Banat
Mutni poslovi oko prečišćavanja vode u Zrenajaninu

Pelješenje zaštićeno tajnom

Ni do sada nismo ništa saznali, a tek sad nećemo, jer je stavljena oznaka tajnosti na ugovor o realizaciji projekta prečišćavanja vode za piće u Zrenjaninu. Ta glupost je na poslednjoj sednici skupštine grada usvojena zahvaljujući odbornicima vladajuće koalicije.

Milica Gardinovački

 Odluku o tajnosti je aminovala skupština grada i njome su  gradonačelnik Salapura i direktor JKP Vodovod i kanalizacija, Predrag Bodiroga dobili ovlašćenje da sa kompanijama PANNONIAN WATER Beograd i METITO UTILITIES LIMITED zaključe aneks ugovora o zaštiti poslovne tajne itajnosti podataka gde će ugovorene strane da čuvaju sva poverljiva pitanja koja se pominju u ugovoru.

U obrazloženju ove odluke piše : Ugovorene stranke uložiće svoje najboljnj napore da spreče zaposlene, agente i pružaoce usluga da vrše bilo kakvo otkrivanje bilo kojoj osobi bilo kojih informacija , podataka, dokumenata, tajni, dogovora, transakcija ili poslova iz ili u vezi ugovora…..i tako dalje….Može neki škrti podatak, neka uopštena izjava, ali i to po dogovoru i u krajnjoj liniji. Pravobranilaštvo je zaključilo da je sve ovo zakonito i pravno moguće.

Tim ugovorom (GRAĐANI TREBA DA ZNAJU) je određeno da sporazumi, ugovori, programi i projekti ne podležu javnim nabavkama , javnim tenderima, javnim nadmetanjima ili bilo kojim drugim postupcima. Divota….Da uprostimo…Dogovore se režiske bitange sa arapima da ručaju zajedno. Dođu svi na isto mesto i u isto vreme, dogovore se i o ceni, izvođačima i o provizijama i niko nije oštećen, naprotiv, a onda taj dogovor finansiraju građani i traje unedogled.Režim sit i obezbeđen, a građani opljačkani i žedni. Čista transparentnost i demokratija.

Mogu da se sprdaju sa budžetom, sa parama, sa kreditima, sa građanima, vremenom,mogu i to i rade. Narod ćuti i samo ponegde vaskrsne neki glas razuma, ali i taj brzo utihne. Nema razloga za tajnu. Nije to tajni vojni projekat, niti je ma ko ugrožen njime. To je ozvaničena dozvola za krađu i neverovatno je koliko su bedni odbornici gradske skupštine koji su dozvolu tajnosti izglasali.

Kada će biti završena rekonstrukcija Gradskog stadiona Zrenjaninu niko ne zna.O tome kako teku radovi povremeno nešto objavi gradski režimski odbor ili gradonačelnik lično, ali i jedni i drugi jednostavno lažu.

Nema te reči koja može da ublaži laž. Stadion koji je bio u sasvim solidnom stanju uzimajući u obzir da ne postoji gradski fudbalski klub i da su svi atletičari više treninga održali u gradskom parku umesto na stadionu, taj stadion zapravo i nije bio bitan, nije bio nikakav sportski prioritet, a i nema nade da će skoro radovi biti završeni. Mesecima se tamo ne pojavljuju ni radnici, a ni ma kakve mašine.

Sve ispreturano, započeto, a ostavljeno, nedovršeno i ne baš osmišljeno čeka neko bolje vreme ili neke izbore. Počeli su radovi posle Olimpijade u Rio de Žaneiru 2016, pa preko Tokija i Pariza, možda se otegne i do Los Anđelosa (2028)…uostalom, temeljno rade pa valja i čekati. Temeljno su sve porušili i na tome se i dalje radi . „Radovi na Gradskom stadionu, sportskom biseru Vojvodine, ulaze u završnu fazu„, javio je portal <https://vojvodinauzivo.rs/?fbclid=IwZXh0bgNhZW0CMTAAAR2bMaETCFZd6ZMlYROtrBHJA_mUWMNJlERStfNV3K3ZKk1KFec21mWA2jU_aem_SsOC0Q8MliC9K6KE7j8ENw> još 11. novembra prošle godine.

Sredinom septembra 2024, dakle deset meseci kasnije, prizori na Gradskom stadinu ubedljivo dematuju optimizam portala čije se informacije, pored „Santosovih“ i onih iz Kabineta gradonačelnika Zrenjanina najčešće oglašavaju. Naprednjačka vlast u Zrenjaninu rekonstrukciju zrenjaninskog gradskog stadiona zamislila je nakon Olimpijskih igara u Brazilu 2016, počela je godinu, dve uoči onih u Tokiju, a dosta je onih koji sumnjaju da će joj to uspeti i do najvećeg skupa sportista sveta u Los Anđelosu.

Da li će se optimizam gradonačelnika Zrenjanina, bivšeg karatiste i doktora nauka nastave fizičkog vaspitanja i kinezoterapije ostvariti za Brizbejn, 2032. godine, videćemo…Obzirom koliko se izveštio u laganju i obećanjima bez osnova trajaće radovi….da, da….trajaće. No, dotični gradonačelnik se ne sekira što godinama izvrće istinu vezanu za vodu, Linglong, okupaciju Kineza, raspad sistema u vodosnabdevanju, raskopan grad kao da je Hirošima u pitanju , nedostatak gradske rasvete i još mnogo drugih poražavajućih istina.

On je obelodanio da je u Baroknoj sali Gradske kuće ugostio najbolje učenike iz Istočne Hercegovine i Crne Gore. Deca su došla iz Nevesinja, Gacka, Bileće, Nikšića, Pljevalja, Berana, Berkovića i Ljubinja. Niko zvanično nije objasnio čemu ova poseta. Ako je ekskurzija u pitanju onda je prejako da ih gradonačelnik dočekuje, a ako su ko zna koji drugi razlozi onda trebamo da se zapitamo čiju familiju iz establišmenta grada je Simo ugostio. Malo je preteran stav režimaca da se to ugošćavanje ne vraća kroz odlazak dece iz Zrenjanina u mesta u regionu. Uostalom, deca iz druge države dobiše status kao internacionalni gosti, a deca iz lokala ni najosnovnije nemaju. Bahate se praveći se važni pred familijom iz Crne Gore i Hercegovine sve po sistemu: vidite ko sam ja i šta mogu. Ona izreka ON IZ SELA DA, ALI SELO IZ NjEGA NIKAD ovde je neprikosloveno. Toliko sitnih duša i jadnih privatnih radosti o trošku naroda je nezapamćeno.

Inače, u gradu se gradi…istina besmislenim planovima, bez planova, bez dozvola, sa naknadnim dozvolama stihijski. gde god nađeš zgodno mesto tu zgradu izgradi. Većina novoizgrađenih zgrada je prazna ili su stanovi podeljeni do sistemu dođeš mi- dođem ti, kao nadoknada ili za izdavanje. Kad  smo već kod izdavanja treba da se kaže da je prodaja kuća postala zanimljiv oblik migracije. Zrenjaninci prodaju skoro bagatelno kuće kinezima (delimično i rusima koji nemaju novac za kupovinu nekretnina u Novom Sadu, a Novi Sad je od Zrenjanina samo 40 kilometara udaljen tako da je to solidna investicija.)

Kinezi kešom sve plaćaju i najbolje se prodaju kuće oko 50.000 evra procenjene vrednosti. Na taj dobijeni novac sada već bivši zrenjaninci podižu kredit i sele se u Novi Sad ili Beograd, a grad postaje grad starih ljudi, kineza i koznakogaveć. Deca iz okolnih sela u traženju posla i zarade dolaze u Zrenjanin, konobarišu, raznose dostave hrane ili rade po prodavnicama. J

avno preduzeće STAMBENI OBJEKTI i njihov direktor Radovanac prave javnu reklamu za izdavanje lokala u vlasništvu grada na nekoliko godina, a zaboravljaju da su bukvalno nekadašnje zakupce tih lokala zatvorili otvaranjem AVIV BIG centra. Ti lokali više od 10 godina zvrje prazni, a nalaze se u starim zdanjima u koja niko nije ulagao desetinama godina. Lokali su ruglo, oblepljeni novinama i koječime izlozi su čista gadost kada se pogledaju i gle…sada je nekom dospelo da oživi lokale i oživi glavnu ulicu. Nije Zrenjanin Beograd koji ima Knez Mihailovu.

U ovdašnjoj glavnoj ulici osim nekoliko menjačnica, kladionica i banaka gotovo da ničega nema. Polupraznih nekoliko kafića (koji su nekada bili prestižna mesta) i to je to. Što bi stari banaćani rekli UMIREMO GOSPODSKI. Pričalo se po gradu da je kum ili tako neki statusni lik nekadašnjeg ministra Kneževića , Nenad Karapandša DŽeger, bezecovao neke od tih lokala koje je planirao da kupi u bescenje.

Ne bi bilo prvi put za takav poduhvat nekog iz režima. Nekadašnja desna ruka tog istog Kneževića, Darko Bađok, samozvani vođa nekih navijača i besposličar po policijskom dosijeu koji se ispromovisao time što je šamarao devojku na ulici, je na poklon od grada dobio objekat u centru grada koji je nekada bio renomiran restoran. I ne samo to…kada je pomenuta zgrada renovirana on je postao vlasnik iste. Na pitanja kako je kupio zgradu odgovorio je : IZ KREDITA.

Poverovaše naivni jer taj…taj….taj Bađok nije nikada bio zaposlen i nije mogao da podigne kredit, posebno ne za takvu zgradu. U gradu se to neko vreme pominjalo, a onda je kao i sve drugo palo u zaborav. Zaboravili smo koliko je veliki raspon između ljudi u rečenici : NEMAMO PARA. Sa tim nečijim NEMAM neki drugi ljudi bi preživeli mesec….Razlike su sve veće, a ljudi sve više otupeli. Septembar je posebno težak mesec, posebno za roditelje školske dece.

U tim finansijskim turbulencijama stigne se do trenutka gde ili srce pukne od tuge ili čoveku postane svejedno. Otuda valjda ta otupelost. Više niko ne reaguje ni na radost, ni na tugu, bolest, samoću, besparicu, izvršitelje….Trče ljudi kroz život, a usput im ispadaju ljubav, sreća, osmeh i mir. Retko ko se vrati i pokupi.

A onda sledi još jedna utopija: Zavod za javno zdravlje u gradu treba da dobije (jednom, ali sad najavljeno) pokretnu stanicu za merenje kvaliteta vazduha. Ta stanica bi trebalo da košta 60 miliona dinara i to budšetskih para.Taj hromatograf treba građane da ubedi da kineska gumara ne zagađuje vazduh u gradu i da je ovde, u Banatu vazduh savršeno čist, gotovo planinski…za poželeti.

Salapura je ns slikama u 2/3 strana u lokalnom listu uz neverovatne hvalospeve za ovo obećanje. To još nije investicija, posebno ne opipljiva, ali obećanje jeste. Oh, kako je lako da se da obećanje. Gotovo kao i da je već odrađeno. To je inercija za zaglupljivanje ljudi u gradu. Većina misli BIĆE, a ostali znaju da se sa obećanjem sve završava…. i tako u nedogled.

Dosta toga bih rekla, ali nema svrhe. Ne mogu slepe da nateram da vide. Ne mogu gluvima da pričam. Kutija je kutija, koje god veličine bila čini ljude zarobljenim. Pa, uživajte u mraku.

Scroll to Top