ste postali slobodni građani Nezavisne Države Hrvatske.“
Posle mise, grupa lokalnih muzičara je svirala ustašku državnu himnu, dok su svi stajali sa podignutom desnom rukom. Ova informacija je izazvala takav protest i tako oštre ko-mentare u štampi kako u neutralnim tako i savezničkim zem-ljama, da je Radio Vatikan požurio da emituje saopštenje na engleskom jeziku, namenjeno Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, koje vredi ponoviti:
„Istina je da je većina stanovništva u selu Popović, koje se nalazi u karlovačkom okrugu, prešla na katoličanstvo, ali ovo preobraćenje je bilo potpuno spontano. I uprkos onome što ljudi govore, ono je izvršeno bez ikakvog pritiska građanskih ili crkvenih vlasti. Izjave poput ovih, koje se tiču katoličkog sveštenstva, treba smatrati pogrešnim, osim ako se ne dokaže da potiču iz dobro obaveštenih izvora.“
Tako je, prema rečima govornika koji je predstavljao Njegovu Svetost, četiri stotine novoveraca, iznenada prosvetljenih bo-žanskom milošću, „spontano“ krenulo da se pridruži Rimoka-toličkoj crkvi. Što se tiče „velikog župana“, šefa policije, predstavnika ustaških organizacija i šefa propagande, oni su verovatno samo slučajno prolazili i požurili su, kao posmat-rači, da prisustvuju takvom spektaklu. Dokaz je jasan: „Honni soit qui mal y pense.“
Tokom 1942. godine čuda ove vrste su se ponavljala i, na-ravno, nisu ni najmanje ometala masakre. Često se u ustaškoj i katoličkoj štampi mogla pročitati informacija poput ove:
„Versko preobraćenje seljaka iz sela Polog i Liješće održano je u Bosanskom Brodu 13. ovog meseca. Oko šest stotina ljudi je prisustvovalo misi, a nakon toga je gospodin Zec, visoki zva-ničnik lokalne vlasti Posavlja, održao govor.“37
Ovaj gospodin Zec je verovatno bio tu, kao slučajni posmat-rač, a naoružane ustaše su vodili obraćenike na misu. Ove jadne žrtve su očigledno bile toliko presrećne zbog pristu-panja Katoličkoj crkvi da nisu mogle da čekaju pre nego što pošalju telegrame Njegovoj Milosti Stepincu, izražavajući sav svoj entuzijazam i „spontanost“. Mnogi su objavljeni u Novoj Hrvatskoj i u biskupskom časopisu Njegove Milosti Stepinca, Katoličkom listu. Da je zagrebački nadbiskup samo sačuvao ove dirljive dokumente, oni bi delovali kao melem na njegov duh kada bi se podsetio na takt sa kojim je postupao sa tim „delikatnim pitanjima ljudske duše“ tokom plodnih godina širenja vere.
Ako je pokazana velika popustljivost u pogledu iskrenosti novoveraca, isto nije važilo za njihovo prisustvovanje služ-bama. Nije bilo mnogo važno šta su mislili sve dok su pokazi-vali svoju katoličku pripadnost. Kao što je pisao Katolički tjednik: „U Bjelovaru: svi obraćenici su obavezni da obavljaju svoje verske obrede.“
Pod ovim naslovom, rimokatolička parohija Svete Terezije u Bjelovaru objavila je sledeće u svom lokalnom nedeljniku, Ne-zavisna Hrvatska:
Svi koji su podneli zahtev za prelazak u katoličanstvo biće obavezni, počev od dana podnošenja zahteva, da budu prisutni na svakoj svetoj misi i, pre svega, tokom propovedi. Mise, sa propovedima, održavaju se od 6 do 11. Od obraćenika se zahteva da svake nedelje i praznika donose male sveske, koje će biti označene datumom njihovog prisustva verskim službama.
Pitanje „unutrašnjeg uverenja“, koje su propovednici nasto-jali da nametnu, postalo je od malog značaja, pošto su se pojedi-načna i kolektivna obraćenja dešavala uz upotrebu štampanih formula. Sledi iz jednog od letaka koji su korišćeni u parohiji Banja Luka:
Pravila … izdato dana u rimokatoličkoj parohijskoj kancelariji u vezi sa prelaskom onih iz grko-pravoslavne u rimokato-ličku veroispovest:
Potpisnik izjavljuje i zahteva sledeće:
Rođen/a sam kršten/a u Grčkoj orijentalnoj crkvi i odgajan/a po grčko-pravoslavnom obredu. Zakletvom sada svečano izjavljujem, pred svedocima čiji su potpisi priloženi ovde ispod, da prihvatam svojom slobodnom voljom i izborom, bez ikakvog spoljašnjeg pritiska, katoličku veru, uveren/a da će samo u Rimokatoličkoj crkvi moja duša pronaći spasenje i postati besmrtna. Upravo iz tog razloga želim da budem primljen/a u okrilje Rimokatoličke crkve.
Istovremeno obećavam da ću se osloboditi svih obaveza koje poštuju ostali članovi i savesni vernici Katoličke crkve.“ Gore navedena pravila su mi pročitana i potvrđujem da ću ih se pridržavati, što potvrđujem svojim potpisom.
potpis sveštenika
potpis svedoka.
Njegova Preosveštenstvo Jozo Garić, biskup banjalučki, pojednostavio je pitanje. Podelio je štampane dozvole svojim kapelanima. Sledi kopija jedne od njih direktno iz štamparije biskupije:
„Na vaš zahtev dajemo vam dozvolu da odmah prekinete ‘ab excommunicacione pro foro externo’ i da budete uzeti u krilo Ka-toličke crkve i da vam se da pravo na sveto pričešće.
…………………………………………………………………………….
Ove osobe su dovoljno upućene u istinito znanje naše svete vere. (Što se tiče onih koji nisu urazumljeni, oni se mogu čisto i jednostavno navesti u registru obraćenika).“
Ova poslednja fraza, koja kao da sve uređuje tako „čisto“ i „jednostavno“, ne zahteva komentar. Biskupat, a takođe i Sancti Sedis Legatus, razumeli su uslove i prihvatali bi u okvire Rim-ske crkve samo prave obraćenike, ali činjenica je bila da je samo količina bila bitna. Da su hrvatski katolici delovali suprotno kanonima crkve može se videti iz sledećeg citata iz katoličke brošure objav-ljene u Londonu.
„Nadbiskup (Stepinac) se suočio sa strašnom dilemom. Država je masakrirala one pravoslavce koji nisu hteli da pri-hvate katolicizam. Ili je nadbiskup morao da ublaži kanonska pravila koja se tiču prijema u Katoličku crkvu, ili je morao da ostavi ove brojne žrtve njihovoj sudbini. Izabrao je prvi put.“ Problem je bio „katoličiti“ što više Srba pravoslavaca dok je rat trajao. Broj misionara se povećavao; preobraćenja su se vršila danju i noću; to je bila trka sa vremenom. Metode su, međutim, ostale potpuno iste kao i pre plenarne konferencije biskupata. Sve lepe deklaracije o principima poslužile su svojoj svrsi da uvere strano mnjenje, ili barem onaj njegov deo koji je tako podložan elokventnim frazama. Ali nikada nije bilo pitanja o ostvarivanju ovih principa. U Novoj Hrvatskoj (25. februara 1942) pojavilo se saopštenje sa divnim rezimeom, od samo nekoliko redova, o tome šta se dešava ovde i onde:
„Rehristijanizacija“ (sic) se odvija u Petrinji sa velikom svečanošću, u organizaciji kapelana Mihajla Razuma. Ustaški odred je prisustvovao ceremoniji.“
Franjevački monah, Sidonije Šolc iz Našica, bio je že-stoki preobraćenik. Nastavio je da se kreće u okruzima Našice i Slavonska Požega, preteći Srbima smrću ili koncentracio-nim logorima. Fotografija ga prikazuje tokom masovnog pre-obraćenja nekoliko stotina ljudi. Sa njegove leve strane vidi se gomila muškaraca, uglavnom mladih, a sa njegove desne strane su žene, i mlade i stare. Kutjevački kapelan, Mirko Mezner, stoji pored Šolca. Mladić maše malim hrvatskim zastavama sa motom „In hoc signo vinces“ (Ovim znakom ćeš pobediti). Male zasta-vice su bile simbol hrvatskog nacionalizma i katolicizma.
Jovo Radosavljević, trgovac iz Suhomlake, i Dušan Bogo-jević, poljoprivrednik iz Gornjih Pištana, izvestili su o div-nim rezultatima dobijenim usvojenim metodama: „Franjevac Šolc obećao je svima koji su bili zatvoreni ili internirani u koncentracionim logorima da će biti pušteni ako pređu u katoličanstvo. Šolc, župan i načelnik policije grada Osijeka jednog dana su prisustvovali ceremoniji preobraćenja koja se održala u njihovom prisustvu.“ Još potresniji bio je iskaz Petra Kovačevića, učitelja iz Balenica:
„Svi koji su prešli u katoličanstvo učinili su to pod strašnim terorom. Sidonije Šolc je bio na čelu katoličkih misionarskih sveštenika koji su nas sustigli u okrugu Na-šice. Naredio je smrt našeg sveštenika, Đorđa Babića, koga su uhapsili tokom noći i užasno mučili. Ustaše su mu odsekle nos, uši i jezik i bukvalno mu otkinule bradu pre nego što su ga ubole u stomak.“
U selu Makloševac, srez Našice, isti ovaj Šolc je u jed-nom danu preobratio sledeće osobe: Mile Ciganović, Smiljanu Ciganović, Zariju Ciganović, Gospavu Miljuš, Evu Dragić, Rajka Dragića, Blagoja Rajića, Milutina Rajića, Sremku Rajić, Milenu Rajić, sa njeno troje dece, Nikolu Dragića, Milana Vu-kadinovića, Anđu Vukadinović.
A u selu Crmošnjak, takođe preobraćeni u jednom danu: Ži-vko Rajić, sa ženom i dvoje dece, Vlade Rajić, Mile Vukojević, Ilija Matošević, Ilija Dejanović, Pero Dokić, sa porodicom, Milan Dejanović, Pero Dejanović sa porodicom, Nikola Dokić sa porodicom, Milan Dokić, Stanko Katanić sa porodicom, Du-šan Katanić i svi. Ovaj pravi „rekorder“ je izvršio masovne preobraćenja podjednako na lokalitetima: Žoljan, Motičina, Lisine, Oraho-vica, Budim, Londžić, Gradac, Granice, Bračevca, Poljice, Pod, Martinci, Čepin, Preslatinci, Podgorje, Čenkovo, Dobrogost, Kučanci, Razbojište, Čaglin, Našice, Miholjac, Slatina, Belo Brdo, Sarvaš, Vukovar, Osijek, Vučkovac, Borovo i dr.
Jedna siromašna žena, Ljubica Živanović iz Borova, opi-sala je metode koje su se obično primenjivale:
„Kada sam se 1941. godine obratila šefu policije, Nemetu, u opštini Borovo, da poštedi živote moje dve ćerke koje su bile zatvorene, a zatim deportovane u Vinkovce, on me je uputio na katoličkog sveštenika, Anđelka Gregića, u Borovu. Svešte-nik je odgovorio da ne može ništa da učini za moju decu jer nisu prihvatile prelazak u rimokatoličku veru. Istovremeno me je obavestio da ćemo i mi slediti isti put kao i naše ćerke ako ne prihvatimo katoličku veru.“
Takva je, u stvarnosti, bila takozvana „psihološka pri-prema“ koju su biskupi unapred predvideli. Takva kakva je bila, nesumnjivo im je odgovarala, jer je nakon Šolcove sahrane (ubili su ga Srbi koji su se borili protiv preobraćenja) Katoliiki List, organ nadbiskupije u Zagrebu, napisao: „Izgradnja slobodne zemlje, tako vatreno željena, značila je krvoproliće ovog novog mučenika koji je umro u ime religije i za katoličku Hrvatsku.“46 Sledeća svedočanstva otkrivaju još više o tome kako su sveštenici i redovnici, kontrolisani od strane dva biskupska odbora, ispunili svoju svetu misiju „bez vršenja najmanjeg pritiska na ljudske umove“.
Stevo i Jovo Danilović, Luka Smoljanac i Mile Mišan, svi seljaci iz Hrvatske, zabeležili su sledeća preobraćenja koja je izvršio sveštenik Franjo Pepinić:
„Pred kraj 1941. godine, sveštenik Franjo Pepinić iz Sla-vonske Požege došao je u naš grad i rekao: ‘Prema zakonu mo-rate biti preobraćeni, u protivnom ćete biti internirani u koncentracione logore.'“
„U januaru 1942. godine, opština je istaknula upozorenje da će svako ko ne prihvati prelazak u katoličanstvo biti depor-tovan u koncentracioni logor. Stoga smo bili obavezni da se pojavimo pred sveštenikom, i 150 ljudi u našem gradu je pre-obraćeno. Nakon kolektivnog preobraćenja pred crkvom Svete Terezije u Požegi, ustaški komandant Petranović nas je zamo-lio da se pridružimo redovima ustaša.“
Seljaci, Desanka Radunković, Milena Radunković, Radojka Radunković, Leposava Radunković i Petar Marović, svi iz sela Brezek u okrugu Podravska Slatina, optužili su Josipa Selaka, sveštenika iz Nove Bukovice, da je vršio prisilna preobra-ćenja u veru u saradnji sa franjevcima i uz podršku ustaških vlasti Nove Bukovice. Marija Mišljenović iz Podravske Sla-tine iznela je sledeće detalje: „Sveštenik Julije Birger me je obavestio da će moj muž, koji je poslat u koncentracioni logor u Jasenovcu, biti oslobođen pod uslovom da cela njegova poro-dica pređe u katoličku veru.“
Seljaci iz virovitičkog kraja: Mile Plačković, Milenko Varvarić, Đoko Vračarić, Čedo Brisevac, Đoko Vukomanović, Danica Solar i Ilinko Čović svedočili su o zločinima monaha Srećka Majstorovića, čuvara samostana u Kaptolu:
„Ustaški komandanti Pčelić i Miško Uglarik obavestili su nas da ako ne želimo da budemo proterani iz naših domova, treba da prihvatimo katoličanstvo. Nakon što nam je Uglarik pretio, a da bismo poštedeli naše porodice progona i mučenja u koncentracionim logorima, bili smo primorani, sa najvećim žaljenjem, da prihvatimo katoličanstvo.“
Đuro Kangrga, zaposlen u pošti u Novoj Gradiški, takođe je opisao klerikalnu ofanzivu koja se svuda sprovodila:
„Godine 1942, nas Srbe je upozorio sveštenik Franjo Ma-tica iz Nove Gradiške da ćemo, ako se ne odreknemo pravosla-vlja i ne pređemo u katoličanstvo, biti poslati u koncentracioni logor u Jasenovcu. Tokom ceremonije preobraćenja, Matica je propovedao protiv srpske religije, govoreći da je samo rimo-katolička religija prava. Hvalio je veličanstvenu ustašku državu i govorio nam da treba da je prihvatimo i pokoravamo joj se i da svi koji nisu venčani u Katoličkoj crkvi treba da se razdvoje ili ponovo venčaju u ovoj crkvi. Obećao je da će Pave-lić uspeti da uništi sve one koji su se pridružili ilegali.“ Stanovnici Slobostinje: Nikola Pavlović, Đuro Lazić, Nikola Pavlović, Jovo Lazić i Tešo Milanović izvestili su da je u februaru 1942. godine sveštenik Božidar Šantić (po-slat iz Zagreba) rekao stanovnicima grada koji su se okupili u osnovnoj školi:
„Poslat sam u vaš grad i okolinu da se pobrinem za pre-obraćenje Srba. Svima koji prihvate da budu preobraćeni biće osigurana budućnost. Shodno tome, svi treba da prihvatite ovo rešenje jer je to jedini način da pronađete spasenje. Ako od-lučite suprotno, rizikujete smrt ili koncentracioni logor ili bilo koju drugu vrstu nesreće.“
Železnički službenik, Jovo Milinković, svedočio je o iz-vinjavajućem objašnjenju koje je dao sveštenik Josip Orlić iz Sunje:
„Po Odićevom naređenju, Srbi su pozvani i primorani da se okupe u osnovnoj školi. Franjevac Orlić nam je rekao da je katolička vera najstarija i samim tim najistinitija. Pošto je srpska pravoslavna vera bila zabranjena u Hrvatskoj, Srbe treba prevesti u katoličku veru i tako postati pravi Hrvati.“
Grupa Srba u Tenju je izjavila sledeće:
„Dana 12. decembra 1941. godine nasilno smo prevedeni u katoličku veru, tokom ceremonije kojoj su prisustvovali sle-deći katolički sveštenici: Josip Šeper, sveštenik u Osijeku, Franjo Jungvirt iz Petrijevaca, franjevci, Ambrozije Miletić i Kolb iz franjevačkog samostana u Osijeku.“
Milan Ljuština, šef Poreske uprave u Donjem Lapcu, osu-dio je aktivnosti Dragutina Kukolja, sveštenika u Gospiću: „Kukolj me je prisilio da pređem u katolicizam, jer mi je rečeno da je to jedini način da se izbegne smrt.“
Stanovnici Dalja – Nikola Mitrović, Ljubomir Berković, Marko Popović, Lazar Bojaković, Savo Ristić, Persa Ljuboje-vić, Nikola Marinković, Sava Vasić, Vojin Ajduković i svi dr-ugi, govoreći o prisilnim pokrstima u svom kraju, izjavili su:
„Franjevac Petar Berković, ustaški pukovnik, organizovao je
6. novembra 1941. godine sa kapelanom Dalja, Josipom Astalo-šem, ceremoniju pokrstila kojoj je prisustvovao i guverner.“
Vida Žarković, Milica Žarković, Milan Blagojević, Sta-nko Mišković, Nenad Dokić, Žarko Vučović i Stevo Kovačević iz Erduta dali su iskaz protiv kustosa:
„Prisilno pokrštavanje Srba organizovano je 26. oktobra 1941. u našem kraju. Prisustvovali su sveštenici iz Osijeka i kapelan Josip Astaloš iz Dalja. Prvo su nas ustaše naterale na pokrštavanje, a zatim sveštenici.“
Milka Dobrijević je izjavila o postupcima misionarskog kapelana iz Voćina: „Od samog početka okupacije kapelan Mar-tinec je stao na stranu ustaša iz Voćina i Podravske Slatinea. U pratnji nekoliko franjevaca, organizovao je prisilno po-krštavanje u našem kraju.“
Jovo Tihomir iz Jakšića ispričao je o kapelanu Ambroziju iz Jakšića:
„Ambrozije Sire nam je rekao da će nam životi biti spa-seni samo pod jednim uslovom, da primimo katoličanstvo. Na dan preobraćenja, policijski agenti su čuvali vrata crkve. Kada se ceremonija završila, pozvali su nas da napustimo crkvu i odemo u osnovnu školu gde je Josip Starčević, poglavar ustaša ovog kraja i poznati kriminalac, održao govor. Nekoliko dana nakon preobraćenja, kapelan Ambrozije Sire naredio je da se oni koji su sklopili mešoviti brak moraju ponovo venčati u Katoličkoj crkvi.“
Meštani Duvna i Eminovosela Luka Savić, Šefko Lok-nić, Ljube Ždilar, Nezir Loknić, Bosa Zelen, Vebija Đulić, Vojo Zelen i Vlajko Kovačević optužili su franjevca Miju Ču-jića, kustosa Duvna, da je naredio masovni pokolj i prisilno preobraćenje srpskog Duvna okruga Ort.
Stanovnici Jasenka, u okrugu Ogulin, koji su bili izbe-glice u Srbiji, takođe su svedočili protiv Ivana Mikana, ogu-linskog župana, koji je već pomenut:
„Akciju za preobraćenje u katoličanstvo u Jasenku su pred-uzeli čuvar lova, Ivković, i Josip Abramović, direktor pilane, kojima su pomagali policijski agenti. Rekli su nam da je naš jedini spas preobraćenje u katoličanstvo. Zatim se župan, Ivan Mikan, pojavio u Jasenku najmanje dva puta. Svaki put je sasta-vio spisak Srba koje je trebalo preobratiti. Svaka osoba je mo-rala da mu plati 170 kuna, što mu je omogućilo da prikupi oko 80.000 kuna. Kada se vratio u Ogulin, pisao nam je pozivajući nas da dođemo tamo. Plašeći se da ćemo biti bačeni u zatvor, odgovo-rili smo da će se naše preobraćenje dogoditi kada se on vrati.“ Sekretar katoličkog biskupa u Banjaluci, franjevac Kruno Šarić, pokazao se kao elokventan propovednik, a ustaše su uvek prisustvovale njegovim preobraćenjima. Bile su najsigurnija garancija uspeha.
Nakon svakog kolektivnog preobraćenja bio je običaj da se šalju telegrami „zahvalnosti i lojalnosti“ Njegovoj Milosti Stepincu. Na primer, u Novoj Hrvatskoj je objavljen sledeći telegram:
„2.300 ljudi okupljenih u Slatinskom Drenovcu iz sela Drenovac, Pušina, Krasković, Prekorečan, Miljani i Đurišić danas su prihvatili zaštitu Rimokatoličke crkve i šalju du-boke pozdrave svom duhovnom poglavaru.“ S istom spontanošću su učinili i srpski pravoslavni „obraćenici“ iz sela Čačinci, Kutjevo, Voćin, Požega i drugih. U oblastima gde se iko usudio da pruži otpor katoličkom prozelitizmu, kazna nije dugo čekala i bila je podjednako „kolektivna“ kao i za preobraćenja, jer su smrt i koncentracioni logor čekali sve neposlušne. Ako se uputstva Crkve, u vezi sa preobraćenjem pravoslavnih Srba i Jevreja u katoličanstvo, uporede sa dekretima usta-ških vlasti o koncentracionim logorima, čini se da su ta dva naređenja bila sinhronizovana. Čim su Srbi odbili da se odre-knu svoje vere i svoje crkve, počele su da padaju glave, sela su uništavana, a logori smrti bili su prepuni. Nakon kaznenih racija na srpska sela, pojavili su se misionari „kako bi spa-sili duše onih koji su preživeli“.
Ali se često dešavalo da ustaše i misionari zajedno odu na svoje odredište, i tako su se masovna preobraćenja nastavila. Poznata je činjenica da su mnogi od onih koji su terorom ko-načno prihvatili katoličku veru na kraju bili likvidirani. I dok su neki sveštenici smatrali da katolicizam ozna-čava spasenje ljudskih života, većina misionara je bila više zainteresovana za ustašku državu nego za hrišćansku kato-ličku crkvu.
Da su se preobraćenja u katoličanstvo i istrebljenja deša-vala istovremeno, po dobro definisanom planu, pokazuju ne samo reči i ponašanje sveštenika i članova hrvatskih verskih redova, već i unapređenja i činovi koje su akumulirali: sveštenik, oficir i policijski agent, a bilo ih je mnogo od prvog dana osnivanja satelitske hrvatske države. Treba naglasiti jedan detalj koji, iako „privremenog“ karaktera, veoma je značajan. Već je objašnjeno da je svaki novi obraćenik morao dati sumu od 170 kuna svešteniku koji ga je priveo u okrilje Rimske crkve. Dakle, pored zasluga za spasa-vanje toliko duša, mnogi sveti ljudi su bili pravedno nagrađeni akumulacijom značajnog bogatstva.
