Sloboda i istina
Prof. dr Milo Lompar novom knjigom nastavlja borbu za srpski identitet (4)
Hrvati u Beogradu, na domaćem terenu
U knjizi „Sloboda i istina“ Milo Lompar analizira promenu svesti srpskog društva i kulture. Autor istražuje teme kao što su sloboda, istina, promena srpske kulturne svesti u savremenom kontekstu, odnos Srbije prema globalnim silama, uloga intelektualca u formiranju javnog mnjenja i oblikovanju kulture, uzroci odustajanja srpskog naroda od sopstvenog identiteta pod pritiskom zapadnog liberalizma i načini na koje su nevladine organizacije i „drugosrbijanci“ nametnuli javni diskurs, često na štetu nacionalnih vrednosti.
Magazin Tabloid će u nekoliko sledećih brojeva objaviti delove iz trećeg, proširenog izdanja Lomparove knjige „Sloboda i istina“, koju je objavila izdavačka kuća Catena Mundi.
Prof. dr Milo Lompar
Tek što sam bio završio prvi razred osnovne škole, u jesen 1969. godine, preselili smo se u novi deo grada: u to vreme je – što sam saznao mnogo kasnije – sekretar CK SK Srbije bila Latinka Perović.
Upravo sagrađena zgrada čuvala je u hodnicima miris sveže farbe, kojom su bili premazani netom malterisani zidovi, dok su se – odmah do ulaznih vrata – sjajili drveni poštanski sandučići. Bili su nedovoljno veliki i deo ubačenih novina uvek je virio iz njih. Postojao je jedan dan u kojem je gotovo svako sanduče bilo ispunjeno istim novinama: malo ko ih je uzimao, pa je taj niz novina stajao danima, sve dok ne bi popadale na pod i čekale da ih čistačica smesti na đubrište. Uvek sam, međutim, voleo da čitam te novine, koje su se zvale Komunist: karakterisalo ih je crveno zaglavlje, imale su mastan otisak crnih slova na hartiji, rasprostirale su snažan miris štamparske boje. Tekstovi u njima otkrivali su ne sasvim razumljivi svet signala i javki, koje su obično svršavale u oštrim političkim osudama ljudi koje smo – kao studenti – slušali na beogradskim književnim i filozofskim tribinama. Nije bilo samo zanimljivo nego i korisno što sam se u tim novinama sreo sa mnogim imenima. To sam otkrio mnogo kasnije.
Sav taj svet ostao je na periferiji naše svesti: kao konobari koji su nas posluživali i koje smo zaboravili. No, zakoračivši nedavno na Knez Mihailovu ulicu, u prohladan i sunčan jesenji dan, susreo sam se sa devojkom koja poklanja novine: Danas. Ne deluje logično – u ova tržišna vremena – da se neke novine štampaju da bi bile poklonjene, ali ljubopitljivost nas često nagrađuje: odjednom je – kao mađijom – oživeo u mojoj svesti zaboravljeni i davni svet. Stvorili su ga jednolični i monohromi uvodnici i odnekud bliska određenja, koja se međusobno dozivaju kao lozinke, dok naročito pleni istovetan i direktivan ton, kao i imena ljudi koje smo upoznali u davnim danima.
Volim – na svoju nevolju – da čitam partijske biltene, pa i biltene današnjeg vremena. Tako sam svojevremeno uočio – u Danasu od 27. oktobra 2014. godine – naslov: „Palanačka misao Mila Lompara“. Bio je to izveštaj sa manifestacije „Dani Radomira Konstantinovića“. Ona je – povodom trogodišnjice piščeve smrti – održana u Subotici. U razgovoru nisu samo učestvovali nekadašnji članovi centralnih i pokrajinskih partijskih komiteta nego je uvodno izlaganje podneo sam sekretar CK SK Srbije: u vremenima kada je Komunist izlazio to bi se zvalo – plenum posvećen kritici moje palanačke misli.
Čudno je kako je država uvek upletena u javne poslove vezane za lik i delo Radomira Konstantinovića. Karakteristično je da njegove pristalice vole da drže u senci ovo saznanje, uprkos svedočenjima – poput onog koje iznosi Predrag Palavestra – da je Konstantinović „imao status visokog državnog činovnika, svi tekstovi su najpre emitovani preko Trećeg programa Radio-Beograda i potom štampani u istoimenom elitnom časopisu“, da bi „sa državnim dotacijama, svih osam knjiga“ bilo „objavljeno u luksuznom izdanju kod velikog izdavača i preko Ministarstva kulture otkupljeno za javne biblioteke“, pa je „ceo poduhvat Biće i jezik nagrađen… najvišim državnim nagradama“. Tako nešto nikad nije zadesilo Božidara Kneževića, Kseniju Atanasijević, Isidoru Sekulić, Anicu Savić-Rebac, Nikolu Miloševića.
Kao da je prisustvo državnih ustanova potpora svake afirmacije Radomira Konstantinovića i u našim danima. Tako – piše Danas od 27. oktobra 2014. godine – manifestacija „Dani Radomira Konstantinovića“, koja se održava u Subotici, „uživa podršku pokrajinskih vlasti i institucija, i određenog broja gradova“. To su ustanove koje počivaju na državnom budžetu: sve je – i u 2014. godini – kao u komunizmu. Sve se to događa u svetu kapitalističkog preduzetništva, u svetu u kojem se – po nalozima Evropske unije – ukidaju (republičke, pokrajinske i gradske) budžetske linije upravljene ka brojnim kulturnim sadržajima.
Ako pogledamo nosioce ovih aktivnosti – Službeni glasnik iz Beograda, Kulturni centar Beograda, ustanove pokrajinskih i gradskih vlasti – osvedočavamo se da nije reč ni o kakvim alternativnim grupama sa privatnim novčanim sredstvima nego su to budžetski izdržavane ustanove koje oličavaju glavnu kulturnu pozornicu. Svaka od njihovih akcija – i u finansijskom i u medijskom pogledu – biva omogućena i unapređivana srpskom kulturnom politikom. Ima tu i nehotične simbolike: Konstantinović ponovo dolazi u korak sa vlašću. Svaka razlika ustrojava ponavljanje: otud su – nota bene – Slobodan Jovanović i Miloš Crnjanski prepušteni privatnim zadužbinama i fondovima. Oni – kao i u komunizmu – nikad nisu predmet neke opšte brige.
Nije zgodno ispisivati kritički osvrt na članke objavljene u dnevnom listu Danas. Jer, središnji list naše nevladine inteligencije, kao avangarda evropske i natovske orijentacije u nas, kao Komunist našeg vremena, nalazi se u izvesnom – gotovo porodičnom – sukobu sa našom vlašću. No, imam – kako je pokazalo prvo izdanje ove knjiga – sasvim negativan odnos prema našoj vlasti: na čelu sa predsednikom Republike. Taj odnos je dugotrajan, neprekinut i nesravnjivo više kritički od odnosa koji iskazuje Danas. On je pogotovo takav kada je reč o vladajućoj politici u odnosu na Kosovo i Metohiju i NATO, kao sadržajima koji nisu bili predmet Danasove kritičke pažnje.
On je takav i kada je reč o delu Radomira Konstantinovića, koje predstavlja mesto suštinske saglasnosti između Danasa i predsednika Republike: pored svih nesporazuma između njih. Otud se slobodno mogu osvrnuti na članak u kojem je Igor Mandić evocirao naš javni razgovor na davnašnjem Sajmu knjiga u Beogradu. Ako uočimo način na koji je u Danasu – od 3-4 novembra 2018. godine – reklamiran sam članak, onda možemo pomisliti da je reč o pozivu da kažem svoje mišljenje i opišem svoja sećanja na davnašnji susret.
Jer, karakteristično je da Danas reklamira sam članak mojim imenom: „Polemika sa Milom Lomparom“. Nije, dakle, važan boravak u Beogradu poznatog hrvatskog kritičara, koji opisuje svoje susrete sa brojnim sagovornicima na mnogo opširniji način nego razgovor sa mnom, već je naslovom trebalo izdvojiti glavnu atrakciju – arhineprijatelja. Kao da je stari zagrebački i jugoslovenski prijatelj, pošto je previo svoje brojne rane poput Bolanog Dojčina, pohitao u pomoć svojim beogradskim i jugoslovenskim istomišljenicima. Takvo postavljanje stvari u skladu je sa višegodišnjom negativnom kampanjom koju Danas vodi protiv moje intelektualne i političke aktivnosti.
No, uprkos ovakvim obezvređivanjima moje ličnosti, Danas je bio u stanju da me pozove da komentarišem nastojanja Haškog tribunala u kriminalizovanju srpske kulturne tradicije, usredsređena na Njegoševo delo. Premda sam, vođen osećanjem ličnog dostojanstva, odbio da komuniciram sa novinarskim apostolima titoističke ortodoksije i zapadne (američke) beznačelnosti, njih to nije zaustavilo: zvali su me i da komentarišem stanje u Dverima. Na delu je karakteristično amoralni način javnog ponašanja, koji krasi – kako kaže Georgije Fedotov – „snobovska gadljivost u odnosu na moral, kao prema niskoj, vulgarnoj osobi koja nešto čini na površini duha“. (Georgije Petrovič Fedotov, Hrišćanska tragedija i drugi tekstovi, preveo Goran Dabetić, Bernar, Stari Banovci – Beograd, 2018, 34.) Takvo ponašanje je omogućeno neusahlom potrebom intelektualca za pojavljivanjem: kao poslednjim dokazom vlastitog postojanja. Njoj podleže ogromna većina intelektualaca, pohlepnih na miligram javne pažnje i nesposobnih da javno istraju u svojim uverenjima, makar se lišili ponekog mikrofona koji im je ponuđen.
U takvim okolnostima, mediji navode čoveka da prihvati pređašnja negativna označavanja svoje ličnosti, kao i samoproglašenu neprikosnovenost njihovog suda. Na delu je naglašena amoralnost koja uništava javni prostor i sprovodi samodiskriminaciju odabranih učesnika u njemu. Sama tehnika pripada široko razapetoj mreži dejstava sekularnog sveštenstva. Tako sam u sredu 17. oktobra 2017. godine, na adresu Zadužbine Miloša Crnjanskog, dobio poziv da učestvujem u razgovoru koji organizuje Institut za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu: „SLUČAJ KONSTANTINOVIĆ: TEORIJSKA MISAO I DRUŠTVENI ANGAŽMAN – POVODOM KNJIGE RADIVOJA CVETIĆANINA KONSTANTINOVIĆ. HRONIKA“. Čovek ne može proceniti čemu bi se više začudio. Na deset godina od smrti Nikole Miloševića, čije delo ima eminentno filozofski i književnoteorijski karakter, čija javna aktivnost je počivala na doslednoj i višedecenijskoj kritici komunističke neslobode i promociji liberalnih ideja, čija univerzitetska delatnost je emancipovala našu teorijsku svest u brojnim pokolenjima, Institut za filozofiju organizuje razgovor o Radomiru Konstantinoviću koji je bio decenijski apologeta komunističkog jednoglasja, sve do izričitog podupiranja kulta ličnosti.
To je, dakle, izbor koji je napravljen u duhu vladajućih sila našeg vremena. To je ritam istinske vlasti našeg vremena. To je Danas: kao što je to i Politika. Knjiga jednog novinara, nekadašnjeg izvršnog sekretara CK SK Srbije koji je – kao vremešni a nesvršeni student – u Politici 1983. godine opisivao Crnjanskog i Slobodana Jovanovića kao „književnu desnicu“ – postaje relevantan (filozofski?) povod da se piše na adresu zadužbine pisca Seoba. Najkarakterističniji je potpis koji donosi pozivno pismo: „Organizacioni odbor“. Nema nikakvog imena. Na delu je klasična arogancija nevladine inteligencije: posvećenici sekularnog kulta udostojili su čoveka svoje pažnje, ali su ga – već pozivom – postavili u podređen položaj.
Kada se na ovako oblikovanu neuljudnost nisam ni osvrnuo, dobio sam 1. novembra 2017. godine novo pismo: „Poštovani kolega Lompar, nadamo se da samo usled zauzetosti niste odgovorili na naš poziv za ušešće na okruglom stolu SLUČAJ KONSTANTINOVIĆ. Verujemo da će odgovor biti pozitivan, a bićemo zahvalni na bilo kakvom. U ime Organizacionog odbora Milivoj Bešlin i Predrag Krstić.“ Učinjeni su izvesni ustupci: postoji obraćanje onome kome se piše, postoje imena onih koji pišu. Zadržani su karakteristična arogancija i neuljudnost, jer je došlo do nagađanja o mojoj zauzetosti kao razlogu što nisam odgovorio: nije im palo na pamet da im čovek može ne odgovoriti zato što ih prezire.
Uprkos svemu, odgovorio sam 3. novembra 2017. godine: „Poštovana gospodo, Nisam odgovorio na vaše prvo pismo jer nije bilo potpisano, a nemam običaj da se dopisujem sa nepoznatima. Neću uzeti učešće na vašem skupu. S poštovanjem, Milo Lompar.“ Ne može se kazati da etikecija nije poštovana, pa su se stvari počele popravljati već 4. novembra 2017. godine: „Poštovani kolega Lompar, Hvala na odgovoru i hvala što ste uzeli u razmatranje naš poziv, uvažavamo razloge i nadamo se da se vidimo drugom prilikom. Kolegijalni pozdrav, Milivoj Bešlin i Predrag Krstić.“ I kad se popravljaju, stvari u komunikaciji sa nevladinom inteligencijom nikad nisu postavljene kao ravnopravne: oni uvažavaju moje razloge umesto da se makar izvine zbog svoje neuljudnosti? Ko su uopšte oni, da bi nešto uvažavali ili ne uvažavali?
Najlepše dolazi na kraju: nekadašnji savetnik (Mlađan Đorđević) nekadašnjeg predsednika Srbije i Demokratske stranke telefonski mi prenosi molbu autora knjige o Konstantinoviću da učestvujem u razgovoru. Ponovo je na delu osvedočena kombinacija bezobzirnosti i amoralnosti: čovek koji je u pomenutoj knjizi ustvrdio kako je Konstantinović postao moja opsesija, moli me – kada odbijem učešće – da ipak učestvujem u razgovoru. Stvar je komitetski nepogrešivo postavljena: ako se odazovem, onda priznajem da mi je Konstantinović – opsesija; a ako se ne odazovem, kao što nisam, onda Danas – 21. novembra 2017. godine – može da objavi kako se nalazim među onima koji „ne žele da sede sa neistomišljenicima“. Metod je proveren davnih dana: ako učestvuješ, priznaješ da si kriv (opsesivan); a ako ne učestvuješ, opet si kriv (netolerantan).
U takvom kontekstu pojavljuje se odlomak iz Mandićeve knjige: on ima oblik sećanja na naš javni razgovor. Kao i svako sećanje, ono je ispunjeno sadržajima koji se čine važnim onome ko se seća. Sam razgovor je sniman i u skraćenom obliku – po mene nepovoljnom – emitovan na Radio Beogradu 2. Upravo takva tendencioznost pokazuje koliko je neistinito Mandićevo domišljanje da je – pristavši da učestvuje u javnom razgovoru – upao u unapred postavljenu zamku. Budući da nisam imao nikakvu inicijativu za razgovor sa njim, zamke nije moglo ni biti. Jer, beogradski kontekst je uvek toliko blagonaklon prema hrvatskim gostima da se oni osećaju sasvim odomaćeni u njemu: splitski sudija Željko Borovčić Kurir sudio je revanš utakmicu finala fudbalskog kupa 1973. godine u Beogradu – između Hajduka i Zvezde – toliko navijački u korist „majstora s mora“ da se više ne bi moglo ni u Splitu. Beograd je to – kao i uvek – razumeo: zašto bi sad bilo drukčije? Ako se tome doda Mandićevo nametljivo i neukusno prikazivanje u centralnim medijima, a pogotovo ako se uporedi sa mojim cenzurisanim izostajanjem sa tih istih medija, onda je unapred pripremljeno pozitivno očekivanje u odnosu na njegovu pojavu u razgovoru. On je bio sasvim kod kuće: za razliku od mene, koji sam na to navikao.
Mandić, dakle, pripovedno izmišlja da bi postao vitez sopstvenog podviga. No, njegovo domišljanje o nekoj zamci neophodno je kao paravan kojim se prikriva potpuna sadržinska nepripremljenost za ozbiljan razgovor. To je i sam osetio, jer je – prišavši mi posle razgovora – rekao: „Da sam znao da će biti ovako, ja bih se pripremio.“ Kad je nepripremljen, intelektualac deluje kao lakrdijaš: uprkos odobravajućem smehu koji izaziva, ostaje u njemu gorčina koju nastoji naknadno kompenzovati.
Nepripremljen, neozbiljan i neusredsređen, Mandić je posegao za karakteristično demagoškim postupcima: vicevima, trikovima, zasmejavanjima i uvredama, pa mi je u jednom trenutku kazao da sam „paranoik“. Ova klasična optužba, kao jedan od načina kojim se minimalizuje stvar o kojoj se raspravlja, predstavlja omiljeno sredstvo kojim se rasprava usmerava u rukavce vređanja: ako kažete da čovek koji istovremeno tvrdi da je Hrvatska ustaška država i poziva na saradnju sa njom ispoljava simptome šizofrenika stupili ste na taj put. Kako nisam bio zainteresovan da utvrđujem Mandićevo duševno stanje, ostao sam u području argumentacije: čoveku koji brine o razlogu koji ga vodi u javni razgovor, scenski efekti predstavljaju sporednu stvar. Trenutak u kom efekat odnosi prevagu nad razlogom svakako pripada cirkusu, medijskoj (oplićaloj) strukturi mozga i postmodernoj situaciji.
Od brojnih argumenata kojima sam potkrepio svoje izlaganje, Mandić se setio samo dva: primera o prodaji hrvatskih cigareta u Srbiji i primera koji opisuje upornost kojom SANU nastavlja da štampa Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Oba primera precizno i neopovrgljivo dokazuju moje tvrđenje o privilegizovanju hrvatskih interesa u nas: i u ekonomskoj i u kulturnoj sferi. Budući da nije imao nikakvih argumenata, Mandić je u razgovoru posegao za zanemarivanjem, dok je u pripovedanju uskratio mogućnost da čitalac razume šta sam rekao.
Jer, šta znači zahtev EU da rovinjska fabrika duvana ne podlegne porezu koji važi za članice EU? Zašto se traži da ona plaća manji porez u skladu sa CEFTA sporazumom koji je Hrvatska napustila u času primanja u EU? To je očigledan primer favorizovanja hrvatskih interesa u obliku arbitraže EU i njenog zanemarivanja vlastitih propisa. O tome su pisale – usled žalbi fabrika duvana iz Niša i Vranja – novine u našoj zemlji. Zar ovakvo ponašanje EU nije eklatantan dokaz o zanemarivanju evropskih vrednosti, kao što su ravnopravnost i zakonitost, u korist evropskih interesa, kakav je favorizovanje Hrvatske u postjugoslovenskoj konfiguraciji? Tako se privilegizovanje hrvatskih interesa pojavljuje kao unutrašnja norma našeg ponašanja.
Suočen sa mojim tvrđenjem da forsiranje rečnika srpskohrvatskog jezika predstavlja produžetak jugoslovenske političke orijentacije u SANU, koja i u kulturnoj sferi potvrđuje favorizovanje hrvatskih interesa, Mandić je posegao za tvrdnjom da bi me zbog ovog stava u Zagrebu „nosili na rukama“. U svom pripovedanju upotrebio je druge reči u istom smislu. Vreme koje je proteklo od našeg razgovora potpuno ga je demantovalo: nikada me niko nije u Zagrebu pozitivno pomenuo, već su odatle – kao i iz Splita i Sarajeva – isključivo negativno, kritički i uvredljivo pisali o meni. Moje mišljenje nije, dakle, prihvatljivo za hrvatsku kulturnu politiku ni u jednom njenom vidu, možda i zato što joj Mandićeva jugoslovenska orijentacija – i kad tome ne teži – posredno ide u korist: ona obezbeđuje prostiranje minimalističkih sredstava hrvatske kulturne politike u postjugoslovenskom prostoru.
Zanimljivo je da Mandić nije pripovedao o mom opisivanju hrvatske levice, koju je toplo preporučivao, kao orijentacije koja je – u rečima Ivice Račana: „najzad“ – sa oduševljenjem dočekala NATO-bombardovanje Srbije. Nije se setio – iako smo o tome živo razgovarali – ni primera kako službeni državni izdavač u Srbiji, Službeni glasnik, štampa Solarovu Teoriju književnosti iz koje su izbačeni svi srpski pisci. Zaboravio je moje mišljenje da bi – raspadom Jugoslavije – odnosi Srba i Hrvata trebalo da postanu trećerazredni za srpsku kulturu. U prvom stepenu, nalazile bi se velike kulture čija iskustva i domete valja usvajati a ne oponašati. U drugom stepenu, nalaze se kulture prikladne po veličini, plodotvorne po uticaju i dobronamerne u nastupu. Tu sam predložio Češku i Grčku: obe su u EU, jedna je katolička a druga pravoslavna, obe imaju pozitivan i blagonaklon odnos prema srpskoj istorijskoj i kulturnoj egzistenciji. Sve je, dakle, drukčije od Hrvatske: jezička bliskost ne može biti opredeljujući argument u jednom svetu u kojem se svi služe engleskim jezikom.
A ako bi se trebalo okrenuti nekoj od zemalja sa kojima postoje ozbiljni istorijski nesporazumi i učvršćeni javni resantimani, onda bi se – po mom mišljenju – trebalo okrenuti Bugarskoj. Svi bugarski istorijski zločini u jugoistočnoj Srbiji u oba svetska rata manjeg su negativnog sadržaja od genocida nad srpskim narodom koji je počinjen u NDH. Ako smo posle genocida mogli živeti 50 godina sa Hrvatskom u zajedničkoj državi i pod vlašću jednog Hrvata, da se sve okonča progonom Srba iz Hrvatske, zar to nije bilo dovoljno? Zašto – umesto obnavljanja veza sa hrvatskom kulturnom politikom – ne bismo pokušali da razumemo bugarsku kulturu, čiji srednji vek nam je neuporedivo bliži, istorijski i književno izuzetno značajan, čija horska muzika predstavlja uzor i o čijem novovekovlju znamo malo? (Umesto pokušaja u tom pravcu, ovogodišnji BEMUS – u 2019. godini – završen je koncertom hora HRT-a, premda je bugarska horska muzika svetski cenjena.) Sve je to izvetrilo iz Mandićevog sećanja, ali je ostalo u mom: takva su sećanja, kao i ljudi koji se sećaju. Nisam izgovorio, pa je pitanje ostalo da lebdi u vazduhu: zašto uvek dolazi Igor Mandić, a nikad ne dolazi neki bugarski književni kritičar? Zašto nas nimalo ne zanima rumunska kultura, koja je iznedrila takve duhove kakvi su Elijade, Jonesko i Sioran? Zašto je naša radoznalost tako jednostrana?
Mandić se, pak, seća svog uspeha kod publike, potreban mu je – malo stilizovan i krivotvoren – taj uspeh i u naknadnom pripovedanju, seća se da sam mu „džentlmenski“ odgovorio na pruženu ruku, što je tačno, ali krivotvori moje tada izgovorene reči. Tačno je da sam ga nazvao „majstorom s mora“, ali teško može biti tačno da sam mu mogao kazati kako ima više polemičkih utakmica u nogama od mene. Takvu formulaciju nikad ne upotrebljavam: potvrđuju to toliki moji javni i pisani nastupi. Da je napisao da sam mu rekao da ima više iskustva, to bi bilo moguće, premda se ne sećam takvog nastavka svoje rečenice. Moja sugestija je bila privatna, a ne javna: i tako bi i ostalo da on sam nije želeo da stvar učini javnom.
Zašto je on fudbalski konotirao moje tvrđenje da je „majstor s mora“? Svesno ili nesvesno, situirao ga je u odrednicu koju su nosili fudbaleri splitskog Hajduka: ona deluje kao neko priznanje. Nije nužno da bude tako. Jer, odrednica ima i kulturološku konotaciju čije značenje ima potpuno drukčiji pravac. U narodnoj tradiciji, ona označava latinskog prevaranta, u duhu stiha: „Latini su stare varalice.“ U ambijentalnoj tradiciji, nije nužna religijska konotacija, pa odrednica obeležava mediteranskog trik-veštaka, koji može biti i pravoslavac, vazda usmeren ka svojoj koristi, svagda spreman da uskoči u povoljnu kombinaciju: odrednica obeležava jednu vrstu životnog uskoka, kako ga opisuje Kašanin.
To je klasičan mediteranski hohštapler, u kojem se mešaju šarm i lupeštvo, opsena za prostotu i dubok egzistencijalni jal, talenat za besplatan ručak i sviranje u poželjne diple, vedrina koja okuplja zablesavele i pokvarenost koja ih vodi u propast: sami su je hteli. Čitav taj razgovor – i Mandićev naknadni zapis o njemu – pokazuju koliko je jugoslovenski kontekst Beograda pogodan za ova dejstva. Kao da Mandić nije dolazio na beogradski sajam dugo posle našeg razgovora. No, 2018. godine je predstavio svoju knjigu u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Na pravom mestu: u tuđoj kući, kod lažnih domaćina, bio je među svojima, tamo gde mu je mesto, kao tužni tragalac za još jednim izmaštanim aplauzom. To je bio – i ostao – najviši domet titoističkog jugoslovenstva: Danas.
Neposredno pošto je sa dve pobede eliminisala veliki Liverpul, Crvena zvezda je izgubila u finalu Kupa Maršala Tita od „majstora s mora“: sudio je splitski sudija, koji je bio nekadašnji igrač Hajduka, koji je upozoren da sudi „političku utakmicu“ i koji je – u znak zahvalnosti – dobio plaketu Hajduka za taj uspeh. Inače je odlični splitski tim uspešno krmanio u titoističkoj Jugoslaviji. Bio je uzorni predstavnik mediteranskog snalaženja u svim lokalnim prilikama, sudijsko-forumskim, političko-ekonomskim, nesportsko-prevrtljivim, posebno na sopstvenom malenom stadionu: na kojem se kamenica koja je pogodila protivničkog igrača odjednom, u forumskim lavirintima, znala pretvarati u šišmiša. To ništa nije promenilo na stvari. Jer, „majstori s mora“ – ne stigavši nikad ni do polufinala Kupa evropskih šampiona niti bilo kog evropskog finala – nisu dosegli u evropskom smislu ni zagrebački Dinamo, pogotovo ne beogradski Partizan. Crvena zvezda je bila u drugoj dimenziji od svih: njih su pamtili zbog susreta sa njom, obrnuto se nije događalo.
(U sledećem broju: Akademici plaču u tišini)