(Su)ludovanje
Kako mafiju iz srpskog pravosuđa privesti pravdi i zakonu (304)

Smrtna kazna za sudije i tužioce

Organizovana kriminalna grupa hara ministarstvom pravde, upravom za izvršenje krivičnih sankcija i srpskim zatvorima. U ministarstvu pravde i upravi za izvršenje krivičnih sankcija caruju kriminal i prostitucija. Neki funkcioneri naplaćuju u novcu, drugi u naturi, a neki od njih i u jednom i u drugom. Svi su povezani zajedničkim kriminalnim interesima i ucenama kontrolišu jedni druge. Dolaskom Srpske napredne stranke na vlast kriminal je legalizovan, smrt i ubistva u zatvorima su svakodnevna pojava. proklete avlije su u rukama vučićevog kartela … Tužilaštva i sudovi su servis za pokrivanje zlodela Vučićevog kartela. Posle smene Vučićevog kartela s vlasti, neophodno je kažnjavanje korumpiranih tužilaca i sudija. Da bi se sprovela ta vrsta tranzicione pravde, prof. dr Aleksandar Fatić predlaže i smrtnu kaznu.

Vladimir Molotok

Kroz celu istoriju, tirani su padali s vlasti na razne načine. Njihovu propast izazivali su različiti uzroci, koji su im odredili sudbinu, najčešće tragičnu. Ipak, bez obzira na specifičnosti svakog od njih, do pada svakog tiranina dovodio je isti politički aksiom, koji je definisao italijanski renesansni filozof Nikolo Makijaveli.

– Čovek koji je navikao da postupa na jedan način, nikada se ne menja. On mora doći do propasti kada se vremena promene, pa više nisu usklađena s njegovim načinom – ovako je, pre pet i po vekova, Makijaveli opisao razloge propasti Aleksandra Vučića i njegovog kartela.

Otkad se pojavio na političkoj sceni, Vučić je postupao na isti način. Privatnu biografiju i političku karijeru obeležio je lažima, prevarama, nasiljem, kriminalom i korupcijom. Sve što je stekao – stranačke i državne funkcije, pokretnu i nepokretnu imovinu… – nastalo je na tuđoj nesreći; na grobovima i izbegličkim mukama ljudi koje je huškao na rat; otetim javnim resursima i privatnom vlasništvu; pomićivanjem i zastrašivanjem najugroženijih slojeva društva…  Mehanizmi obmane, kriminala i korupcije omogućili su mu da, zasad nekažnjeno, zgrne ogromne svote novce i postane multimilijarder, naravno na štetu građana Srbije, koje je gurnuo u dužničko ropstvo.

Međutim, na njegovu žalost, u novim okolnostima, koje su nastale posle masovnog ubistva pod nadstrešnicom novosadske Železničke stanice, Vučićev modus vivendi je osuđen na propast. Sve se promenilo. Baš kao što je opisao Makijaveli, usled nesposobnosti da promeni način postupanja, Vučić ne može da izbegne suočavanje sa pravdom. Uslovljen naopakim karakterom, pokušao je da se izbuče od odgovornosti za novosadsku tragediju besmislenim lažima o tome kako nadstrešnica uopšte nije rekonstrukcija. Tobože, pala je sama od sebe, niko nije kriv. Na isti način se ponašao pre trideset godina, kad su radikalske velikosrpske ratne avanture iza sebe ostavile više od 50.000 grobova i 350.000 izbeglih i prognanih, savest ga je grizla samo zato što nije više profitirao. I tada je pokušavao da kritičare ućutka lažima i uvredama, pa i nasiljem. Predvodio je političku, policijsku, pravosudnu i medijsku hajku protiv Slavka Ćuruvije, koja je završena sa 18 metaka u leđima i glavi vlasnika Dnevnog telegrafa. Kao vođa naprednjačkog kartela, sličnoj vrsti progona izložio je Vladimira Cvijana i Olivera Ivanovića. U razmaku od dve nedelje, obe Vučićeve mete su eliminisane. Cvijan je završio u Dunavu, Ivanović na trotoaru, sa šest metaka u leđima.

Na pritisak studenata i građana, koji protestima zahtevaju da budu kažnjeni svi koji su odgovorni za ubistvo 15 ljudi pod nadstrešnicom, Vučić odgovara na isti način. Protiv normalnih ljudi šalje svoje batinaške eskadrone, neke u civilu a neke u policijskim uniformama. Naprednjački kriminalci nasrću motkama i noževima, automobilima gaze ljude, hapse i prebijaju u policijskim stanicama. Neće biti nikakvo iznenađenje kad padne nečija glava, kad mafijaši s vlasti primene konačne mere u obračunu s normalnim građanima.

Vučić javno preti takvim epilogom. U poslednjem intevjuu, pred Novu godinu, rekao je da u Srpskoj naprednoj stranci postoji frakcija „lojalista“. Njih 17.000, predvođenih Andrejom Vučićem, u „jednoj maloj crkvi zaklelo se na krv“ da će braniti vlast od opozicije, studenata i svakog čoveka koji želi da živi u slobodi i miru. Tuđa krv je značajan supstrat Vučićeve politike. To se vidi iz optužnice protiv Veljka Belivuka i Marka Miljkovića, naprednjačkih prvoboraca, rodonačelnika ovih „lojalista“. I drugi pripadnici Vučićevog zločinačkog udruženja okrvavili su ruke. Neki su to radili direktno, neki posredno, ali svi uz podršku i zaštitu političkih i sudskih organa vlasti.

Da bi oprao ruke i savest od Ćuruvijine krvi, Vučić je montirao istragu, optužnicu, sudski postupak i presudu, kojom su oslobođeni bivši pripadnici Državne bezbednosti Radomir Marković, Miroslav Kurak, Milan Radonjić i Ratko Romić. Zamenik specijalnog tužioca Milenko Mandić je u istrazi saslušao 90 svedoka, ali ne i Vučića, koji je, kao ministar protiv informisanja, javno pretio osvetom Ćuruviji. Tužilac Zoran Babić i sudsko veće u postupku protiv Belivuka, odbili su da provere navode okrivljenih da im je naloge davao lično Aleksandar Vučić, kao i njihova saznanja o ubistvu Cvijana, nezakonitom rušenju zgrada u Savamali i drugim krivičnim delima. Takođe, tužiteljka Nataša Krivokapić nikada nije odgovarala za propuste u istrazi smrtnog slučaja Cvijana. Ta tradicija se nastavila do danas.

Više javno tužilaštvo u Nišu vodi predkrivični postupak za ubistvo Dalibora Darijevića, žrtve torture policajaca koji su istraživali nestanak male Danke Ilić. Ministarstvo unutrašnjih poslova već deset meseci odbija da dostavi tužilaštvu podatke o policajcima koji su početkom aprila 2024. brutalnim udarcima pokušavali da od Darijevića izvuku informacije o nestaloj devojčici. Nisu uspeli da iznude priznanje, ali uspeli su da ubiju čoveka. Ti policajci – ubice, i danas su na slobodi, nose uniformu i oružje. A sve uz podršku političke i pravosudne vlasti. Pritom, tužilaštvo je dva puta odbilo zahteve advokata Stevana Damjanovića za svojstvena Vučićevom kartelu, tužioci ne žele ni da obaveste javnost dokle su stigli sa istragom, a kamoli da podnesu optužni predlog protiv ubica u uniformama.

Na slobodi su i Goran Radonjić i Slobodan Drmanac, policijski krvnici, koji su obogaljili 74-godišnjeg starca u policijskoj stanici, nakon što je uhapšen na protestu u Novom Sadu. Za razliku od njih, teško povređenom Iliji Kostiću, posle hirurške operacije, kojom mu je odstranjen jedan testis, sud je odredio meru kućnog pritvora. Istu kaznu dobio je i građanin, koji je sprečio naprednjačkog batinaša da tuče studente, koji su blokirali saobraćaj.

Stotine takvih primera dokazuje da je pravosuđe najznačajniji deo organizovanog kriminala u Vučićevoj Srbiji. Istovremeno, to je i sistem koji je najotporniji na promene na političkoj i društvenoj sceni. Unutar pravosuđa, koje je već postalo samo po sebi posebna kasta, iznad zakona i morala, postoji nekoliko dinastija, koje potiču još iz Titovog vremena. Unazad tri decenije, sve stranke su se smenjivale na vlasti, ali nijedna nije ništa preduzela da bi očistila pravosuđe od kadrovskih relikta mračne prošlosti.

Nata Mesarović je bila toliko podobna za vlast Slobodana Miloševića da je dobila priliku da, kao član drugostepenog veća, osudi tadašnjeg medijskog neprijatelja broj 1, Slavka Ćuruviju, na zatvorsku kaznu. Ona je potpisala tu presudu, iako je u postupku dokazano da Ćuruvija nije autor spornog teksa, zbog koga ga je tužio Milovan Bojić. Osim toga, Ćuruvija nije bio ni urednik Dnevnog telegrafa, ni direktor izdavačkog preduzeća DeTe Press. Mimo zakona, a po volji vladara, ipak mu je određena šestomesečna robija. No, ta presuda nije izvršena, pošto je, u međuvremeno, vlast donela drugu, smrtnu presudu, s više instance. Dok je Ćuruvija trunuo u grobu, Mesarovićeva je avanzovala. Po dolasku DOS-a na vlast i, naročito, u vreme DOS-ovih derivata, ona je imenovana za predsednicu Vrhovnog suda i Visokog saveta sudstva.

Na Ćuruviji se proslavila i tužiteljka Jasmina Milanović Ganić, koja je protiv njega podnosila montirane optužnice. To nije bilo bitno nijednoj stranci, koje su se smenjivale na vlasti posle petooktobarskih promena. Milanović Ganić je do pre godinu dana bila zamenica tužioca za organizovani kriminal. Učestvovala je u progonu nepodobnih medija, a do penzije je bila podobna svakom režimu.

Danas takve uloge imaju Jasmina Vasović, Aleksandar Stepanović, Zagorka Dolovac, Nenad Stefanović i mnoge druge sudije i tužioci, koji su interese Vučićevog kartela stavili iznad zakona. I oni se, kao i njihovi pandani iz prošlosti, uvek svima podobni, nadaju da će posle smene vlasti zadržati pozicije, moć i uticaj. Upravo to predstavlja najveću opasnost po budućnost Srbije,

Kad padne s vlasti, a već se ljulja, Vučić će postati problem samo za svoje bližnje, za rođake, kumove i stranačke kolege, koje je uvukao u kriminal. Svi će strepeti od njega, odnosno od laži i prevara, kojima će pokušati da prebaci odgovornost sa sebe na njih. Za razliku od njih, normalni ljudi će osetiti slobodu, ali i stid što je moralna kreatura, kakva je Vučić, mogla desetak godina da im uništava život. „Dan posle“ biće i signal za početak obnove opljačkane i devastirane države i osiromašenog naroda. Politička scena će, rasterećena tiranina i njegovog kartela, nastaviti da vri. No, što god da se bude dešavalo, ko god dođe na vlast, neće imati ni snage ni volje da zavodi diktaturu, da formira mafijaške organizacije, nekakve SS-lojaliste i slične odrede za eliminaciju političkih i ostalih protivnika. Iza Vučića ostaće i spoljni dug od četrdesetak milijardi evra, koliko iznosi i unutrašnji dug. Oporavak rasturenog finansijskog i privrednog sistema biće dug i težak, ali sada je važno samo to da se s njim počne što pre.

Ipak, sve promene će biti uzaludne ako se nova vlast ne obračuna sa kriminalizovanim pravosuđem. Na to ukazuju lideri opozicionih stranaka, predstavnici nevladinih organizacija, mnogi intelektualci i medijski kritičari. No, većina njih ne ulazi u detalje, već se zadržava na nivou opštih mesta: mora da se utvrdi odgovornost svakoga ko je kršio zakon, niko ne sme da bude zaštićen, potrebna je promena sistema, bla-bla… Malo ko iznosi konkretne predloge za demontažu Vučićevog pravosuđa, iako svi shvataju da će sve ostale promene biti beznačajne, ako se ne sprovede čistka tog organa vlasti.

Bivši narodni poslanik Srđan Nogo jedan je od retkih koji nudi praktično rešenje. Još pre šest godina, u februaru 2019. godine, njegov Narodni sud pravde doneo je seriju presuda, kojima su osuđene brojne sudije i tužioci zbog kršenja zakona. Visoki savet sudstva tada je optužio Noga da preti sudijama, ali nije osporio nijednu odluku, koja se nalazi u presudama NSP-a. Nogo i sada ima praktično rešenje stanja u pravosuđu.

– Posle pada Vučićevog kartela, neophodna je promena kompletnog sistema, a to može da se sprovede samo preko suda. Jasno je da promene ne mogu da izvrše ove sudije i tužioci, zato je njihova smena prvi korak u tom poslu. Sve aktuelne sudije moraju da budu razrešene funkcije, sklonjene iz pravosuđa i procesuirane. Na njihovo mesto treba postaviti nove ljude, kakvih ima među saradnicima u sudstvu i tužilaštvu. Vidimo ih na protestima i blokadama. Oni će nositi novo pravosuđe. Mnogi tzv. Opozicionari sada postavljaju pitanje kako da se smene sudije, ustavne izmene im garantuju nezavisnost. Međutim, to nije problem. Postoji vrlo jednostavan način. Sudije i tužioce je lako i elegantno smeniti i ukloniti iz pravosuđa zbog kršenja zakona. Nema sudije i tužioca koji nije kršio zakon! Svi su donosili nezakonite odluke. Recimo, 500 krivičara može da se osudi samo za meru zabrane napuštanja boravišta i prebivališta, koju nikad nisu produžavali, kao da može da traje zauvek. Mnoge sudije su određivali pritvor za krivična dela koja ne postoje. Zakon o krivičnom, kao i o parničnom postupku, pa i Zakon o obezbeđenju i izvršenju definiše da je neophodna lična dostava sudskih spisa, a sudovi primenjuju tehničko uputstvo JP Pošte o dostavi, koje ne predviđa lični prijem sudske pošte. Pa, ne može tehničko uputstvo da derogira zakone. Svaki sudija koji je to radio, znači svi, mora da bude osuđen za kršenje zakona od strane sudije. Na taj način vrlo jednostavno može da se očisti pravosuđe. To je, za početak, dovoljno da ih se uhapsi, zatvori i osudi. Posle toga lako će se utvrditi njihova odgovornost i u drugim krivičnim delima. Bitno je da ih načnemo – kaže Srđan Nogo.

Prema njegovom predlogu za „dan posle“, potrebno je da budu uhapšeni svi predsednici vlade, svi ministri, direktori javnih preduzeća, gradonačelnici i predsednici opština, svi izvršitelji i notari, pa i članovi njihovih porodica. Treba im blokirati račune i raspolaganje pokretnom i nepokretnom imovinom, pa i zabraniti izlazak iz Srbije do okončanja postupka provere porekla imovine i svega što su radili kao učesnici u svim vlastima od 1990. godine.

Još radikalniji predlog nudi prof. dr Aleksandar Fatić. Njegov koncept „tranzicione pravde“, koja treba da usledi posle smene vlasti, podrazumeva osnivanje tranzicionih sudova, koji će postupati prema svojim statutima. Samo takvi sudovi mogu da obezbede bra suđenja i presude izvršiocima političkih i pravosudnih zločina.

– Vrlo često se, u vreme društvenih promena, govori o tome da treba suditi nekim političkim liderima, da tužioci treba da podignu optužnice po kojima će im se suditi. To je besmislica! Ljudima koji su činili teška krivična dela protiv svojih političkih protivnika i svih građana ne mogu suditi sudovi koji su deo sistema, koji su napravili upravo isti ti političari. U interesu političara iz vrha režima, zločine su vršili razne siledžije, tajna policija, profesionalne ubice, batinaši, ali najveće i najteže zločine su vršili uprave režimske sudije i tužioci – kaže profesor Fatić.

U vreme vlade Zorana Đinđića, Aleksandar Fatić je bio član Radne grupe, koja je sprovela izmene Krivičnog zakonika. Na njegovo insistiranje, tada je iz zakona izbačena smrtna kazna.

– Iako sam ja, verovatno, osoba koja je direktno najodgovornija za ukidanje smrtne kazne u Srbiji, sada se zalažem za uvođenje smrtne kazne u procesu tranzicione pravde, pogotovo kada je reč o nosiocima pravosudnih funkcija. Oni imaju veću odgovornost od političara, koji bez kriminalnog, zločinačkog pravosuđa ne bi mogli da naprave zločinački politički režim. To se naročito odnosi na najteža krivična dela, koja nastaju zloupotrebom tužilaške ili sudijske funkcije kada je reč o nemoćnim licima, kao što masovna oduzimanja i trgovina decom. To su najgori zločini, koji dovode do uništavanja života najmlađih i najranjivijih, kao i njihovih roditelja. Zbog tih zločina mnogo ljudi je izvršilo samoubistva, pa i ubistva, mnogo dece je stradalo, mentalno se razbolelo ili izgubilo živote. U tim situacijama treba da postoji samo jedna moguća kazna, a to je najteža, smrtna kazna. To je jedini način da se građanima pošalje dovojna snažna vrednosna i suštinska poruka da društvo ne prihvata praksu koju je takav pravosudni sistem učinio normalnom, odnosno normalizovao je tu patologiju. Smrtna kazna bi dokazala da društvo odbacuje ljude koji su izvršili takve zločine. To je jedini način da uspe politička tranzicija – smatra prof. dr Fatić.

On ističe da tranziciona pravda podrazumeva osnivanje specijalnih sudova za političke i pravosudne zločine, kao i suđenje po posebnim procesnim odredbama. Fatić podseća da je „ista struktura korumpiranog, nesposobnog, nekompetentnog, zločinačkog pravosudnog sisteama“ vršila zočine pod jednim, pa opet pod drugim političkim režimom. Da bi se prekinuo taj lanac nekažnjenih zločina, treba isključiti mogućnost da se političarima, tužiocima i sudijama sudi pred postojećim sudovima, po optužnicama koje će podnositi postejeća tužilaštva.

– Ciljevi tranzicione pravde se razlikuju od ciljeva sistemske krivične pravde, oni nisu u skladu sa klasičnim teorijama kažnjavanja. Cilj tranzicione pravde nije odmazda izvršiocima političkih i pravosudnih zločina, niti da se oni utamniče kako bi bili sprečeni da ponove krivična dela, ili da se zastraše drugi potencijalni izvršioci takvih zločina. Cilj tranzicione pravde je politički, usmeren na slanje poruke da nije dovoljna promena ljudi u institucijama, da jednu političku garnituru nasledi druga. Ne! Pre toga je potrebno da razmontirate jednu vrstu svesti, jednu vrstu vrednosti, principa, ideja i načina mišljenja na kojima počivaju te zločinačke instuticije, a to podrazumeva primenu tranzicione pravde – kaže Fatić.

Samo na takav način, smrtnom kaznom, može da se sprovede osnovna namena tranzicione pravde, a to je razračunavanje sa zločinačkim pravosuđem u ime društva. Samo tako može da se stvori osnov za poverenje građana u pravosudni sistem. Izvršenje tog zadatka treba poveriti malom procentu poštenih i sposobnih aktuelnih sudija i tužilaca, kojih nema više od tri odsto u ovom korumpiranom pravosuđu. Istovremeno, iz redova pravnih stručnjaka treba regrutovati nove sudije i tužice, koji će ispočetka graditi pravosudni sistem.

– Koji god model da se usvoji, bilo da se zadrži jezgro poštenih tužilaca i sudija (njih ima, možda, deset ili dvadeset), ili da se radi ispočetka, neophodno je da se sprovede ono glavno, da zaraženo, kompromitovano tkivo zločinačkog pravosuđa bude procesuirano. Umesto da se primene nekakve nezakonite metode, treba im se javno suditi, u skladu sa jasno određenim tranzicionim pravilima i procesnim odredbama. Samo tako društvo može da se suprotstavi kobnom duhu zločinačkog pravosudnog sistema u ovom autoritanom sistemu – smatra prof. dr Fatić.

Demontaža Vučićevog pravosuđa predstavlja najteži zadatak, koji će doneti „dan posle“. Posle čistke, koja će biti izvršena u procesu tranzicione pravde, svejedno da li na način koji predlaže Srđan Nogo ili onaj koji zastupa Aleksandar Fatić, Srbija će dobiti šansu da se oporavi od zla, koje joj je naneo zločinački režim Aleksandra Vučića.

Scroll to Top