(P)likovi
U Srbiji više nema podela, svi su protiv Vučića

Pad kule od karata

Kako je „generalni štrajk“ prerastao u „savetodavni referendum“, kojim su građani Vučiću poručili da je gotovo s njegovom tiranijom? Zašto čak ni članovi Srpske napredne stranke ne žele da podrže vladara s krvavim rukama? Da li je štrajkom sudija i advokata počelo čišćenje pravosuđa? Kako je Vučiću propala investicija u bivšeg američkog ambasadora Kristofera Hila i zašto mu je sad korisnija Marija Zaharova? Zašto Vučićev patrijarh Porfirije i njegov konsiljere vladika Irinej ne uspevaju da spreče studente Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta da se priključe blokadama? Neke od mogućih odgovora na te i druge teme iznosi zamenik glavnog urednika Magazina Tabloid Predrag Popović, bivši urednik u Dnevnom telegrafu, Nacionalu i Pravdi, nekada blizak Vučićev saradnik i prijatelj.

Predrag Popović

Aleksandar Vučić je uspeo da ujedini Srbiji. Kao što kaže Igor Grbić, „ovolika sloga u narodu nije viđena još od 1914, kad je Poćorek krenuo preko Drine„. Opet su svi normalni građani ustali protiv okupatora iz naprednjačkog kartela.

Otkad je doveden na vlast, pre 12 dugih i mračnih godina, Vučić je zarazio celo društvo vlastitom patologijom. Zaustavio je demokratske procese, državne institucije pretvorio u lični i stranački servis, opljačkao je javne resurse i privatnu imovinu, ugušio slobodu medija i nametnuo se kao vrhovni tužilac, sudija i dželat. Prodao je i predao Kosovo i Metohiju zapadnim mentorima i svojim albanskim ortacima.

 Od države je napravio koloniju, a narod je gurnuo u dužničko ropstvo. Od Vučićeve tiranije, u inostranstvo je pobeglo oko milion mladih i obrazovanih ljudi. Ko je ostao, rizikovao je da balansira na ivici egzistencije ili da bude ubijen. Samo u vreme pandemije Kovida 19, umrlo je 48.000 ljudi više od očekivanog proseka, a može se pretpostaviti da je trostruko veći broj smrtnih slučajeva, koji su izazvani eksperimentima, koje je Vučić tada sprovodio, zabranom kretanja i lečenja. U Vučićevom ormaru nalaze se i brojni kosturi njegovih političkih protivnika, koji su likvidirani u prisustvu vlasti. Na kraju, pod pritiskom korupcije, kad se srušila nadsteršnica novosadske Železničke stanice, pala je i Vučićeva kriminalna kula od karata.

Vučić je vlast organizovane kriminalne grupe oko Srpske napredne stranke održavao izbornim krađama, podmićivanjem i terorom nad glasačima. Na isti način je pokušao da prevaziđe političku i društvenu krizu izazvanu ubistvom 15 ljudi pod nadstrešnicom. Precenio je moć svojih laži i nasilja, i potcenio je odlučnost normalnih ljudi da se izbore za slobodu.

Kriminalci u policijskim uniformama i njihovi saborci iz raznih naprednjačkih narko-klanova, ucenjeni funkcioneri i zaluđeni sendvičari, svi zajedno nisu uspeli nasiljem da uplaše građane i studente, koji tri meseca protestuju, zahtevajući da budu kažnjeni svi krivci za masovno ubistvo u Novom Sadu. Vučić je uzalud lično, u svakodnevnim javnim obraćanjima, pozivao svoje „lojaliste“ da se automobilima zaleću u grupe studenata na petnaestominutnim blokadama ulica.

Svog brata Andreja je postavio na mesto komandanta armije od 17.000 tzv. lojalista, koji su se u crkvi zakleli da će krvlju braniti vođe kartela. Sa pozicije „predsednika svih građana“, studente je nazivao bolesnicima, njihove profesore budalama, a ostale građane, koji protestuju, „ludacima i društvenim talogom“. Na takve kvalifikative je, sigurno, navikao u svojoj porodici, pa ne čudi prostakluk kojim truje javnost.

Kad nije uspeo ni da podmiti, ni da uplaši studente i opozicionare, Vučić je udario tamo gde najviše boli. Na decu. On i njegove marionete najavili su masovno oduzimanje dece od roditelja. Prvo je Vladimir Đukanović ustvrdio da su „deca vlasništvo države“, da bi, na talasu te patologije, ministarka prosvete Slavica Đukić Dejanović zapretila da će centri za socijalni rad oduzimati decu roditeljima, koji ne žele da ih šalju u školu. Ni oni, kao ni njihovi saučesnici iz kartela ne izjašnjavaju se o tome da li treba oduzeti starateljstvo ocu čija ćerka je pobegla u inostranstvo, s namerom da se nikad ne vrati, pa čak i da ne kontaktira s njim, a kome stariji sin prolazi kroz teške psihičke probleme, dok mlađi pati od teške bolesti.

Uzalud sve uvrede, pretnje i nasilje. Strah je promenio stranu. To se najbolje vidi po broju privatnih firmi, pa čak i javnih ustanova koje su prihvatile poziv studenata da se uključe u „generalni štajk“. Osim skoro svih fakulteta, većine srednjih i osnovnih škola, u petak, 24. januara, nisu radili ni mnogi vrtići. U „generalni štrajk“ su se uključili i Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“, Biblioteka „Dimitrije Tucović“, Kulturni centar Beograd, kao i najveće knjižare i izdavačke kuće u Srbiji, kao što su Laguna, Delfi, Dereta, Arhipelag, Jež izdavaštvo, Booka, Geopoetika, Urban Art…

Štrajkuju glumci, slikari, pisci, pa i zdravstveni radnici iz zemunskog Doma zdravlja. Rodoljub Drašković je još pre dva meseca pokrenuo konkretne akcije u znak podrške studentima. Čokoladice, koje proizvodi njegova kompanija Swisslion, prodavao je po sniženoj ceni, a svu zaradu je uplaćivao studentskim organizacijama. Pored Swissliona, studente je podržala valjevska kompanija Metalac, zatim novosadski Mipl i SOS taxi, Cineplexx, BioVita, Argus Tours, Avio Art, Dogma Brewery, kao i mnogi kafići, restorani, pekare, frizerski saloni i, naravno, mediji. U „generalnom štrajku“ su učestvovala sva izdanja United Media, Asocijacija medija, Asocijacija online medija, Nezavisno udruženje novinara Srbije, BIRN, Asocijacija lokalnih i nezavisnih medija „Lokal Pres“, internet mediji poput Kossev, Voice, Istinomera, Szabad Magyar Szo, pa i brojne radio stanice, uključujući Radio Goraždevac sa Kosova i Metohije.

Nesposoban da smisli kreativan odgovor, Vučić je naredio svojim „lojalistima“ da uzvrate štrajkbrejkerskim podmićivanjem. Kafane, koje su u vlasništvu naprednjačkih kadrova, 24. januara su delile gostima besplatnu kafu, čaj ili sokove. Ponosni što podržavaju tiranina i što se suprotstavljaju studentima, istakli su se Zvezdan Terzić i Stojan Vujko, čiji „Grafičar“ se proslavio organizovanjem rođendanskih žurki Danila Vučića. Dok je „Grafičar“ nudio gratis teletinu i gibanicu, lanac restorana „Walter“ se zadovoljio čašćavanjem samo kafe, ali i to će uticati na poslovne rezultate njegovog vlasnika Mladena Paunića, pošto će ga bojkotovati studenti i svi građani, koji ne žele da se prljaju kontaktima s naprednjačkim talogom.

Iako se njegov sistem vladavine temelji na strogo kontrolisanim medijima, Vučiću je najvažnije pravosuđe. Zloupotrebom uticaja na tužilaštvo, sudove, pa i deo advokature, godinama je uspevao da prikriva zločine svog kartela i da progoni političke protivnike i ostale kritičare. I tu su se promenili odnosi snaga.

Dvadesetak sudija javno je podržalo studentske zahteve. U toj grupi ima nekoliko sudija koje su do juče poslušno izvršavale Vučićeve naloge. „Dajem punu podršku studentima u borbi za pravednu i slobodnu Srbiju, za poštovanje Ustava i zakona i jednakosti svih građana“, napisala je u saopštenju sudija Prvog osnovnog suda u Beogradu Tatjana Bezmarević Janjić.

Brojniji i bolje organizovan otpor naprednjačkom kartelu pružaju advokati. Skupština Advokatske komore Srbije 18. januara je donela odluku o sedmodnevnoj obustavi rada u znak podrške i pridruživanju zahtevima studenata. Međutim, advokat Goran Petronijević je 20. januara, u ponedeljak, podneo tužbu beogradskom Višem sudu protiv Advokatske komore radi utvrđivanja ništavnosti odluke. Petronijevićeva tužba je zavedena pre 9 sati, a već u 9,30 je doneta privremena mera, kojom je ukinuta odluka o potpunoj obustavi rada. Sramnu presudu je potpisala sudija Mirjana Nikolić Milosavljević. Očigledno, ceo proces obaranja odluke AKS-a bio je montiran iz vrha izvršne vlasti. Viši sud je ekspresno zaveo Petronijevićevu tužbu, a sudija Nikolić Milosavljević je objavila presudu pre nego što je AKS mogla da odgovori na tužbu, zatraži izuzeće sudije ili ospori nadležnost tog suda.

Advokati ipak nisu odustali od podrške studentima u blokadi. Upravni odbor Advokatske komore je isti dan, 20. januara, doneo odluku o trodnevnoj obustavi rada. Umesto Petronijevića, protiv te odluke je istovetnu tužbu podneo advokat Dragan Krajnović. Sudija Višeg suda u Beogradu, Dragana Stanojković, donela je rešenje kojim odbacuje tu tužbu.

Oba advokata, koji su učestvovali u sabotaži odluka AKS-a, poznati su po bliskim odnosima sa naprednjačkim režimom. Uz mnoge druge angažmane, Petronijević se istakao zastupanjem Milana Radonjića tokom istrage povodom oružanog incidenta u Banjskoj. Krajnović je pažnju javnosti privukao kao advokat Siniše Malog, koga je zastupao u brakorazvodnoj parnici. Razvod Siniše i Marije Mali završen je skandaloznom odlukom suda da ministar finansija dobije starateljstvo nad njihovo troje dece.

Po isteku trodnevnog roka, 23. januara Upravni odbor AKS-a ponovio je postupak i produžio obustavu rada za još tri dana.

– Tokom obustave rada advokati neće ulaziti, niti boraviti u prostorijama sudova, tužilaštava, policije, organa uprave, javnih izvršitelja i javnih beležnika po bilo kom profesionalnom osnovu. Tokom obustave rada advokati će dostavljati sudovima, tužilaštvima i drugim organima samo one podneske koji su vezani za nastupanje prekluzivnih rokova. Radnje advokata, u skladu sa ovim stavovima, predstavljaju ustanovljen minimum procesa rada neophodan za zaštitu osnovih prava i interesa klijenata – navodi se u rešenju Upravnog odbora AKS-a.

Advokati naprednjačkog kartela usprotivili su se odlukama Advokatske komore Srbije. Uz Petronijevića i Krajnovića, koji su preduzeli konkretne korake, protiv obustave rada najglasnije i najagresivnije agituje Vladimir Đukanović, pravni zastupnik Andreja Vučića, Predraga Koluvije, Dijane Hrkalović i sličnih.

Aleksandar Vučić je advokate, koji su podržali studentske zahteve za utvrđivanjem odgovornosti za smrt 15 ljudi pod novosadskom nadstrešnicom, nazvao ruljom, koja želi da uništi Srbiju. Vučić je zapretio da će uskoro biti osnovano još nekoliko advokatskih komora, pa „neće moći nekoliko opozicionih pravnika da zabranjuje rad hiljada pristojnih advokata“. Advokati su mu odgovorili protestom pred zgradom Predsedništva Srbije, sa sloganom „da se vidi ko je rulja, a ko hulja“.

Da se vidi ko su hulje, koje podržavaju vrhovnu hulju, pobrinuo se Aleksandar Đurđev iz nekakvog Instituta za političko umrežavanje. Đurđev je na političku scenu stupio kao član Dveri. Posle izbora 2014. godine, zajedno s još nekoliko kolega iz novosadskog odbora, osnovao je pokret Treća Srbija, s kojim je ušao u koaliciju sa Srpskom naprednom strankom. Posle raspada tog pokreta i koalicije, promovisao se u predsednika tzv. Srpske lige i uživeo se u ulogu Miše Vacića. Iako izgleda nešto pristojnije od Vacića, primenjuje iste ulizičke ideje, kao da dele isti mozak, pa su im porcije male. Takav, Đurđev je pokrenuo peticiju „podrške pravu na život predsednika Srbije Aleksandra Vučića“. Taj doprinos političkoj patologiji, konkretizovao je Marko Parezanović, pripadnik Bezbednosno informativne agencije, poznat po nadimku Markos iz transkripata sa „Sky“ aplikacije, koju je koristio za saradničku komunikaciju sa Darkom Šarićem, optuženim za šverc droge i dva ubistva. Markos Parezanović je prvi potpisao peticiju za odbranu Vučića od nepostojećih opasnosti.

Među potpisnicima bolesnog pamfleta nalaze se Ane Brnabić, Ivica Dačić, Maja Popović, Nebojša Krstić, Dragoslav Bokan, Milan i Stefan Krkobabić, Marina Raguš, Dragan Simeunović, Dragan Vasiljković zvani Kapetan Dragan i još tridesetak opskurnih štetočina. Malo je to. Vučić je uložio mnogo energije, novca i nade u ovu, najnoviju, kampanju kmečanja zbog pretnji ubistvom, koje postoje samo u njegovoj bolesnoj mašti, a dobio je samo četrdesetak potpisa.

Iako, zasad, nisu među potpisnicima ludačke peticije, mnogi naprednjački paraziti uknjižili su se u anale savremenog srpskog beščašća. Šampionske rezultate u toj disciplini ostvarila je Milena Popović, „vesela udovica“ Olivera Ivanovića. Ko zna kakvom mukom naterana, ona je pokrenula kampanju na društvenim mrežama „Deci je mesto u školi“, kojom je Vučić zamenio monstruoznu akciju šaranja grafita sa crvenim srednjim prstom. Nije poznato da li je i Milena Popović crtala krvave penise na školskim zgradama, ali na tviteru se istakla porukama o potrebi da deca idu u školu. Ona se razume u to. Da nije išla u školu, ne bi se smuvala sa nastavnikom, no to je druga tema, nemoralna skoro kao ova kojom se ona bavi na Tviteru.

Gde je nemoral, tu je i vladika bački Irinej. „Verni Vučićev pas“, kako Irineja nazivaju i teolozi, nedavno je dao uputstva veroučiteljima i katehetama: „Pošto su neki od vas u nedoumici povodom događaja koji se zbivaju u školama, podsećamo vas da nemate blagoslov za bilo kakve sindikalne aktivnosti i učešće u njima. Blagoslov je takođe i gde je to moguće ostati ‘suzdržan’ i ne izjašnjavati se. Učešće u blokadama treba odbiti.“ Vladika Irinej, nezvanični upravnik i komesar Vučićevog patrijarha Porfirija, smatra da ne treba podržati građane i studente, koji zahtevaju da državne institucije utvrde ko je odgovoran za masovno ubistvo pod nadstrešnicom.

Na njegovu žalost, studenti Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta doneli su, 21. januara, odluku da podrže studentske blokade i da im se priključe do ispunjenja zahteva.

„Našu podršku, odnosno blokadu želimo sprovesti na sledeći način: 1. Obustavom nastave do daljnjeg. 2. Obustavom svih nastavnih aktivnosti do daljnjeg. R. Odlaganjem januarskog ispitnog roka do daljnjeg. Zahtevamo od vas, poštovani profesori, kao od svojih učitelja i pastira, podršku i pomoć u sprovođenju gore navedenih odluka. Smatramo da je to naša zajednička obaveza, vodeći se rečima iz Svetog Pisma: ‘Učite se dobro činiti, tražite pravdu, pomažite potlačenome’ (Isaija 1:17). Dodatno, smatramo svojom dužnošću da javno i nedvosmisleno izrazimo podršku našem kolegi i bratu, veroučitelju Đorđu Matijeviću iz Čačka, povodom direktnih napada kojima su bili izloženi on i njegova porodica. Ovakvi napadi ne udaraju samo na njega kao pojedinca, već i nasve nas koji činimo zajednicu Tela Hristovog i zalažemo se za ljubav, pravdu i istinu. Molimo vas da nam saopštite vaš stav, jer nam je veoma važno da budemo upoznati sa vašim mišljenjem o gore navedenom – navodi se u saopštenju studenata Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu, koji su na plenumu, većinom glasova, odlučili da se priključe ostalim studentima u blokadi.

Budući bogoslovi nisu dobili direktan, ali jesu posredan i to vrlo jasan odgovor. Poglavari Srpske pravoslavne crkve, kao da se ništa ne dešava, nastavili su redovne aktivnosti oko pripreme Svetosavske akademije, pa čak i prijava za januarski ispitni rok. Porfirije i Irinej ne shvataju da sada traje i njihov ispitni rok, na kome nemaju šanse da polože testove iz ljudskosti.

Da ludilo bude potpuno, šareno kao Vučićev zdravstveni karton, svojim beščašćem su pomogli strani mešetari. U svemu suprotstavljeni, diplomate Sjedinjenih Američkih Država i Rusije ujedinili su se u podršci srpskom tiraninu. Takve aktivnosti su uobičajene za Kristofera Hila, koji je prevremeno smenjen sa mesta američkog ambasadora u Beogradu. Pod optužbama za korupciju, Hila je otpušten, i to odlukom administracije sad već bivšeg predsednika Džoa Bajdena.

U strahu od posledica s kojima može biti suočen u Americi, Hil je odlučio da se trajno nastani u Beogradu. Novcem, stečenim u Srbiji, radeći više u interesu Vučićevog kartela, nego države koja ga je tu poslala, Kristofer Hil je kupio kuću na Dedinju i vinograd na Fruškoj gori. Da li će i koliko uživati u penzionerskoj idili, ipak ne zavisi od njega ili njegovog mecene Vučića, već od američkih pravosudnih organa.

Sa suprotnim političkim stavovima, ali sa istom namerom da podrži Vučićevu tiraniju, nastupa portparolka ruskog Ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova. Kao svaki put kad je naprednjački režim bio u krizi, pritisnut protestima zbog izbornih krađa ili smrtnih slučajeva izazvanih korupcijom, Zaharova je i sada optužila srpske studente i građane da, u interesu Zapada, podrivaju legalnu i legitimnu vlast.

– Predsednik Aleksandar Vučić okrivio je Zapad za sprovođenje obojene revolucije u Srbiji. Slične činjenice su i ranije bile zabeležene. Zapad pokušava da prekroji i promeni volju birača posle svakih izbora u Srbiji, a takođe promoviše razne nevladine organizacije i aktiviste koji istupaju sa zapadnim kontekstom. Vidimo kako provociraju ljude, koji izlaze na proteste u svojoj sopstvenoj zemlji boreći se za svoja građanska prava. Dolivaju ulje na vatru, prvociraju ih da iz demokratskih akcija pređu u antidržavne. To je univerzalni ključ Zapada – rekla je Zaharova na redovnom brifingu u ruskom Ministarstvu spoljnih poslova 23. januara ove godine.

Zaharova tvrdi da Zapad „koristi haos“, kako bi studentskim i građanskim protestima „lišio vlast u Beogradu slobodne volje i prinudio je da se odrekle normalnih, prijateljskih, istorijskih odnosa sa Rusijom, da izda Rusiju“.

Moskva sve to primećuje – rekla je Zaharova.

Čudno je da Moskva primećuje obojenu revoluciju u Beogradu, a ne vidi da se njen favorit Aleksandar Vučić istog dana u Davosu sreo sa ukrajinskim predsednikom Volodomirom Zelenskim. Dok su se Vučić i Zelenski dogovarali o novim tranšama srpskog oružja ukrajinskoj vojsci i desetinama miliona evra, koji se iz srpskog prelivaju u ukrajinski budžet, portparolka ruskog šefa diplomatije ponavlja optužbe na račun građana Srbije, koji se bore za slobodu i pravdu.

Prohtevi Zapada da se Srbija odrekne Rusije postojali su oduvek, samo su od 2022. godine pojačani. Zapad doživljava posebne, prijateljske odnose između Srbije i Rusije, i njihova dva naroda, kao kost u grlu. Zapad zato ne može Srbiji da oprosti njenu principijelnu poziciju kroz istoriju. Otuda čudovišna težnja i želja Zapada da Srbiju privuče u svoj zagrljaj, koji zasigurno nije prijateljski. Prijatelji tako ne postupaju, prijatelji tako ne izdaju, prijatelji tako ne obmanjuju. Zapad je puno puta pokušavao da podstakne Srbiju na samoobmanu i mnogo puta je bila blizu da poveruje lažnim obećanjima zapadnih zemalja, ali to Zapadu nijednom nije uspelo. Svaki put je Srbija ostala verna sebi – rekla je Marija Zaharova.

Takvim izjavama, ona uspešnije od svih zapadnih mešetara utiče na promenu odnosa građana Srbije prema Rusiji. Na nekoliko studentskih protesta u Beogradu dolazilo je do incidenata, koji su završavani tako što su udaljeni pojedinci koji su nosili zastave Evropske unije, kao i predstavnike prozapadnih nevladinih organizacija. Studenti su se, u nekoliko saopštenja, jasno i odlučno distancirali od svih opozicionih stranaka i pokreta. To se, sigurno, primećuje i u Vašingtonu i u Moskvi, ali Zaharova ipak optužuje studente da obojenom revolucijom ugrožavaju stabilnost i suverenitet Srbije.

Ne postoji način na koji Vučić može da zaustavi urušavanje svog kriminalnog i koruptivnog sistema. Propali su mu svi medijski trikovi, spletke primitivaca iz BIA, pa i pokušaji da nađe politički izlaz iz krize pomoću „savetodavnog referenduma“. Izolovan iz stvarnosti, okružen masno plaćenim poltronima, Vučić ne shvata da građani svaki dan izlaze na referendum, kad u prodavnicama kupuju najskuplje prehrambene proizvode u Evropi.

Uostalom, Vučić je doživeo krah i na unutarstranačkom referendumu, koji je održan u Jagodini 24. januara, baš kad i „generalni štrajk“. Naprednjački kartel je zakupio više od 250 autobusa, ali u njih nije imao ko da uđe. Većina starih „sendvičara“, koji su pristajali na mitingaški turizam, da putuju od mesta do mesta kako bi mu aplaudirali, odustali su od tog biznisa. Iako je nadnica skočila na 15.000 dinara po glavi, nijedan lokalni odbor SNS-a nije ispunio određenu kvotu. Na društvenim mrežama je objavljeno sto skrinšotova sms poruka u kojima naprednjački koordinatori kukaju što ne mogu da sakupe ljude.

Kao u stihovima Vladislava Petkovića Disa: „Napolju je vidno, kao pred svitanje; K’o da će se dići grobovi i ljudi“, cela Srbija se digla protiv Vučića i njegovog zločinačkog udruženja. Spasa mu nema, neće opstati na vlasti.

Scroll to Top