Kraj Vučićevog režima pokazuje sliku stvarne Srbije: Više gladni nego siti
SIROTINJA IZ ZLATNOG DOBA
U danu kad je najveći savremeni srpski zlotvor odlučio da pokaže srednji prst čitavoj Srbiji, „docrtavanjem“ te stvari na krvavoj ruci, simbolu masovnih studentskih i građanskih protesta protiv njegove krvave diktature, najmanje tri miliona građana ove zemlje okupirano je brigom za održavanje minimalnog socijalnog statusa, dakle, preživljavanjem. Barem polovina od toga broja nema više šta da izgubi, jer nije vlasnik ničega osim vlastitog života. Krvavi režim krvavog diktatora kaže drukčije: da su sva deca do 18 godina života „vlasništvo države“. To je i javno saopštio njegov najbliži saradnik, a taj ne govori ništa dok mu gazda ne kaže kako. Statistika je jedno, a život nešto drugo. Ipak, brojke znaju da govore mnogo toga. Istraživanjem relevantnih istraživanja domaćih i stranih posmatrača socijalne bede u Srbiji, otvara se slika užasa, devetog pakla Vučićevog kazamata. Beskućnici, gladni, bolesni, oni koji žive na ivici egzistencije…Uprkos tome, njegov režim beskrupulozno koristi njihovu nesreći, ucenom i najmizernijim oblicima korupcije. Zlo ima vek trajanja. Ovom zlu je već istekao rok.
Nikola Vlahović
Tokom 2023. i prošle 2024. godine, tri nadležne Agencije u okviru UN izradile su projekciju siromaštva u Srbiji za dati period, pa je rezultat bio sledeći: oko miliona građana ove države nalazi se u statusu „apsolutnog siromaštva“. A, to znači da im je ugrožen biološki opstanak.
Uprkos ovoj činjenici, srpski diktator Aleksandar Vučić video je u ovome odličan ucenjivački potencijal za kupovine glasova i premeštanja birača. Jedan deo ove nesrećne i uništene populacije, njegovi „akrivisti“ dočekuju u centrima za socijalni rad gde im zakonom predviđenu materijalnu pomoć uslovljavaju davanjem „sigurnog glasa“, „rentiranjem“ ličnih dokumenata ili sličnim manipulacijama.
Istinski zlotvor kome su još jedino preostali krvavi građanski sukobi kao rešenje da se održava na vlasti, krije preko svoje gebelsovske propagande strašne činjenice: prema istraživanjima pomenituh agenciju UN, veliki broj građana (preko 60 odsto) od porodice ili prijatelja pozajmljuje novac, 46 odsto ne uključuje grejanje iako im je hladno, 41 odsto ne ide kod lekara iako ima zdravstvene probleme, a 34 odsto preskače obroke iako su gladni. u Srbiji 85 odsto stanovnika traži proizvode najnižih cena, kao i specijalne ponude.
O životu bez krova nad glavom, o životu u privremenom, nesigurnom ili neadekvatnom smeštaju, mafijaška vlast AV nikada ne govori. Retke su organizacije poput mreža za podršku onima „na dnu“. Takvih je prema procenama UN oko pola miliona. Bilo pokušaja da se i neka „službena“ brojka precizno utvrdi, pe je čak i prema zvaničnim podacima Republičkog zavoda za statistiku (RZS) broj ljudi koji živi u teškom siromaštvu u Srbiji „veći od milion“. A, onih koji žive u takozvanom „riziku od siromaštva“, na ivici apsolutne bede, ima još toliko.
I dok se Vučićev svakodnevni bes, mržnja prema svima i svakome „izliva“ sa svih televizijskih kanalizacija i štampane propagande, Srbija je postala istovremeno i jedna od tri najskuplje zemlje za život u Evropi i jedna od tri najsiromašnije na ovom kontinentu.
Od 15. decembra 2024. godine, poskupile su čak i pogrebne usluge u Beogradu za preko 60 odsto. Niko više ne može biti dostojanstveno sahranjen, ako nema spremnih par hiljada evra. Uvećane su cene sahrana, ali i naknade za druge pogrebne usluge, kao što je održavanje groba.
Što se tek rođenih tiče i onih najmlađe dobi, prema popisu iz 2022., od ukupno 6,6 miliona ljudi, u Srbiji živi blizu milion dece uzrasta od 0 (tek rođenih) do 14 godina. Roditelji, njih oko 100 hiljada, nema čime da ih obuje, obuče, nahrani i školuje. Preciznije rečeno, neki se snalaze kako znaju, a neki ni tako. Pola miliona građana, odnosno oko 7,2 odsto stanovnika, nalazi se u ovoj drugoj kategoriji.
Cinična Vučićčeva vlada došla je na ideju da osnuje „Tim Vlade Srbije“ koji mnavodno istražuje siromaštvo u vangradskim područjima, pa su, eto čuda, zaključili da je ono tamo „učestalije nego u gradu, kao i kod osoba koje žive u domaćinstvima čiji nosilac ima nizak nivo obrazovanja ili je van tržišta rada“.
Ovakav zaključak jedne kriminalne bande može samo da izazove masovni bunt građana i on se dešava. Podaci Crvenog krsta Srbije kažu da u 77 mesta u Srbiji (osim Beograda koji ima svoju „statistiku“) preko 50 hiljada ljudi svakodnevno dolazi u takozvane narodne kuhinje, tačnije „na kazan“, a brojka onih koji imaju potrebu veća je barem pet puta, ali su mnogi umesto sramote izabrali glad u četiri zida. Smrtnost usled gladi u Srbiji nije retka pojava, ali ni o tome se javno ne govori. Više od pola miliona dece do 14 godina nalazi se na ivici krajnjeg siromaštva, jer žive u porodicama sa kojima dele to siromaštvo.
Preko 40.000 dece iste dobi palo je ispod granice apsolutnog siromaštva u Srbiji tokom 2022, pokazala je UN agencija koja se bavila projekcijom siromaštva usled ekonomske krize. U 2023. i na početku 2024., prema tim podacima, preko 150.000 njih nije moglo da zadovolji osnovne životne potrebe, odnosno živeli su u domaćinstvu čija su primanja manja od 12.695 dinara mesečno, ispod praga apsolutnog siromaštva u zemlji. Agencije Ujedinjenih nacija za prava dece (UNICEF) u Srbiji, obratila se ovim povodom javnosti, a RTS je pročitao kao da je vest iz inostranstva.
U 2024. polovina troškova jedne „Vučićeve“ plate odlazila je na hranu i koštala je oko 50.000 dinara
Živpot najranjivijih grupa ljudi u Srbiji, starijih od 65 godina, mlađih do 24 godine, takav je da se uglavnom mole bogu za zdravlje. Oko 50 odsto starijih, kupuje samo osnovne namirnice. Četvrtina njih kupovala je i manje količine i jeftinije proizvode. Najveći problem onima koji nisu mogli da izmire neophodne izdatke bili su računi za komunalije.
60 odsto porodica dans u Srbiji ima problem sa hranom i računima jer ne mogu da prate te troškove. U Požarevcu je voda od 1. Novembra 2024. poskupela čak 65 odsto, kanalizacija 83 odsto, a od 1. januara iznošenje smeća za 35 odsto. Tako je u svim gradovima Srbije od 1.januara, jer neko mora da zapošljava i hrani režimsku bandu u komunalnim preduzećima.
Čačani su se takođe suočeni sa poskupljenjem vode i kanalizacije – njihove cene su od 1. Januara su povećane za 38 odsto. Komunalne usluge poskupljuju i u Beogradu, a čuvena „objedinjena“ naplata grejanja, vode, otpada i troškova održavanja zgrade, pod nazivom Infostan, zapravo je mafijaška organizacija koja zaslkužuje da bude masovno bojokotavana, jer se radi o krvopijskom sistemu na kome počivaju mnoge lopovske koalicije u gradskoj vladi.
Cene u supermarketima su psebna priča, jer oih više niko ne kontroliše.
Ko je pre deset godina otišao u penziju, sa 18.000 dinara, danas je verovatno „mna lkazanu“ ili na brizi porodice, a vrlo verovatno se i „prestavio u Gospodu“. Deceniju kasnije, ukoliko je živ, on prima dvostruko veću penziju, ali je u međuvremenu i sve drugo poskupelo, makar tri puta. Ako su cene slučajno ostale iste, smanjila se gramaža proizvoda. Umesto pola kilograma, danas je to 400 grama.
U jednoj anketi koju je vodio britanski BBC u Srbiji, reakcija građanina….na ovu činjenicu, bila je ovakva: „Neko to i ne uočava, a mnogi se verovatno vode i filozofijom, ako nema bolje, daj šta daš, snalazi se ko kako ume i može“.
Ovakva reakcija neimenovanog sagovornika jasno govori da se Srbija nalazi u vanrednom stanju, nekoj vrsti ratnih uslova, da režim krvavog diktatora već odavno razrađuje „ratnu taktiku“, strategiju uličnih borbi, da planira „vojnu ekonomiju“ i slične stvari, jer zna da je došao čas kad će morati da odstupi ili da se suoči sa sudbinom na ružniji način.
U Srbiji živi oko 1,6 miliona penzionera, a njih dve trećine prima manje od 45.000 dinara. Minimalna penzija u martu 2024. iznosila je oko 19.785 dinara za poljoprivrednike i oko 20.494 dinara za ostale osiguranike.
Sa druge strane, Srbija i dalje nema Strategiju za smanjenje siromaštva, jer je poslednja istekla 2015. U februaru 2021. godine Vučić je odlučio da se ružno našali pa je usvoijen Zakon o socijalnoj karti. Nije mu dovoljno bilo pa je odlučio on lično da se uključi kompjuterski algoritam koji donosi odluku o tome ko će dobiti pomoć, a ko ne, zbog čega se dešava da novac bude ukinut onima kojima je potrebna. Onda je jedna priglupa osoba iz nadležnog ministarstva pokušala da „objasni stvar“ pa je rekla da taj kompjuterski algoritam „samo tačno i ažurno prikuplja podatke“, a da odluku donosi socijalni radnik. Odluku o onome što mu je „komjuterski algoritam rekao“ a ne stvarne činjenice.
Ali, to je tek jedno od mnogih poniženja koja građani Srbije trpe, jer ne znaju, ne mogu, a mnogi i neće da se organizuju i pruže otpor. Gola nužda i kraj ovog režima će svakoga dovesti u situaciju da se podigne iz brloga u koji ga je ovaj režim doveo. Preko 30.000 ljudi je propšle 2024. godine ostalo bez socijalne pomoći, jer je „komjuterski algoritam tako procenio“.
Oko 176.000 korisnika socijalne novčane pomoći u Srbiji od aprila 2023. godine prima 11.122 dinara. Sad je i to smanjeno, mnogo njih ni to ne prima. Vučićev ručak u Davosu košta kao deset mesečnih „socijala“ u Srbiji, a njegoiv kompjuterski algoritam progutao je na hiljade najsiromašnijih u Srbiji.
RZS na kraju 2024. godine dao je podatak da oko 50 odsto ljudi u Srbiji, dakle, svaki drugi, ima teškoće da „spoji kraj sa krajem“ svakog meseca.
„Jedan od ciljeva održivog razvoja je da se siromaštvo iskoreni do 2030. godine“, kaže AV špropaganda.
Izveštaj Ujedinjenih nacij pokazuje da je 2023. godine 165 miliona ljudi živelo sa nešto manje od 3,65 dolara dnevno (396,71 dinara). To je onaj najsiromašniji sloj ljudi na planeti. Barem jedna petina Srbije spada u tu vrstu. Ulazi u tu statistiku. Prosečan pensioner u Srbiji ujutro kupuje hleb i mleko. Mnogi u punoj snazi ne primaju ne zarade čak ni minimalac nego rade na crno. Neki nemaju uopšte stalna primanja nego nadniče kada ima posla po selima. Brige tih ljudi su kako da prežive i da skrpe kraj sa krajem. Svaki mesec je biti ili ne biti. Čega se odreći ovaj mesec da bi se preguralo. U najjeftinijim marketima poput „Lidl.a“, plaćaju čekovima osnovne namirnice.
Broj ljudi u Srbiji koji danas ima brigu da ne umre od gladi, da ne umre od hladnoće zimi, da ne bude bez krova nad glavom, da deca imaju šta da jedu i da se skupi noivac za knjige, odeću. I tu sve počinje i sve se završva. Barem 30 odsto Srbije živi na taj način. U supermarketima se kupuju paštete na popustu i najjeftinije mleko. To je realnost, a ne ono što režim Aleksandra Vučića hoće da prikaže.
Glavni energenti u Srbiji, poput uglja, drva i struje su poskupeli u poslednjih godinu dana enormno. Tek na pritisak Svetske banke, preko 250.000 domaćinstava je proglašeno „energetski ugroženo“ u Srbiji i to će u saradnji sa njom morati da bude rešeno. Kojim novcem?
Posledice energetskog siromaštva u Srbiji su mnogobrojne, od povećanog broja smrtnih slučajeva tokom zime i zdravstvenih problema kao što su prehlada, kardiovaskularne i respiratorne bolesti do problema mentalnog zdravlja kao što su anksioznost, stres i depresija (istraživanje radioi Institut za ekonomska istraživanja u Ljubljani). A, kako poskupljenja utiču na mentalno zdravlje? Koliko ljudi zavisi od mizerniuh primanja i kako se osećate svakoi ko sa strahom gleda u novčanik na kraju meseca?
I opet krvnička birokratija AV režima radi svoje: prema važećoj Uredbi Vlade Srbije glavni kriterijumi za sticanje statusa energetski ugroženog kupca su ukupni prihodi domaćinstava, broj članova domaćinstva i imovinsko stanje.
Prema toj uredbi, siromašni potrošači u Srbiji imaju pravo na umanjenje računa za struju, „tako što određenu količinu električne energije dobijaju besplatno“. Samo ozbiljni mafijaški režim mogao je da smisli deo ove rečenice pod znacima navoda. Ali, to je već stvar jedne više pljačkaške škole, one koja ne zna šta je socijalna država, ali zna šta je otimačina i kako se izvodi.
Iz Ministarstva energetike su još tokom leta 2022. najavili izmenu Uredbe kojoj bi bile podignute granice za mesečne prihode, pa je pravo na besplatne kilovate moglo da dobije dva i po puta više domaćinstava. To se ni do početka 2025. Nije desilo i neće se uopšte desiti. Naprotiv, struja je u međuvremenu više od 15 odsto poskupela. A, onda je došla na red i jedna „Izmena Uredbe“ koja kaže da obuhvata još jedan kriterijum – zdravstveni. I tamo doslovno piše:
„Ako imate člana domaćinstva koji mora stalno da bude na aparatima, dakle neophodna mu je električna energija za održanje života, takvom domaćinstvu, bez obzira na materijalni status, ako se steknu uslovi, na primer zbog neplaćanja računa, Elektrodistribucija ne bi isključivala struju“.
Dakle, tek „ako se steknu uslovi“. A, do tada nikakvih subvencija za ove nesrećne ljude. Ništa tako ne govori o zločinačkoj naravi AV režima kao ovakve podle, neljudske rabote.
„Grejaćemo se onim što je dostupno, otići ćemo do buvljaka kupićemo džak obuće ili komade starog nameštaja i to ćemo ložiti, jer nećemo moći da priuštimo ugalj“, čiulo se na jednoj tribini ogorčenih građana zbog svega ovoga.
I eto u lancu događaja posledice: takozvana ndividualna ložišta su treći najveći zagađivač vazduha, posle saobraćaja i velikih energetskih postrojenja poput termoelektrana. Njih u Srbiji ima oko 1,2 miliona, a za sagorevanje koriste i ugalj i mazut, a neretko i gume i plastiku. Novim zakonima u Srbiji zabranjeno je da se za loženje koriste guma i plastika.
A, kako izgleda „prosečno siromašna“ srpska porodica danas u svim ovim okolnostima? Živi u jednosobnom stanu sa starim nameštajem. Radi za minimalnu zaradu u lokalnoj fabrici stranih vlasnika. Dvoje, par zaposlenih, zajedno zarađuju otprilike jednu prosečnu mesečnu zaradu u Srbiji koja iznosi oko 73.000 dinara. Jedno od njih nikada nije bilo na letovanju (more). Njihov sin, 33 godine, često radi i dva posla. Vrlo preciznom metodologijom koja je razvijena u okviru jedna strane (Clean Clothes Campaign) mreže za 15 zemalja Centralne, Istočne i Jugoistočne Evrope, pokazalo se da trećina radnika i radnica u Srbiji, oko 640.000 njih, zarađuje platu koja je manja od 60.000 dinara u ovoj godini. Polovina zarađuje manje od 74.000, a platu veću od 140.000 dinara ima tek 13 odsto zaposlenih. To je slika Vučićeve Srbije.
O onoj pauperizoivanoj masi, ne priča se zbog sramote. Kako je već rečeno, Srbija nikada nije precizno mapirala broj beskućnika (primarnih beskućnika) i onih osoba koje nemaju pristup adekvatnom stanovanju (sekundarni beskućnici), a sve u skladu sa Aneksom 1 Uredbe o Evropskom socijalnom fondu koja je po tom ključu uredila ovu tematiku
Drski lažov, mafijašev „računovođa“ Siniša Mali, tvrdio je još pre par godina da je nezaposlenost u Srbiji i pored krize, na nivou od 8,9 odsto te da je na istorijskom minimumu, i to „oči u oči“ sa potpredsednicom Američke međunarodne razvojne finansijske korporacije (DFC) Marjam Košaraj, gde je još drskije „ocenio“ da je „Srbija apsolutni lider u regionu po broju stranih direktnih investicija“. Nije znao Mali da je madam Košaraj već imala detaljnu (stvarnu) statistiku. Tamo je pisalo da su stotine hiljada ljudi u Srbiji bez posla ili rade „na minimalcu“, mnogi bez ikakvih ugovora a o pravima da ne govorimo. Znala je da se u Srbiji i hleb kupuju na akcijama, da plate ni iz daleka ne mogu da zadovolje osnovne potrebe, bez obzira da li radnici primaju minimalac ili nešto više od toga…I to što je znala to mu je i rekla nakon zvaničnog dela susreta.
Danas, prema tim zvaničnim podacima više od 350.000 zaposlenih u Srbiji prima neto minimalac od 32.000 dinara (272 evra) kao redovnu zaradu, a najmanje još toliko radnika ima neznatno veća primanja od minimalne mesečne zarade sa kojima teško preživljavaju. Odricanja su velika, počev od kupovine hrane, onoga što je najjeftinije.
A, posledice svega gore rečenog, zastrašujuće su. Iz Srbije je od 2012. godine nestalo blizu milion ljudi. Smrtni slučajevi, iseljavanje (trajno) i najgora demografska slika u Evropi. Ne tražeći dalje od onoga što su zvanični podaci, dovoljno je vidljivo da je u pitanju nacionalna i državna tragedija, da je Srbiji neko ozbiljnik „smestio“ Zlotvora i njegov režim, odgovoran za sve što se u dvanaest godina njegove diktatzure desilo pod ovim nebom. U trinaestoj kalendarskoj godini njegove vladavine, bolesti Srbijom haraju, siromaštvo ubija, a propaganda izluđuje i vodi u masovni međusobni obračun građana sa njgovim kriminalnim režimom. Jer, ugroženo je ključni deo bičla ovog naroda.
Da je stanje dramatično, kao da je rat, govore čak i službeni podaci Instututa „Batut“ koji kažu da je u Srbiji stopa prirodnog priraštaja na decenijskom minimumu, te da je u periodu od 2010. do 2020. godine stopa živorođenih u Srbiji bila je najniža prošle godine i iznosla je 8,9 na 1.000 stanovnika (podaci dostupni u Zdravstveno statističkom godišnjaku Instituta za javno zdravlje „Milan Jovanović Batut“).
Tamo se dalje kaže da je „Stopa prirodnog priraštaja na 1.000 stanovnika takođe značajno manja, sa -5,3 2019. godine pala je na -8,0″.
Piše da je „u Srbiji je prošle godine registrovano 14.933 više smrtnih slučajeva u odnosu na prosek u periodu od 2016. do 2019. godine, što predstavlja višak smrtnosti od +14,7 odsto. Opšta stopa smrtnosti iznosila je 16.9 na 1.000 stanovnika“
Istina van ove statistike kaže da oko 35.000 ljudi godišnje umre a još toliko oboli od teških bolesti…
„Batut“ kaže da „očekivano trajanje života u Srbiji za 2020. godinu znosi 74,2 godina, 71,4 za muškarce i 77,2 za žene. U Srbiji su 2020. godine žene u fertilitetnom dobu (15 do 49 godina) činile 21,7 odsto ukupne populacije, a stanovništvo od 65 i više godina starosti čini 21,1 odsto populacije“, da je vitalni indeks (broj živorođenih na 100 umrlih) u padu sa značajno manjom vrednošću u 2020. godini (52,8) u odnosu na 2019. godinu (63,5), te da je stopa smrtnosti odojčadi nakon kontinuiranog pada pokazuje porast u odnosu na 2019. godinu i u 2020. godini iznosi 5 na 1.000 živorođenih. Strana istraživanja kažu i više, do 10 živorođenih.
Ta UN istraživanja kažu da su prošle godine u Srbiji umirali od bolesti sistema krvotoka 47,3 odsto, tumora 18,3 odsto, raznih virusa 8,9 odsto, bolesti sistema za disanje 5,7 odsto (muškarci 6,5 odsto i žene 4,9 odsto) i bolesti žlezda sa unutrašnjim lučenjem, ishrane i metabolizma 3 odsto.
U Srbiji je 2020. godine živelo 3.360.306 muškaraca i 3.538.820 žena. Danas, četiri godine kasnije, manje ih je oko 200.000. Ljudi u najboljoj dobi beže masovno. Režim A. Vučića prikazuje lažnu statistiku, masovno „broji“ i one „lojalne Srbe“ koji stvarno žive u BiH. Trinaesta godina njegove vladavine sa zastrašujućim posledicama, poslednja je prilika da se takav Zlotvor skine sa vlasti. Prema narodu Srbije, pokazao je neviđenu, patološku mržnju, defilovao hje kao najgori okupator Srbijom i bolesnom propagandom zagadio društveni život, širio je mržnju i pljačkao državu i narod. Kad ode, svet će saznati da su milioni građana Srbije gladni svega. Slobode najviše.