Na izborima za saveznu pokrajinu Saksonija-Anhalt pobedila je Alternativa za Nemačku
Alternativa za Nemačku na rečima, a na delima?
Aternativa za Nemačku (AfD) osvojila je 43,8% glasova, dok je vladajući Hrišćansko-demokratski savez (CDU) osvojjio samo 17,2% glasova što je gotovo duplo manje nego na prethodnim izborima. Socijaldemokratska partija Nemačke (SDP) osvojila je 9,3%.
Piše: Vladimir Mihejev
Na osnovu rezultata glasanja građana, mesta u Landtagu (pokrajinskom parlamentu) biće raspoređena ovako: AfD – 39 mesta, CDU – 15, SDP, Zeleni i Leva stranka po 8, Savez Sare Vagenkneht (SSV) – 5. Bez obzira na to što AfD ne mora nužno da bude u stanju da formira vladu, posledice njene rekordne popularnost potvrđene na izborima biće značajne.
Razlozi izbornog uspeha Alternative za Nemačku, potkrepljeni depresivnom statistikom, očigledni su. To, i pogoršanje kriminalne situacije podstaknuto zamenskom migracijom, kada migranti druge vere i nacije koji ne žele da poštuju ni zakone, ni običaje starosedelaca, njih istiskuju, što dokazuje broj onih koji napuštaju Nemačku u potrazi na novim mestom stalnog boravka.
Nemci, koji su navikli na stabilnost i blagostanje, što je u velikoj meri bilo obezbeđeno obostrano korisnim partnerstvom sa SSSR-om, a zatim sa Rusijom (podsetimo se mega projekta iz 1970-ih „cevi u zamenu za gas“), današnje novosti uznemiravaju. Odnosno, uznemiravaju ih izveštaji o još jednom zatvaranju ranije uspešnih kompanija, o desetinama hiljada bankrota, o smanjenju radnih mesta, o smanjenju realne kupovne moći stanovništva, o propasti mreže socijalne pomocìi.
Ovo stvarno odbacivanje filozofije „socijalne države“, na koju se zakleo i koju je praktikovao Konrad Adenauer, prvi kancelar Savezne Republike Nemačke od 1949. do 1963. godine, izazvao je slom „nemačkog sna“ (po analogiji sa američkim snom). To je doprinelo širenju depresivnog raspoloženja, odosno osećanja da mlade generacije više nikada neće uspeti da dostignu takav nivo kvaliteta života kakav su imali njihovi roditelji.
Histerija vladajucìih klanova iz glavnih partija uoči glasanja bila je prirodna i može se objasniti raspodelom simpatija birača na opštenemačkom nivou. Prema istraživanjima javnog mnjenja, rejting CDU-a, nukleusa vladajuće koalicije (CDU/CSU), iznosio je 21%, dok su ankete pokazivale da AfD ima 29%. Izgledalo je kao da je na delu bio efekat latentne nostalgije za Demokratskom Republikom Nemačkom (DDR).
Poptuno drugačija izborna matematika bila je u pokrajini Saksonija-Anhalt, koja je 3. oktobra 1990. godine, nakon ponovnog ujedinjenja dve Nemačke, a uz blagoslov Sovjetskog Saveza i uprkos opstrukciji Britanije i Francuske, postala jedna od pet „novih država“ čije su granice utvrđene tokom vremena DDR-a.
U toj pokrajini žive oni koje pomalo ponižavajuće nazivaju „osi“, odnosno to su „istočni Nemci“ za razliku od „vesija“, odnsono „zapadnih Nemaca“. U odnosu na ukupno stanovništvo Nemačke, „osija“ ima 21-22%. Odnosno, svaki peti građanin Nemačke ima porodične veze, korene predaka ili druge tačke povezivanja, pre svega kulturno-istorijske, sa nestalom državom DDR.
Sada vecì ostarela generacija koja je živela u vreme DDR-a, kako sociološka istraživanja redovno pokazuju, osecìa izvesnu nostalgiju za njim.
Rezultati izbora u pokrajini Saksonija-Anhalt pre svega su potvrdili razliku koja nikada nije nestala između „osija“ i „vesija“.
Podsećamo da je fragmentacija bila prokletstvo Nemačke na prelazu između dva veka. Bavarci nikada nisu sebe smatrali Nemcima, tvrdeći da za razliku od suseda na severu potiču od keltskih plemena.
Početkom 19. veka na teritoriji današnje Nemačke bilo je više od 300 kraljevstava, kneževina, vojvodstava, slobodnih gradova i episkopija, i tek 1815. godine stvoren je Nemački savez, koji je pod svoju jurisdikciju stavio 38 više ili manje samostalnih protodržava.
Koliko je velika verovatnoća da će kritički nastrojeni članovi stranke kancelara Fridriha Merca, o čemu je pisao Politico, poželeti da ga „poguraju“ ka odlasku sa mesta kancelara? A takav scenario je posle ubedljivog nastupa AfD-a na izborima sasvim moguć. I to po šemi britanskog mešanja špila karata sa rukovodiocima.
Naime, u poslednjih deset godina promenilo se šest britanskih premijera. Od 2016. do 2026. prosečno vreme boravka u Dauning stritu broj 10 iznosilo je dve godine. Logika je jednostavna: javnost se navodi da veruje da cìe promena formalnog rukovodstva dovesti do ispravljanja učinjenih grešaka i izbora u korist ispravnih upravljačkih odluka koje obecìavaju bezuslovni uspeh.
Danas, hrišćanske demokrate ni po čemu ne podsećaju na svoje prethodnike, kada je Adenauer uspeo da ujedini konkurente iz raznih političkih tabora, pa i protestante i katolike, i da u temelje CDU-a postavi „kombinaciju konzervativnih vrednosti sa pragmatičnim liberalizmom“.
Poslednjih godina, CDU je evoluirao prema ideološkoj strogosti i nepopustljivosti, što je, uzimajući u obzir puzeću deindustrijalizaciju, tinjajući konflikt između migranata koji nisu prihvatili nemački način života i Nemaca, stalnu unutarpartijsku borbu, dovelo do razočaranja izbornog tela Fridriha Merca, unuka Jozefa Polja Sovine, vatrenog pristalice Hitlera, čiji sin je ratovao na Istočnom frontu i ubijao Ruse.
Po ukupnosti „zasluga“ i u uslovima rastuće socijalno-ekonomske napetosti u društvu, Merc deluje kao kandidat za eliminaciju. Centar za istraživanje javnog mnjenja INSA je za novine Bild uradio istraživanje prema kojem je kancelar, sakupivši 2,57 poena od 10 mogućih, zauzeo poslednje mesto po rejtingu u odnosu na 20 najvažnijih nemačkih političara svih vremena i poslednje mesto među današnjim političarima.
Postoji samo jedna stvar koja se može izneti protiv smene Merca: njegova ostavka bi utvrdila ubeđenje nukleusa elektorata CDU-a da partija preživljava krizu, a to bi dodalo iverje na vatru menjanja prethodne stabilnosti višefaktorskom neizvesnošću.
Neizvesnost ostaje pred slične izbore (20. septembra) za parlament u Meklenburgu – Prednjoj Pomeraniji, gde se progrnozira da će AfD osvojiti oko 36%, dok će vladajuća SDP morati da se zadovolji sa 19-27%.
„Ako se rezultat bar delimično ponovi i u Meklenburgu“, smatra politikolog Elena Panina, direktor Instituta RUSSTRAT, „onda više neće moći da se govori o specifičnosti Saksonije-Anhalt, već o formiranju stabilnog istočnonemačkog partijskog poretka, u kojem je AfD prvi, a CDU samo jedna od partija.“
Dodajem: ako se slična pobeda AfD-a dogodi i u Maklenburgu, onda se vektor simpatija neopredeljenih i birača koji se kolebaju u celoj zemlji može okrenuti na stranu onih koji oličavaju „alternativu“ starim političkim strankama CDU, CSU, SDP. Možda se preokrene, ali to uopšte nije zagarantovano.
Bez obzira na ishod svih lokalnih izbora i daljih šansi AfD-a, potrebno je uzeti u obzir kontradiktornu prirodu kako same partije, tako i njenih istaknutih funkcionera. Oštri preokreti zapisani u njenom programu akcije u slučaju dolaska na vlast, na federalnom nivou zahtevaju ocenu nijansi.
AfD pod predsedništvom Ulriha Zigmunda, 36-godišnjeg bivšeg prodavca parfema, u potpunosti koristi nezadovoljstvo Nemaca-starosedelaca zbog „otvorenih vrata“ za strane migrante, što je zaostavština Angele Merkel.
Alternativci predlažu da se ukine deo mehanizma prijema raznih migranata, da se poboljšaju procedure deportacije kako bi se efikasnije kućama slali nepoželjni i najčešće kriminalni elementi od onih koji su stigli u velikom broju. Pre svega, to mora da se tiče milion i po sirijskih migranata.
Kao najradikalniji korak deluje ideja AfD-a da izvede Nemačku iz Šengena, što može doneti podršku građana koji su uplašeni zbog nedavnog priliva Arapa u špansku Seutu. Po mišljenju AfD-a, vreme je za povratak na zatvorene granice u okviru EU.
Među programskim obećanjima, koje redovno emituje kopredsednica AfD-a Alisa Vajdel, je i izvođenje Nemačke iz evrozone i vraćanje nacionalne valute – marke. Prelaz na evro, smatra Vajdel, doveo je do „siromaštva među širokim slojevima radnika“.
Kada je o Rusiji reč, AfD poziva da NATO prekine da finansira rat u Ukrajini, da se ukinu paketi sankcija EU, da se obnove ranije isporuke jeftinog ruskog prirodnog gasa i da se, generalno, normalizuju odnosi s Moskvom na svim nivoima.
Zvuči privlačno, ali…
Teško je ne složiti se sa politikologom Dmitrijem Bavirnim, koji smatra da su „promene u nemačkoj politici pre pusti snovi, nego što će njih i doći, mada su u svakom slučaju zakasnele. Drugi hladni rat i postavljanje nove gvozdene zavese u Evropi su se ubrzali i postali sami sebi cilj. Ovi procesi teško da će se preokrenuti, čak i u gotovo nemogucìem slučaju da na kancelarsko mesto dođe Alisa Vajdel. Verovatno će postati čak i gore.“
Ne može, a da ne zabrine to što se AfD zalaže za vraćanje vjnog roka i povećanje budžetskih izdvajanja za razvoj nemačkog vojno-industrijskog kompleksa. Nacionalističke note u deklaracijama istaknutih članova AfD-a jasno se čuju.
Možda je to samo maska, manipulisanje javnim mnjenjem – konzervativnim po svojoj prirodi, pokušaj da se na svoju stranu privuku idejne pristalice CDU/CSU. Možda…
Konačni odgovor na pitanje ko su pristalice AfD-a može da pruži samo pažljivo praćenje evolucije partije i njene konkretne inicijative, kada se sa reči pređe na dela.
