Džef Prager: Opljačakana Amerika - ko je i zašto izazvao globalnu finansijsku krizu (2.)
ŽIVOT U ZEMLJI ROBOVA I DUŽNIKA
Džef Prager, Američki publicista starije generacije, Džef Prager (Jeff Prager), u zvaničnim političkim i akademskim krugovima često je prozivan zbog svojih radova koji razotkrivaju suštinu društvenog i ekonomskog propadanja SAD, a posebno zbog knjige „Opljačkana Amerika-Subprimarna kriza, 9/11-Šta je sledeće?“ (u originalu: „The Fleecing of America: The Subprime Crisis and 9/11 – What’s Next?“). Mada ga zbog ovog dela maliciozno svrstavaju u oblast alternativnih i kontroverznih interpretatora američke stvarnosti, njegova istraživanja govore čvrstim argumentima o razmerama globalnih zavera. Iz pomenute knjige koja je ciljano marginalizovana u Americi (mada je naišla na veliko zanimanje „posebne“ javnosti), Magazin Tabloid svojim čitaocima priređuje najvažnije delove u više nastavaka…
Džef Prager
Istraživao sam napad na Kule bliznakinje i Pentagon (9-11) i poslednjih godina napisao čak 12 besplatnih elekronskih knjiga na tu temu. Učestvovao sam u debatama sa dr Stivonom Džonsom, dr Džudi Vud i Džonom Hačisonom, dok je Gordon Daf iz Veterans Today (Veterani danas) bio moderator. Debata je trajala tri i po meseca. Izneo sam dokaze i činjenica da „pljačka Amerike“ nije metafora, već realnost u kojoj političke i finansijske elite koriste krize da bi konsolidovale moć i bogatstvo. Dalje, dokumentivao sam tezu da je došlo do minimalnom nuklearnom eksplozijom iznutra što je odmah proglašeno kao kontroverzno i osporavano. Finansijska kriza se u zvaničnim izveštajima objašnjava lošim regulativama i pohlepom banaka, ali ne kao namerno orkestrirana zavera, koja je činjenica i za koju sam takođe izneo dokaze. Svi ovi događaja imaju zajednički imenitelj: kontrola populacije kroz strah i finansijsku zavisnost.
Laž je postala uobičajena reakcija svake vlade SAD pa su tako lako slagali i plaćeni inženjeri i istraživači koji su „zaključili“ da su tornjevi srušeni kombinacijom udara aviona, požara i konstrukcijskih slabosti. A, taj napad je bio smišljen kao opravdanje za ratove, povećanje vojnog budžeta, ograničavanje građanskih sloboda, opravdanje za spasavanje banaka i dalju koncentraciju bogatstva…
Naveo sam tekst iz Engineering News-Record iz 1964. da bi pokazao da konstrukcija tornjeva nije mogla da se uruši samo od požara. Preneo sam izjave medicinskog osoblja i svedoka koji su govorili o „ljudima koji su eksplodirali u vatrenim kuglama“. Povezao sam razvoj nanotehnologije sa nuklearnom industrijom, i dokazao da su korišćeni minijaturni nuklearni uređaji. Citirao sam britanskog naučnika koji je pisao o upotrebi obogaćenog uranijuma u vojnim sukobima (Faludža, Irak), sugerišući da su slične tehnologije korišćene i u Njujorku. Milioni Amerikanaca izgubili su nakon toga domove i ušteđevine, dok su najveće finansijske institucije dobile ogromne finansijske pakete pomoći u milijardama dolara.
Što se zločinačke upotrebe nano tehnologija tiče, one su nastale u nuklearnoj industriji 1950-ih. Razvoj nano-materijala bio je direktno povezan sa istraživanjima nuklearnih reakcija. A, razumevanje nano-eksploziva zahteva razumevanje nuklearne fizike, jer „Nano started with Nuclear“. Prostije rečeno: Reaktor je kontrolisana fuzija ili fisija, a atomska bomba je nekontrolisana reakcija. ONo što se desilo u Njujorku bila je ta nekontrolisana reakcija.
„Kada su se tornjevi srušili, svet je gledao, ali nije video. Ono što se dogodilo nije bila obična eksplozija, niti požar izazvan gorivom iz aviona. To je bila reakcija koja je promenila samu strukturu materije. Čelik se pretvorio u prašinu, beton u paru, a ljudska tela u svetlost. To nije mogla učiniti hemija – to je mogla učiniti samo fizika, ona najdublja, nuklearna.
U srcu Manhattana, u podnožju tornjeva, ostao je krater koji je sijao danima. Vatrogasci su govorili da se metal topio kao vosak, da su se stubovi pretvarali u tečnost. To nije moglo biti običnim požarom. To je bila energija koja dolazi iz jezgra atoma! Svedoci su pričali o ljudima koji su se raspadali u hodu, o vatrenim kuglama koje su gutale sve pred sobom. To nije bila vatra – to je bio zračni talas. Neutroni prolaze kroz papir, kroz zidove, ali ne prolaze kroz vodu. A čovek je voda. Zato su tela nestajala, a papir leteo netaknut.
Ono što se dogodilo 11. septembra nije bio teroristički napad u klasičnom smislu. To je bio eksperiment. Eksperiment sa novom vrstom oružja, minijaturnim nuklearnim uređajima, koji su mogli da se aktiviraju u tačno određenom trenutku, pod tačno određenim uslovima. To je bila demonstracija moći – ne neprijatelja spolja, već moći iznutra.
Nano-tehnologija, koja je rođena u nuklearnim laboratorijama pedesetih godina, sada je postala oružje. Ona je omogućila da se energija atomskog jezgra upakuje u male, kontrolisane eksplozivne jedinice. I te jedinice su bile postavljene u temelje tornjeva. Kada su avioni udarili, to je bio okidač. Ali ono što je srušilo zgrade nije bio udar, već detonacija.
U dokumentima koje sam proučavao, u izveštajima o radijaciji, u svedočenjima lekara, pojavljuje se isti obrazac: povećan broj oboljenja od raka, neobjašnjive mutacije, simptomi izloženosti zračenju. To je dokaz, ne teorija. To je trag koji ostavlja nuklearna energija.
Amerika je opljačkana, ne samo novcem, već istinom. Ljudi su izgubili domove u subprime krizi, izgubili slobodu u ratovima koji su usledili, izgubili poverenje u institucije. A sve je počelo tog jutra, kada je nebo nad Njujorkom postalo belo od prašine, a istina se pretvorila u pepeo.
Oni koji su to planirali znali su da će svet gledati, ali neće razumeti. Znali su da će slike biti previše strašne, da će emocije prekriti činjenice. I zato su uspeli. Jer niko nije tražio objašnjenje koje ide dublje od vatre. A vatra je bila samo maska.
U tom trenutku, Amerika je izgubila svoju dušu. Ne zbog neprijatelja, već zbog sopstvenih ruku. Jer ono što se dogodilo nije bilo delo stranaca, već delo onih koji su imali pristup, znanje i moć. To je bila unutrašnja detonacija – fizička, politička i moralna.
Nano tehnologija nije rođena u laboratorijama za elektroniku, već u nuklearnim postrojenjima. Njeni prvi koraci bili su pokušaji da se energija atoma kontroliše na nivou čestice, da se eksplozija svede na mikroskopski prostor, da se sila koja razara gradove upakuje u veličinu zrna peska. To je bila ideja – da se napravi oružje koje ne ostavlja trag, koje ne izaziva radioaktivni oblak, već samo prašinu.
U Faludži, u Iraku, 2004. godine, korišćeno je upravo takvo oružje. Christopher Busby, britanski naučnik, dokazao je da su u uzorcima zemlje i kostiju pronađeni tragovi obogaćenog uranijuma, ne osiromašenog. To znači da su korišćene male nuklearne bombe, dizajnirane da budu „bezbedne“ – bez vidljivog zračenja, ali sa smrtonosnim efektom. To je bio eksperiment, i taj eksperiment je uspeo.Modelovanje takvih eksplozija rađeno je kompjuterski. Programi su računali koliko ljudi može da umre, koliko deformiteta može da se pojavi, koliki nivo radijacije može da se toleriše. To nije bila greška – to je bio proračun. Isti proračun, ista tehnologija, ista ideja, kasnije je primenjena u Njujorku.
Nano oružje je savršeno za urbane operacije. Ne ostavlja krater, ne ostavlja radioaktivni oblak, ne zahteva veliku količinu materijala. Dovoljno je nekoliko grama obogaćenog uranijuma, pravilno raspoređenog, da se izazove reakcija koja razara čelik i beton. To je ono što se dogodilo 11. septembra. Tornjevi su se pretvorili u prašinu jer su bili izloženi nano-nuklearnoj detonaciji. U dokumentima koje sam proučavao, u izveštajima o Fallujahu, pojavljuje se ista hemijska signatura – uranijum, stroncijum, barijum, litijum. To su elementi koji se javljaju samo posle nuklearne reakcije. Oni su pronađeni i u prašini sa Ground Zero. To nije slučajnost. To je dokaz. Nano oružje je savršeno za one koji žele da sakriju istinu. Ne može se detektovati običnim Geigerovim brojačem. Ne ostavlja radioaktivni trag koji bi alarmirao javnost. Ali ostavlja bolest. Ostavlja rak. Ostavlja mutacije. I to je ono što se dogodilo posle 9/11 – tiha epidemija, nevidljiva, ali stvarna. U laboratorijama Los Alamosa, Sandie i Lawrence Livermorea, razvijani su modeli nano eksploziva još od sedamdesetih godina. Ti projekti su finansirani iz vojnih budžeta, pod oznakom „classified“. Kada su tornjevi pali, to nije bio kraj eksperimenta, već njegova demonstracija. Pokazano je da se nuklearna energija može koristiti bez radioaktivnog oblaka, da se može kontrolisati, da se može primeniti u gradu, među civilima, bez da iko posumnja. Faludža u Iraku je bila proba. Njujork je bio dokaz. Amerika je bila laboratorija. I sve je izvedeno pod plaštom terorizma, da bi se sakrila tehnologija koja menja samu prirodu rata.Nano oružje je tiho, precizno, efikasno. Ne zahteva rakete, ne zahteva avione. Dovoljno je nekoliko uređaja postavljenih u temelje zgrade, povezanih sa sistemom detonacije. Kada se aktiviraju, oslobađaju energiju koja razara molekularne veze. Čelik se pretvara u prah, beton u paru, a ljudsko telo u svetlost. To je ono što se dogodilo. To je ono što sam video na fotografijama, u izveštajima, u svedočenjima. To je istina koju ne žele da priznaju. Nano oružje je budućnost rata, ali i budućnost kontrole. Jer ko poseduje takvu tehnologiju, poseduje moć da uništi bez traga. I ta moć je već upotrebljena. Amerika je bila prva žrtva sopstvenog izuma.
Ni takozvana „Subprime kriza“, pljačka Amerike, nije bila nesreća. Nije bila greška tržišta, niti posledica pohlepe pojedinaca. Bila je planirana. Bila je dizajnirana da uništi srednju klasu, da razbije stubove američkog sna, da pretvori vlasnike domova u dužnike, a dužnike u robove. To je bila pljačka, ali ne obična pljačka – to je bila pljačka kroz zakon, kroz sistem, kroz ekonomiju.
Banke su znale. Znale su da krediti koje nude ne mogu biti vraćeni. Znale su da će se tržište srušiti. Ali su nastavile da ih plasiraju, jer su znali da će, kada se sve sruši, država spasiti njih, a ne građane. To je bio dogovor između finansijskih institucija i političkih elita. Dogovor da se bogatstvo preusmeri odozdo nagore, da se Amerika isprazni iznutra.Ljudi su verovali da kupuju domove, ali su zapravo kupovali dug. Kupovali su iluziju sigurnosti. Kada su cene pale, izgubili su sve – kuće, ušteđevine, dostojanstvo. A banke su dobile milijarde dolara pomoći. To nije bio kolaps tržišta, to je bio transfer moći. To je bio trenutak kada je Amerika izgubila svoju ekonomsku dušu. U dokumentima koje sam proučavao, u izveštajima Federalnih rezervi, vidi se obrazac: isti ljudi koji su stvorili krizu, kasnije su postali savetnici za njeno „rešavanje“. Isti ekonomisti koji su tvrdili da je tržište slobodno, pisali su zakone koji su omogućili spasavanje banaka. To je bio zatvoreni krug – krug moći, krug novca, krug kontrole.
„Strah je valuta. On se ne meri u dolarima, već u poslušnosti. Kada sistem želi da se održi, ne treba mu rat, ne treba mu bomba – treba mu strah. Strah od bolesti, strah od gubitka, strah od budućnosti. I zato pandemije nisu samo zdravstveni događaji, već ekonomski instrumenti. Inflacija nije samo brojka, već psihološki mehanizam. Sve je povezano, sve je deo istog obrasca – kontrolisanog straha.Virus je postao alat, a mediji megafon. Svaka vest, svaki broj, svaka statistika bila je deo orkestriranog straha. Ljudi su zatvarani, izolovani, uplašeni – i spremni da prihvate sve što im se kaže, samo da se osećaju bezbedno.
U isto vreme, inflacija je rasla. Cene su se dizale, novac je gubio vrednost, a narod je gubio poverenje. Ali inflacija nije bila slučajna. Ona je bila posledica štampanja novca bez pokrića, spasavanja korporacija, subvencionisanja banaka. To je bio drugi talas pljačke – tihi, ali efikasni. Dok su ljudi gledali grafikone o virusu, njihova ekonomija se topila. Dok su nosili maske, njihova štednja je nestajala.
Pandemija i inflacija su dve strane istog novčića. Jedna stvara strah, druga stvara zavisnost.Pandemija i inflacija su dve strane istog novčića. Jedna stvara strah, druga stvara zavisnost. Kada se čovek plaši za zdravlje, ne razmišlja o novcu. Kada se plaši za novac, ne razmišlja o slobodi. I tako sistem funkcioniše – kroz stalnu rotaciju straha. Danas je virus, sutra je inflacija, prekosutra je klimatska kriza. Uvek postoji nešto što nas drži u neizvesnosti, u stalnom stanju pripravnosti.
U dokumentima Svetske banke i Federalnih rezervi, vidi se obrazac: svaka kriza donosi rast moći centralnih institucija. Svaka pandemija donosi nove zakone, nove fondove, nove kontrole. Svaka inflacija donosi nove kredite, nove dugove, nove zavisnosti. To nije slučajnost, to je sistem. Sistem koji se hrani strahom.
pandemija nije bila samo biološki događaj, već društveni eksperiment. Ljudi su testirani – koliko će dugo trpeti, koliko će se pokoravati, koliko će verovati. I rezultat je bio porazan. Većina je verovala. Većina je ćutala. Većina je prihvatila da se sloboda može suspendovati „radi bezbednosti“. A bezbednost je bila iluzija.
Inflacija je nastavak tog eksperimenta. Kada se novac gubi, ljudi traže spas u sistemu koji ih je opljačkao. Traže subvencije, traže pomoć, traže kredite. I time se ciklus zatvara. Strah stvara zavisnost, zavisnost stvara kontrolu, kontrola stvara moć. To je savršeni krug. Jer, tokom pandemije su farmaceutske, tehnološke, finansijske korporacije istovremeno profitirale i od inflacije. Dok su milioni ljudi gubili posao, njihovi profiti su rasli. Dok su mali biznisi propadali, veliki su se širili. To nije bio haos, to je bio plan.
Pandemija je bila detonator, inflacija je bila talas. I kao posle 9/11, Amerika je ponovo ušla u stanje kontrolisanog straha. Ljudi su naučeni da se plaše svega – virusa, cena, budućnosti. I u tom strahu, sistem je postao nevidljiv. Više nije bilo potrebno nasilje, jer je strah postao samoodrživ.
Sledeća faza će biti digitalna. Digitalni novac, digitalni identitet, digitalna kontrola. Sve pod izgovorom bezbednosti i efikasnosti. Ali iza toga stoji isti princip – kontrola kroz strah. Kada novac postane digitalan, svaka transakcija postaje nadgledana. Kada zdravlje postane digitalno, svaki pokret postaje praćen. I sve to se predstavlja kao napredak, kao zaštita, kao briga. A zapravo, to je zatvaranje kruga.
Pandemije, inflacija, krize – sve su to faze istog procesa. Procesa u kojem se sloboda pretvara u dozvolu, a istina u propagandu. Ljudi veruju da se brane od bolesti, a zapravo se brane od istine. Veruju da se bore protiv inflacije, a zapravo se bore protiv posledica sistema koji ih je stvorio. I sve dok veruju, sistem opstaje. Strah je valuta. I dok god ga trošimo, sistem će biti bogat. Poslednja faza pljačke nije fizička, nije ni finansijska – ona je digitalna. Kada se novac pretvori u kod, kada se identitet pretvori u podatak, tada kontrola postaje apsolutna. To je trenutak kada sloboda prestaje da postoji, jer sve što radimo, sve što kupujemo, sve što mislimo, postaje zapisano, praćeno, analizirano. Digitalni novac nije napredak, on je zatvaranje kruga.
U mom istraživanju, pokazujem kako se ideja digitalnog novca pojavila istovremeno sa idejom pandemijske kontrole. Dok su ljudi nosili maske, dok su se zatvarali u kuće, dok su čekali vakcine, istovremeno su se uvodili novi sistemi plaćanja, novi algoritmi, novi načini praćenja.Sve pod izgovorom bezbednosti i efikasnosti. Ali iza toga nije stajala briga za zdravlje, već briga za moć.
Digitalni novac znači da svaka transakcija može biti praćena. Svaka kupovina, svaki pokret, svaki klik. Kada novac više nije fizički, on postaje informacija. A informacija je moć. Onaj ko kontroliše informaciju, kontroliše svet. I zato se digitalni sistem ne uvodi da bi olakšao život, već da bi ga nadgledao.
U dokumentima Svetskog ekonomskog foruma, u izveštajima centralnih banaka, vidi se jasan plan: prelazak na digitalne valute, ukidanje gotovine, povezivanje finansijskih podataka sa zdravstvenim i identifikacionim sistemima. To je nova arhitektura kontrole. Kada se sve poveže, čovek više nije građanin, već podatakNjegova vrednost se meri algoritmom, njegova sloboda se meri dozvolom.
U mojoj analizi, digitalni novac je nastavak pandemijskog eksperimenta. Ljudi su naučeni da prihvate ograničenja, da veruju da je kontrola zaštita. Kada im se kaže da je digitalni novac sigurniji, oni veruju. Kada im se kaže da je efikasniji, oni pristaju. I tako se sistem zatvara. Strah od virusa postaje strah od gubitka pristupa. Strah od bolesti postaje strah od blokiranog računa.
Inflacija je bila priprema. Kada novac izgubi vrednost, ljudi traže stabilnost. Kada im se ponudi digitalna valuta kao rešenje, oni je prihvataju. Ali ta stabilnost je lažna.Ona zavisi od algoritma, od dozvole, od sistema koji može da vas isključi jednim klikom. To nije sloboda, to je digitalni zatvor.
U poslednjem poglavlju, pišem da će sledeći korak biti ukidanje anonimnosti. Svaka transakcija biće vezana za identitet, svaka kupovina za dozvolu, svaki pokret za praćenje. To je kraj privatnosti. Ljudi će živeti u svetu gde je sve transparentno – ali samo za one koji posmatraju. Oni koji posmatraju biće nevidljivi, a oni koji su posmatrani biće potpuno ogoljeni.Digitalni novac je savršen instrument za kontrolu ponašanja. Ako sistem želi da nagradi poslušnost, može da dodeli bonuse. Ako želi da kazni neposlušnost, može da blokira sredstva. Sve je automatizovano, sve je algoritamski. Čovek više ne razgovara sa bankom, već sa kodom. A kod ne poznaje milost.
U mojoj knjizi, pokazujem kako se pandemijski narativ o „zajedničkoj odgovornosti“ pretvorio u ekonomski narativ o „zajedničkoj bezbednosti“. Ljudi su naučeni da veruju da je praćenje normalno, da je nadzor potreban, da je transparentnost vrlina. I tako su izgubili ono što ih je činilo slobodnim – privatnost, sumnju, pravo na tišinu.Digitalni novac je kraj tišine. Sve je vidljivo, sve je merljivo, sve je dostupno. I to se predstavlja kao napredak. Ali napredak koji uništava privatnost nije napredak, to je regresija. To je povratak u stanje gde pojedinac više ne postoji, već samo sistem.
Kada se pandemija završila, ljudi sTo je kraj ciklusa. Strah je stvorio poslušnost, poslušnost je stvorila kontrolu, kontrola je stvorila digitalni svet. I u tom svetu, istina više nije pitanje, već algoritam. A algoritam ne poznaje moral. On poznaje samo funkciju.u verovali da se vraćaju u normalnost. Ali normalnost je već bila promenjena. Sve što je uvedeno tokom krize – aplikacije, QR kodovi, digitalni sertifikati – ostalo je. I sada se koristi za druge svrhe. Za praćenje, za kontrolu, za ekonomsku disciplinu. To je nova realnost.To je kraj ciklusa. Strah je stvorio poslušnost, poslušnost je stvorila kontrolu, kontrola je stvorila digitalni svet. I u tom svetu, istina više nije pitanje, već algoritam. A algoritam ne poznaje moral. On poznaje samo funkciju.
Kad je svet ušao u eru pandemija, Amerika je već bila pripremljena. Ljudi su naučeni da veruju u autoritet, da slede uputstva, da se plaše nevidljivog neprijatelja. To je bio savršen teren za novi oblik kontrole. Subprime kriza je bila nastavak 9/11. Isti mehanizam, druga forma. Tada su srušene zgrade, sada su srušeni domovi. Tada je uništena fizička struktura Amerike, sada njena finansijska. I u oba slučaja, rezultat je bio isti – strah, gubitak, zavisnost. Ljudi su izgubili poverenje u sistem, ali su ostali u njemu, jer nisu imali izbora. Ljudi su naučeni da veruju da je dug normalan, da je kredit sloboda, da je kamata cena budućnosti. A zapravo, dug je bio lanac. Kredit je bio sredstvo kontrole. Kamata je bila instrument pljačke. I sve je bilo legalno. Kad je tržište palo, mediji su govorili o „greškama“, o „nepredviđenim okolnostima“. Ali ništa nije bilo nepredviđeno. Sve je bilo izračunato. Svaka banka je imala modele rizika, svaka institucija je znala šta dolazi. Ipak, niko nije zaustavio proces. Jer cilj nije bio da se spreči kriza, već da se izazove. U tom trenutku, Amerika je postala eksperiment. Eksperiment u ekonomskoj manipulaciji. Ljudi su izgubili domove, ali su nastavili da rade, da plaćaju poreze, da veruju da će se sve popraviti. To je bila najveća iluzija, da sistem koji te je opljačkao može da te spase.Subprime kriza je bila nuklearna eksplozija ekonomije. Ne u fizičkom smislu, već u društvenom. Uništila je tkivo zajednice, razbila poverenje, stvorila generaciju koja više ne veruje u budućnost. I to je bio cilj. Jer narod bez nade je narod koji se ne buni. Amerika je opljačkana, ali ne spolja. Opljačkana je iznutra, od strane onih koji su obećali da će je zaštititi. I ta pljačka se nastavlja. Svaki put kada se pojavi nova kriza, novi rat, nova pandemija, mehanizam se ponavlja. Strah, dug, kontrola.To je trojstvo modernog sveta. Subprime kriza je bila ogledalo. Pokazala je ko vlada, ko odlučuje, ko profitira. I pokazala je da istina više nije važna. Važno je da ljudi veruju da je sve slučajno, da je sve prirodno, da je sve deo tržišta. A ništa nije slučajno. Sve je dizajnirano. Amerika više nije zemlja slobodnih, već zemlja dužnika. Svaki građanin je vezan dugom, kreditom, porezom. Svaka institucija je vezana interesima. I sve to funkcioniše savršeno, jer ljudi veruju da je to normalno. A to je najveća pobeda sistema da pljačku pretvori u svakodnevicu.
