Ibran Mustafić je rođen u radničkoj porodici u Potočarima kod Srebrenice 25. jula 1960. godine. Osnovnu školu je završio u rodnim Potočarima, gimnaziju u Srebrenici, a Mašinski fakultet u Sarajevu.

Političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora postao je poslanik u Veću opština Skupštine Republike BiH, a tada je izabran ma mesto predsednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica. Tokom rata bio je jedan od ključnih ljudi u „organizaciji odbrane BiH i Srebrenice od agresije“.

Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Ibrana Mustafića su izvršena tri atentata, koja je uspeo da preživi. Nakon pada Srebrenice, uhapšen je pod optužbom za ratne zločine, da bi posle devet meseci provedenih u pritvoru bio zamenjen za srpskog pukovnika Krsmanovića. U ratu je izgubio jedinog brata i mnogobrojne članove uže i šire familije.

Posle rata je napustio SDA, ali nastavio je „borbu za domovinu“ kroz angažman u nevladinom sektoru. Kao ratni vojni invalid sa nedefinisanim statusom i bez radnog angažmana, 2008. godine je objavio memoare „Planirani haos 1990-1996“, u kojima je opisao ratne strahote u Srebrenici, Mustafić je 2016. godine svedočio u sudskom postupku protiv svog bliskog rođaka Nasera Orića, optuženog za ratne zločine.

Ibran Mustafić

Kada sam sišao u Donje Potočare, krenuo sam do kuće mojih amidža. U kući sam, pored ostalih, zatekao i majku. Bila je sva iznenađena.

„Mama, ja se vratio!“, procvilio sam kao malo dijete.

Zagrlila me je i pokušavala smiriti. Legao sam joj u krilo. Znala je šta mi fali i odmah me je počela milovati po glavi. Kuća je bila prepuna ljudi. Nakon što sam se malo smirio, otišao sam do centra Potočara da vidim kakva je situacija. Narod se i dalje slivao prema industrijskoj zoni.

Kad je dobro odjutrilo hodao sam po klasičnom koncentracionom logoru, kao izgubljen slučaj. Kako sam već bio na spisku za evakuaciju, naišao sam na grupu holandskih vojnika. sa kojima je bio Ćamil Suljagić, prevodilac, i pokušavao ih umoliti da me bar puste u holandsku bazu. Sve je ostalo na mojim molbama. Kako je među vojnicima bio i ljekar holandskog bataljona sa kojim sam se već susretao, pokušao sam ga ubijediti ali je on samo hladno prokomentarisao da nisam težak i hitan slučaj. Jedino što mi je preostalo bio je prezir prema holandskom bataljonu.

Nakon što se putem megafona pročula vijest da će četnici upasti među narod, definitivno su potonule sve nade. Narod je poslije te informacije, po instiktu koji liči na ovce, nastojao da uđe u hale. I sami smo tako postupili, jer smo se osjećali nekako bezbjednije kao dijelom stada, nastojeći da se među narodom krijemo jedni iza drugih.

Kad se četnička patrola pojavila na ulazu u halu „Remonta“, u kojoj smo ja i Hamed našli utočiste, istog momenta su se, probijajući se kroz narod, uputili ka nama. Odmah su od nas zatražili dokumente. Hamed je izvadio svoju ličnu kartu, a ja nisam ništa imao od dokumenata. Dobro su nas posmotrili i nastavili dalje. Znao sam tog momenta da njihov dolazak direktno ka nama nije plod slučajnosti. Od nekih su dobili informaciju da se tu nalazimo. Kad su se udaljili, Hamed mi reče da uz sebe ima pištolj i upitao me šta sa njim da radi.

„Hamede, više ti očito ne treba za bilo šta, idi i negdje sakrij pištolj“,

rekao sam mu, a on me poslušao.

Kada sam krenuo da malo obiđem narod, naiđoh na dva četnika koji me zaustaviše. Počeše sa mnom razgovarati. Prihvatih razgovor. Gledali su me sa podozrenjem, vidjevši na meni rane, tako da me istog momenta upitaše otkuda mi rane? Odmah rekoh: „Od srebreničke zločinačke bande!“

Istina, pokušavao sam na sve načine da ih svojim riječima jače zaintrigiram, jer se nada u život počela vraćati, tako da sam tražio svaku mogućnost. Nakon toga razgovora krenuo sam između izbezumljene mase.

Dan se već dobro odmicao. Nade su svakog momenta ponovo padale, tako da sam se sa mamom i Hamedom zaustavio na uglu pored Klaonice. Uzeo sam od majke neki ruksačić, koji je uspjela sa sobom ponijeti, i, čim sam stao pored ceste, odmah je prema meni krenuo jedan, vjerovatno, oficir koji je bio u klasičnoj SMB JNA uniformi. Uhvatio me je za ruku i rekao da krenern za njim.

Mama nije plakala. Ostala je iza mene kao sužanj, ali nije više mogla zaplakati, niti progovoriti. Oduzela joj se i suza i glas nekoliko dana. Doslovno se pretvorila u duha.

„Gospodine oficiru, vjerovatno znate ko sam i šta sam, tako da vam se nemam potrebe predstavljati. Ja sam znao da ćete napraviti ovaj potez onog momenta kada ste odbili Plan Kontakt grupe, s obzirom da je Srebrenica bila jedno od najspornijih područja. Napravili ste veliku grešku sa ovim potezom, jer dobro znate da je Srebrenica zaštićena i demilitarizovana zona po Rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN-a. Ali, ako ste već počinili veliku grešku, postoji samo jedan način da je dobro amortizujete; uzmite ovu sitotinju i dostojanstveno je ispratite iz Srebrenice. Ovom narodu nije ni do čega.“

Pokušavao sam na bilo koji način da ih dovedem u poziciju da počnu razmišljati. Šutio je i nije ni progovarao. Za to vrijeme je na mostiću preko potoka Rabin napravljena propusna rampa na kojoj su stajali četnici, nekoliko vojnika holandskog bataljona, Nesib Mandžić, Ibro Nuhanović i Ćamil, koji su zajedniči propuštali i razdvajali narod.

Počeo sam da obamirem od straha, samo razmišijajući o smrti. Nakon izvjesnog vremena uslijedila je komanda: „Svi u stroj, brzo, brzo!!!“

Ustao sam i, koliko su mi bolovi od rana dozvoljavali, krenuo prema stroju. Drugi su se već bili postrojili. Kad sam prešao potok i obreo se iza magacina, na jednoj rudini, koja je bila nezasijana pod travom, ležala je cijela kamarila četnika. Zaposjeli su rudinu i odmarali, čekajući svoj završni pir. Jedni bradati, drugi prljavi, neki obrijani, sa raznim trakama preko glave. Pored njih se „odmarala“ gomila oružja.

Kolona je žurno trčala prema parkiranom autobusu na proširenju između ulaza u „Feros“ i Fabriku akumulatora. Došao sam posljednji do zadnjih autobuskih vrata koja su se počela zatvarati. Posljednjim atomom snage sam pokušao ući u autobus. Nastojao sam svim silama utrpati se u autobus. Nije bilo bitno kuda će, važno mi je bilo samo ne dočekati noć u potočarskoj stravi i užasu. Napokon sam nekako uspio. Ušao sam, ostavljajući iza sebe potočarsku bartolomejsku noć.

Autobus je krenuo u pravcu Bratunca, ostavljajući pored sebe kolonu autobusa i šlepera koja se tog momenta otezala jedan kilometar. Ispred autobusa je bilo malo policijsko auto sa upaljenom rotacijom.

Kako se „lada smrti“približavala Bratuncu, u autobusu je sve više i više nastajala jedna nemoguća situacija. Iz pravca sredine autobusa su dopirali krici: „Aj majko! Bože, pa zar nikad više neću vidjeti svoju djecu!?“

Kada je autobus stigao na Žuti most, koji je cijeli rat bio linija razdvajanja i ujedno granica između dvije opštine, i kada smo krenuli definitivno prema Bratuncu, kao da smo ulazili u jedan novi svijet. Iako sam tada vjerovao da odlazim na svoje zadnje putovanje, nisam mogao a da, sa interesovanjem, ne posmatram kuće sa obje strane ulice koja je vodila u centar Bratunca. Sve je bilo kao i prije rata. Kuće uredne i čitave. Na jednoj primijetih jednu ranu na fasadi koja je posljedica više metka. Obradovao sam se kada sam vidio tu kuću, gledao sam je kao da je mrtva, radujući se što je neko i u Bratuncu imao priliku da na sopstvenoj koži osjeti rat. Na samom ulazu u Bratunac, na raskrsnici, okupila se gomila ljudi koji su kliktali od sreće. Dobacivali su, pokazivali tri prsta, psovali, pljuvali u pravcu autobusa.

Autobus se popriječio ispred škole i zastao. Nakon nekoliko minuta pakla koji je vladao u autubusu, uslijedila je naredba: „Izlazite, brzo, brzo!“ Narod je navalio na izlazna vrata, a odmah pored autobusa se već bio formirao vojnički kordon koji se slivao direktno prema ulazu u zloglasni bratunački „Hangar“. Autobus smo zamijenili sa četiri zida prostorije „Hangara“, natopljena krvlju bratunačkih Muslimana ubijenih 1992. godine. Prema mojim procjenama u prvom autobusu, koji je prispio iz Potočara u „Hangar“, bilo je blizu 150 ljudi. Kada smo se obreli u „Hangaru“, zavladala je tišina kao na groblju. Samo bi se poneki krik, onih koji su bili na ivici nervnog sloma, prolomio „Hangarom“. Na vratima su stajala dva četnika sa automatskim puškama. Definitivno, više nije bilo mogućnosti za pokušaj traženja bilo kakvog spasa. Nakon izvjesnog vremena, pristigao je i drugi autobus, a poslije i treći. „Hangar“ je bio pun kao konzerva sardina. Kako se već spuštala noć, u „Hangaru“ je zavladala opšta tama. Kako je vrijeme prolazilo „Hangarom“ je zavladao opšti mrak, sve su se više prolamali krici.

„Aj, majko! Ostaše mi djeca siročad! Dajte mi da se ubijem!?“

Sve je više bilo vapaja koji su dopirali sa svih strana iz mraka. Bilo je i pitanja koja su usmjerena prema četnicima koji su stajali na vratima: „Znate li Blagoja iz Repovca? Je li tu gdje Đorđe iz Kravice, uvijek smo bili u dobrim odnosima?“

Oni koji su se još nečemu nadali, tražili su posljednju slamku spasa.

Najednom je sa vrata uslijedila prozivka: „Orić Mehmed, neka izađe van?!“

U mrklom mraku „Hangara“ samo je ustala jedna silueta koja se probijala prema izlazu. Nakon dva minuta, ljudska silueta se opet vratila u „Hangar“. Uslijedila je nova: „Abdurahman Mustafić, neka izađe van!“

Ponovo se ukazala ljudska figura na ulazu koju su odveli. Nije prošlo dva minuta, a Abdurahmana su vratili nazad. Uslijedila je nova: „Ibran Mustafić, neka izađe van!“

Ustao sam, rastavio se od svog ruksaka i probijao se do izlaznih vrata. Kad sam došao do izlaza, preuzela su me dvojica četnika i ispod pazuha podbola sa dvije automatske puške.

„Naprijed, lijevo“, uslijedile su komande.

Na lijevoj strani hodničkog zida je bio otvor od nekoliko izvaljenih blokova siporeksa, kroz koji sam prošao i obreo se van „Hangara“, na rudini ispred stare zgrade Građevinske tehničke škole u Bratuncu. Samo nakon nekoliko koraka, od pravca škole su se ukazale dvije siluete, a iz jednog grla od njih se prolomio glas: „Pa gde si ti, bre, Ibrane!? Mi tebe čekamo već tri godine!“

„Evo mene, tu sam!“, odmah sam odgovorio.

„Polazi prema autu“, uslijedila je naredba.

Idući prema policijskim kolima, iza desne strane sam primijetio jednu grupu vojnika pod oružjem u maskrnim uniformama. „Kuda će me sad? Na Krivu Drinu, lokalitet koji su koristili za likvidaciju 1992. godine? Možda sa mnom završe i prije?“

Kako me nisu vezali, to mi je pomalo predstavljalo iznenađenje. Počeo sam da se u autu vrtim i osmatram da li postoji ijedan način da iskočim da bježim… Ali, „golf“ nije imao četvera vrata. Nema više nikakve nade.

Očekivao sam da će okrenuti naniže prema crkvi, a nakon toga prema Drini. Ali, kada smo došli na ugao zgrade opštine, auto je krenulo prema samom centru Bratunca u kojem je vrvilo od naroda. „Možda hoće da me izvedu pred narod, da me linčuju!“, počela se i ta kombinacija vrtiti po glavi. Ali, kada je auto došlo do centra, skrenulo je desno i zaustavilo se pred zgradom bratunačke policije.

Ispitivali su me ko je pucao na mene, gdje su minska polja, gdje se nalaze muslimanske snage i druge stvari. Nastojao sam da svojim odgovorima pomognem i sebi i onima koji su otišli iz Srebrenice preko šume. Rascijepan na dvije polovine, gledao sam na koji način da balansiram stvari da ne bih sebi presudio, ali da mome bratu i drugoj braći, koji su otišli preko šume, ne naškodim.

Zgrabiše me i povukoše iz kancelarije. Bacali su me kao loptu, tako da sam se za jedan trenutak našao na hodniku. Povukoše me preko hodnika, a zatim lijevo otvoriše vrata. Našao sam se u prostoriji koja je imala predulaz od rešetaka. Bacili su me preko vrata, a zatim zamandališe jedna vrata, zatim druga drvena, tako da sam u uskom pritvoru ostao kao avet, čekajući daljnju sudbinu.

Peti mjesec pritvora dočekao sam u samici u Bijeljini. Jednu noć je Bijeljina doslovno počela da gori. Iako sam prošao i vidio sva najgora bojišta širom BiH, nikada nisam doživio toliki izliv veselja. Ispucana municija se mogla mjeriti milionima. Nastalo je opšte slavlje u Bijeljini. Na zatvorskim hodnicima, opšta histerija oduševljenja koje je dopiralo do moje samice. Orilo se sa svih strana: „Potpisan mir!!!“,….“Ostala Republika Srpska!!!“

Bože, pa u kakvoj su situaciji bili kada je Bijeljinom zavladalo opšte slavlje? Zaustavljena je očito njihova opšta propast, ali su i moje šanse za životom postale realnije. Počeo sam da plačem od tuge, od bola, bilo mi je jasno da je njihova agonija prekinuta, a da se moje patnje nastavljaju.

Sutradan se na vratima pojavio čuvar i rekao: „Potpisan je Sporazum o miru! Bosna je podijeljena! Republika Srpska je dobila 49 posto teritorije. Izdrži, možda će doći i za tebe bolje vrijeme?!“

„Gdje mi je ostala Srebrenica?“, upitah.

„Srebrenica je u Republici Srpskoj“, reče mi sa grčem na licu.

Zastao sam i progutao knedlu, ne smijući da na sav glas vrisnem. Boga sam molio da izađe što prije da se isplačem, a kada je za sobom zalupio vrata, otegao sam se i cvilio kao malo dijete. Definitivno je u meni umrlo sve. Gubio sam snagu dok u boli nisam klonuo u bunilo. Nikada više neću imati domovinu, nikada više neću imati zavičaj! Nikada više neću imati svoje uspomene! Ostadoše mi moji mezarovi! Ako i preživim, ja ću biti višegodišnja biljka, bez korjena. Dogovornim genocidom i potpisom, Alija Izetbegović je u meni ubio sve. Saučesnik u ubistvu moje familije, mene, moga naroda, moga zavičaja, a na kraju mi potpisom ubi domovinu. Ja i moji korjeni, ako ikog živog ima, cio život ćemo biti Romi, Kurdi,… Plutajuća pjena na okeanu bez svoga kompasa, koja će se topiti do svog konačnog nestanka. Ubicoooooooo!!!

Ako preživim, šta će mi biti smisao života? Borba, borba, borba!!! Za mene, boriti se znači živjeti. Bez borbe za slobodu ne mogu živjeti!

Osvanuo je 15. decembar 1995. godine. Nakon što je dobro odjutrilo, pukoše na samici vrata i na njima se pojavi osoba koja mi je ostala u sjećanju sa višednevne istrage. Postroji me nasred samice i dade mi u ruku neki papir koji potpisah.

Čitam: „Republika Srpska, SDB Bijeljina. Na osnovu krivičnog zakona Republike Srpske, preuzetog od Krivičnog zakona bivše SFRJ, određuje se mjera pritvora zarobljeniku Ibranu (Mujo) Mustafić u trajanju od 15.12 -18.12. 1995. godine.

Imenovani se tereti po Članu 124 KZ bivše SFRJ, oružana pobuna protiv Ustavnog poretka SFRJ. Naime, imenovani je bio glavni kolovođa i organizator oružane pobune protiv srpskog naroda, pri čemu je stradao veliki broj srpskog življa koji se mjeri hiljadama. Po čianu 124 KZ SRFJ minimalno zaprijećena kazna je 10 godina zatvora, a maksimalna kazna je smrtna kazna!“

Ponovo me izbezumljenog zatvoriše u samicu, ne mogavši da vjerujem šta na Rješenju piše. Vodio sam se kao zatvorenik od danas, dakle od 15. decembra, iako sam već ovdje u samici pet mjeseci i tri dana. Vidim da sam cijelo vrijeme bio „divlji zatvorenik“. Minimalna kazna deset godina. Ako živ izađem, biće to 2005. godine, ako dobijem 15, izaći ću 2010. godine. Ili, smrtna kazna! Majko, šta li još trebam izdržati!?

U srijedu 20. decembra 1995. godine prebaciše me na istražno odjeljenje.

Nakon izvjesnog vremena počeše da se vrte vijesti da je dogovorena razmjena po sistemu „svi za sve“. Kada mi isteče prvi mjesec istrage, dobih rješenje na sljedeća dva. Nakon dva-tri dana, na vrata se pojavilo zatvorsko osoblje koje mi je kazalo da se spremim i idem na zatvorsku prijavnicu. Kada su predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog krst saznali da se nalazim u zatvoru, izvršili su strahovit pritisak na Vojni sud, koji im je morao dozvoliti da me posjete i evidentiraju. Kada sam izašao na prijavnicu, čekali su me predstavnici MKCK, Bio je to 30. januar 1996. godine. Još jedan u niuu mojih rođendana!

Rekoše mi da napišem poruku i preko njih uputim svojima koga imam. Pismo sam adresirao na brata Samida. Iako sam se tresao zbog bratove sudbine, zbog sujeverja nisam imao snage nikom drugom napisati ni riječi. Jednostavno, hoću da slutim i vjerujem da je živ.

Počeh: „Dragi brate Samide, evo, evidentiran sam na današnji dan od strane MKCK! Ja sam živ, nadajući se da ste i vi zdravi i živi. Dragi brate, javi mi se da znam šta je sa ostalima? Šta je sa mamom i našim Nurdinom? Puno vas voli vaš Ibro.“

Dok sam pisao, suze su lile kao kiša. Nakon napisanog, predao sam im poruku, tresući se od nervoze koja me slamala. Predstavnici MKCK su mi dali neku trenerku, samo donji dio i unutarnjeg veša.

Narednih dana nervoza me je ubijala, čekajući ishod poruke. Nakon nekoliko dana i meni stiže poruka.

„Dragi Ibro, jako nas je obradovala tvoja poruka, jer smo definitivno saznali da si živ. Mati, snaha Nerfida i mali Nurdin su dobro. Oni su u Đurđeviku u jednoj vikendici kod Nerfidinih…“

Tresao sam se, naglo sam prestao čitati i pogledao na kraj poruke. U potpisu pošiljaoca moj rođak Mehmedalija Catić. Uhvati mi se pred očima crnina. Nema moga brata! Izgubio sam jedinog brata! Moj Same nije prešao. Počeh da plačem i da se udaram po glavi, ali ni za to nemam snage. Ponovo sam umro! Nabijem glavu u ćoše kreveta i tri dana i noći nisam jeo, pio, ni spavao.

Prodoše jedan, plus dva mjeseca „istrage“ po rješenjima. Uslijedilo je novo rješenje od tri mjeseca koje je donio Vrhovni vojni sud RS.

April je uveliko. Jednu noć, vidimo, vanredno stanje! Iako nismo definitivno znali šta se događa, ipak smo saznali da nas negdje trebaju transportovati. Poslije dugog iščekivanja, izvedoše nas iz sobe, ne znajući u koju neizvjesnost.

U konvoju, stigli smo preko Vlasenice, Han Pijeska i Sokoca do raskršća koje vodi za Sarajevo. Konvoj skrenu lijevo i produžismo za Pale. Na izlazu iz kombija na Palama, oko dva sata iza pola noći, dočekuju nas upaljeni reflektori i kamere. Nakon toga – pravac sportska sala na Palama, koja je nekad bila Dom kulture, a na početku agresije služila je kao zbirni logor. Postrojiše nas nasred sale i poče ponovo četnička komanda. Nas oko dvadeset i pet – Muslimani i Hrvati.

Nakon provedene noći, saznajem da mi je promijenjen član zbog kojeg me terete i da sada odgovaram po članu 142 KZ SFRJ – ratni zločin. Svi okupljeni su bili osuđeni po istom članu.

U sali se pojaviše predstavnici Međunarodne policije, tako da nam malo svanu. Počeše dolaziti i zvanične posjete.

Jedan dan je došao predsjednik Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika, ispred Hrvata, Pusić. Donio Hrvatima svega: novca, cigareta raznih vrsta, duhana u refuzi, kafe, kuhalo, kolače, čokolade, keksove, nekoliko špilova karata…

Mi Muslimani, kao sirotani, oblijećemo oko naših novih prijatelja -Hrvata. Pijemo kafu, igramo remi, pušimo… lskreno, i oni se prema nama ponašaju korektno, jer je svaki rob samo rob, a sve drugo je nebitno.

Nakon toga, došao je i naš predsjednik Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika, kojeg do tada nikada nisam vidio. Postrojismo se, jer je pri posjetama, postrojavanje bila obaveza, a zatim se pojavi Amor Mašović, ratni i poslijeratni „trgovac ljudskom mukom“. Donio nam „Esselamualejkum“ i jedan karton cigara „bijele drine“, proizvedene u ratu, jer je umjesto (ne znam naziv), u unatarnjem povezu kutije bio običan smeđi papir za pakovanje cementa, brašna,… Kada se definitivno u Sarajevu ima kupiti „ptičijeg mlijeka“, mi na Pale dobijamo samo karton ratnih cigara, koje više niko nije htio i koje je ratni trgovac ljudima, a sada trgovac kostima iz masovnih grobnica, koje nisu žive istrgovali, dobio džaba.

Nakon toga, u posjetu dolazi Dragan Bulajić, predsjednik Komisije za razmjenu srpskih ratnih zarobljenika. Kao što pravila nalažu, postrojili smo se, a nakon toga je u salu ušao Bulajić. Poslije uvodnih riječi, prišao je „ratnim zločincima“. Odmah se uputio meni, pružio mi je ruku i rekao:

„Dobar dan, gospodine Mustafiću! Kako ste?“

„Dobar dan, dobro sam, izdržaće se“, odgovorih.

Nakon nekoliko rečenica, Bulajić nastavi: „Gospodine Mustafiću, znam ko ste, znam kakav ste, znam da mi nećete vjerovati, ali znajte da imam dva sina. Dva mi moga sina, kada sam bio svjestan u što se može Srebrenica pretvoriti, s obzirom da sam bio u čestoj komunikaciji sa Amorom Mašovićem i Hasanom Muratovićem, pokušao sam sve. S obzirom da je Muratović bio ministar u Vladi za odnose sa međunarodnim organizacijama i institucijama, Hasanu sam rekao da pod hitno idemo u Srebrenicu i da se stavljam na taspolaganje da zajedno uđemo u Srebrenicu. Na moj spomen Srebrenice Hasan Muratović nije uopšte htio o tom problemu diskutovati, rekavši da njega Srebrenica uopšte ne inetresuje.“

Jasno mi je daje Bulajić četnik, ali mi je definitivno jasno da su izdajnička kopilad gora od četnika.

Nakon dva-tri dana, u posjetu je pristigla nova delegacija koju je predvodio Michael Steiner, zamjenik Visokog predstavnika za BiH. Poslije uobičajenog postrojavanja, prišao nam je, tako da sam iskoristio priliku za razgovor. Kratko sam mu se predstavio. Nakon moje dirljive priče, koju je Steiner pomno saslušao, samo mi je rekao da će učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi mi pomogao.

Počele su i prve razmjene. Nisam obraćao pažnju, Jer nisam ni u što htio da polažem veliku nadu.

Ipak, nekoliko dana kasnije, opet se pojavio Michael Stainer sa svojom prevoditeljicom. Rekao mi je: „Gospodine Mustaliću, moram sa vama posebno porazgovarati. Kao što sam vam obećao, našao sam neku mogućnost, ako vama odgovara. Naime, vi možete biti razmijenjeni za pukovnika Krsmanovića, ali samo na uslovnu slobodu. Naime, vi ste optuženi za ratni zločin, tako da su Srbi kompletnu dokumentaciju za vas poslali u Hag. Ako pristajete, vi možete sada ići za Sarajevo, ali morate ići direktno u Centralni zatvor dok se vaš slučaj ne riješi, a mi ćemo nastojati što prije dobiti stav Haga?“

Tako sam definitivno saznao da sam prvi optuženik iz Srebrenice čiji se predmet nalazi pred Haškim tribunalom.

„Gospodine Steiner, meni odgovara sve, samo me vodite odavde! Meni odgovara i sarajevski kolektor, a, kamoli, Centralni zatvor“, rekoh.

„Onda, dobro, naš razgovor je završen! Vidimo se u mome uredu u Sarajevu“, reče Steiner.

Nakon nekoliko sati Centralnog zatvora, koji je zamijenjen sa bolnicom Koševo u kojoj sam proveo tri dana, iz Haga je stigao odgovor da ne postoji elemenata za moju krivičnu odgovornost po pitanju ratnog zločina, tako da su mi predstavnici međunarodne policije saopštili da definitivno više nisam u njihovoj nadležnosti. Konačno sam ugledao slobodu, koja je do danas „uslovnija“ nego što je bila u Bijeljini.

Poslije svega, Srebrenica je za mnoge još uvijek misterija.

(Kraj)